Znanstvena knjiga Tina Lemca O pjesmi pjesmom (Metadiskurzivne relacije u poeziji) plod je autorova višegodišnjeg bavljenja stilistikom poezije – počevši od njegove doktorske disertacije o poeziji Anke Žagar, pa do kasnijih radova i knjiga u kojima propituje stilističke aspekte pjesništva pojedinih renomiranih imena hrvatske pjesničke scene, poput Josipa Pupačića, Vesne Parun i Marije Čudine, ili pak se bavi generalnim preosmišljavanjem stilističkih koncepata i metodologije. Riječ je o knjizi nevelika opsega, ali izrazito guste u pojmovlju i značenju, koju autor legitimira kao akademsku raspravu i u kojoj se raspravljačko-analitički zahvaća problematika poetskog metadiskursa (diskursa o diskursu) ulazeći u zahtjevno područje teorijske apstrakcije, klasifikacija, definicija i tipologija.
U uvodnom dijelu knjige Lemac navodi da iako je književna stilistika, osobito poetska, »iznimno složen teorijski konglomerat različitih pristupa i konceptualizacija, još nisu jasni neki osnovni pojmovi«, te ističe da mu je deset godina koliko je prošlo od njegova rada na doktorskoj disertaciji, a time i ulaska u znanstvenu sferu stilistike, bilo nužno potrebno za zgušnjavanje i sumiranje određenih stilističkih tema. Zamislio ih je podastrijeti upravo u najnovijoj knjizi.
Knjiga O pjesmi pjesmom (Metadiskurzivne relacije u poeziji) koncipirana je u šest tematski omeđenih poglavlja nakon kojih slijedi sedmo, zaključno. U prvom poglavlju naslova »Lirika/poezija kao rod/žanr, stil, tekst i diskurz« razmatra se razlika između lirike i poezije (potonja se pojavljuje s modernim tendencijama) te se čitatelja upućuje u četiri temeljne konceptualizacije poezije: rodovsko-žanrovsku, funkcionalno-stilsku, tekstualnu i diskurzivnu, pozivajući se na relevantne znanstvene izvore za svaku od njih. Lemac pritom ističe važnost razlikovanja između poezije kao teksta i kao diskurza, upozoravajući na ključnu razliku među dvama konceptima – dok se tekst promatra kao suma jezičnih jedinica i jezičnog konteksta, diskurz podrazumijeva spoj teksta i njegova višestrukog konteksta (psihološkog, povijesnog, kulturnog, i sl.).
U poglavlju koje slijedi razmatraju se konstitutivni parametri poetskoga stila podastiranjem njegova nacrta i elaboriranjem njegovih ključnih obilježja. Autor pritom poseže za strukturalističkom metodom analize, kombinirajući je s određenim saznanjima iz stilistike diskurza, a kao tri temeljna konstitutivna parametra poetskog stila izdvaja lirski subjekt, tekst i metaforu. Svaki od njih pobliže tumači i raščlanjuje dalje na konstitutivna obilježja. U potpoglavlju »Provjera modela« na primjerima pojedinačnih pjesama pjesnika i pjesnikinja različitih književnih perioda provjerava se funkcioniranje modela, tj. praktična mogućnost analize prema uspostavljenim parametrima.
Treće poglavlje naslovljeno je »Fenotekst i genotekst u strukturalističkoj perspektivi« – njegovi ključni pojmovi, fenotekst i genotekst, pritom su generirani iz biologije, no njima su se već ranije koristili brojni znanstvenici u području književne teorije, poput, recimo, Julije Kristeve. Genotekst Lemac uspoređuje s polidiskurzom, u smislu pretapanja teksta s različitim znakovnim praksama u konkretnom povijesno-kulturnom kontekstu, što rezultira beskrajnim značenjskim lancem sastavljenim od raznorodnih diskurzivnih jedinica. Takvi su uvidi već ranije formalizirani određenim teorijskim konceptima (Johansenovom teorijom književnog diskurza i koncepcijom plutajućeg označitelja), no Lemac nudi svoju podjelu diskurza, smatrajući je podatnijom, gdje razlikuje znanstveni, književni, metajezični, kulturni i svakodnevni diskurz. Pojmom manirizacije objašnjava semantizaciju jedinica iz diskursnog polja genoteksta u značenjski stroj fenoteksta, ističući da je proces najviše primjenjiv na (neo)avangardnu i postmodernističku liriku, čemu svjedoče pjesme koje ilustrativno podastire, poput onih Anke Žagar, Branka Maleša i Ivana Slamniga.
U tematskom fokusu četvrtoga poglavlja jest metadiskurzivna poezija, odnosno stilski postupci i analize kojima se kao takva potvrđuje, prije svega fenomenologija označiteljskih igara. Riječ je, naime, o tome da teorijska osviještenost o pisanju aktivira niz metarelacija u kojima se proces pisanja usložnjava i ukazuje sam na sebe. Autor ih pobraja (to su metapoetičnost, metatekstualnost, metaopis, autoreferencijalnost, autotematizacija, samotematizacija), tumači i daje nacrt ključnih operativnih kategorija kao što su subjekt, tekst i semantička stratifikacija.
Peto poglavlje knjige, najveće i najsloženije, naslovljeno je »Poetski metadiskurz«. U njemu se autor bavi analitičkim entitetima preko kojih se ovjerava poetski metadiskurs, kao što su ranije spomenuti lirski subjekt, tekst i metafora, ali i uvodi pojam tzv. diskurzivnog stratuma, koji dijeli na emocijski, semantički, retorički, stilski i poetički. Nadalje, zadržava se na fenomenu tzv. semantičkog titranja koje se ostvaruje u semantičkom i stilskom stratumu te tzv. eksplikativne strukture, čime podrazumijeva dijelove teksta koji signaliziraju metatekstualno značenje, a koja može biti izravna i neizravna. Sve također oprimjeruje konkretnim pjesmama pjesnika različitih razdoblja i poetika. Posebno su intrigantni Lemčevi pojmovi nulte i čvrste točke diskurza, koje tumači kao metatekstni minumum i maksimum što se ovjeravaju u konstitutivnim parametrima poetskog stila, te na primjerima odabranih pjesama analizira njihovo funkcioniranje. U navedenom, vrlo kompleksnom poglavlju, rasvjetljavaju se također i pojmovi interteksta i polidiskurza, oslanjanjem na relevantne teorijske izvore, metode analize i tipologija polidiskurznih relacija, a tematizira se i specifična problematika polja retoričkog i izražajnog, kao i tzv. entropija metadiskurzivnog prijelaza. Za većinu pojmova i relacija kojima se bavi Lemac nudi i konkretne tekstualne primjere.
U šestom, zadnjem analitičkom poglavlju, problematizira se tipologija poetskog metadiskurza, odnosno genotipovi pjesničkog diskurza kao njegove strukturne invarijante, kao i gibanja poetskog metadiskurza. Genotip pjesničkog diskurza dijeli pritom na označiteljski i označni podtip, a u potonjem razlikuje još nekoliko podtipova – mimetički, subjektni i objektni. Ističe da je označiteljski podtip karakterističan za avangardnu poeziju, mimetički za talijanski neorealizam ili hrvatsku stvarnosnu poeziju, subjektni za američku ispovjednu poeziju, dok je objektni podtip primjetan u hrvatskoj razlogaškoj poeziji. U zaključnom poglavlju knjige sistematiziraju se temeljne spoznaje, pojmovi i uvidi, ukazujući još jednom na temeljna metodološka polazišta, odnosno na njezine istraživačke temelje u strukturalističkom pristupu, s utjecajem diskurzivne stilistike i semiotike. Također, Lemac ukazuje na praktičnu nemogućnost odjeljivanja analize od interpretacije, podcrtavajući svijest o mnogostrukim ovojnicama konteksta kojim je okružen određeni pjesnički tekst koji analiziramo i interpretiramo.
Iz svega izrečenog jasno je da je knjiga Tina Lemca izrazito precizno, analitično i metajezično oblikovano znanstveno djelo koje nudi vrlo kompleksne uvide u problematiku poetskoga metadiskurza i višestruke složene relacije iz kojih se kao takav generira. Njezina velika prednost je sistematičnost koja se, prije svega, ogleda u logičkom slijedu poglavlja i svojevrsnom spoznajnom koncentratu koji se čitatelju podastire kao rezultat ranijih autorovih promišljanja određenih partikularnih aspekata fenomenologije pjesničkog metadiskurza. S druge strane, gustoća i složenost brojnih pojmova koji se uvode u izrazito detaljno razrađen, taksonomski ustrojen teorijski sustav, mjestimice nadrasta sposobnost adekvatne recepcije, čak i s gledišta specijaliziranog čitatelja, opskrbljenog stilističkim znanjima i uvidima.
Upravo stoga je i pitanje o namjeni ove knjige svakako legitimno, osobito mislimo li na njezinu širu primjenu, izvan uskih subspecijaliziranih krugova. U svakom slučaju, precizno i konstruktivno poniranje u inače kaotičnu sferu poetske stilistike i više je nego dobrodošlo, iako bi bilo vrlo zanimljivo vidjeti i neku pojednostavljenu inačicu ove zahtjevne znanstvene knjige koja bi, usuđujem se priželjkivati, možda išla u smjeru udžbeničke prilagodbe, čak i pod cijenu određene simplifikacije ključnih teza i koncepata.
2, 2024.
Klikni za povratak