Što je meni Zvonimir Mrkonjić?

Moj prvi susret sa Zvonimirom Mrkonjićem, s djelom Zvonimira Mrkonjića, dogodio se početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada sam kao gimnazijalac u lokalnoj knjižnici nabasao na dvotomnu knjigu Suvremeno hrvatsko pjesništvo i prvu rečenicu prvoga toma: Jedno je razdoblje hrvatskog pjesništva završilo.¹⁾ Tako se, očito paradoksno, jednim završetkom dogodio moj početak susretanja s Mrkonjićem kritičarem i antologičarem, Mrkonjićem prevoditeljem i Mrkonjićem pjesnikom. Uslijedilo je vrijeme fascinacije prijevodom Mallarméove poeme Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj, upoznavanja i prepoznavanja njegovih pjesničkih knjiga, napokon prostor zajedničkog pojavljivanja u jednom od važnih internacionalnih kataloga konkretne i vizualne poezije Westeast, koji je uređivao slovenski pjesnik Franci Zagoričnik.

Ionako sklon povijest književnosti čitati unatrag, od svojeg vremena u dubinu povijesti, Mrkonjićevo sam pjesništvo upoznavao u oba smjera, od knjige Bjelodano crnonoćno iz 1976. prema početnoj Gdje je što iz 1962. godine, a kasnije kako su nailazile sve do najnovijih Reciklažnog dvorišta i Grafita, kojima sam se približavao kao čitatelj i s kojima sam se suočavao kao urednik. Pratili su me pritom Mrkonjićevi prijevodi i prepjevi, antologije i kritike, suočavajući me s jednim od najvitalnijih opusa suvremene književnosti, a kada je riječ o poeziji, poetički najrazgranatijim nizom pjesničkih knjiga, nizom koji se nastavlja sve do ovih dana. Neko sam se vrijeme usmjeravao na poliperspektivnost njegovih literarnih interesa, što je donekle točno, ali sam se u ponovljenim čitanjima počeo uvjeravati kako je mrkonjićevska poetika policentrična, pokretana iz raštrkanih izvorišta, ali uvijek utemeljena na uporišnim konstantama, strukturalnim i, vrlo uvjetno rečeno, tematskim okosnicama iz kojih su se razgranavale njegove pjesničke knjige.

Nepotrebno je ponavljati sličnosti i razlike s tzv. generacijskim poetikama unutar časopisa Razlog, jer i tu su postojale, najgrublje rečeno, barem dvije struje, podsjećati na bliskost i značaj poezije francuskih pjesnika Pongea i Chara, jer Mrkonjić ih je prevodio zato što su mu bili važni, baš kao što je prevodio Michauxa, Hölderlina, Rimbauda, Mallarméa ili Rilkea zato što su mu bili važni, a čiju smo važnost mogli prepoznati u tragovima na stranicama osobito njegovih ranih knjiga. Kako se onda dogodio Mrkonjićev iskorak u iskustva kasnog modernizma i avangarde, iskorak prema konkretnome i vizualnom pjesništvu?

Već u knjizi Šćap mlohavih iz 1970. vidljivo je na posve formalnoj ravni njegovo inzistiranje na prostoru, odnosu bjeline i teksta, dakle jasnoj naznaci značaja vizualnog u organizaciji pjesme, vrlo bliskoj formalnim karakteristikama poezije pripadnika skupine OULIPO, poput npr. Jacquesa Roubauda, ne posežući pritom za drugim aspektima oulipoovske poetike. Ne odustajući od pongeovskih natruha nadrealizma, Mrkonjić se usmjerava prema materijalnosti jezika, njegovoj tvarnosti i tvornosti, otvarajući izravno i dotad naznačenu opciju »razvića«, poetičku konstantu u različitim granama njegove policentrične poetike. Prepjev Mallarméove poeme Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj nedvojbeno je dao zamah i Mrkonjićevu sučeljavanju s prostorom, bjelinom (Bjelodano crnonoćno, Pisma u bijelo, Crna kutija... ako se zadržimo samo na naslovima knjiga) i usmjerilo ga prema poetičkom potencijalu slike, jezične ili vizualne konkretizacije iz koje se reflektira pjesnikov odnos, stav prema povijesti općenito, književnosti, suvremenosti.

Talijanski filozof, jedan od najkompleksnijih suvremenih mislilaca, Giorgio Agamben u svom eseju »Što je suvremenost?« između inoga kaže: Pjesnik – odnosno suvremenik – treba držati pogled uperen prema svojem vremenu. Ali što vidi onaj koji gleda svoje vrijeme, bezuman osmijeh svojeg vijeka? Htio bih vam na ovom mjestu predložiti drugu definiciju suvremenosti: suvremen je onaj koji drži pogled uperen u svoje vrijeme, ne zato da bi zamijetio svjetlo, nego tamu.²⁾

Citirao sam Agambena zato što sam se nekoliko puta u razgovoru s Mrkonjićem suglasio oko važnosti da umjetnost, pa tako i književnost, reflektira »svoje« vrijeme, a sve to kao uvod u vjerojatno najangažiraniji aspekt Mrkonjićeva pjesništva, konkretističku i vizualnu poeziju u kojoj se najizravnije manifestira odnos prema prije svega političkoj suvremenosti, pa u vrijeme poljskih štrajkova u Gdanjsku (Gdanjsk osamdesete, pjevao je Johnny Štulić) Mrkonjić, prizivajući iskustvo duchampovskog ready-madea, objavljuje dvodijelni vizual televizijskog voditelja i slike poljskog puta podnaslovljanog Ne idite poljskim putem!, a pjesma ze zove Reinvolucija.

Vrijeme je to u kojem Mrkonjić fragmentira parolu Hoćemo crveno sveučilište u HOĆEMO CRVE (na zgradi Zagrebačkog sveučilišta), ispisuje kvadratnu pjesmu SMOG (s mog stajališta), tih godina nastaje i pjesma Ah, perspektivno razviće grba, 1972. kao refleks netom ugušena »Hrvatskog proljeća«, razvija Menčetićev stih »blaženi čas i hip...« (u nekoliko vizuala naslovljenih »razvića starog stiha«, fotokopijom novinske fotografije tenka »zalaže« se »Za angažiranu umjetnost!« i tako dalje.

Osamdesete godine vrijeme su povratka sonetu koji se opire krutosti forme, sonetu koji se razvija i rastače, kreće iz poznatog u drukčije, legitimirajući Mrkonjića kao modernog pjesnika koji ne bježi od nasljeđa, od iskustava nacionalne ali i globalne tradicije, prevrednujući je, oslobađajući, dopuštajući »razvića«, da se poslužimo njegovim terminom, u dotad neslućenim i teško zamislivim smjerovima.

Pogled unatrag pokazuje nam Mrkonjićevu potragu od povijesnoga modernizma (kako to oksimoronski zvuči), preko nadrealističkih tragova u pjesmama u prozi do kasnomodernističkih razvića i probijanja granica, svjedočeći o Mrkonjiću kao preteči, ali i sudioniku tzv. postmoderne situacije, u kojoj je bilo dopušteno sve što je jednom bilo zabranjeno ili barem nepoželjno, iako to više nije imalo nikakve veze s politikom niti s režimima prošlim i budućim.

Objavljivao sam Mrkonjićeve pjesničke knjige, neznatan broj s obzirom na veličinu opusa, za mene izuzetno važne, a prošle smo godine uspjeli završiti njegov opsežan i iznimno zahtjevan prevodilački rad: izabrane tekstove, pjesničke i prozne, jednoga od najvažnijih pjesnika cijele epohe moderne književnosti Stéphanea Mallarméa pod naslovom Faunovo popodne³⁾.

Treba li, uz ovih nekoliko usputnih opaski ponoviti pitanje Što je meni Zvonimir Mrkonjić? Mrkonjić je, u to sam siguran, ne samo meni, iako se ovdje o drugima nisam usudio govoriti, sve čega sam se ovim tekstom uspio dotaknuti, a sve o čemu nisam zapisao ni riječ, ostat će za ponovljena čitanja i nužna prepoznavanja agambenovske »suvremenosti« na koja će nas Mrkonjićevi tekstovi nedvosmisleno upozoravati.

S obzirom na predizborno vrijeme naše suvremenosti jedan od mogućih upozoravajućih tekstova mogao bi biti i fragment iz pjesme IZBORI 1982:

čitati parole
ići gradom
rastavljati parole na sastavne dijelove
ići gradom
birati između tako dobivenih dijelova
ići gradom
stvarati od dijelova nove parole
ići gradom
uzimati tako dobivene parole
ići gradom
rastavljati parole na sastavne dijelove
ići gradom
birati između dobivenih dijelova
ići gradom
stvarati od dijelova nove parole
ići gradom
postupati na rečeni način
ići gradom
sve dok se ne dobiju početne parole
ići gradom (...)

___________________
1) Zvonimir Mrkonjić: Suvremeno hrvatsko pjesništvo 1 i 2, KOLO, Zagreb, 1971.

2) Giorgio Agamben: Što je suvremenost? (prev. Ivan Molek) u knjizi Goloća (prev. Vanda Mikšić, osim eseja Što je suvremenost?), MeandarMedia, Zagreb, 2010.

3) Stéphane Mallarmé: Faunovo popodne, izabrao, preveo i pogovor napisao Zvonimir Mrkonjić, MeandarMedia, Zagreb, 2023.