Stéphane Mallarmé u Mrkonjićevu prepjevu

Zvonimir Mrkonjić nije samo jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, ovjenčan, između ostalog, Goranovim vijencem za cjelokupni pjesnički opus (1999.) i Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo (2008.); on nije, dakle, samo pjesnički velikan kojega sam imala čast prevoditi na francuski s kolegicama Martinom Kramer i Brankicom Radić (Table des matières, L’Ollave, 2015.) i uživati u njegovoj zvonjeličkoj kreativnosti nego je i važan kritičar, esejist, antologičar i teatrolog. Rječnikom Pascale Casanova (1999.) može se reći da je Mrkonjić konsakrirani konsakrator kakve je hrvatsko 20. stoljeće njedrilo štedljivo: njegov je simbolički kapital u našoj kulturi golem, baš kao i konsakrirajući potencijal.

No, Zvonimir Mrkonjić je uza sve to i vrstan prevoditelj koji je pred nas doveo, i time nas sve neizmjerno zadužio, neke od ponajboljih pjesnika francuskog i njemačkog jezika, od Lautréamonta, Mallarméa i Rimbauda preko Hölderlina i Rilkea do Pongea, Chara i Michauxa. Doveo i dovodi. Jer, krajem 2023. godine svjetlo dana ugledala je knjiga odabranih pjesničkih i proznih tekstova Stéphanea Mallarméa pod naslovom Faunovo popodne (Meandar Media, 2023.), kapitalno djelo koje je napokon ispunilo preko stoljeća dugu lakunu i omogućilo hrvatskom čitatelju da se na vlastitom jeziku upozna s poezijom i poetičkim promišljanjima jednog od očeva književnog modernizma. Povodom obilježavanja 85. rođendana Zvonimira Mrkonjića, u čast čovjeku kojega, bez pretjerivanja, smatram svojim uzorom, ovaj rad posvećujem upravo tom pothvatu, dakle, plodu dugotrajnog procesa ponašivanja krajnje zahtjevnog autora, plodu koji, osim visokih književnih kriterija i prepjevne vrsnoće, pokazuje barem još dvije osobine našega slavljenika, a to su neumornost i altruizam.

Zvonimir Mrkonjić je, naime, Stéphanea Mallarméa počeo prevoditi još krajem šezdesetih godina, hvatajući se u koštac s njegovim najzahtjevnijim djelom, avangardnom poemom Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj, koja je objavljena 1976. u širokom formatu s izvrsnim grafičkim i tipografskim rješenjima Mihajla Arsovskog. U Antologiji francuskoga pjesništva iz 1998., koju je Mrkonjić priredio u tandemu s Mirkom Tomasovićem, Mallarmé je predstavljen sa šest pjesama, od kojih su četiri u prijevodu samoga Mrkonjića¹⁾, ekloga Faunovo popodne plod je njegova zajedničkog rada sa Željkom Čorak, dok je jednu pjesmu, Počinak u porcelanu, preveo Tin Ujević. Sve su one²⁾ svoje mjesto pronašle i u knjizi Faunovo popodne, koja je dosad najobuhvatniji izbor iz Mallarméove poezije i proze.

Taj je izbor organiziran u osamnaest cjelina, od kojih osam pokriva poeziju u stihu, jedna je posvećena pjesmama u prozi, u njih četiri se donose kritike i eseji, a kao zasebne cjeline prezentiraju se priča Igitur ili Elbehnonovo ludilo, poema Bacanje kocki, glasovito predavanje koje je Mallarmé održao u Oxfordu 1895., pismo što ga je 1885. uputio Paulu Verlaineu u kojemu sažeto iznosi najvažnije momente svojega života, te sadržaj jednoga broja časopisa Posljednja moda koji je upravo Mallarmé uređivao i za nj većinu tekstova napisao tijekom 1874. i 1875. godine. Raznolikost odabranih tekstova pokazuje, s jedne strane, raspon Mallarméovih stvaralačkih formi, a s druge uvid koji je Zvonimir Mrkonjić u njih imao i koje je podastro hrvatskome čitatelju. Sve se te forme zrcale i pomažu čitatelju da se ipak lakše snađe u poetici koja slovi za jednu od najhermetičnijih, najteže proničnih, što je Mallarméu u drugoj pjesničkoj fazi svakako i bio cilj.

Stéphane Mallarmé (Pariz, 1842. – Valvins, 1898.) počinje pisati rano, sredinom 1850-ih godina, isprva pod utjecajem Victora Hugoa i parnasovaca (napose Gautiera i Banvillea) da bi 1860. došao u dodir s Baudelaireovom zbirkom Cvjetovi zla, koja stubokom mijenja njegovu poetiku. Iz psihičke i stvaralačke krize koju proživljava sredinom 1860-ih, a tijekom koje se suočava ne samo s bjelinom papira i težinom stvaranja, svojevrsnom afazijom, nego i s bezdanom, odnosno ništavilom što ga pred pojedincem otvara turbulentni društvenopovijesni kontekst 19. stoljeća, sa svojim političkim previranjima, ubrzanim industrijskim napretkom i dominantnim pozitivizmom, sve snažnijim cirkuliranjem robe i kapitala te proglašenjem smrti Boga (Nietzscheu je prethodio Nerval s pjesmom »Le Christ aux Oliviers« iz 1854.), Mallarmé izlazi s novom poetikom koja se otklanja od Baudelaireove estetike ružnog i otvara prostor čistoj ideji, odnosno poeziji koja traga za Apsolutom, po uzoru na orijentalnu umjetnost jednoga poteza te impresionističke slikare s kojima je prijateljevao, ali i poetiku učinka koju je u svojemu tekstu »The Philosophy of Composition« iznio Edgar Allan Poe. Ta se promjena smjera idejno nagoviješta u spomenutoj pjesmi »Počinak u porcelanu« (cf. Mikšić, 2005, 2011), formalno se značajnije manifestira u Herodijadi, započetoj 1864. godine, u jeku krize, i nikada dovršenoj, da bi apoteozu doživjela u poemi Bacanje kocki koja je trebala biti sastavnim dijelom velikog, sveobuhvatnog, utopijskog projekta Knjige, ili Djela, tog »Teatra univerzuma«, kako je govorio sam Mallarmé, a koji je također nakon njega ostao u obliku nacrta.

Krajnjim pojednostavljenjem, suština Mallarméove poetike, koju je ne uvijek izravno i jasno iznosio u esejima i pismima, mogla bi se svesti na koncept sugestivnosti, koji počiva na minimalizmu (»Svoje sam Djelo stvorio jedino eliminacijom«, povjerava se pjesnik u jednom pismu, cf. Mallarme, 1995) i koja labavim sintaktičko-logičkim odnosom među elementima (riječima, slikama, konceptima) postiže snažan evokacijski učinak, odnosno navodi čitatelja da aktivno sudjeluje u čitanju i tumačenju teksta. Pjesnik, naime, smatra da treba »slikati, ne stvar, nego učinak što ga ona proizvodi« (pismo prijatelju Henriju Cazalisu, 1864; cf. Mallarme, 1995), pri čemu se tim načinom stvaranja želi približiti glazbi, odnosno apstrakciji: »Kažem: cvijet! te, izvan zaborava kamo moj glas izgoni svaki obris, kao nešto drugo negoli znane čaške, glazbeno se uzdiže, kao ideja sama i blaga, odsutna iz svih bokora« (»Kriza stiha«). Protivi se pragmatičnoj uporabi jezika koja služi komunikaciji; u razgovoru sa Julesom Huretom (cf. Mallarmé, 1976a) kaže: »Imenovati predmet, to znači ukloniti tri četvrtine užitka u pjesmi, užitka koji se sastoji u tome da se malo po malo odgonetava: nagovijestiti ga, eto sna. To je savršena uporaba onog misterija koji stvara simbol: prizivati malo po malo neki predmet kako bi se pokazalo stanovito stanje duše, ili obratno, izabrati predmet i iz njega izvući stanje duše, serijom dešifriranja. [...] U poeziji uvijek mora postojati enigma, to je svrha književnosti«. Na te se temeljne postavke nadovezuje i koncept hipostaze stiha, što znači da cijeli stih postaje značenjsko-zvučna jedinica, čime se dodatno pojačava njegov evokacijski potencijal i jezična produktivnost: »Stih koji iz više vokabula stvara posvemašnju riječ, novu, tuđu jeziku i kao inkantacijsku, okončava tu usamljenost besjede: niječući, suverenom gestom, slučaj koji se zadržao u izrazima usprkos njihovom naizmjeničnom prekaljivanju u smisao i zvučnost, te izaziva u vama iznenađenje da nikada niste čuli neki obični ulomak govora, dok se istodobno prisjećanje imenovanog predmeta kupa u novom ozračju« (»Kriza stiha«).

U svojemu pisanju Mallarmé očitu prednost daje imenicama, glagoli su često u infinitivu, izričaj je kondenziran i eliptičan, a uza sve to Mallarmé nastoji uvesti tzv. disparition élocutoire du poète, odnosno elokucijski nestanak pjesnika: riječi u pjesmi trebaju same stupati u uzajamni odnos i osvjetljavati se te proizvoditi pjesnički učinak – misterij!

Hugo Friedrich (1969.) za Mallarméove je sonete rekao da su »raspjevana tajna, koja ontologijske misli štiti od trošenja«. Mallarmé je sonete pisao u raznim životnim fazama: isprva su strogi u kompoziciji i interpunkciji, a upravo napuštanjem interpunkcije Mallarmé ostvaruje prvi korak prema napuštanju stiha u formalnom smislu. U odnosu na strogu formu, sadržaj je u kontrapunktu kada sonet pjeva o odsutnosti, nejasnom, onome tek naznačenom³⁾... U »Krizi stiha« Mallarmé izjavljuje da slobodni stih i pjesma u prozi omogućuju pjesniku da bolje izrazi svoje biće, svoj ritam, svoju ideju... Na temelju te spoznaje on klizi prema slobodnijoj formi koja se najradikalnije manifestira u Bacanju kocki. Ta je poema, prvi put objavljena u časopisu Cosmopolis 1897., avangardno djelo, sinteza autorovih pjesničkih preokupacija, skladana poput simfonijske partiture u kojoj važnu ulogu igra i likovnost, odnosno tipografija (Mallarmé se inspirirao novinama i plakatima), zahvaljujući kojoj se u tekst unosi nelinearno čitanje, danas bismo mogli reći hiperlink. U tom je smislu djelo preteča vizualne i konkretne poezije.

Ovaj sažetak Mallarméove poetike⁴⁾ iznijela sam kako bih istaknula izazovnost pothvata kojega se virtuozno i nesebično primio Zvonimir Mrkonjić. Od kratkih pjesama od dva ili četiri stiha (»Jednom kirgiškom hrtu«, »Čaša vode«, »Trgovkinja starom odjećom«, preko kristalno sročenih soneta i duljih pjesničkih formi, pa sve do »Herodijade« ispisane u obliku dijaloga junakinje s dadiljom i »Faunova popodneva«, Zvonimir Mrkonjić je svojim prepjevima maksimalno poštovao Mallarméov stil, prenoseći i sadržaj, i formu, i zvuk, i ritam. Evo jednog primjera u stihu (str. 58):

SVETICA

Na oknu iza kojeg se krije
Stari sandal gdje se zlato guli
S viole njene otkle se prije
Iskrilo ko na lutnji i fruli,

Svetica blijeda knjigu rastvara
Starinsku što se sva razlistava,
Magnificat svjetlucav od žara,
Večernjih nekoć za molitava:

Pokaznice pak stakalce sveto
Dira harfa što Anđel je tanak
Večernjim svojim sačini lijetom
Za preosjetljivi neki članak

Prsta kojim se, sada bez sveska
Starog i drva, lagano vine
Glazbalom perja štono se ljeska
Glazbenica istinska tišine.

No prozne dionice nisu ništa manje zahtjevne. Isprekidani ritam postiže se parataktičkom akumulacijom ideja, slika i dojmova, brojnim umetanjima rečenica (retoričkih upita ili usklika, dijaloških replika itd.), kao i inverzijama te elipsama, što nije uvijek jednostavno ni raščlaniti, a kamoli prenijeti u dolazni jezik. Svaki bi prevoditelj stoga mogao doći u napast neutralizirati izričaj, normalizirati sintaksu, što je Mrkonjić vješto i sustavno izbjegavao, primjerice u pjesmi u prozi »Sajamska izjava« (str. 118):

[...] Jasno kao zraka zalutala od drugdje što strijeljala ju je električno, zabljesnu me taj račun koji, u nedostatku svega, ona, prema tome kako je moda, fantazija ili nebeski hir uvjetovala njenu ljepotu, bez dodatka plesa ili pjesme, obilato je plaćala za svjetinu milostinju zatraženu u korist koga mu drago; a u isti mah shvatih svoju dužnost u opasnosti suptilnog pokazivanja, ili da na svijetu, kako bi se spriječilo odustajanje radi kurioznog, nema druge doli pribjeći nekoj apsolutnoj moći kao onoj Metafore. Brzo, praznosloviti do razjašnjenja, o mnogim fizionomijama, o njihovoj slobodi od shvaćanja koja, ne razumijevajući sve odjednom, predaje se očiglednosti – makar i tegobnoj – koju podrazumijeva riječ te pristaje razmijeniti njenu nevrijednu kovinu za točne i više pretpostavke, ukratko, sigurnost za svakog da neće biti prevaren. [...]

Ili pak u glasovitom eseju »Kriza stiha« (str. 147):

[...] Tko daje toj funkciji neko ili prvo mjesto, uviđa u tome činjenicu aktualnosti: mi prisustvujemo, kao završnici jednog stoljeća, ne kako se dogodilo posljednjem, prevratima nego, izvan javnog mjesta, nespokoju hramskog zastora značajnih nabora i pomalo njegovu kidanju. [...]

Da bi se ovakvi prozni tekstovi – apstrahiramo li, dakle, Mallarméovu poeziju kao krajnje težak prijevodni zadatak – mogli prevesti na relevantan način, nije dovoljno poznavati francuski jezik: takav pothvat iziskuje i dubinsko poznavanje svih nijansi Mallarméove poetičke misli i stila, ali i cjelokupnoga konteksta u kojemu je ovaj modernistički bard djelovao. Zvonimir Mrkonjić u tom se zadatku pokazao kao majstor bez premca te se ova knjiga može smatrati krunom njegova prevodilačkog rada i kapitalnim djelom koje danas dobiva hrvatska kultura⁵⁾. Zbog svega toga možemo mu samo reći jedno veliko hvala.

Bibliografija

Primarni izvor:

1. Mallarmé, Stéphane: Faunovo popodne, priredio i preveo Zvonimir Mrkonjić, Meandar Media, Zagreb, 2023.

Sekundarna literatura:

1. Casanova, Pascale: Svjetska književna republika, prevela Vanda Mikšić, Meandar Media, Zagreb, 2024. (u tisku)

2. Friedrich, Hugo: Struktura moderne lirike, prijevod Truda i Ante Stamać, pogovor Milivoj Solar, Stvarnost, Zagreb, 1969, str. 82–123.

3. Gromača Vadanjel, Tatjana: »Stéphane Mallarmé: Faunovo popodne«, Moderna vremena, 28.12.2023. https://mvinfo.hr/knjiga/16400/faunovo-popodne, pregledano 16.03.2024.

4. Mallarmé, Stéphane: Igitur, Divagations, Un coup de dés, predgovor Yves Bonnefoiy, Gallimard, Pariz, 1976a.

5. Mallarmé, Stéphane: Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj, prijevod Zvonimir Mrkonjić, komentar Josip Tomić, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1976b.

6. Mallarmé, Stéphane: Correspondance complète 1862–1871, suivi de Lettres sur la poésie, uredio Bertrand Marchal, predgovor Yves Bonnefoiy, Gallimard, Pariz, 1995.

7. Mikšić, Vanda: Des silences linguistiques à la poétique des silences: L’œuvre de Stéphane Mallarmé, doktorska disertacija, mentor Marc Dominicy, Université Libre de Bruxelles (Slobodno sveučilište u Bruxellesu), Bruxelles, obranjena 18.09.2005.

8. Mikšić, Vanda: »Sit gorkog odmora: Od Baudelaireova ‘ponora’ do Mallarméove ‘poetike praznine’«, Interpretacija i prijevod, 2011, str. 51–69.

9. Mrkonjić, Zvonimir; Tomasović, Mirko: Antologija francuskoga pjesništva, ArTresor naklada, Zagreb, 1998.

10. Poe, Edgar Allan: »The Philosophy of Composition«, Graham’s Magazine, travanj 1846, str. 163–167.

__________________
1) »Mysticis umbraculis (Proza luđakā)«, »Morski povjetarac«, »Čedno, živo, lijepo danas zar nam prijeti«, »Grob Edgara Poea«.

2) Pjesma »Morski povjetarac« preimenovana je u »Morski lahor«.

3) Primjerice, lepeza, koja je tematizirana u jednom sonetu, važan je simbol jer se sastoji od nabora, a nabori, ili prijegibi, mjesta su mogućeg, mjesta skrivanja i otkrivanja, otvorenosti i sklopljenosti... Ili pak tema glazbenice koja ne svira...

4) Detaljnije o Mallarméovoj poetici cf. Friedrich, 1969: 82–123.

5) O knjizi je pisala i pjesnikinja Tatjana Gromača Vadanjel na portalu Moderna vremena (»Stéphane Mallarmé: Faunovo popodne«, 28.12.2023. https://mvinfo.hr/knjiga/16400/faunovo-popodne).