Kolo 2, 2024.

Kritika , Naslovnica

Boris Perić

Slučaj kao metonimija žudnje

(Edo Popović: Hrvatski pasijans, OceanMore, Zagreb, 2024.)

Koliko god da Edo Popović ni u svojim prijašnjim knjigama nije baš zazirao od kriminalističkih elemenata, što u zemlji čiji politički, gospodarski i ini akteri ozbiljno sanjaju o posvemašnjoj dekriminalizaciji kriminala i nije neko čudo, u žanru krimića našao se i snašao u potpunosti tek u posljednja dva, međusobno itekako povezana romana, Poglavnikovom pudlu (2016.) i – eto, sad – Hrvatskom pasijansu (2024.). I to, usudio bih se reći, prilično dobro, kako po pitanju samog žanra, čijim odrednicama i zahtjevima njegov tekst udovoljava u potpunosti, tako i u pogledu miljea, koji je, ovisno o kontekstu, a) njegov oprobani novozagrebački, b) općehrvatski i c) općesvjetski.

Da se Popović još od ranih radova naovamo etablirao kao jedini legitimni bard zagrebačkih Utrina i susjednih im kvartova, to zaista ne treba posebno objašnjavati. Da je Hrvatska sa svojim koruptivno-stranačko-rodijačkim shvaćanjem prava i pravosuđa idealan topos za zločinačke priče (crime stories), također. A da ponešto od folklora unutar kojeg se odigrava fabula Hrvatskog pasijansa (rodna ravnopravnost, influencerstvo, alternativne vijesti i sl.) ovdje ne bismo ni tematizirali da se i sami nismo našli usred običajnosti globalne selendre, to je ipak dug jednoj široj aktualnosti, kojeg bi svaki autor trebao biti itekako svjestan kad želi progovoriti o zločinu, a Popović to nedvojbeno jest.

E, sad, je li uputno u prikazu kriminalističkog romana uvodno prepričati njegovu radnju i po mogućnosti još otkriti tko je ubojica, to je pitanje na koje, bojim se, postoji samo jedan odgovor: nije! Dakle, što reći, a da se ne pokvari čitalački doživljaj? Krimen je po vrsti ubojstvo, ali kamo sreće da priča na tome staje, radnja romana odvija se u Novom Zagrebu, žrtva je svećenik, a glavni istražitelj se netom vratio s roditeljskog dopusta. Jasno? Naravno da nije. Mogli bismo dodati i da istragu uvelike otežava policijski šlamperaj, koji se na kraju razotkriva kao nešto bitno mračnije, da je donekle pospješuju ljudi s margine društva, konkretno sakupljač boca i beskućnik, te – sad smo već opasno blizu recenzentskom prijestupu – da ubojicu i njegov zločin prebacivanjem krivnje na proizvoljno izmišljenog počinitelja nastoje zamagliti i zamutiti sasvim specifične mutne strukture hrvatske rodijačke hijerarhije. Dakle, sadašnjosti, aktualnosti i svakodnevice k’o u priči. I sad dosta, ostalo neka čitalac čitajući odgonetava sam.

Kako se u nas riječ katalizator voli rabiti u sasvim pogrešnim značenjima, podsjetimo se da kemija pod tim terminom podrazumijeva nešto što izaziva reakciju, ali samo u njoj ostaje nepromijenjeno, odnosno, ne izgara. Ili tako nekako. U tom smislu bilo bi pogrešno reći i da je pasijans iz naslova katalizator radnje romana, ali poriv prema pasijansu svakako jest. Jer pasijans, kako će Popović rezimirati na kraju balade, nije samo slaganje igraćih karata u logičke nizove, nego i igra koja, ne bi li se uspješno privela kraju, od igrača uz strpljenje iziskuje još dva bitna momenta: intuiciju i sreću. To znade svatko tko se na radnom mjestu služi računalom i želi ostaviti vizualni dojam da je do grla i preko njega zadubljen u posao, ali i svatko kome je posao rješavanje slagalica, posebice onih vezanih uz kriminal, a koja to slagalica nije? (Eventualno one postizborne kad se slaže vlada, ali ni tu se ne bih baš zakleo.) Upravo taj pasijans, koji samotna igrača znade dovesti do ludila, u krimićima se obično naziva istražiteljskom dramatikom, uz koju rado vežemo i pojam suspense. Napetost se, pak, rado prazni u neočekivanim obratima koji, kako to obično biva, vole uroditi novim nedoumicama i tako redom dok se karte ne poslože, odnosno, kako Popović dodaje, dok se slučaj ne riješi.

Movens kriminalistike je, dakle, poriv prema slučaju; jer ne reče li Ludwig Wittgenstein još onomad da je svijet ono što je slučaj, a Théophile Gautier da je slučaj pseudonim što ga Bog rabi kad želi ostati neprepoznat? U slučaju ubojstva svećenika iz Popovićeve priče Bog kakvim ga zamišljamo sudjeluje, međutim, samo kroz literaturu što je žrtva ostavlja za sobom. Literaturu koja ubojicu, makar i sam pripadao kleru, očito nikad nije zanimala. Ali zanima bar jednog istražitelja i otkriva tragove, ne toliko prema razrješenju slučaja koliko prema slučaju svijeta – lokalnog i globalnog – koji zločin čini mogućim.

Razmišljanja su to što ih glavni protagonist romana, inspektor Rakitić, dijeli s neimenovanim pripovjedačem i katkada ozbiljno koketiraju s esejistikom, što, međutim, fabulu ne čini manje zanimljivom. U redu, možda je katkada usporava ili čak odgađa njezinu realizaciju, ali to naposljetku i jest ono što realističku književnost razlikuje od manirističkih mehanizama, odnosno, kako otprilike reče Sigmund Freud, pristajanje na stvarnost ne znači odustajanje od zadovoljenja žudnje, nego njegovo odgađanje (o lakanovskoj »metonimiji žudnje«, temeljenoj upravo na tome, da i ne govorimo). Prevedeno na jezik kriminalistike to bi više-manje značilo da poriv prema slučaju i žudnja za njegovim rješenjem kao katalizatori istrage i ne mogu bez odgađanja, jer istraga je, onako delez-gatarijevski rečeno, društveni stroj, koji funkcionira samo ako ga u tome priječe zastoji i zapreke. U slučaju »Hrvatskog pasijansa« ona je, dakako, i pristajanje na stvarnost, koja se, ako ćemo pravo, ni u svakodnevnijim kontekstima još nikad nije iskazala kao dobro podmazan teren za nemeteno rješavanje bilo čega.

Popovićevi istražitelji pokazuju nam se tako (u oba romana) kao svima nam bliski simpatični suvremenici, čija detekcijska oštroumnost u slaganju kriminalističkog pasijansa itekako ovisi o intuiciji i sreći, a ni zločinci mu više nisu baš oni »genijalni umovi« prijašnjih stilskih epoha, jer zlo je, kako nas lijepo poduči Hannah Arendt, u krajnjoj liniji ipak banalno. Iako su svojevremeno mnogi graknuli (i još uvijek grakću) na tu konstataciju (ili možda baš stoga), ovdje bi valjalo napomenuti da je njemačko-američka politička teoretičarka i publicistkinja pod banalnošću zapravo podrazumijevala svakodnevnost, pa se i njezina demistifikacija glupana i naivčine (njem. Hanswurst) Adolfa Eichmanna na koncu vrlo precizno slila u karakterizaciju što bismo je najtočnije mogli prevesti frazom »s kim si, takav si«, što, opet (bez obzira na dimenzije zločina) savršeno pristaje uza zlikovce ne samo iz miljea Popovićeva romana, nego i iz kriminalnog miljea uopće.

Uzalud je, prisjetimo se samo F.M. Dostojevskog, njegov Rodion Romanovič Raskolnikov svoj zločin pravdao inače nimalo neinteligentnim političkim pamfletom o »dopuštenom ubojstvu« rezerviranom za »neobične ljude«, kad naš čovjek, neobičan eventualno po hijerarhijskoj poziciji, za zločin ne treba ni dopuštenja ni opravdanja, nekmoli političkog pamfleta. Riječju, zlo nije ni metafizički, ni politički, ni teološki pojam, ali pasijans bome jest. Odnosno, malčice pojednostavljeno, ne bi se Rodion pravo ni snašao među rodijacima.

Toliko o banalnosti zločina (o kazni da i ne govorimo). Popovićevo rezoniranje o zadanoj temi provlači se, pak, uvelike kroz kategorije ironije i humora (za produbljivanje rečenog naklonjenom bih čitaocu preporučio tekst Gillesa Deleuzea »Hladnoća i okrutnost«), što Hrvatski pasijans – više humoristički nego ironijski – u domaćim razmjerima prije smješta u susjedstvo romana jednog Nenada Brixyja, negoli, recimo, Pavla Pavličića ili Gorana Tribusona (da ostanemo samo pri eliti hrvatskoga krimića). Štoviše, poznavateljima spomenuta Deleuzeova eseja – recimo samo da je za francuskog filozofa relacija između ironije i humora u odnosu spram zakona jednaka relaciji između sadizma i mazohizma – trebalo bi biti jasno i zašto se humor Hrvatskog pasijansa dobrim dijelom realizira i u katkada otrovnim onomastičkim igrama. Dok se prezimena istražitelja – Rakitić i Ančić – evidentno oslanjaju na sportski diskurs, koji bismo onako sloterdajkovski mogli pratiti unazad sve do »Prve poslanice Korinćanima« (»Trčim zato, ali uvijek prema cilju«, 9, 26), dvojica pomagača u zamagljivanju zločina – Penić i Božinović – u doslovnom su smislu otprije poznata Ministarstvu unutarnjih poslova. Roman je, dakako, prepun takvih stilističkih poslastica, ali njihovo bi taksativno navođenje ovdje i opet dovelo do prijevremenog otkrivanja ubojice (spoiling), što se, rekosmo, ne smije.

Rezimirajmo stoga radije ovako: Želimo li čitati kriminalistički roman koji nije cijepljen od stvarnosti i simpatične ograničenosti »običnih ljudi« kad jer riječ o pristanku na istu, koji je zabavan i može nas nasmijati u jednakoj mjeri u kojoj nas tjera i na razmišljanje o istoj, te, što također nije nebitno, u kojem se miješaju i skladno nadopunjuju pristupi od literarno-žanrovskog, preko esejističkog do novinarskog (a zaista bih se začudio onima koji Edu Popovića ne pamte i kao novinara), Hrvatski pasijans bit će nam dobar lektirni izbor. Tko pak je Popovića literarno upoznao i upamtio kao revnog planinara s posebnim aspiracijama prema toroovskom umijeću hodanja, valja mu se nadati da će i ta crta njegova književnog stvaralaštva pronaći svoju refleksiju u nekom od budućih krimića; jer ocrtava se, kako mi se čini, u najmanju ruku trilogija, ako ne i serija romana. Ako griješim, čitajte Hrvatski pasijans svejedno, isplati se. A onda, može ponovno i Ponoćni boogie, zašto ne?

Kolo 2, 2024.

2, 2024.

Klikni za povratak