Rimokrat i elegičar

Iako je više puta rečeno, vrijedi iznova naglasiti: Zvonimir je Mrkonjić na različite načine obilježio hrvatsku lirsku scenu u zadnjih šezdesetak godina – stihom, mišlju i prijevodom.¹⁾ U više od dvadeset zbirki promovirao je nova poetička i jezična iskustva meandrirajući između klasičnih obrazaca i eksperimenta, egzistencijalne zabrinutosti i zauma. U kritici i antologijskim pregledima iscrtao je uvjerljiv zemljovid hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća, osobito njegove druge polovice – bez Mrkonjićevih uvida naše bi razumijevanje tog korpusa bilo drukčije i – nedvojbeno siromašnije. Njegovi su pak prijevodi (a prevodio je Hölderlina, Mallarméa, Rilkea, Rimbauda, Gidea, Chara, Michauxa, Pongea, Heideggera, Camusa, Sartrea, Barthesa i dr.) značajno obogatili recepcijske okvire hrvatske kulture.

Nova zbirka, Grafiti, podsjeća čitatelja na neke od autorovih ključnih poetičkih i stilskih gesti, s tim da su one podebljane, drukčije osvijetljene i u funkciji proizvodnje djelomice novih smislova. U njezinim koricama susreću se slobodni i vezani stih, rima i sentencija, sonet i pjesma u prozi, arhaizam i neologizam. Zbirka donosi 79 tekstova raspoređenih u pet cjelina. Njihovi su naslovi: Grafiti, Batina, Crno-bijeli svijet, Događaji, svemir i Elegija. Načelno je obilježje zbirke artistička izravnost. Autor govori o različitim temama, ali u podlozi svake su poezija i zbilja. Pritom doista poput kakva grafitera Mrkonjić eksplicitno propituje iskazivački potencijal i šarm pojedinih elemenata pjesničke tehnike, a svoj odnos prema zbilji pretače u jezičnu dosjetku, aforizam ili razornu metaforu (u sva tri slučaja pjesma je usporediva sa zavjereničkim mikrotekstovima na zidovima).

Karakter svoga pisma pjesnik osvještava podnaslovima prvih dviju cjelina. Podnaslov prve je »srokovnica ili vježbe iz rimokracije«, a podnaslov druge »basne, reciklaže i majstorijanja«. Tim podnaslovima doznačava dvoje: da je svjestan svojih poteza i njihovih mogućih dosega te da umjesto slijeđenja modernističkoga mita o izvornosti stvaranja pribjegava postmodernističkim praksama kombiniranja, preoznačavanja, interveniranja u postojeće jezične i iskazne matrice. U zbirci ima tekstova koji funkcioniraju poput pastiša ili parafraze te tekstova koji evociraju različite žanrovske obrasce (molitve, psalma, brojanice, elegije). Raspon Mrkonjićeve lirske evokativnosti kreće se od pučke do elitne kulture (u jednom trenutku preispisuje usmeni napjev da bi potom posvećivao pjesme Debussyju, Musorgskom, Vivaldiju); u naslovima se često javljaju izrazi koji prizivaju pojedine tekstove, artefakte ili idiome, (npr.: »Biti ili ne biti«, »Pučka«, »Eine kleine Nachtmusik«, »Opomena«), a zaštitni znak njegova govora ludičko je evociranje uvriježenih i ideologiziranih izraza (»Spinovi i fore«, »Ostani doma«, dok čekaš da surfaš se u drek, amandmanimo se ćorava posla).

Mrkonjićev se subjekt nastanio u jeziku, on osviješteno prolazi kroz njegove slojeve, registre i upotrebe nastojeći uspostaviti razliku prema poznatom, rečenom i okoštalom. To je na manifestan način naglašeno u tekstu »Rječilište«, koji čini 68 riječi, poredanih abecednim redom, riječi koje su ili slabo poznate ili su izvedenice iz pojedinih leksičkih rariteta ili su pak autorove stopljenice i kovanice:

abača, atavica, alica, ahatica, abelica, ariozno, autoutististično,
buzdok, bikoza, bedušno, biočud, bezuk, blesimetralno,
conkulast, cikorasto, ciferblatno, caklovito, cilemile, cik,
derikozan, drombuljasto...

Ta je pjesma izvedena kao asocijativni lirski rječnik s kojim se može putovati na različite strane i koji može funkcionirati poput skladišta jezičnih udica za buduće pisanje. Mrkonjićevo je rječilište zapravo lirsko mrijestilište, tj. mjesto na kojemu se riječi rađaju, rastu i šire, značenjski pune i prazne.

Rima se prometnula u ključni pjesnički rekvizit, ali i temu zbirke Grafiti. Pjesnik ju neprestance traži i nalazi, gomila i proizvodi, ona potiče njegovu misao i spotiče se o nju, pomaže subjektu da bude nježan i poetičan, ironičan i sarkastičan, ona je štit pred najezdom »prozaičnih« diskurza i njihovih nositelja. Rima je uporište lirske sonornosti koja toliko veseli Mrkonjića i koja njegov govor čini artističnim i artificijelnim. Uz nju na pretvaranju pjesme u verbalni predmet rade i druge figure dikcije za kojima pjesnik rado poseže: asonanca, aliteracija, etimološka figura, holorima, anagram, različiti oblici igranja riječima.

Kako bih oprimjerio neke od smjerova kretanja Mrkonjićeve jezične imaginacije, prokomentirat ću tri njegove poetske minijature. Prvoj je naslov »Tavan«, a glasi:

tavan posla
taman od zla
taban osla
slavan javan

Na dikcijskoj razini u pitanju je posve sonoran tekst – harmonizira ga ponavljanje samoglasnika a (13) i o (3) te suglasnika t (3), n (5), v (3), s (3). Na metričkoj razini riječ je o četiri simetrična četverca, što zvučnome pridružuje i ritmički sklad. Na semantičkoj razini svjedočimo paradoksalnom zamjenjivanju očekivanoga frazema taman posla figurativnom sintagmom tavan posla (koje je potencijalni smisao, ako je to uopće važno, upravo suprotan smislu evociranoga frazema). Rekao bih da je ta pjesma jedna od mogućih pohvala onoj poznatoj Ujevićevoj nejasnoći koja je sunce od jasnoće. Nemojte doduše očekivati da ekspliciram što je to u Mrkonjićevu »Tavanu« jasno. Svi se nalazimo pod tim suncem i svakoga od nas ono na različit način grije, pa smo svi i pozvani da si rastumačimo ugodu koju pričinjavaju njegove zrake. Nisam uzalud ovdje prizvao Ujevića – on je baš poput Mrkonjića nerijetko makinalno tragao za rimom i mahnito rimovao.

U pjesmi »Režija« značajna se dikcijska atrakcija javlja u početnom distihu »Kad si u režiji/ samo ti réži«. Koristeći se poetskom etimologijom ludični Mrkonjićev subjekt povezuje režiranje i režanje, dvije prilično udaljene pojave. U pitanju je srokovna vježba, ali i svojevrsna estetizacijska gesta. Naime, čitava zbirka upućuje na to da raspoloženje subjekta najprije određuju melankolija, razočarenje i neprihvaćanje obrazaca funkcioniranja današnjega svijeta. Taj je subjekt veoma iskusan, svašta je vidio i proživio, teško ga je fascinirati. Iza značajnog dijela njegovih iskaza očigledno stoji ironija. To je slučaj i s pjesmom »Režija«. Međutim Mrkonjić ironiju estetizira i »pripitomljuje« upravo sonornošću iskaza, on zapravo »režira« režanje. Uostalom evo te lirske minijature u cijelosti (pa prosudite sami):

Kad si u režiji
samo ti réži,
ujedi prije jela
pa bježi,

porad jela
gubiš sela
i mijenjaš
sijela i prela.

Postoje u zbirci Grafiti i pjesme u kojima izostaje ludičko ozvučenje lirske misli. Jednome takvome naslov je »Hrvatska politika«, a tekst je stao u jedan redak i glasi:

Mutava gestikulacija prevoditeljice za gluhonijeme.

Tvrdnja ispod naslova nalikuje njegovoj prigodnoj definiciji. Ono što je apstraktno i amorfno (ovdje: hrvatska politika) predočeno je konkretnom slikom – metafora je precizna, drastična, gruba; tematizirana je pojava prikazana u poražavajućem svjetlu, a tvorac metafore (Mrkonjićev subjekt) odlučio se za golu sarkastičnu dijagnozu, bez ludičkoga aranžmana koji bi »olakšao« misao.

Zbirka Grafiti sastoji se uglavnom od kraćih sastavaka, često minijatura. Iznimka je međutim završni tekst »Elegija«. Poduži je to tekst koji sadrži uvriježena obilježja te lirske vrste: melankoličan, žaloban ton, refleksivnost, narativnost i specifičnu upotrebu kategorije vremena. Mrkonjić svoju elegiju posvećuje Željki, uz napomenu da je pisana prema Rutebeufu. Držim da nije naodmet podsjetiti da je Rutebeuf srednjovjekovni francuski pjesnik, žongler (1230?-? 1280). Ime pod kojim ga povijest pamti izvedeno je iz pseudonima koji je koristio »Rudebœuf« (grub, snažan vol). Njegovo djelo je vrlo raznoliko, uključuje kazalište, pjesme, polemičke i satiričke tekstove i – što je ovdje osobito važno – elegične, osobno intonirane tekstove u kojima je ispovijedao svoje jade i životne probleme. Encyclopedia Universalis tvrdi da je »tužaljka najpostojaniji način izražavanja kod Rutebeufa«. U drugoj polovici 20. stoljeća njegovi su stihovi prodrli i u popularnu kulturu, uglazbljuju ih brojni francuski šansonijeri. Godine 2003. čak je i jedan asteroid nazvan njegovim imenom.

Mrkonjićeva »Elegija« sastavljena je od niza zaziva u kojima se pjesnik prisjeća mrtvih i živih kolega, umjetnika i prijatelja. Većina zaziva oblikovana je u formi pitanja koje počinje s »Gdje si«. No s vremena na vrijeme pojavljuju se izjavne rečenice i zahvale. Tim zazivima pjesnik rekonstruira vlastitu duhovnu i umjetničku biografiju, pribire važne točke svoga djelovanja, pisanja i mišljenja, upućuje na ljude, stihove, artefakte. Na kraju teksta kao na kraju pisma autor se potpisuje sa Zvonimir Mrkonjić. Ako igdje ima smisla pasti u napast pa u lirskome subjektu prepozna(va)ti građansko lice pjesnika, onda je Mrkonjićeva »Elegija« dobar kandidat za takvu neopreznost. Pažljiviji će čitatelj u njoj naći i Mrkonjićevu kritičku sliku hrvatskoga pjesništva, ali i zanimljive opaske o izvorima njegova pisanja. Naravno u oba slučaja pjesnik nudi aforističke zamjedbe primjerene lirskome govoru i elegičnom kontekstu.

Mrkonjić među ostalim piše da je Pupačić pjesnik »najljepše pjesme o moru«, da je Arsen Dedić »velegradski humorno opjevao provinciju«, da je Valentova poetika »poetika bijega od sebe«, da je Radovan Ivšić otvorio »nadrealističku krletku«, da je Anka Žagar »u zaboravu otkrila izvor svakom pamćenju«, da je Tatjana Gromača možda u pravu kada je »svoju ‘stvarnosnu poeziju’ započela sumnjom da ‘nešto nije u redu’«, da je Josip Sever »pomoću Rusa i Kineza digao revoluciju pjesničke riječi«, da je Borben Vladović »prvi naš konkretistički pjesnik«, najposlije Branka Maleša je upitao: »nije li nas tvoj ‘semantički konkretizam’ uputio stazama povijesne nezbiljnosti«. Na mjestima na kojima pribjegava autoanalizi, doznajemo da je Mrkonjić »cijelog života od Tina bježao i u bijegu približavao mu se«, da ga je Šop učio o »veličini malih stvari i svemirskih prostranstava«, da su on i Gotovac »u pitanjima poezije bili na oprečnim stranama«, da mnogo duguje Danijelu Dragojeviću, da ga je Branimir Donat »uputio u strukturalizam i druge metode kritike«, da je »iz globtroterskog i poetičkog lutanja Branka Čegeca više naučio nego iz vlastitog lutanja svijetom« itd.

Zbirka Grafiti lijepo se naslonila i dodatno usložnila pjesnički opus Zvonimira Mrkonjića. Poklonici njegova pisanja iznova su na dobitku. Ja sam jedan od njih. Mrkonjićev me rukopis uvijek magnetično privlačio. Katkad sam s njim uspostavljao neposrednu komunikaciju, a katkad mu se jednostavno čudio. U oba slučaja užitak u tekstu bio je zajamčen. U pokušajima da si objasnim razloge tog užitka obično sam nalazio djelomične i nerijetko fikcionalne argumente. U Grafitima sam pronašao još jedan, možda najfikcionalniji, argument. Toliko je bizaran da ga ima smisla navesti. U pjesmi »O stvarima, o imenima, o stvorovima« Mrkonjić otkriva da je vojničke dane proveo u Čačku. A Čačak je, provjerio sam, samo 36 km udaljen od Kraljeva, gdje sam ja proveo vojničke dane. Bez obzira na desetljeća koja dijele naše vojničke traume, govor o čitanju i bliskosti može se usidriti i u tom podatku. Distanca od 36 kilometara za istinskoga poklonika i hodača i nije tako velika udaljenost.

____________________
1) Autorov književnokritički osvrt na Mrkonjićevu zbirku Grafiti, izd. Meandar, Zagreb, 2023.