Pjesničko »uvlačenje pod kožu«

Odavno je uočena svojevrsna pjesnička vidovitost. Pjesnici, često i nesvjesni svih odjeka vlastita pisanja, znaju zaroniti u Jungovo kolektivno nesvjesno, u neku dimenziju svih dimenzija iz koje se dubinski intuira prošlost, sadašnjost, a mnogo puta i budućnost. Pjesnička vidovitost tako biva posljedica intuiranja sveobuhvatne zbilje, odnosno, kako kaže Thomas Stearns Eliot u svoja Četiri kvarteta: »Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo/ Možda su oba u vremenu budućem,/ A buduće vrijeme u prošlom sadržano«. Nije tada ni čudo da neki pjesnik zapanjujuće anticipira događaje, ljude i situacije, da pogodi ne samo vanjski oblik događanja, već i njegovu nutarnju suštinu. Sjetimo se samo Lorcine pjesničke opsesije nasilnom smrću, Pupačićevih kasnih pjesama obilježenih vatrom, a – zadnjih godina – Mićanovićeve opsesivne rekonstrukcije rodne mu Gunje. Svi su ti primjeri, dakako, intuirali budućnost – Lorcino ubojstvo u Viznaru pokraj Granade, Pupačićevu smrt u vatrom zahvaćenom zrakoplovu na Krku, potop i propast stare Gunje.

U ovome trenutku, nakon razornoga potresa na Banovini, koji je »okrunio« izrazito teško i nesretno povijesno iskustvo te stoljećima marginalizirane hrvatske regije, zbirku pjesama Bogdana Arnautovića Postelja za haubice nemoguće je čitati i bez te već dogođene budućnosti koja je tekstu dala – u trenutku pisanja sasvim neslućene – rezonance. Dakako, nije riječ o nekome »proročkome« viđenju samoga potresa i njegovih posljedica, već o tome da se dubinski intuira i pjesnički oblikuje svijest o Banovini kao osobitoj regiji, o Banijcima koji su se mentalitetno oblikovali u skladu s određenim društvenim, političkim i prirodnim uvjetima te o određenom mukotrpnom stanju koje je potres samo još dodatno fiksirao i produbio. Kao da je Arnautovićeva poezija istodobno anticipacija, ali i duhovno-mentalitetni sukus svih onih raznovrsnih razmišljanja o Banovini nakon potresa, koja su toj regiji napokon posvetila znatniju pozornost, nažalost sa spomenutim tragičnim povodom. No, raznovrsne analize mogu objasniti sve vanjske okolnosti života u spomenutoj hrvatskoj regiji, ali poezija (osobito ova Arnautovićeva) može najbolje zaviriti u dušu čovjeka s Banovine. To, dakle, nije samo poezija nastala na Banovini, niti samo ona o toj regiji (čime se nakon potresa – hvalevrijedno! – pune čak i novine), već poezija koja nastoji ući u sam karakter banovinskog mentaliteta i srž banijskoga čovjeka.

Takav značenjski i smisaoni orijentir samoga pjesničkog teksta Arnautović uspostavlja već u tekstu koji je pisao usporedno sa zbirkom. Evo nekih jakih i vrlo pregnantno izraženih naglasaka: »Postelja za haubice hrvatska je Banovina /ex. Banija/, trokutasti rt, mističan i nikad do kraja proučen i pročitan prostor između Kupe i Une, milenijima osuđen na status »predziđa kršćanstva«; vječno nemirne i otvorene granice zemlje poželjne svakom osvajaču od ukusa. Usud se taj, fatum, prenosio s pokoljenja na pokoljenje dok se nije potpuno ukorijenio, kodirao u krvotoku čovjeka Banovine... Zaselci i sela Banovine, a jedva i ono malo gradova što su milošću administracije izborili taj povlašteni status, broje malo duša, starih i nemoćnih, potresenih i rastresenih danas više nego ikad prije. Obiteljska se ognjišta gase, u kućama su knjige i umjetnine rijetke...«. Nakon tih umješnih ocrta temeljnih povijesno-socijalnih karakteristika Banovine, Arnautović zaključuje psihološko i karakterološko »uvlačenje pod kožu« banijskoga čovjeka, što je zapravo i temeljni interes ove zbirke pjesama: »Svaki je muškarac Banovine ljuti neprijatelj nježnome i nebeskom, poetskom dijelu svoga bića; svaka je žena Banovine cijeli život željna baš te i takve prirode muškog bića«. To je, dakle, uvjerenje da se pojedinačnu psihologiju može ocrtati ne samo iz posve individualističke perpektive, već i iz one uvjetovane određenim nadindividualnim mentalitetom, karakterističnim za neku regiju.

Tako se i subjekt i objekt Arnautovićevih pjesama uspostavljaju istodobno kao individualni i nadindividualni, kao »ja« i »mi«, kao »on« i »oni«, kao konkretni muškarac, žena i diijete, i kao (svaki) muškarac, žena i dijete Banovine. Množinski subjekt i objekt (»mi«, »oni«) u poeziji se lagano mogu postaviti u položaj glasnogovornika neke ideje pa i patetičnoga, često i plakatskog deklamiranja, a to može generirati pjesništvo sumnjive kvalitete i namjene. Arnautović to, međutim, potpuno izbjegava konkretnošću likova i situacija, naoko distanciranim ocrtima te plastičnošću izraza, kao i sućutnom (auto)ironijom ili reskijim sarkazmom u odnosu na banovinske teme. Nema, dakle, nikakve patetike u banovinskoj sudbini, ali ima izrazite empatije i dobrohotne kritike banijskoga čovjeka. Pa se tako i sam iskazivač pjesme (možemo prepostaviti uvelike nalik samom autoru) katkada postavlja i u ulogu protagonista, odnosno jednoga od ljudi s Banovine, najčešće kao član ratne postrojbe i zatečenoga muškog društva, a iz te perspektive može autentičnije svjedočiti o karakteru i subini banijskoga čovjeka.

A ta je sudbina i određena neprestanim oružanim ili neoružanim sukobima, surovim životnim uvjetima u kojima borba za osnovno preživljavanje ne dopušta (osobito muškarcima) pokazivanje osjećaja, osobito onih nježnih, patrijarhat koji je u funkciji osiguranja gole egzistencije, statična obiteljska i društvena situacija koja reproducira nasljeđene obrasce ponašanja, i to muškaraca kao grubih ratnika i žena kao nježnih mučenica na čijim je leđima čitav obiteljski život. Kroz cijelu zbirku Postelja za haubice Arnautović proteže dvostruku perspektivu – s jedne strane konstatira spomenutu društvenu i mentalitetnu situaciju na Banovini, a s druge strane ju (samo)ironizira, jer je njome i sam prožet, sarkastično p(r)okazuje njezinu surovost, nemilosrdnost pa i neljudskost, ali očituje i znatnu empatičnost s ljudima koji su zapravo njezini, čak već hereditarni, zarobljenici. U toj slatkogorkoj napetosti poistovjećivanja i zdravorazumske kritike temeljna je, dakle, značenjska i intonativna dinamika Arnautovićeve knjige.

A temelj njezine pjesničke oblikotvornosti je izražavanje općega stanja (statičnog ustroja banijskoga života, utemeljenog na sukobu, strahu, otporu, neprestanoj budnosti u odnosu na opasnost) vrlo konkretnim situacijama, ljudima i pjesničkim slikama. Svaka Arnautovićeva pjesama (u ovoj su knjizi navedene i ciklizirane samo brojevima, a ne i naslovima) najčešće je građena od dva glavna čimbenika – sažetoga ocrta nekih mikro-situacija te mudrosnih racionalizacija tih situacija i općeg stanja koje ilustriraju: »Zatvarač papovke/ kao nauljeni/ prepečenac/ na tkanici/ finijoj od/ svadbenog ruha.// Prvo što djeca/ u kući nauče/ rastaviti je/ i sastaviti/ pušku.// Grudobran, branik/ rova, jedino/ čvrsto tlo/ na koje smo/ ikad stali.// Naša je gramatika/ smrti nepojmljiva.// Razgovor s Ivekom:/ fonetika i fonologija,/ morfologija, sintaksa...// Smrti je nevažno/ koliko š i ć/ u prezimenu imamo,/ dok njeno ime/ slavimo«. Za poeziju uzorna i dojmljiva slitina pojedinačnoga koje se jasnom simbolikom proširuje na opće te univerzalizirajuće misaone strukture koja se utjelovljuje u konkretnom – to je neprestano pulsiranje Arnautovićeve poezije koja očuđujućim slikama i metaforama dodatno zateže poetsku napetost i privlači čitateljsku pozornost.

Njegove su pjesme pune lucidno uočenih psiholoških nijansi i detalja iz svakodnevnog života (kako iz onoga u ratnim uvjetima tako i iz mirnodopskog, također mučnog banovinskog postojanja usmjerenog na fizičke poslove koji su nužni za preživljavanje), a tematizira se svakodnevica ratnika, civila, radnika, djece, očeva, majki, djedova i baka, čak se pozornost svraća i na životinje u čovjekovoj blizini i prirodu koja ga okružuje. Osobito su dojmljivi i plastični Arnautovićevi poetski krokiji koji ocrtavaju određene psiho-socijalne, odnosno mentalitetne profile, dakako (u kontekstu intonacije cijele zbirke) karakteristične za tog poopćenog, »banijskog« čovjeka: »Kakvi smo mi/ majstori bili!// Metalci./ Cimermani./ Mesari./ Grnčari.// Kakvu smo/ šljivu pekli!// Kakav/ hrvatski ugao/ pleli!// Samo nam/ s glavom/ nije išlo.// Preniska cijena./ Sirova vijuga./ Kratak fitilj«. Taj je »banijski« čovjek, dakle, udaljen od potrebe za duhovnijim životnim dimenzijama i od profinjenijih djelatnosti, on je elementaran, usmjeren na fizički svijet, izravan, često i vulgaran. No, sve je to zapravo i obrambeni mehanizam koji u surovim životnim uvjetima nastoji dobro sakriti i zaštiti njegovo ranjivo i ranjeno srce, koje može biti i nježno i velikodušno, ali se to – kao znak slabosti – ne smije pokazati. Arnautovićev poetski iskazivač je, dakle, onaj koji se poistovjećuje s takvim muškarcem, no iz svoje poetske, nježne dimenzije neprestano ukazuje na reduciranost, ljudsko osiromašenje, ponekad čak i grotesknost takve muškarčeve uloge.

U skladu sa spomenutom iskazivačevom perspektivom je i motivski sloj ove zbirke – u prvome planu su muškarci-ratnici i opustošeni ratni ambijent, u pozadini su žene i djeca i kućno okružje, dominiraju ruralne slike nad urbanima, zajedništvo čovjeka sa životinjama i prirodom uvelike je pak ugroženo agresivnim ratnim probojima u okolinu. Spomenuta poetska scenografija dopunjena je kontrastivnim motivima ljudske duševnosti i ponešto apstraktnijim leksikom mudroslovne provenijencije. Ono što pak daje osobitu aromu Arnautovićevu pjesništvu je – katkada i virtuozna – figurativnost. Metafore, personifikacije, poredbe, kontrasti i ostale stilske figure koje on koristi često su začudne i originalne, ali gotovo nikad ne gube vezu s temeljnim značenjem i situacijom, koje naknadno prenose u razne konotacije. Zato takva figurativnost nije neki neobvezni nadrealizam, već obogaćenje semantike i izražajnosti temeljne pjesmovne scenografije i dinamike (»Jučer sam/ minu po/ minu/ polagao u/ polje zasuto/ zumbulima.// Kao da u/ rodilištu/ novorođenčad/ razvrstavam.// S despotskim/ glasanjem šume/ sjeverac uortačen,/ miijenjao je/ moreuz polja.// Krv ratnika/ Šumi kao/ prepona/ ždrijepca.// Dok nisam našao/ izlaz bilo je/ kao da sam/ rebrima/ oštricu strugao«).

U Arnautovićevim se pjesmama često koriste i paradoksi koji pjesnički stil čine vrlo živahnim, zaoštrenim i zanimljivim, a izražavaju glavne suprotnosti, groteskonosti i tragičnosti banovinskog života i čovjeka. U njima se jukstaponiraju motivi iz udaljenih značenjskih polja, što izrazu daje osobitu dramatičnost i dinamičnost (»Melodiozno je/ ime rata./ Zemlja i krv,/ falset u dvoglasu.// Kad počne,/ obeća kako će/ promijeniti svijet.// I doista:/ slavoluk od/ lubanja svaki/ put biva veći... Oni kažu:/ rat je jazz bez/ zidova, valja/ ga spasiti od/ izumiranja«).

U funkciji te dinamičnosti, značenjsko-izraznih naglasaka, jest i kratki slobodni stih koji Arnautović stalno upotrebljava. Pjesnik neprestance lomi rečenicu i u pojedini stih izdvaja po tek jednu ili dvije-tri riječi tako da su mu pjesme »uske« i ponekad »odulje«, a njihova grafička okomica sugerira dinamičnost, napetost, istaknutost pojedinih riječi, brzu izmjenu motiva i začudne efekte koji se događaju pri prebacivanju riječi iste značenjske cjeline u stih koji slijedi. Riječ je o izrazito ekonomičnom izrazu koji ne koristi ni jednu suvišnu riječ, preferira sažeti stih i strofe, često dajući tek osnovne ocrte neke situacije, no ipak se ne radi o nekom posve zbijenom stilu svedenom samo na izmjenu glavnih slika i pojmova. Arnautoviću je ekonomičnost zapravo sredstvo pojačavanja izražajnosti i dojmljivosti pjesme, osnaživanje riječi koje se tretiraju tako pažljivo kao da su zrnca krunice kad ih prebiru prsti.

Sve u svemu, poezija Bogdana Arnautovića u zbirci pjesama Postelja za haubice vrlo je primamljiva za čitatelje – komunikativno govori o konkretnim ljudima i situacijama, njihovom simboličnošću omogućuje čitateljsku identifikaciju, lucidno uočenim detaljima i intrigantnom figurativnošću uvećava užitak čitanja, a mudrosnim komentarima i ironičnošću iskazivač se ujedno uživljuje u banovinski mentalitet i duhovito ga kritizira s distance. Zbog svega toga možemo se nadati da se, nakon nekadašnje izvrsne recepcije njegove poezije osamdesetih godina prošloga stoljeća, Arnautović na velika vrata vraća u hrvatsko pjesništvo i među njegovo čitateljstvo.