Oslušana riječ: Mrkonjić i glazba

Pjesma je pjesničkom slikom iznevjerila svoju akustičku bit. Slika riječi jest slovo, a pjesnik je napisavši pjesmu već naslikao i njezinu sliku. Slova su štivo i za nepismene. Zvonimir Mrkonjić većinu je vanjština svojih knjiga mudro povjerio sjajnom letrizmu Mihajla Arsovskog. A jednu knjigu koju Arsovski nije oblikovao naslovio je Tvar kao pamćenje.

Tvrdnja da je slika pjesme pjesmom već naslikana vidljiva je parafraza Mallarméove sebičnosti prema zvuku svojih slova. Prava poetska riječ živi u strahu i drhtanju kako neoslušana ne bi odletjela u vlastitu sliku i tuđu muziku. Čuvši da je Debussy komponirao Faunovo popodne, izjavio je kako je mislio da je muziku za tu eklogu već napisao sam. No usudio bih se reći da ni u izvrsnom prijevodu Željke Čorak i Zvonimira Mrkonjića nisu posve zacijelili ožiljci prolaska kroz Debussyjevu muziku. I njemački pjesnik Stefan George, prevodilac Mallarméove Herodijade, bio je uvjeren u autonomnu muzikalnost svoje poezije, o Schönbergovoj muzici vjerojatno nije mislio ništa, ali Georgeovi visoko stilizirani (i malko afektirani) stihovi Knjige visećih vrtova prošavši kroz Schönbergovu muziku postali su proza.

Muzika je dakle poništila muzikalnost riječi, možda ljepše rečeno: riječ je dijalektički podignula i ukinula svoju muzikalnost. Možda s primišlju da će se tako lakše predati muzici i uživati u dometu njezine neizrecivosti. Svi pjesnici i nisu smatrali da sami trebaju komponirati muziku svoje poezije, mnoge su se pjesme pjevale na tuđe zatečene napjeve. Tako u Bibliji piše: Psalam Davidov. Na napjev »Košuta u zoru« ili »Ljiljan svjedočanstva«. Naš isusovac Nikola Krajačević tražio je da se »Zdrava budi Marija« ima pjevati »na notu Posejal sem bažulek«. To se zove kontrafaktura, i na tome se temelji formalistička tvrdnja da muzika sama uopće nije kadra nešto izraziti. Tuga Orfejeve Tužaljke stvar je teksta na koji se muzika ne mora osvrtati.

Zvonimir Mrkonjić veliki je poštovalac Franza Schuberta, genija pred kojim je, izdaleka gledano, i Goethe stajao kao Isus pred Velikim inkvizitorom. Mrkonjićevo poštovanje obvezuje na krajnji oprez pred Schubertovom konvencionalno benignom slikom. U toj kući ni bidermajer nije bidermajer nego naknadno »rađanje romantizma unaprijed slomljenih zanosa«. Uključivši u svoju veliku muziku malog Wilhelma Müllera, Schubert se osvetio Goetheu za izjavu o bolesnoj romantičnoj zloporabi poezije. Goetheova Vilinskoga kralja (baladu prevedenu s danskog, i to ne sasvim korektno), izvorno je rastreseno i odsutno na neupadljivom početku pjevoigre Ribarica pjevušila stanovita Dortchen na tko zna koji napjev. Ali nakon što je projurila kroz Schubertov ponosni Opus 1. to više nije bila i nikad više neće biti ono što je bila. Schubert je okrutan kompozitor, kadar da i velikog Goethea prisili na nemoć pred vlastitim djelom. (Ali, nije li nemoć pjesnika pred vlastitim djelom pohvala djelu?) Goethe Vilinskoga kralja kojeg mu je Schubert vratio nije mogao prepoznati. »Nemaš pravo da nakanama svog pisanja utječeš na čitanje svoga djela«, moglo je u Schubertovo ime pisati i kod Dostojevskog. No pravi pjesnik pjesmom briše svoje nakane. Lirsko Ja transcendentalni je pojam. Pisanje i čitanje nisu simetrične operacije. Forma Legende o velikom inkvizitoru ne sili nas da zauzmemo jednu od suprotstavljenih strana.

Goetheovo otuđenje od vlastitog djela komplementarno je Schubertovom prihvaćanju tuđeg djela. Schubertov Lied umjetnost je o umjetnosti. Goethe i nije tako loše prošao. U Ivanovoj Legendi Isus je nijemo poljubio Inkvizitora, a stari i rezignirani Goethe u čelo je cjelnuo Wilhelminu Schröder koja mu je puno poslije Schubertove smrti otpjevala Vilinskoga kralja. Hvaleći jednog velikog pjevača, Mrkonjić kaže da se uživljava u junakovu dramu »ali gdjekad i koreći ga što se prepušta svojoj sudbini umjesto da se protiv nje pobuni«. Interpretacija je pristanak i pobuna. Riječ koja je prošla kroz muziku nije više ista riječ. Naslov Mrkonjićevih emisija Riječ je glazba je riječ po formi je nepovratna translacija a ne simetrija. A forma translacije narav je prijevoda koji za razliku od nepopravljiva originala može biti sve bolji i bolji. Prijevodom pjesma prolazi kroz jezik koji je originalu stran.

Riječ je glazba je riječ, ali ja kažem muzika kako usnula pjesnika glazbom i svirkom ne bih omeo u popodnevnom maštanju o muzama.

Muzika je prošavši kroz Šulekov Rječnik muze zaboravila. Hrvatska riječ glazba čudno se osamila i među grčkim imenima ostalih klasičnih slobodnih umijeća. Muze su pak s vremenom utihnule pod skutima svoje majke Mnemosine, muzičko se vrijeme skutrilo u pamćenju – kao nadahnuće u znanju. Muzama ime čuva muzej koji se muzama zapravo kosi sa zanatom. Muze nikad nisu štitile likovne umjetnosti. André Malraux, koji je moderni senzibilitet podržao predodžbom Imaginarnog muzeja, govorio je o Glasovima tišine, »u očima Azije muzej je možda mjesto pouke, ali u osnovi ipak samo apsurdni koncert u kojem se bez predaha i prestanka nižu i množe proturječne melodije«. Kao da Hölderlinovim glasom zanosno zazvana Azija svojim rafiniranim sluhom začuđeno osluškuje klupko u koje se zapleo Zapad. Ali gdje je opasnost, tu raste i ono spasonosno. Europa je izumjela višeglasje ali i način njegova svladavanja: kontrapunkt. U babilonsku pomutnju unijela je red koji je muzika pristala dijeliti sa simetrijom slike, dvostruki kontrapunkt koji traži da riječ s jednakom odgovornošću oblikuje svoj gornji i donji rub. Mrkonjić će Poeovu Filozofiju kompozicije pronaći u jednom Machautovom rondeau: Moj kraj je moj početak, a moj početak kraj. Da, Mrkonjićeva poetska riječ pomno je oslušana sa svih strana, ona je monada koja u prestabiliranoj harmoniji uživa i kroz zatvorene prozore.

Sa svih strana oslušana riječ u Mrkonjićev će muzički muzej ući kao trubadurski trobar clus, daleki baštinik antičkog retoričkog azijanisma i navjestitelj manirizma i nadrealizma. Imao sam čast, davno, sa Željkom i Mrkim prelistavati publikacije švicarskog nakladnika Alberta Skire, tada čuvene po izvrsnim reprodukcijama. Biblioteka, inspirirana Malrauxovim Imaginarnim muzejom, zvala se Ukus našeg vremena. Bilo je to doba kad je Roberto Longhi detronizirao Monu Lisu i ustoličio Piera della Francescu, potamnjeli su Rafael i Veronese a zasjali Pontormo i Georges de la Tour. Središta su ustuknula pred raskršćima, rješenja pred problemima. Curtius je moderni senzibilitet provjeravao na srednjovjekovnoj iskvarenoj latinštini, Hauser je izvor moderne umjetnosti i literature vidio u krizi renesanse. Mrkonjić je među malobrojnima koji su se odvažili da tim »problematičnim« slikama i slovima pribroje zvuk.

Godina 1600. općenito je prihvaćena kao epohalna granica između matematičkog i retoričkog muzičkog ethosa. Na tom etabliranom raskršću Mrkonjić s pravom želi vidjeti muzikografski još neetablirani manirizam, Gesualda da Venosu između Claudija Monteverdija i Heinricha Schütza. Nova muzička retorika: već se u starini smatralo da je Kvintilijanovo Obrazovanje govornika posvjetovljeni muzički odgoj. Pristanak i pobuna. Muzika se pobunila protiv kontrapunkta i zaplela u harmoniju koja je maniristički definirana kao nesklad u skladu i sklad u neskladu. To je i paradoks glazbe u riječi i riječi u glazbi. Estetika je pretežito vizualno konotirana, za čujnost je pronađena lijepa riječ akróāsis. Mogla bi stajati na ulazu u Mrkonjićev muzej.

Ali najviši osjeti vida i sluha nikad nisu posve zaboravili svoje utemeljenje u opipu. Oslušanost riječ opredmećuje. Tvar kao pamćenje naslov je jedne Mrkonjićeve zbirke likovnih eseja, dionica o Ordanu Petlevskom apostrofirana je kao tenor nekog višeglasnog moteta. Ali taj je naslov i citat, to je Materija i memorija filozofa Henrija Bergsona, knjige u kojoj na početku, kao u nekoj predfilozofskoj ekspoziciji, stoji da je svijet za čovjeka slika, čovjek svijet vidi kao sliku ali čovjek kao sliku vidi i sebe. Svijet je dakle slika promatrana slikom. I krajolik se iz slike odšetao u prirodu. Salomon Gessner u čuvenom protoromantičnom Pismu o pejzažu priznaje da slike bez slike nema. I značajno pridodaje: treba davati kako bi se moglo uzeti i ono što se ne može dati. Treba biti pjesnik da bi se prevela pjesma. Profesor Ivo Hergešić je govorio kako treba bolje poznavati jezik na koji se prevodi nego jezike s kojih se prevodi. Ideal bi bio univerzalni prevodilac koji je kadar napisati pjesmu koja se ne može prevesti. Želim mu sretan rođendan.