Oker

PONIZNOST

Bijah od onih koja, gorda i nikome ravna,
nosila nekoliko sam rima od lažnog zlata
na svojim leđima umišljajuć’ da sam slavna,
jer žetva je bila bogata.

Strpljiva budi, ženo nad kojom tama se stere:
jednog će dana Oblik Razorni što bi htio
proždrijet sve i ždere,
izbrisat lik moj cio.

Do već požutjelih mojih knjiga on će stići
i prstima će ih, lica pomalo oholog, dići
nalik nekome tko je naviknut na te scene,

taj veliki gospodin kojem je dosadno svuda,
otpuhnuti bez truda
u zaborav će mene.

JESAM

Blaga sam ja i tužna ljubim li, svom snagom
spustiti mogu nebo do ruke kad posvèma
dušu svoju spojim s nekom dušom dragom.
Tad nježnijega pera od mojeg nigdje nema.

Nitko kao ja ruke ljubit u stanju nije,
nitko u nekom snu se šćućurit ne zna tako,
ni u jednom tijelu, tako malom, ne krije
ljudska se duša koja nježna je ovako.

Umru mi zjene ako za tren ih naslútim
kao žive ptice, ako li oćútim
kako pod prstima mi krilima lepeću one.

Poznajem izraz koji očarat i shvatit zna,
a kada mjesec, golem i crven, u ponore tone
i šutjet znadem ja.

KAD STUPIH U ŽIVOT...

Ljubavi beskrajno teška, bdij nad mojim životom:
kada stupih u život s odgodom nosila potom
neprijateljsku sam ludost u duši i u tijelu,
otmjeni hir i želju što progoni me cijelu.

Obožavala sam putovat kroz ljudske duše ja,
požudne pčele, strance i svjetlost koja sja,
dokolicu i riječi kojim počne idila,
i tijela puna sklada, i stihove Vergìla.

Kad mi se smirila duša povrh tvojih grudi,
i slatko biće naše što jedno drugog žudi,
sva svoja maštanja stavih u tvoje ruke svete,

zbog ovih misli ti rekoh puna poniženja:
– Bdij nad očima mojim! Kada se vjetar mijenja
izbezumi se ženska duša i sva se smete...

PJESMA ZARUČNICE

U prohladnom hodniku koji nadvisuje doline,
ruka mi sitnim šavom bijelo platno šije;
ponekad pogledam kako golubica se vije
i zlatnog kukca koji zavjesom tankom mine.

Okò mene mnoštvo dječaka bosònogih, ljupkih se šunja
u mali njihov nos od voska prozirna, meka,
ulazi naprstak moj. Smijemo se. Čeka
uz mene jedan od njih s košaricom dunja.

Kaktusi veliki žedni na zlatnom pijesku stoje,
ovapnenjeni kamen i cvrčak što zvonko poje,
do popodnevne stanke ne mògu zbog njih dovršit vez svoj,

taj spori mimohod bodova kojim se ne zna broj,
a povremeno u zraku, u kojem se jabuke roje,
odu pa vrate se dvije rečenice: Tvoja sam, Ti si moj.

TI KOJI NIKAD NEĆEŠ BITI

Hir-cjelov dobila sam, subota je bila,
odvažna, pažljiva muškarca hir, stog bio
time je puno slađi taj hir muški cio
mom srcu, vučiću jednom koji ima krila.

Nije da mislim, ne, da sam osjetila
božanskim tebe kad si nad moje ruke svio
ti se, opih se, znam da vino što si ga lio
za mene nije, igra to je, kocka čila...

Sada sam žena koja pomno život svoj
živi, a ti muškarac strašan što se budi,
bujica koja snagu svoje riječi nudi

i pjena joj, dok teče, podiže se bijela.
Ah, opirem se, ali tvoja ja sam cijela,
ti koji nikad nećeš biti posve moj.

MIRNO SPAVAJ

Rekao si riječ mi koja ljubav nutka
uhu mojem. Više ne pamtiš je sada.
Dobro. Mirno spavaj. Neka spokoj vlada
na tvom lijepom licu svakoga trenutka.

Zavodnička usta kad očarat žele
moraju bit svježa, govoriti milo;
zá te, ljubavnika, ne bi dobro bilo
crven bit u licu, liti suze vrele.

Odredišta mnogo slavnija te mâme
od ovih i pogled iz duboke tame
podočnjaka tvojih za dvoboj se sprema.

Mnoštvom lijepih žrtvi prekrij tlo posvèma!
Glup mač nanio je veću štetu svima
od okrutnog nekog kralja. A kip ima.

MLIJEČNA STAZA

Svjetova bijeli pelud, nebesko mlijeko slatko,
onaj divovski, onaj božanski leptir tko je
da glavu uroni svoju u ono brašno tvoje
i isisa te sa zemlje neopipljiv, glatko!

U očima iznova opet proljeće peče mene,
ali strast moja ljudska miruje, slomljen je cvijet,
i umorna mi je duša i tako je samotan svijet
i odjekuje kuglom moj korak kada krene.

A u noćima snježnim, kad tijelo se micat ne želi,
osjetim kako se gore pomiču kosturi bijeli
mrtvih zvijezda i tada spopadne želja me neka

za nebom, ali ne znam što bih tražiti htjela:
možda da padne povrh jadnoga moga čela
samo jedna kaplja Junonina mlijeka.

ZABAVA

Pokraj plaže bića za vjenčanje zrela,
slatka, lijepo plešu, puštajuć’ da tijela
posve se u ruke prijateljske pruže.
A zvijezde tu kao svjedoci im služe.

Nose plavo, bijelo, srebrno, zeleno...
I mala se ruka u velikoj, eno,
gubi, čeka. Pritom ljubavna već lažna
izjava je pala praveći se važna.

Netko sretan kaže: – Živjeti je krasno.
Netko prema zvijezdi pruža ruku strasno,
u zanosu slatkom čeka je pun čara.

Ja okrećem leđa. Iz kioska nekog
gledam preko mora, tmurnog i dalèkog
podrugljivih usta. Vjetar urlik stvara.

SJEĆANJE

Sjećam se vremena slatkog u gorama Córdobe ja,
što ga provedoh s dušom bez ikakvog htijenja,
u dokolici, u dane bez iznenađenja,
između grmlja mente i metvice, s nebom što sja.

O, propupala mimoza koja miriše slasno!
Obiteljski okupljeni, noću, na ležaljci mi
gledali grozdova krupnih smo zvijezde, o ljubavi
govoreći, dok tango u nama je brujao strasno.

Svi bijasmo mladi, a mnogi i lijepi onih dneva.
Gore su postajale nalik na grbe deva,
po rubu im, pogodnom stazom, s rukom u ruci milo

pjevajuć’ vraćasmo se tvoreći lanac dug
dok je padala noć. I proljeće je bilo.
I izvirio bi, videć’ nas, mjesečev krug.

MRŽNJA

Znam tvoju tajnu, tijelo moje: tog trena
jedna je slika u granju tvom crvenom bila skrivèna:
između tužnog mesa mojega, iza zjena
muklu je tetovažu ta slika tvorila tog trena:

Oštrinom tako živom ušla ti je u grudi,
pa je srce od voska, ljubomorno na nju,
da je što bolje čuva, što bolje priveže svu,
preuzelo tad oblik glave što ljubav mi budi.

Ako je ljubav mržnja, sramota i očaj zli,
smrt ćeš riskirajući iščupat iz grudi je ti,
rušeći stupove kao Samson jednog dana.

A ostave li trag njezine lijepe oči,
ispraznit ćeš krvave zdjele i učinit da toči
iz njih se tada samo morska voda slana.

ZABORAV

Lidia Rosa: danas je utorak, hladno je. U svom domu
od sivog kamena snivaš svoj san u nekom dijelu
grada. Čuvaš li ljubav još uvijek u svom tijelu,
premda si umrla od ljubavi? Čuj nešto sad o tomu:

Tvoj obožavani muškarac, sivih okrutnih zjena,
u večer jesenju puši svoje cigarete,
na ulicu, kroz koju blijedi papiri lete,
u žuto nebo kroz stakla gleda ovog trena.

Uzima neku knjigu, ugasloj peći sve bliži,
tek počinje je čitati, a plamen sve je niži
i čuje zvuk se papira, razrezana, bijéla.

Pet je sati. Na grudi tad si mu padala mlada
i možda te se sjeti... Al’ krevet je mlak mu već sada
i udubljen od jednog ružičastog tijela.

SUSRET

Na uglu ulice Florida srela sam ga sama,
bljeđega nego ikad, rastresenog kao i prije.
Posjedovao je moj život duge godine dvije...
Mirno sam pogledala ga igrajuć’ se rukavicama.

A jedno pitanje moje, površno, glupo jako,
ispunilo je mirnim prijekorom njegove zjene
prozirne; rekoh mu kao da se to ne tiče mene:
– Zašto su ti zubi sada žuti tako?

Ostavio me. Vidjeh da žurno ulicu preći želi
i da je rukama tamnim okrznuo struk sveli
skitnice nekog koji ulicom tom luta.

Za tren sam pratila njegov šešir koji pluta...
Poslije, već udaljen, bio je mrlja od rđe pusta.
I progutala ga je opet gomila gusta.

KRUG

Prijateljica prava mi priču svoju povjerava svu:
– Mlada sam, živjela nisam. Moj muž? Laž je to sve.
S troje sam djece, gledam kako mi godine te
prolaze kao u nekom sporom, bešćutnom snu.

U kušnji ponekad znam rastvoriti svoje balkone,
uglednog, krasnog, plahog muškarca vidjeti želim.
Uzalud. I dalje moram živjeti s bolom tim cijelim!
Joj, ljubav nije igra što rješava muke te one.

Ublažava je, možda, ali muškarci, draga,
nisu tog pokušaja vrijedni: sva snaga
laskanja ispuni srce zarobljeno mi, vrelo.

Imam i savršeno tijelo i usta rumena, mila,
za najvišu sam ljubav odabrana bila,
al’ moju skrivenu vatru krije redovničko velo.

OBMANA

Tvoja sam, Bog zna zašto, jer nešto u meni zna
da ćeš me sutra hladno ostaviti svejedno
i da te, usprkos čaru očiju mojih, žedno
osvaja druga želja, al’ ne branim se ja.

Čekam da jednog dana, ma kojeg, završi sve,
da dokučim što misliš i želiš, istog trena.
Ravnodušno ti pričam o čaru drugih žena
i čak hvalim, za vježbu, jednu što tvoja bje.

Ako ti znadeš manje od mene i gord dosta
na to što pripada ti, u igri što varljiva posta,
ustrajavaš k’o glumac kom glavni lik je dan,

ja s osmijehom te slatkim gledam u šutnji nijemoj,
i kada se zaneseš, pomislim: žuriti nemoj,
nisi ti taj što me laže; mene laže moj san.

JOŠ JEDNOM

To su još jedna usta koja sam ljubit znala.
Što sam na dnu tih slatkih usta našla ja?
Da ništa novo nema pod suncem tim i da
malo je meda u jednom poljupcu što sam ga dala?

Evo me, tu sam, prazna bočica parfema.
Pod ovim suncem koje moja leđa grije
žalosno moje srce koje ludo bije
priziva uzaludno mudrost koje nema.

Još jednom?... Moje tijelo podrhtava, u mene
ulazi neki strah i prožima mi vene,
jer netko putovima daje ime moje.

To topao i strašan njegov je muški glas.
Ah, želim ostati mirna i idem isti čas
u sjenu borova onih što šire zelene hvoje.

BESKORISNA SAM

Da bih slijediti mogla ritam stvari ovih,
u stoljeću aktivnom ovom ponekad požèlim
misliti, boriti se, živjeti životom cijelim,
biti na svijetu još samo jedan zavrtanj novi.

Ali uz zavodnički san ja vezana, vođena
instinktom, vratila sam bunaru u tamnoj se sjeni
jer, kao neki kukac halapljivi i lijeni,
ja samo sam za ljubav stvorena, rođena.

Beskorisna sam, teška, nespretna, spora.
Tijelo mi ispruženo suncem se hranit mora
i dobro živim samo kada ljeto žeže,

prašuma kada miriše, onda kada zmija,
zadrijemala, na zemlji vapnenastoj se svija,
a sve do moje ruke voće s grana seže.

ŽENSKA

Baudelaire: sjećam se tvojih Cvjetova zla,
u njima iskvarena jedna je Židovka sà dna,
u tijelu svome možda kao zmija hladna,
nesnosna kada plače, sjajna i štetna sva.

Ali ti ùz nju nisi tako jadan bio:
iz prodanih joj oblika i kose što tijelom se stere
i iz valovitih njenih milovanja pantere
ti si, muškarac, ipak i malo užitka pio.

Ali ja, žena, Baudelaire, što da učinim jadna
od ovog čovjeka gruba, teška, k’o jezero hladna,
kojem do ciljeva mračnih i taštine je stalo,

na grudima njegovim suhim i slanim nisu sve dane
ni topli moj dah ni nježni poljupci s moje strane
učinili da nikne tu velikodušnosti malo.

NJEŽNOST

Rujan. Breskva u cvijetu prozoru služi
za ukras. Ruke majčine su bijele
i blijede, na njih otac usne vrele
podatne stavlja i cjelov sve je duži...

Mladi su, lijepi i vole se. Dijete
od deset dana, golo, plače, bijeli plete
povoj ga, s cvjetnim uzorkom na njemu.
Zlatni kanarinci pjevaju na trijemu.

Vrijeme je počinka. Majka dojku vadi
sočnu i bijelu. Sporoj živinici toj sladi
usta napitkom dragocjenim, kuša

tu poslasticu dijete, prva mu to je,
zatiljak njegov ruka k’o vosak žute boje
drži. Ja gledam, tebe sjeća se moja duša.

NA ŠTO SE ŽALIM?

Na što se žalim? Jasno je da sam sišla do dnȁ
duše tog kojeg voljeh, i sebičnost, dakàko,
nađoh i studeni dodir njegova smrznutog ja,
posumnjah da je zemlja okrugla, a kažu tako.

Na što se žalim? Možda na to što tijelo se budi
u boli i groznici svojoj cik-cak na podu i stenje,
a letjet mu ne daju grozne nedotaknute grudi
jer u njima hobotnica crna je i razočaranje.

Na što se žalim? Hvala! Još uvijek mogu stati
uspravno kralješci moji. Melodiju još prati
živaca mojih nježna mreža, u žarkom htijenju

može se širit, čut slatke glase neizrečène.
U očnim šupljinama mojim još uvijek vrte se zjene
i, premda teške, o nebo, k svjetlosti tvojoj se penju!

ISPOVIJED

Od nježnosti mrijem zbog stvora bijedna:
volim konstrukciju, sva je
lijepa i profinjena, struktura otmjena jedna,
lišena soka što srce ga daje.

Tužna praznina raste mu u zjene
mlitave, a kroz vene
bijele mu – granje gdje snijeg se hvata –
teče mu krv poput nepropusnog blata.

Ponekad, tada već buncam jadna,
s mojih vrelih usni u usta mu hladna
udahnem dušu: na njegovu mesu

javi se uzbuđenje, a duša malo se svije.
Ah, poslije ga diram i tako mi je
kao da pod rukom nabreklu imam smjesu.

HIR

S kim si zamijenilo me, proljeće preuranjeno,
u mojoj trideset i trećoj? Sa stablom ruža?
Zar, jer si ti vidjelo tijelo što se u polju pruža,
pomislilo si da sam stablo il’ neki slak, eno?

Zar si zamijenilo oči moje za stričak cvjetni
i moju kosu s mekom runjikom zlatnom posvèma?
Zar ti k’o stručak narda mirisala moja je krema,
a nekom voću bje sličan moj obraz ugasli, sjetni?

Jer kao da su neki korijeni moje pete,
rujanski naleti tvoji vrijući penju se, prijete
i jezicima raznim preplavljuju mi vene.

Kroz otvorene pore ljudski tabani moji
u vijencima od zlata, u ružičastoj boji,
bježe i stihovima mahnitim zasiplju mene.

POSTOJIM

Na mramoru tvom teškom, živote, oh, u kom bilo
lošeg je, grozni, slatki, božanski neće htjet
moj skalpel više nikad uklesati riječ let
koju govorismo tada kad duša bila je krila.

Čeka me ružan san onoga koji ne zamišlja, niti
jasno i točno vidi, bez vjere i bez nada.
Mrem zauvijek u sȅbi i ovo je posljednja sada
strofa u kojoj se sjećam da mogla božànska sam biti.

Međutim, postojim. Tijelo u uspravnom je stavu.
Žvačem. Mirišem. Pijem. Na vratu svojem glavu
osjećam kako se njiše.

Kao da misao práznoj teška je sve više.
Čak i za parkove žute i mramore pljesnive mene
znaju zamoliti sada oči moje lijene.

IZDAJA

U moju dušu što živo vapno mi bila sva je,
na slatkom početku ove jeseni, ne znam kako
i otkud, jedna klica pojavila se i tako
nova mi ljubav svoje dobro i zlo sad daje.

Slušam se iznutra, gledam tu ljubav što je stala
tek klijati, sa strahom i kao da vidim pram
crveni jedan na blijedom odijelu jeseni, sâm.
Zar idealnoj strasti svoju riječ nisam dala?

Srce je moje srca žene duhom cijelim:
postoji nešto jače od bića njihovoga
kod žena: narav, ćud.

Izdajem svaki trenutak, a da to i ne želim,
tada otmjeno plačem i ogoljujem stoga
tu mračnu ranu koja pritišće moju grud.

PUSTITE KRISTA DA SPAVA

Pustite Krista da spava; zbog tvrdog križa toga
dvadeset stoljeća već čuje se: »Moli za nas«.
Iz drvenih grudi, na suze osjetljivih mu, sok vȁs
iscijedili ste, sve ono što stane u jednog boga.

Pustite Krista da spava, ako ste nasukani
dignite jedra, k luci mirnijoj krenite dalje,
za veći brodolom treba zubar; lijek je on rani
već davao vam i dugo liječio zubobolju.

Otrov ste tražili strijelu da umočite u nj zelenu,
da zapalite fitilj pogodan vjetar i sjenu,
spustili ga na ležaj gdje vlada đavao blazan.

Tko rȅče da je on bunar što vodu neprèsušno nudi?
Zacijelo vidjeste ga gdje, preko streha, od ljudi
bježi, òstavljajući u bijegu svoj križ prazan.

PRED HEROJEM IVANA MEŠTROVIĆA¹⁾

U mramoru je isklesan, gori,
bedro mu, hôda, vitka struka, glave
što divovskoga podviga i slave
odraz je, čudo što ga dlijeto stvȍri.

Kamo će? Žarka želja njega mori:
pobijedit ili umrijet tako
da može, napredujući polàko
tijelo uronit u dalekoj zori.

Mramore tamni 20. vijeka,
kom srce dala ruka je čovjeka,
stara i snažna u kom kušnja vri,

što nekim čudom ljudski lik i vene
ne zadobiješ sad i, usput, mene
ne zagrliš i ne odvedeš ti?

RIJEČ

Prirodo: za dar ovaj najveći tebi hvala,
za stih dan ovog trena;
jer ja sam tužna žena
kojoj pokazao je Haront svoj par vesála.

Što bi moj život bez slatke riječi, bez tog čara?
Kao što oksid stvara
okerne arabèske,
u divne il’ loše muškarce usjekla sam prste sam reske.

Dok topli sadržaj svojih grudi sam praznit znala
nisam ni osjećala
da gledaju me oči mrke, crne sirene.

Iz tijela iziđoh, doživjeh najveću ekstazu:
suprotstaviti kao bazalt tvrdu bazu
tamnome duhu koji raskomadava mene.

RIJEČI MODERNE DJEVICE

Daj svoje lijepo mi tijelo, mladiću čiste krvi
u ljubavnom umijeću nevješt, kao tad kada
predaja bješe jasna, na moja usta sada
pala su tvoja usta, njima si sada prvi.

Ako me tvoja mudrost na sumnjičavost ne nagna,
ni tvoja kršćanska svijest ne budi u meni stid,
ni trag hetera tvojoj ljubavi ne muti vid,
slast bit će sve što ti moja bijela iskrenost dâ.

I tako, kao Evi kad divljoj i bez zloća
najviše istine su otkrivene bile,
u mojim rukama što su oko tȅbe se svile,
ostati opojna će slatkoća prvog voća.

LJUBAVNIK STIDLJIV

Ljubavnik stidljiv
što stiže do mene
s uzdahom se žali
i gleda mi u zjene.

»Zašto si ljubavi druge
Ponovno ih htjela?
Ljubila druga si usta,
stiskala druga čela.«

Stidljivom ljubavniku
odgovorih ovako:
»Tražila sam te misleć’
da umrijet ću tako.

Kad zapadne sunce
na šetnjama sam snila.
pila i letjela sam,
živa vatra bila.

Istražujući duše
moja se istančala cijela,
u razočaranju ljubav
tvoju sam začéla.«

Odgovara na te riječi
ljubavnik stidljiv mi taj:
»Onaj tko ljubiti ne zna,
najviše i ljubi, znaj.

Odbacujem tvoja usta
koja naučiše sve.
Ljubav birati ne zna,
razum je protiv nje.«

Zatim da riječi svoje
potvrdi on tad uze
ljubiti me u usta,
lijući pri tom suze.

NARAVI MOJA

Naravi moja, troma bila si tada
nalik na pčelu onda kad proljet vlada,
lijena i za zlatne stvorena sieste,
nestalna, obamrla i puna glada.

U vrućim popodnevima, kad žega je visòka,
davala ti je uzde nova ljubav žestòka,
a ti si već protezala svoje teško tijelo,
otežalo od životnoga soka.

Što učinih od tebe? Da spriječim tvoja zla,
oblike tvoje grubim ruhom stegnuh ja
i nastojah bičevati vrlo te snažno
pa si danas ona što uz ružičnjak mudròvati zna.

Pokràdena, slaba, poremećena,
u svojoj čistoj čistoći oskvrnjena,
kako te razboritost po dlanovima tuče
gledaš zadnjim bijelim pogledom ovog trena.

EPITAF ZA MOJ GROB

Ovdje počivam ja: kaže Alfonsina
epitaf jasan, kojem sve veća je blizina.

Ovdje počivam ja, ovdje u ovoj raki,
jer je ne osjećam, užitak osjećam jaki.

Ne okreću se više mutne mrtve oči.
s usni, obezubljenih, uzdah se ne toči.

Snivam svoj vječni san lagodno, ako zvati
budu me ja se neću na to osvrtati.

Iznad mene je zemlja, a ja ne osjećam nju,
dolazi zima, a vjetar ne hladi me tu.

Snove mi ne čini zrelim ljeto milo,
proljeće mi više ne ubrzava bȉlo.

Srce ne titra, ne skâče, ne kuca ritmom svojim,
izvan prve crte bojišnice ja stojim.

Što kaže ona ptica prolaznica meni?
Prevedi mi taj njezin pjev uznemireni:

»Miriše more, eno mjesec se rađa mlad,
u pjeni kupaju se lijepa tijela sad.

Uz more ide čovjek a usne bi mu htjela
ujesti jedna luda nasrtljiva pčela.

Jedan torzo što se pod bijelim platnom krije
žudi za drugim torzom što drhti i mrije.

Mornari pjevaju dok na pramcima stoje,
djevojke iz kanua pjevaju pjesme svoje.

Brodovi dižu sidra, u bijelim špiljama ovim
muškarci odlaze prema zemljama nekim novim.

Ona žena koja u zemlji sada snije,
i u snu nadgrobnim se natpisom životu smije,

kako je mogla ta žena na grob još jednu čitku
laž uklesati: onu o svome užitku!«

BOL

Htjela bih ovog divnog popodneva u rujnu
šetati obalom mora dalekom gdje sve sja;

da ovaj zlatni pijesak i ove zelene vode
i čista nebesa vide kako prolazim ja.

Veličanstvena kao Rimljanka, savršena,
visoka želim biti da bi se složila sva

s velikim valovima onim i stijenama mrtvim
i širokim plažama koje val zapljuskivati zna.

Spora koraka, hladnih očiju, usta nijemih
pustiti želim da nosi polako struja me ta;

i ne trepnuti, motreć’ kako se plavi oni
valovi ondje lome o čvrsti granit tla;

vidjeti kako ptice grabljivice jedu
malene ribe i ne probuditi se iz sna,

i ne uzdahnuti misleć’ da bi se krhke barke
mogle potopiti u tim vodama bez dna;

vidjeti kako se bliži, raskopčana grla,
najljepši muškarac; ne željeti ljubiti ga...

Rastreseno izgubiti pogled, izgubiti njega
da naći ga više mi nikad sudba ne dopusti zla,

i, uzdignuta lika, između neba i žala,
osjetit zaborav vječni što mi ga more dâ.²⁾

Sa španjolskog preveo: Luko Paljetak

____________________
1)  Ovu je pjesmu 1926. preveo Krešimir Lukatela i objavio u listu Hrvatski radiša (VI/1925., str.16, pr. 60) zajedno s originalom. (Op. L.P.)

2)  BILJEŠKE O AUTORICI – Alfonsina Storni rođena je u Sala Caprisca u kantonu Ticino u talijanskoj Švicarskoj 29.V.1892. godine. Uz Gabrielu Mistral najveća je argentinska pjesnikinja. U Buenos Aires, zajedno s roditeljima, došla je 1912., u 20. godini života. Bila je u drugom stanju, ostala sama, neudana i prepuštena samoj sebi. Nekoliko mjeseci nakon toga napustila je posao učiteljice u Santa Feu, raskinula s prošlošću i moralnim konvencijama svoga vremena. Očajnički se zaljubila u nekog oženjenog čovjeka što je obilježilo svu njenu poeziju i život. Prijeteljevala je s urugvajskim književnikom Horacijem Quirogom (1879.–1937.), kojeg smatraju i argentinskim pjesnikom, jer je najveći dio života proveo u Argentini živeći u prašumama na sjeveru, kao osamljenik, i uzgajao pamuk pišući o životu prašume i borbi čovjeka za ostanak u njoj, i tako postao začetnik tzv. »književnosti zelenog pakla«. Život je okončao samoubojstvom.

Alfonsina Storni prvu je zbirku pjesama Inquietud de rosal (Nemir ružičnjaka) objavila 1916. godine. Njezinu liriku karakterizira fatalizam, nemogućnost pomirbe zbilje i snovitog. Ljubav je njezino jedino nadahnuće, jednako kao i neutješiva bol. To je lirika bez nekog vidljivog utjecaja, samosvojna i hirovita, s natruhama jedva uočljivog panteizma. Objavila je sljedeće zbirke: El dulce daño (Slatki jad, 1918.), Irremediablemente (Neizmjerno, 1919.), Languidez (Malaksalost, 1920.), Ocre (Oker, 1925.), Mascariela y trébol (Maska i trolisna djetelina, 1925.), Poemas de amor (Ljubavna pjesma, 1926.), Sierra (Planina, 1928.), Mundo de siete pozos (Svijet sedmorih bunara, 1934.). Shvativši da boluje od neizlječivog raka dojke, Alfonsna Storni život je okončala 25.X.1938. godine, zakoraknuvši u Rio de la Platu, predavši se vodi.

Pjesme iz zbirke Ocre (Oker) prevodio sam prema trećem izdanju toga djela iz 1927. godine. Knjigu sam svojedobno kupio u sjajnom antikvarijatu »Tin Ujević« koji je tada postojao na Tomislavovu trgu u Zagrebu. (L.P.)