Nerv pjesnika, lucidnost kritičara

Da su pjesnici napisali možda i najljepše stranice o likovnim umjetnicima, odnosno, o njihovim djelima dobro je znana činjenica na koju nas podsjeća Zvonimir Mrkonjić svojim esejima na likovne teme objedinjenim u knjizi Tvar kao pamćenje (Antibarbarus, Zagreb, 2006.). Slijedom tog uvjerenja ovaj osvrt na intrigantnu knjigu jednog od najvažnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, antologičara i književnih kritičara nipošto neće biti glas onoga vapijućega u pustinji, pa stoga i skrećemo pozornost na tu veliku tradiciju, to jest, markiramo knjigu upravo u taj kontekst u kojemu i čitamo njezine poticajne stranice. Zato i govorim o tradiciji jer nastojim legitimirati tezu o pjesnikovim likovnim esejima i prikazati ih kao vrijedan prinos toj pisanoj baštini. Vidimo ih na onoj maestralnoj crti koji su već povukli njegovi prethodnici, a kojom ne podvlačim samo značenje kontinuiteta, nego i njegovu nedvojbenu aktualnost u suvremenoj umjetnosti.

Riječ je, treba to ponovo kazati, ne zato da se ponavlja poznato, nego da se podsjetimo na velike majstore pera čije su lucidne prosudbe o estetskim vrijednostima pojedinih umjetničkih djela (često i cijelih opusa!) čitali brojni naraštaji kao nezaobilazno štivo u korpusu (i hrvatske!) književnosti i povijesti umjetnosti. Dakako, dragocjen su prilog teoretičaru, kritičaru i povjesničaru umjetnosti u pisanju povijesnih pregleda i sinteza, monografskih studija i stilskih atribucija. Naime, još je Charles Baudelaire, jedan od utemeljitelja moderne likovne kritike, postavio teze koje baštinimo i prakticiramo i danas jer na njima funkcionira taj specifični književni žanr, što najbolje svjedoče brojni nasljednici pišući u različitim jezicima, kulturnim sredinama i razdobljima. Kako dijelimo mišljenje i drugog francuskog pjesnika i likovnog kritičara Paula Valeryja, po kojemu »sve umjetnosti žive od riječi«, pred nama se otvaraju iznimno zanimljive stranice likovnih eseja iz pera mnogih pjesnika. Bez pretjerivanja možemo reći da je A.G. Matoš u Hrvatskoj isto što je Baudelaire u Francuskoj, te da su upravo njegovi likovni ogledi i kritički članci inaugurirali modernu likovnu kritiku u našoj umjetnosti i kulturnoj sredini. Čitajući Mrkonjićeve likovne eseje smatrao sam potrebnim, barem letimično, podsjetiti na snažno i kontinuirano prožimanje likovne umjetnosti i pjesničke riječi, koje ima svoju povijest u razdoblju dugu gotovo dva stoljeća i u toj činjenici iščitavamo jednu važnu i gotovo neistraženu temu koja i dalje ostaje otvorena čekajući svojeg tumača.

Upravo na toj liniji Mrkonjićevi likovni eseji nalaze svoje mjesto i potaknuli su me na čitanje koje iznosim u analitičkoj prosudbi pisanoj u ovom ogledu. Čitao sam sa zanimanjem Mrkonjićeve eseje ne samo zato što sam u njima prepoznao živu književnu riječ koja traži – i nalazi! – smisao likovnoga djela kojega prenosi u drugi drukčiji medij, odnosno u hrvatski književni jezik, nego i stoga što svojim kritičkim interpretacijama nastavlja baštinske vrijednosti i učvršćuje njezine postavljene standarde koje su izgrađivali upravo književnici čije se kritičke ocjene o djelima likovnih umjetnika visoko vrednuju, a prosudbe citiraju.

Pred nama su, dakle, tekstovi iz Mrkonjićeva pera, iznimno cijenjena pjesnika, koji je u proteklim desetljećima stihovima u svakoj novoj knjizi, golemom erudicijom usustavljao u jedinstveni istraživački projekt iskustvo lirskoga subjekta kroz (često granične!) mogućnosti jeziku autentične međaše svojega postojanja. Nije li tom dosljednošću pjesničkog projekta tražio u višeslojnosti jezika metafizički prostor otkrivajući ga i kao svoje ranjivo egzistencijalističko iskustvo? Poznato je da ništa manje nije važan Mrkonjićev prilog teoriji suvremenoga hrvatskoga pjesništva, napose njegovoj kritičkoj valorizaciji, tematskim i problemskim sintezama, antologijskim pregledima, te višegodišnjim pomnim kritičkim motrenjem suvremene pjesničke produkcije izrastajući u respektabilni autoritet književnoga kritičara. No, ovdje svakako valja reći koju i o njegovu iznimno osjetljivu pristupu mediju jezika, kojemu se pjesnik i teoretik, usudim se reći – posvetio. To spominjem i zato da bismo još preciznije akceptirali već i iz sama naslova knjige Tvar kao pamćenje višeslojna značenja koja autor traži i otkriva u jeziku likovnih umjetnika.

Tako je u studiji o Ordanu Petlevskom, pod naslovom Tvar kao pamćenje, implicirana teza o likovnom jeziku koju pisac provlači i u ostalim tekstovima u knjizi te je nimalo slučajno upravo tako i naslovljena sažimajući je naslovom u njezinu likovnu supstancu izraženu riječima. Ovako, primjerice, pjesnik piše ciljajući u srž likovnoga izraza Ordana Petlevskoga: »(...) ondje gdje se oblikovno počinje gubiti u tvarnom – tako da bi se mogla definirati geneza enformelnog slikarstva – tvarno preuzima na sebe da pamti ono oblikovno, prevodeći ga na vlastiti jezik. Tu enformelnu zadanost slikarstva Ordana Petlevskog uključuje neku drukčiju razvojnost koja prolazi iz činjenica i kategorija njegovog tvarnog pamćenja«. Zaključiti nam je da pjesnik precizno govori iz biti (i o biti!) jezika toga važnoga stilskog pravca u likovnoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća koji je tako snažno determinirano stvaralaštvo ovoga vrsnog slikara i crtača.

I u eseju o Emanuelu Vidoviću, nedvojbeno među najvažnijim umjetnicima našega modernoga slikarstva, Mrkonjićeva interpretacija, na osnovi golemoga opusa izgrađena i na specifično vidovićevskoj, rekao bih paradoksom – tamnoj svjetlosti obasjava tu jedinstvenu poetiku svojim tezama koje definira u poglavljima: Tri vrste slikarstva, Dijalektika iščezavanja i pojavljivanja, Osjećanje međupredmetnog prostora, Titrajni nespokoj, Ulazak u interijer – poetski objektivitet i Ostvarena maštanja. A kad nastoji u eseju Put k Ljubi Ivančiću proniknuti u njegovo stvaralaštvo, Mrkonjić traži, kao i u svakom drugom ogledu, zapravo svoj put kojim ulazi, i kojim nas vodi djelom umjetnika. Slijedimo li ga na tom putu k Ivančićevom djelu, onda nas ove njegove rečenice vode njegovom tamnom i zagonetnom poetikom: »Svijet koji Ljubo Ivančić stvara na svojim slikama jest, već je bilo rečeno, svijet života bezimenim vremenima nataložena bezimenim mukom sabijena u zagorčale slojeve. No tek što smo pomislili na tvar na posljednjem stupnju podčinjenosti, ove tamne površine trijumfa trajanja odjednom raskrivaju živu anti-vremensku supstanciju«. Međutim, našu pozornost privlače i Mrkonjićevi tekstovi o brojnim drugim hrvatskim slikarima čija se djela pjesniku pokazuju intrigantnim temama: Stančić, Kulmer, Seder, Knifer, Reiser... klasicima našega suvremenoga slikarstva, ali i o mlađim autorima koji su čvrsto pozicionirali svoju autorsku individualnost, primjerice, Bućan, Jelavić, Rončević... Upravo o potonjem će Mrkonjić zaključiti: »Vjerujući u slikarstvo, Rončević nije ništa manje skeptik, kada se u njega uključuje«. Iznimno su zanimljive Mrkonjićeve interpretacije o kiparima Ružiću i Vulasu koja nastoje iščitavanju djela u njihovu ishodištu. Tako će o Vulasovu kiparstvu izreći zacijelo jednu od najpreciznijih prosudbi: »Kako se vidi, Vulas se izražava jezikom velike plastičke konkretnosti koji to manje nastoji na prijelazima što više individualizira svoje odjelite načine. U rasponu od prirodnog stanja drva do potpune obrađenosti stječe raspon skulptorski čin kojemu nije samo namjera da izražava već i da se izražava«. U svojim likovnim esejima Zvonimir Mrkonjić ne promišlja samo pojedinačne poetike autora, od kojih su mnoge nezaobilazne činjenice naše moderne i suvremene umjetnosti, nego propituje i izdržljivost velikih umjetničkih pravaca, primjerice nadrealizma, ili nanovo mjeri dosege i utjecaje sakralne umjetnosti. S naročitom pozornošću istražuje fenomen grafita, »građi toliko propadljivoj«, ispisujući nervom pjesnika i lucidnošću kritičara stranice za čitanje i pamćenje.