Modra galica

Krošnje bez lišća, jesenski tužne, obavila je plava magla. Izmaglica se još nije slegla, lagano pada na debla i povlači se po trulom lišću na tlu. Vozimo se podno šume, moj pas Nargil i ja. On dremucka na zadnjem sjedalu, diže glavu samo ako čuje zvuk velikog automobila. Gledajući plavu maglu osjetila sam hladnoću u ustima. Sjetila sam se svoje likovne mape i drvenih bojica koje sam sam našla u kartonskoj kutiji – još neotvorenoj od moje prethodne selidbe. Na jednoj je pisalo osnovna škola. Tu je bila čitanka Sunce na prozorčiću, radne bilježnice i likovna mapa. Najistrošenije su bile plava i crna, a crvena i žuta kao da nisu nikada korištene. Nikada, niti u crtanju, ni u oblačenje ili odabiru ukrasa nisam posezala za živim bojama. Plavo ili crno.

Mama je nastojala pobuditi u meni interes za svijetle boje kupujući mi crvene košulje ili ružičaste majice. Često smo crtale zajedno, naša zajednička igra koju smo izmislile jedne hladne jeseni. Tijekom igre uvijek bih osjećala hladnoću modre galice u ustima. Hladni dodir otrova na jeziku koji je ponekad nestao nakon igre crtanja. Osjećam ga sada gledajući ogoljelo drveće. Parkiram auto na prvom ugibalištu i izvodim Nargila u šetnju. Njemu to ne pada teško, rođen je za igru na otvorenom i jurnjavu za omiljenom lopticom. U blizini nema nikoga. Hodam za psom i gubim osjećaj modre galice u ustima.

Krenuli smo prema šljunčari, uz groblje. Jučer je umro moj stari učitelj gitare, striček Braški. Nisam bila na sprovodu. Dok sam bila dijete rekao je mami da me upiše u muzičku školu, a za početak ne treba mi kupiti gitaru jer mogu vježbati kod njega doma. Muzikalna smo obitelj, otac svira harmoniku, mama pjeva u zboru. Upisat ćemo te na gitaru, obavijestili su me starci jedne nedjelje za ručkom. To mi je bilo super! Malo je cura sviralo gitaru, sve su lupkale po klaviru ili se hvalile violinom.

U ponedjeljak sam otišla na upis u muzičku školu. Muzikalna si, rekli su oni za stolom i dali mi raspored za satove gitare i solfeggia. Ponedjeljkom i srijedom bila je gitara, a utorkom i petkom solfeggio. Sin naše susjede Radmile išao je u istu muzičku školu, upisao ga je otac, oficir iz raketne baze da dete može da svira s trubačima. Mama je pitala tetu Radmilu što je to solfeggio? Pa valjda ono u šta sva deca ima da duvaju pa ima da se igra, odgovorila je. Nije bilo baš tako, bila je to dosadna teorija i precizno pjevanje.

Na satu gitare bila sam sama. Braški mi je objasnio da je gitara instrument dodira, kao ljudsko tijelo ima vrat, tijelo i osjetila. Stavi lijevu ruku na vrat gitare, uzeo je moju šaku u svoju i namještao mi prste preko žica. Lice je približio mome, osjetila sam miris duhana, nije mi se svidio. C, d, e, f, g, a, h – kažiprstom je pomilovao moje prste koji su počeli stiskati vrat gitare. Moraš se opustiti, ne biti zgrčena, naučit ćeš kroz igru. Idući sat svojom je rukom obuhvatio moj torzo: Sad si ti moja gitara, ovako ti moraš milovati instrument kao što ja milujem tebe. Kimala sam glavom, mislila sam da razumijem: tijelo, gitara, vrat i milovanje. Striček Braški je rekao da mi treba više vježbe, možda ipak nisam tako muzikalna kako što su mislili, a ja sam opet klimnula glavom. Sramila sam se što mi fali talenta. Mama se složila da počnem odlaziti na dodatne vježbe doma kod Braškoga. Odveo me u sobu u kojoj je stajala drvena škrinja. Tu čuvam najbolje notne zapise, sama ćeš odabrati što bi voljela svirati.

Podigao je poklopac, sagnula sam se i počela vaditi note. Braški se sagnuo iznad mene i stavio ruku ispod moje suknje. Nisam se usudila okrenuti ni protestirati. Ostala sam sagnuta, prestravljena i posramljena. Jezikom je liznuo moje uho. Koža lica mog učitelja smrdjela je na cigarete i pepermint bombon. Uspravila sam se, a moje oči su buljile u škrinju. Braški je uzeo note i odveo me do stola na kojem je stajao tanjur s crnim grožđem. Izabela, neokrunjena kraljica vinove loze, poprskana modrom galicom mirisala je preko cijele sobe. Natjerao me da stavim nekoliko boba u usta. Pušiš li, pitao me, sigurno pušiš, sva djeca potajno puše. Nisam pušila, ali nisam mu to mogla reći. Zapalio je cigaretu i okrenu je prema meni. Potegni dim, samo malo, osjetit ćeš magiju. Stavila sam filter između usnica i povukla dim, samo malo, jer tako je on rekao. U ustima sam osjetila hladnoću i do tada nepoznat okus grožđa poprskan modrom galicom. Hladi, ha? Nikad ne ispiri galicu s izabele, jer će čarolija nestati. Nećemo više vježbati. Idi doma!

Čekala sam mamu na cesti, začudila se što me vidi vani. Pitala me kako je bilo na satu gitare, a ja sam malo čekala s odgovorom. Bilo je dobro, ali ja ne bih više išla u muzičku školu. Do kuće nismo više razgovarale. Obje smo znale da se dogodilo nešto, ali smo to prešutjele. Prije spavanja došla je u moju sobu: Je li ti Braški nešto napravio? Odgovorila sam da nije, samo smo se igrali. Obje smo znale da lažem.

Od tog dana počele su naše igre crtanjem. Mama je kupila najveći komplet drvenih bojica i likovnu mapu. Predvečer bismo sjedile za stolom i crtale zadane teme iz raznih igara. Igrale smo se škole ili bolnice, uz crtanje izmišljale smo priče. Ja sam uvijek bila učiteljica ili doktorica. Crtale smo predmete: stolac, prozor, čaše, gitaru. Znala sam, a i ona je znala, da tu igru ne treba puno igrati. Nije bila zabavna, a usta su mi uvijek bila hladna od snažnog okusa modre galice.

Nargila me je čekao na stazi za groblje. Hoću li Braškom ići na grob? Ne, radije sam produžila na šljunčaru uhvatiti malo topline prije zalaska sunca.