Zvonimiru Mrkonjiću i njegovim uglednim uzvanicima prvo da se ispričam što, iz opravdanih razloga, ne mogu osobno biti sudionik ovoga slavljeničkog skupa. Molim, stoga, da se ovaj moj kratki pisani prilog shvati kao ono što on i jest, tj. kao poklonstvo velikom autoru, prijatelju i vršnjaku. Premda to može zvučati pretjerano, u našoj sredini, nakon Ujevića i Krleže – a iz potpuno različitih razloga – ne vidim pisca, usprkos razmjerno velikom broju prvoklasnih talenata, kojega bismo mogli razmatrati, pokraj svega drugoga, i kao šifru cijele poetske epohe uz Zvonimira Mrkonjića. Kritika i povijest književnosti, što, ovako ili onako, pogađa svakog autora, moći će njegova djela – pjesničko, kritičko, esejističko, prevodilačko itd. – razmatrati u golemom rasponu od krajnje afirmacije do krajnje negacije, ali ni jedna ocjena neće moći zaobići unutarnju silu što ih je pokretala, i koja je ujedno pred pjesnike neprekidno postavljala daleki, i možda nedosežljivi, ideal, tj. autonomiju samoga pjesničkog jezika, pa prema tome i autonomiju jezika kao takvog.
Mnogima se danas može učiniti da je posrijedi već otrcan truizam, problem koji već dulje od jednoga stoljeća rasvjetljavaju filozofi, matematički logičari, psiholozi itd., ali nas stvarnost upozorava da smo daleko od konačnog uvida u to da li se uopće možemo osloboditi jezika kao ljudske biološke činjenice i mentalno djelovati neovisno o njemu, ili je svaki oblik mišljenja, od pjesničkoga do znanstvenog, sudbonosno povezan s njime. Svi znamo da je, kad razmatramo neiscrpnu problematiku moderniteta, na području poezije rodonačelnik te orijentacije Stéphane Mallarmé, neka vrsta Mrkonjićeva sveca zaštitnika. Pojednostavnjeno rečeno, Mallarméovo je usmjerenje, potaknuto Filozofijom kompozicije E. A. Poea, vodilo do krajnjih međa ideje da se sila jezika ne nalazi toliko u njegovoj podudarnosti s tzv. stvarnošću nego u njegovoj evokativnoj aluzivnosti. Ukratko, po tome je bit jezika, njegov iskon, bajanje (čaranje), povezanost s istim onim vrelom iz kojega je briznula i sama religija, barem u onom smislu u kojem ju je formulirao Rudolf Ott u djelu O svetome.
Mallarmé je, dakle, pokraj svih veoma raznovrsnih Mrkonjićevih književnih očitovanja, od rane mladosti, još za gimnazijskih dana, pa do poodmakle dobi – kad je, napokon, priveo kraju prijevod glavnine pjesnikovih djela – u temeljima njegova shvaćanja zadržao status orijentira kakav je, svojedobno, imao u stvaralaštvu Paula Valéryja. Kad to kažemo, moramo se ograditi od svake primisli da je ovdje posrijedi puko sljedbeništvo, čak imitacija: naime, za razliku od mnogih drugih koncepcija koje se, zbog svoje gotovo definicijske određenosti i zatvorenosti, mogu prihvatiti ili odbiti kao neka vrsta aksioma, Mallarméov se, pa ni Mrkonjićev, stav prema prirodi pjesničkoga jezika uopće, zbog gotovo beskrajne otvorenosti, ne može uobličiti ni u kakvu vrstu dogme, i upravo je u tome njegova intelektualna vitalnost. Taj se stav, naime, ne može, ni u kakvu ozbiljnom smislu, nasljedovati kao neka vrsta putokaza: on se, sa svim zamkama koje skriva, mora živjeti.
Premda je prevodio Mallarméovu poeziju, pa i jednu od najkriptičnijih njegovih poema, Un coup de dés jamais n’abolira le hasard, u samim Mrkonjićevim pjesmama nigdje ne osjećamo njegov površni utjecaj: nasuprot tome, pri pomnijem čitanju, osjećamo traganje za aluzivnim i evokativnim moćima jezika, pri čemu, upravo, unatoč naslutljivosti nedohvatljivoga cilja, svatko s talentom može sačuvati vlastitu izvornost. Možda se smije, sa zrncem pretjeranosti, kazati da se ni Mallarmé ni Mrkonjić ne mogu imitirati: oni se mogu samo uzeti kao učitelji kako pjesnika istinska zadubljenost u nepojmljivu narav pjesničkoga, pa i općega, jezika može odvesti na nova, još neistražena, područja. U ovoj se svečanoj zgodi ne mogu, čak i kad bih bio dorastao izazovu, prihvaćati, makar i najpovršnije, analize Mrkonjićeva golemog djela: ono još čeka kompetentnu monografiju. Stara je misao da svaki pisac od imena za sobom ostavlja neku vrstu šifre s pomoću koje ga izdvajamo iz nepreglednog imenika autorā. Ja osobno tu šifru prepoznajem u njegove dvije kapitalne knjige još iz 1971. godine: Suvremeno hrvatsko pjesništvo (razdioba) i Suvremeno hrvatsko pjesništvo (tekstovi).
Prva je Mrkonjićeva knjiga prikaz dotadašnjega modernoga hrvatskoga pjesništva; druga je antologija. Ali to nije, usprkos učenosti, ni samo valjan prikaz ni samo suvislo probrana antologija: posrijedi je implicitni manifest s pomoću kojega, čak i danas, možemo razumijevati poeziju, pokraj svih njezinih bezbrojnih manifestacija – od krajnjega hermetizma à la Giuseppe Ungaretti do krajnje prozirnosti à la Dragutin Tadijanović – s obzirom na jedinstven kriterij (ovo cum grano salis), tj. da li je posrijedi čisti verbalni objekt, barem i pretežno takav, ili je pak mimetička evokacija iskustvenoga svijeta. Kad se objektivno gleda unatrag, i jedna je i druga orijentacija dala i sjajne i osrednje poezije, i, sama po sebi, teško može poslužiti kao univerzalno mjerilo vrijednosti nekoga djela.
Ovo Mrkonjićevo djelo prevratničko je, revolucionarno, u mnogo dubljem smislu: ono nije bilo samo pomodna obnovljena odvratnost Platonova, prema svakom mimetizmu, u svjetlosti vječnih ideja, nego dio mnogo važnijeg otkrića, osobito u modernoj znanosti, da je pojam stvarnosti, s kojim smo donedavna živjeli, puka opsjena osjetilā. To je već bilo tako radikaliziralo likovnu umjetnost da se još pedesetih godina pojavio Exat, naslonjen na uništenu rusku tradiciju konstruktivizma, a 1962. godine, u rodonačelništvu Matka Meštrovića, pokret Nove tendencije, koji je, svojim geometrizmom, već bio nadomak skoroj informatičkoj revoluciji. Kad se, jednom, tradicija detradicionalizira, tj. kad se, djelovanjem modernih medija, prošlost gotovo ukida, a vrijeme oprostoruje, književnost, osobito poeziju, neumitno zahvaća policentrična intertekstualnost. I, doista, u mnogim svojim pjesmama, osobito ranijima, Mrkonjić u poeziji drugih pjesnika otkriva stajaća mjesta, često posvećena tradicijom (jer su se u svoje doba i čitale u uobičajenim obrascima mimetizma), koja, tehnikom dekontekstualizacije, preobraća u vlastitu karikaturu. Podsjetimo da je i Ortega y Gasset, u glasovitom ogledu Dehumanizacija umjetnosti (1925.), upravo to označio kao novu značajku artističke prakse. Jezik je, dakle, a ne ono na što se referira, glavni orijentir.
Dopustite malu osobnu digresiju. Oduvijek mi je, otkako znam za sebe, smetalo, ako sam osobno poznavao pjesnika, kad bih pri čitanju pjesme (ne znam kako da ovo drukčije formuliram) čuo autorov glas, a ne glas poezije. Još mi je više smetalo pri javnoj recitaciji, ako sam osobno poznavao i glumca i pjesnika, kad bih, unisono, čuo i glas jednoga i glas drugoga, a ne i glas pjesme. Da bih, zbog ove svoje slabosti, čuo pjesmu poznatog autora, razvio sam cijeli niz tehnika udaljavanja kako bih čuo poeziju, ako je, po mojem sudu, ima. Jedna od prvih modernih domaćih pjesama koje sam čitao a da nisam čuo glas pjesnika nego glas pjesme bilo je staro Mrkonjićevo More sav vid. Tada mi se ta pjesma činila tako dobra i tako koncentrirano strana kao da je napisana na francuskome. Umjesto, dakle, da se od nje udaljavam kako bih je dokučio, ona me, poput mentalnoga magneta, privlačila, a da me nikada nije do kraja privukla. Jezik se, i kad se pjesnik, poput Hlebnikova, najslobodnije služi njime, nikada dokraja ne može osloboditi kobne veze između označitelja i označenika: tragovi se mimetizma ne zatiru ni u najhermetičnijoj pjesmi.
Mrkonjićeva jezična revolucija, kojoj korijene, da ponovimo, nalazimo u Mallarméovoj poetici a rascvat u modernoj znanosti – koja je, uzgred, ukinula marksistički pojam materije i materijalizma u znanstvenom smislu – unatoč činjenici što se današnja poezija, gotovo opsesivno, vraća mimetizmu i privatnosti intime (gotovo kao neka vrsta pjesničkoga folklora), još čeka dublje poetološko, pa i filozofsko, rasvjetljavanje. Ona nikada neće biti popularna. No, često su najrjeđe pojave najdragocjenije. Što se mene tiče, Zvonimir Mrkonjić i njegovo veliko djelo upravo su to. Čestitka slavljeniku i pozdrav svima.
2, 2024.
Klikni za povratak