Kroatistički pojmovnik Zakona o hrvatskom jeziku

Hrvatski sabor je 2024. godine usvojio Zakon o hrvatskom jeziku u kojem je uređena službena i javna uporaba hrvatskoga jezika. U ovome radu je predstavljen kroatistički jezikoslovni pojmovnik (glosar) Zakona na osnovi njegova teksta. Pojmovnik sadržava 41 naziv iz područja filologije, poglavito jezikoslovne kroatistike i određena je njegova definicija. Građa u pojmovniku radi bolje preglednosti raspoređena je u vidu popisa naziva koji su poredani abecednom redom. Definicije se mogu razlikovati od onih koje su navedene u Struni, nazivoslovnoj (terminološkoj) bazi hrvatskoga strukovnoga nazivlja.

Definicija

Problem koji je povezan s određivanjem pojma u zakonodavnom tekstu se nalazi u središtu stalne pozornosti mnogih istraživača. To je uvjetovano važnom ulogom normativnih definicija u zakonostvaralačkom procesu i stupnjem njihovih ostvaraja. Suvremeni zakonodavni akt obično ima definiciju osnovnih pojmova. Definicija daje zainteresiranomu porabniku (korisniku) mogućnost u raščlambi normativnoga akta upoznati se ne samo s pojmovnim aparatom zakona nego i spoznati sadržaj određenih leksičkih jedinica, poimati njihovu bit.

Normativna definicija otvara sadržaj pojma, koji postoji u dinamici i mora biti prilagođena etnolingvokulturnoj zajednici konkretne zemlje. Njegova je dinamika povezana s razvojem, pokretom društva i države, promjenom društvene formacije, znanstveno-tehničkim napretkom. Izraz kojim se određuje sadržaj nekoga pojma prvotno ne dopušta drugo tumačenje, a broj definicija koje pojašnjava u zakonu naziv ne mora biti zajednički neuređen ili nesređen, prekomjeran i neprecizan ili dvosmislen. Definicija porabniku (korisniku) mora donijeti jasno, sažeto i precizno tumačenje ili opis značenja riječi uz pomoć pojmova. Ako pojam nije do kraja jasan i sređen, onda ga svaki porabnik može tumačiti i rabiti na svoj način što stvara ili može stvoriti pojmovnu jezičnu zbrku.

Hrvatski jezik

Hrvatski je sabor 26. siječnja 2024. godine na poticaj Matice hrvatske usvojio Zakon o hrvatskom jeziku. Zakon određuje i propisuje službenu i javnu uporabu hrvatskoga jezika i osigurava sustavnu i strukovnu skrb o hrvatskom jeziku. U članku 1. Zakona potvrđuje se da je hrvatski jezik službeni jezik Republike Hrvatske i jedan od službenih jezika Europske unije te da je u svojoj ukupnosti i potpunosti temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i kulture na kojem se odvija usmena i pismena komunikacija na području hrvatskoga javnoga života. Ističe se i osebujnost hrvatskoga jezika, odnosno njegova trodijelnost na osnovi formule akademika Drage Štambuka ‘ča-kaj-što’ od koje je štokavsko narječje odabrano za standard. U Zakonu se također ističe da se u međunarodnim kontaktima Republika Hrvatska predstavlja na hrvatskom standardnom jeziku i latiničnom pismu.

Hrvatska od pamtivijeka ima vlastito narodno ime Hrvat i vlastiti naziv za svoj jezik – hrvatski jezik. U trećem retku Bašćanske ploče iz godine 1100. zapisano je: »Zvonimir, kralj hrvatski«. U Dobrinjskoj listini, pisanoj hrvatskom glagoljicom 1. siječnja 1230., piše: »Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik«, a u Istarskom razvodu iz 1275.: »pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim«. Hrvatski jezik nije u prošlosti, a ne će ni u budućnosti postati bilo koji drugi jezik, tzv. srpskohrvatski, zajednički, štokavski jezik.

Hrvatski je jezik tijekom povijesti, pod utjecajem različitih većinom izvanjezičnih čimbenika, mijenjao svoj etnolingvonim, gubio i neka svoja obilježja, koja je neprestance vraćao, ali i uz sve nevolje na svojem putu razvoja uvijek je ostajao upravo hrvatski. Isti će hrvatski ostati i dalje u svojoj budućnosti. Općehrvatski se standardni književni jezik razvijao u 19. stoljeću na hrvatskoj književnojezičnoj tradiciji južnih i istočnih hrvatskih krajeva poštujući i sjeverozapadnu književnojezičnu tradiciju. Hrvatski jezik se u tom kulturnopovijesnom i državnotvornom procesu razvijao usporedno sa svršavanjem etnogenetičkih zbivanja kojima je hrvatski narod zadobio današnje hrvatsko ime i sadržaj.

Hrvatski jezik je službeni jezik hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina koje žive na području Republike Hrvatske, dakle oblik hrvatske etnolingvokulturne baštine. On predstavlja povijesno nastalu jezičnu zajednicu i ujedinjuje ukupnost jezičnih sredstava hrvatskoga naroda, uključujući njegova narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko), te dijalekte i govore, a također i različite žargone. Najviši oblik nacionalnoga hrvatskoga jezika je hrvatski standardni jezik koji ima nekoliko obilježja koja ga odlikuju: obrađenost, normiranost, kodificiranost, širinu javnoga funkcioniranja, općeobvezatnost za sve članove jezične zajednice, raznovrsnost govornih stilova, koji se pak rabe u različitim područjima komunikacije. Hrvatski standardni jezik ima nekoliko funkcionalnih stilova: književni, znanstveni, administrativni, publicistički, crkveni, razgovorni.

Pojmovnik

Pojedini jezikoslovni pojmovi koje se rabi u ovom Zakonu imaju sljedeća osnovna značenja:

Bokeljski govori – idiomi kojima se služe Hrvati u Boki kotorskoj u Crnoj Gori.

Bosančica (hrvatska ćirilica) – hrvatsko (zapadno) narodno pismo, inačica ćirilice, rabila se u Bosni, Humu, Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji.

Bunjevački govori – idiomi kojima se služe Hrvati u dijelovima Dalmatinske zagore, Ravnih kotara, Like, Primorja, Gorskoga kotara, Slavonije, Baranje te Bosne i Hercegovine, Srbije i Mađarske.

Ča-kaj-što – trojedna kroatistička formula hrvatskoga jezika, međupovezanosti hrvatskoga standardnoga jezika i čakavsko-kajkavsko-štokavskih narječja (autor formule – D. Štambuk).

Čakavsko narječje – jedno je od triju narječja hrvatskoga jezika, nazvano je prema upitno-odnosnoj zamjenici ča.

Ćirilica – jedno od dvaju starih slavenskih pisama, nazvana je prema vjerovjesniku sv. Ćirilu.

Državni jezik – jezik koji ispunja ujedinjenu funkciju u sklopu određene države u političkim, gospodarskim, socijalnim i kulturnim područjima.

Gajica – slovenska latinica, nazvana je po Ljudevitu Gaju. U Zakonu je jednaka latinici i latiničnomu pismu.

Glagoljica – jedno od dvaju slavenskih pisama, nazvana je od staroslavenskoga glagola »glagolъ« – ‘riječ’, ‘govor’, uglata je glagoljica proširena u Hrvatskoj.

Gradišćanskohrvatski jezik – idiom kojim se služe Hrvati u Gradišću u Austriji te dijelovima Mađarske i Slovačke.

Hrvatski jezik – jezik zapadnojužnoslavenske podskupine slavenske skupine indoeuropske jezične porodice, nacionalni jezik hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina koji ga smatraju materinskim.

Idiom – opći naziv za svaki oblik jezika: jezik, narječje, dijalekt, interdijalekt, govor i dr.

Javna uporaba hrvatskoga jezika – usmena ili pismena uporaba jezika u hrvatskom javnom prostoru.

Jezična politika – ciljana djelatnost tijela državne vlasti, političkih i znanstvenih institucija ili inih subjekata društvenih odnosa, koja je usmjerena na reguliranje, funkcioniranje, razvoj i uzajamno djelovanje jezika u društvu.

Jezično planiranje – jedna od vrsta ljudske djelatnosti, koja je usmjerena na rješavanje jezičnih problema. Cilj jezičnoga planiranja može biti kako u promjeni funkcionalnoga odnosa jezika ili podsustava jezika u jezičnoj zajednici, tako i rješenje pitanja o pravilnosti – kodifikaciji tih ili inih jezičnih realija.

Kajkavsko narječje – jedno je od triju narječja hrvatskoga jezika, nazvano je prema upitno-odnosnoj zamjenice kaj.

Karaševskohrvatski jezik – idiom kojim se služe Hrvati u zapadnoj Rumunjskoj.

Klasični jezici – zajednički naziv za grčki i latinski jezik antičkoga razdoblja.

Komunikacija – uporaba jezika ili jedan od oblika njegova postojanja u okviru neke jezične zajednice: od obitelji do skupine država.

Latinica – starorimska abeceda (latinsko pismo), prilagođena je mnogim europskim te drugim jezicima. U Zakonu je jednaka gajici.

Lektor – osoba koja jezično i stilski ispravlja i dotjeruje tekst za objavljivanje.

Moliškohrvatski jezik – idiom kojim se služe Hrvati u pokrajini Molise u Italiji.

Nacionalni jezik – jezik nacije kao socijalnopovijesne etnolingvokulturne zajednice ljudi.

Narječje – skupina govora ili dijalekata sa zajedničkim jezikoslovnim obilježjima.

Naziv – stručni izraz za određeni pojam.

Nazivlje – skup naziva, koje se rabi u određenom području znanja.

Normiranje jezika – proces oblikovanja pravogovornih, pravopisnih, gramatičkih, leksičkih i drugih normi.

Pismeno prevođenje – prenošenje sadržaja polaznoga teksta u ciljni tekst s obzirom na jezične norme i posebnosti pismenoga govora obaju tekstova.

Prevođenje – prijenos obavijesti (informacije), koja je sadržana u tekstu, s jednoga jezika na drugi. Postoje nekoliko vrsta prijevoda: usmeno i pismeno; simultano, konsekutivno, strojno i sl.

Službena uporaba hrvatskoga jezika – pismena i usmena uporaba jezika u radu javnopravnih tijela državne vlasti, uprave, mjesnih i područnih jedinica samouprave te pravnih osoba u Hrvatskoj.

Službeni jezik – jezik određene zemlje na kojem se službeno komunicira u državnoj upravi, zakonodavstvu, sudstvu i sl.

Standardizacija – svođenje slobodnih inačica jezičnih jedinica jednoj; odabir preporučene uzorne inačice s odgovarajućim ustaljivanjem u rječnicima, gramatikama i sl. kao osnova za normiranje jezika.

Standardni jezik – osnovni nadregionalni oblik postojanja jezika, koji se odlikuje većom ili manjom obrađenošću, normativnošću, višefunkcionalnošću, stilskom diferencijacijom i općeobvezatnošću za sve članove jezične zajednice. U Zakonu nazivi standardni jezik i književni jezik znače isti pojam.

Strani jezik – jezik, narod-nositelj kojega živi izvan državnih određenih granica.

Stručna terminologija – ukupnost naziva i nazivoslovnih sveza riječi u određenom području znanja ili djelatnosti.

Štokavsko narječje – jedno je od triju narječja hrvatskoga jezika, nazvano je prema upitno-odnosnoj zamjenice što.

Terminološko (nazivoslovno) ujednačivanje – svođenje različitih inačica naziva na jedinstven normativni naziv.

Toponim – vlastito ime zemljopisnoga objekta.

Usmeno prevođenje – prenošenje sadržaja polaznoga teksta u ciljni tekst s obzirom na narav usmenoga govora obaju tekstova.

Vijeće za hrvatski jezik – savjetodavno tijelo, čiji je rad usmjeren na zaštitu, skrb, njegovanje, razvoj i promicanje etnolingvokulturne baštine hrvatskoga jezika u službenoj i javnoj uporabi.

Znakovni jezik (jezici) – komunikativni sustavi, plan izraza kojih se gradi ne na akustičkoj, kako u zvukovnim jezicima, a na kinetičkoj (gestikularno-mimičkoj) osnovi.

Jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalne tradicije alfa su i omega društvenoga razvoja. Hrvatski jezik oblikuje opće duhovno, građansko, kulturno i obrazovno područje. Služiti se njim na visokoj stilskoj razini treba znati i slobodno moći svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i skrbiti o njem na svim razinama javnoga priopćavanja, od škole do državnih ustanova, jer standardni ili književni jezik ne postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomno proučavati, brižno čuvati i razvijati. Zakon o hrvatskom jeziku regulira službenu i javnu uporabu hrvatskoga jezika, jamči njegovu samosvojnost, kulturnu i povijesnu vrijednost na cjelokupnom državnom prostoru Republike Hrvatske.¹⁾

__________________
1)  Dakako, može postojati i drugo tumačenje pojmova. Naveli smo mogući primjerak pojmovnika Zakona o hrvatskom jeziku, koji možemo dodatno uz pomoć struke ispraviti ili usavršiti.