Započet ću retrospektivno obimnijom pjesmom Elegija koja je zauzela posljednji ciklus zadnje Mrkonjićeve zbirke pjesama Grafiti. Pjesma Elegija je na granici narativnoga i lirskoga u tihoj mrkonjićevskoj sjeti posvećena prijateljima, književnicima i umjetnicima, uz uvodnu Rilkeovu napomenu kako živimo opraštajući se uvijek. I navesti kako su klasična elegičnost i mrkonjićevska ironija i samoironija, kao opreke, neodvojive kao život i smrt, sljubljene u doživljaju svijeta, društva, pisanja – pa i osobne poetike. Povezuje ih i pjesnikova namjera da se približi tišini kao pjesničkome govoru, stoga su i sjeta i ironija jednako tihe i jednako snažne.
Svoje poetske postupke Zvonimir Mrkonjić tumači u kratkom esejističkom zapisu Postupci iz poetike, polazeći od samog jezika i njegovih pojava i procesa te zaključuje kako oni pokazuju jasnu podudarnost s umjetničkim postupcima u književnom djelu. Pitanje jesu li nacionalni jezici autorska djela, ostaje otvoreno kao i mogućnost novih jezičnih majstorija u jeziku kao nikad dovršenom umjetničkom djelu.
Sve je započelo u Splitu: ...ovdi usred luke... kad je prvi put čuo za Tina Ujevića: ...i cijelog života od Tina sam bježao i u bijegu približavao mu se. Tako započinje, već spomenuta, Elegija posvećena prijateljima i nekim splitskim peripatetičnim ljepodusima. Jedan od njih je i njegov bliski prijatelj Hrvoje Čulić, pjesnik, esejist i slikar, s kojim je razmjenjivao i pisma koja otkrivaju njihovu duhovnu biografiju iz nekih dana davne svjetlosti koju su dijelili kao komad kruha u glavi. Stoga navodim dio pisma od 30. siječnja 1982. godine, u kojem Mrkonjić potvrđuje i objašnjava svoj kritički odnos prema Ujeviću: ...U jedno gluho doba smatrali smo ga kriterijem istine. Zašto smo ga tada počeli promatrati kao književnost, »knjiški«? Vjerojatno zato što su se u nekima počeli trošiti razlozi vjere ili što smo ga naprosto htjeli »upotrijebiti« u svoje svrhe. To što se on dao loše upotrijebiti možda je razlog zašto smo ga optuživali...
U početku bijaše riječ, započet će Mrkonjić svoju zadnju zbirku pjesama očekivano, ali vrlo jetko: Na početku / ali u prvom retku ...i najaviti bodlerovsku opijenost, ne bilo čime, već riječima u srokiranju i homonimskoj igri u kojoj je samo zvuk nositelj njihova različita značenja: ...bilo to u prozi / ili u pjesmi.. I nastaviti poruke za neuke: proljeće proljêće – dokle će; puke pukotine – napukline svijeta; kad si u režiji – samo ti réži; spodobe zlobe; ljubitelji pokrata – sjetite se Sokrata: zadjevice za djevice; vrane vrâne; ležim i režim – mješte da bježim; spinovi fore ko udavi se bore; turisti, avanturisti – tour isti; kao mȁna bez mana...
Ispod, naizgled, ležerne zafrkancije s jezikom tiha je i vrlo ozbiljna kritika suvremenih društvenih pojava i odnosa. Ponovno u srokiranju, homonimiji te uporabi nestandardnih riječi iz razgovornog jezika i čakavskog idioma, pučkog jezika i splitskog žargona. O našem vremenu i njegovim kumirima: Svi su nimi tere glusi / kako jedni panji susi / u šupku im usta skrita / zbog njihova hudog mita / izdani su svi Isusi. To je vrijeme oglodane istine, kako mu Mrkonjić precizno određuje bolest, koje se prelijeva s drače na cvijet, koje ni vlastitim očima ne vjeruje, koje na svijet donosi izobličene nemani i koje iščupanim jezicima otrovnica označava stranice Babilonskih knjiga.
I upravo zahvaljujući elegičnosti i tihoj sjeti kao izvornom postojanju pjesnika Zvonimira Mrkonjića, malarmeovskom slučaju i Rilkeovom stalnom opraštanju kao temeljima njegove poetike – dobro skrivenim ispod jezičnih majstorija i rimokracija – njegovu poeziju čitamo kao poticaj za nova stvaranja u jeziku kao nedovršenom umjetničkom djelu. U njegovu rječilištu, kako je i naslovljen jedan od zapisa u Grafitima, od reciklažnog dvorišta, kako je i naslovljena jedna od zbirki pjesama do ozdravljenja u lječilištu riječi i njihovu rječjogojilištu.
Pjesma Oblutak iz štiva je Francisa Pongea, kako navodi autor, prizivajući doživljaj iz svoga djetinjstva u kojem dječak nekoć neki ja baca oblutak u more. Naizgled sasvim obična slika – no nije riječ o dječaku, već o oblutku: Sunčevim zrakama koje se odbijaju od valova, oblutak / slavi podne. U svojevrsnoj drami protagonist je oblutak, a ne dječak. U obimnoj istoimenoj pjesmi u prozi Francis Ponge, francuski pjesnik i esejist, promatrajući oblutak, otkriva nam drugu stranu kamena tvrdeći suprotno općem mnijenju i stereotipu u kojem je kamen simbol trajanja i bešćutnosti. Kamen je u svim svojim oblicima jedina (s)tvar u prirodi što postojano umire jer se ponovno ne stvara. Stoga vrlo precizno navodi njegove vrline: oblutak počiva na gomili obličja svog drevnog stanja i oblika svoje budućnosti. On stoluje na tlu stvorenu od istih zrnaca, nepomućen je sred najjačih pokreta atmosfere, iz dana u dan sve je manji, ali siguran u svoj oblik, slijep, stamen i suh u svojoj dubini. Kontrapunkt oblutku jest plastika za koju će Mrkonjić u pjesmi plastika navesti antivrline: dolazi iz uma, ona je izumljena, patvorina je tvarnoga, umjetnog je sjaja, tvar nepostojećeg, iluzija konkretnoga.
Kako bismo razumjeli staze stvaranja Zvonimira Mrkonjića i njegova učitelja Francisa Pongea, valja usporediti Pongeove dnevničke zapise Tvornica livade i njegovu pjesmu u prozi Livada. Pjesma je nastala nakon četverogodišnjega promatranja, razmišljanja i rada na poetskom tekstu. Dakle pjesnik radi, a nadahnuće ne dolazi izvan livade. Primjerice rečenice o čudesnoj jednostavnosti zelenila kao alegoriji uskrsnuća bit će izostavljene u konačnoj formi, u pjesmi u prozi. Neobično je, kako nas obavještava Mrkonjić u predgovoru Tvornice livade, kako je Pongeova namjera da napiše pjesmu Livada bila povod da napiše Tvornicu livade kako bi stopu po stopu analizirao postanak pjesničkog djela dok ga ispisuje. Pri tom su i za pjesnike i za kritičare dragocjene Mrkonjićeve misli o tome kako se u svakom pjesniku krije i kritičar što može biti blagotvorno, ali i štetno u uplitanju treće ruke. I upravo u Tvornici livade kritičar odgađa konačni zapis pjesme.
Odbacujući sve suvišno, sentimentalno i afektivno, pjesnik se Mrkonjić, poziva na glazbu i njezinu službu da nadglasa šum približivši se tako Rimbaudovoj glazbi koja radi na tišini. Stoga Mrkonjić riječ snijeg promatra kao glazbu koja sjedinjuje prostore i vremena. Ona je antišum jer je njezina bjelina opreka crnoj zimi pa se riječ-stvar snijeg u istoimenoj pjesmi snijeg na tako postavljenoj gradacijskoj ljestvici uspinje, izvan reciklažnog dvorišta, do pojma reinkarnacije.
I Mrkonjićev puž jest junak, ali njegov je podvig izrečen u jednoj višestruko složenoj rečenici (bez točke). U tome je lapidranome prikazu i snažan kontrast. Puževo postojanje i penjanje kao umjetničko djelo nasuprot je slici Neuschwansteina, najpoznatijeg, najromantičnijeg i najkićenijeg svjetskog dvorca – a zapravo najumjetnijeg jer je iluzija starih povijesnih stilova izgrađenih na čeličnim konstrukcijama. U ovakvim suodnosima pjesnički subjekt posve je oneosobljen, a ulogu stvaratelja preuzimaju stvari, bića i pojave. U suglasju s autorima moguće je razmatrati riječi stvaratelj i stvar. Stvar je stvorena, a pjesnički iskaz promatra, otkriva i bilježi sve staze njegova stvaranja. Stoga i Ponge piše Tvornicu livade, cijeli proces stvaranja da bi pokazao kako je apstrahiran u pjesmu u prozi Livada.
Pojava oblaka, zapravo stvari – jer je stvorena (ako smo na strani stvari), obojena je mrkonjićevskom ironijom. Za njezino razumijevanje dobrodošla je Musilova definicija ironije koja je između amor intelektuallisa i pjesništva, vjere i znanja, a njome je istodobno pogođen klerik i boljševik, blesavac pa i sam autor. U Mrkonjićevoj pjesmi oblak na djelu je upravo takva dvostruka ironija jer istodobno je pogođen i Bog i čovjek: U oblaku spuštao se Bog. Pohodeći zemlju, darivao je ljude / stvarima nepotrebnima – kumirima – ali njima milijima od samog / Boga. Stoga, umjesto sebe, ostavio im je maglu da se mogu bolje izgubiti.
U stalnom istraživanju gonetaju se riječi, koliko mogu iskazati stvarnost, koliko mogu opipati stvari, koliko su iskazive i koje su njihove mogućnosti. Pri tome se Mrkonjić jednako osvrće oko sebe, kao i na svjetove iza sebe, na ekspresivnost zbilje i na duhovno i literarno nasljeđe. Sinkronijsko osvrtanje vrlo je blisko oznaci konkretistički način liječenja jezika, sintagmi koju Mrkonjić koristi pišući kao prevoditelj i kritičar o poetskom i jezičnom eksperimentu Ernsta Jandla. I upravo nam neke Mrkonjićeve pjesme donose svježinu u dekonstruiranju konvencionalnog surječja i trijeznom povratku činjenicama i stvarima u tihohumornom i ironijskom tonu.
Između metafore i stvarnosti stvari, Mrkonjićevo opažanje je na strani stvari. U pjesmi Odlazak stvari, pozvavši se na latinsku poslovicu Lacrimae rerum, pjesnički se iskaz u 1. osobi množine pita plaču li stvari za nama, dovodeći nas do prijepora poetskog iskaza: Nekada se metaforama / ili sličnim oblicima cvjetanja riječi / moglo to izraziti danas rekao bih da je / to jedva moguće / metafore su jedine ostale / umjesto stvari / koje se više ne mogu dozvati. Pišući o Pongeovoj Tvornici livade, kao kritičar i prevoditelj, Mrkonjić zapisuje kako je svijet ideogramski tekst čija se pismena dešifriraju na osnovi sličnosti riječi i stvari. Ako je uporaba izbrisala sličnost između njih, pisanje nam omogućuje da poetskim preimenovanjem stvari ponovno osvojimo tu sličnost.
U asketskoj pojavi Andréa du Boucheta i njegovoj bijeloj poeziji pjesnički Mrkonjić zapaža posve oneosobljen pjesnički iskaz. Raspoznaje samo heraklitsku prisutnost osnovnih počela bez osjećaja i misli govornika, sugovornika ili negovornika. Uvrstivši u Antologiju francuske poezije pjesmu S ruba kose, Mrkonjić navodi kako du Bouchetova poezija predstavlja kušnju tišine s kojom se moderno pjesništvo prvi put suočilo u malarmeovskoj strepnji prazne stranice krajnjom suzdržanošću govora. U Slučajnoj antologiji, pak, u dobroj smo prigodi iskusiti tu tišinu u obimnijem Mrkonjićevu izboru i prijevodu. Negiranje pjesničkog subjekta eksplicirano je na kraju pjesme Meteor: Pišem što dalje od sebe. Navedenu, više rečenicu no zaključak, no stih, svojevrsnu definiciju svoje poetike du Bouchet je argumentirao slikama šutnje: Odsutnost što mi služi kao dah počinje opet padati po papirima / kao snijeg. Pojavljuje se noć... Ponovim li Bouchetovu misao Pisati što dalje od sebe, blizu sam Mrkonjićeve volje za šutnjom i zadatka pisanja s nekom nasmijanom odsutnošću.
Riječi i figure pa i poetike koje su prestale biti svrsishodne i koje su izgubile modernost Mrkonjić će okretno i vrlo ozbiljno reciklirati u novi iskaz koji će istodobno biti i njihova kritika i njihova pohvala. Zanimljivo je usporediti pjesmu Prévertirani prijevod perivoja i Mrkonjićeve stavove o Prévertovoj poeziji. Osvrtanje na njegovu poeziju u navedenoj pjesmi potvrđuje njegovo mišljenje kako se Prévertov uspjeh ne može objasniti samo dopadljivošću i ustupcima stanovitoj vrsti publike i kako on ostaje pjesnikom koji je duboko izmijenio recepciju poezije pridobivši za nju novo čitateljstvo. Ali istodobno, unoseći riječ prijevod u svoju pjesmu, ne kao prevoditelj, već kao kritičar i pjesnik, Mrkonjić je ostvario novu začudnost i preokret. Time je potvrdio, vrlo djelatno, svoj stav kako se u svakom pjesniku krije i kritičar što može biti blagotvorno, ali i štetno u uplitanju treće ruke. Zaključujem kako je to zajedništvo u navedenoj pjesmi upravo blagotvorno, posebice uz nazočnost još jednoga zagovornika i djelatnika riječi, vrsnog prevoditelja.
Mrkonjićeva pjesma o pjesnicima začinjavcima priča je koju nitko ne zna završiti: pričanje je popraćeno / dugim trzajima / kao netom odrubljenih glava / odasvud ječe krikovi / koje se nitko od nas nije usudio izustiti... našla se pred svojevrsnim razrješenjem na kraju pjesme Udarci – na iskonu jednog novog mira. Ili parafraziravši kraj pjesme Začinjavci – do kraja svih stvari, do kraja koji su i oni sami. Ali jednako tako, uronivši u Mrkonjićevo more kao poetski prostor, u prigodi smo iskusiti i nemir. Tako smo u pjesmi [Među redovima mora proziru se] u tmurnom i nemirnom ozračju: Među redovima mora nered se zrcali / Kao božja sumnja u vlastito tkanje, kako bismo ponovno izronili iz nemira u pjesmi Udarci – sasvim pesimistički intoniranog naslova – izvan njegova dohvata: Kao nakon smrtnog sna, teturajući smo / ovladali drevnim pokretima. U nama se uspravlja jedna potpuna ravnoteža. Poput / djeteta, tijelo se uvjeravalo, raslo u iskustvima. Neiskazivo laganim koracima sada prolazimo / zidove i opsade udaraca, zauvijek izvan dohvata. U takvu činu pisanja moguće je, čak u jednom od katrena, u pjesmi Augustinu povezati i sv. Augustina, Marka Marulića i Josipa Severa: Augustine, Vi ste gusta istina, / da navedemo i ukratko Severa; / Vi koji ste štili Marula s listina, / noseć južni slog u magle sjevera.
More kao trajna (pre)okupacija Mediteranca Mrkonjića prisutna u njegovoj poeziji se kreće od mora kao pojavnosti do mora koje pjeva i koje pjesnika nagoni na izmišljanje riječi, bez upliva pjesničkog subjekta, ali s udjelom pjesničkog iskaza koji je udaljen: Ah samo da mi ne vrati sve riječi / Jer s previše njih kako ću mu prići / Kad ljepše ga je dragat izdaleka. Unutar tih udaljenih gledišta odvijaju se oproštaji bez napetosti, sentimenta i retorike i paradoksalno se približavaju dva pola ljudskog postojanja, Eros i Thanatos, dijalektički se ujedinjujući. Za Mrkonjića jest kako biti pjesnikom i čovjekom. U jednom od soneta posvećenih moru javlja se jeka iz Elsinora: Bit ili bit ne. Smrt je riječ od koje Mrkonjić ne zazire. Naprotiv suočava se s njom osvijetlivši ju bez pasije, s nekom nemirnom lakoćom i asketskim žalovanjem u kojima je smrti najbliža suputnica ljubav. U zadnjoj tercini soneta [A znam li što ljubav vezuje za smrt?] zaključit će: ...obje prijek su lijek ... nakon što je katrene započeo pitanjima: A znam li što ljubav vezuje za smrt i Ako nije smrt, što će mi još ljubav. U Mrkonjićevu poetištu njihove se uloge sljubljuju u nekom iskonskom zajedništvu susreta i oproštaja, odlazaka i dolazaka, duha i tijela, (s)tvari i riječi koje ih imenuju.
U neminovnom tijeku, u smislu postojanja (s)tvari i tijela u zbirci Pjevno tijelo još je jedna pohvala prolaznosti i riječi koja ju nadživljuje kako je Mrkonjić označio poetiku Francisa Pongea, jednog od njemu vrlo bliskih autora. Ili možda i odgovor djevojčici Mirti u pjesmi Odlazak stvari kojom i završava zbirka pjesama Pjevno tijelo. Kamo odlazi ono što je prošlo?
U svojim pogovorima Tonko Maroević i Mladen Machiedo zagovarajući zadnju Mrkonjićevu antologiju koja se neslučajno zove Slučajna antologija ističu Mrkonjićev snažan utjecaj na hrvatsku poetsku scenu. Maroević zapisuje: Nema dvojbe da je u drugoj polovici 20. st. Zvonimir Mrkonjić odigrao posebnu ulogu u hrvatskome pjesništvu. Naročito od sedamdesetih godina nadalje, kao autor nudio je nove oblike iskustva i razbijao predrasude nezamjenjive stilske konvencije, a kao kritičar i antologičar najgipkije je interpretirao i valorizirao mnogolike raspone poetičkih i egzistencijalnih opredjeljenja. Pri tome naglašava njegovu ulogu pjesničkog i esejističkog prevoditelja s više jezika u kojoj se ističe moćna dionica transmisije s francuskoga Parnasa. Mladen Machiedo pak podcrtava izbor iz Slučajne antologije kao svojevrsnu zaokruženost koja potvrđuje Mrkonjićeva zanimanja za raznolike moderne poetike: Unatoč »skromnom« naslovu Slučajna antologija, prividno aludirajući na »ostatak«, rezultat je promišljena Mrkonjićeva odabira s anglofonskog, frankofonskog i germanofonskog područja.
Opsežniji izbor iz poezije Ernsta Jandla u Slučajnoj je antologiji »opravdan« autorovom uvodnom bilješkom koja navodi kako je ime Ernsta Jandla povezano s konkretnom poezijom koja je od Drugog svjetskog rata radila na osamostaljivanju zvučne i slikovne dimenzije pjesništva, no s napomenom kako bi Jandla bilo pravilnije nazvati eksperimentalnim pjesnikom koji sustavno istražuje jezik u poetskoj funkciji. Kako riječi mogu iskazati stvari, pitanje je koje sustavno potiče i jednog i drugog autora, i Jandla i Mrkonjića, te pokazuje njihovu poetsku bliskost u napuštanju ekspresionističke patetike pred izražajnošću zbilje. O Jandlovoj eksperimentalnoj poetici Mrkonjić ne piše samo kao prevoditelj već i kao pjesnik eksperimentator koji u riječima opipava stvari pitajući se o njihovoj iskazivosti ili o mogućnosti riječi da ih opišu.
Gotovo u svim osvrtima Mrkonjićeve kritičke točke prepoznajemo kritički iskaz koji dosljedno zastupa stav da poezija nije rezervat lijepih slika i osjećaja, niti je izraz nekog duševnog ili intelektualnog idealiteta. Pisac je samo anonimni posrednik koji omogućuje da se tekst ispisuje u dodiru i međudjelovanju sa svim napisanim tekstovima (pri tom rado citira T. Maroevića i njegovu sintagmu biti pjevan, a ne pjevati). Oneosobljenom pjesničkom subjektu Mrkonjić posve oduzima subjektivitet dolazeći do teksta u kojem prepoznaje vrijednost koja ga čini sustavom za sebe. Ta kvaliteta nazvana tekstualnošću, mjerilo je neovisnosti teksta od pisca i uvodi nas u prostor njegove intertekstualnosti – svojstva nastajanja u komunikaciji s drugim do tada napisanim tekstovima ili onima koji se upravo pišu.
Mrkonjić zazire od uporabe sintagme pjesnički subjekt (koja je u učestaloj uporabi u suvremenih kritičara – čak i u svojoj hiperboličkoj inačici – pjesnički junak) upozoravajući nas koliko je nerazjašnjen taj pojam u nas i koliko je neprevladani preostatak ujevićevskog egocentrizma. Čineći tako bitan pomak od pjesničkog subjekta do subjektiviteta samog pjesničkog čina − u različitih autora prikazat će ga jedinstveno, primjereno osobnom autorovu diskursu.
Siguran u činjenicu da se žanr književne kritike ne može temeljiti samo na znanstvenoj metodi, jedino na suglasju sa znanošću (slučaj strukturalizma i semiotike), autor će se na kraju iskazati ne samo kao zagovornik znanstvene metode, već i kao snažna individualna kritička i pjesnička osobnost autoritarne snage, osebujnoga šarma i sugestibilnosti kojoj se – iščitavanjem – sve više vjeruje. Između − može se dogoditi lijepi trenutak − kad govoreći o poeziji, pjesnik Mrkonjić nadmašuje kritičara Mrkonjića: Manje idealnom promatraču kakav je pjesnik, u kome vidljivo i nevidljivo surađuju na način koji nije ni najmanje lako odrediti, svijet nije ni ono između svanuća, niti niz susljednih svanuća, već njihova perspektiva stopljena u jednom svanuću, svijet je samo svanuće, vječna vatra na pomolu, ona tek naznačena a ne pokazana krajnja potencijalnost koju utjelovljuje poezija... Govoreći o poeziji kao djelatnosti pojedinog autora, Mrkonjić će ispisati nizove sjajnih sentencija o poeziji uopće, primjerice kako je poezija prije svega sluh, a riječ pojava između glasa i tišine, između zamiranja i preporađanja – neizrečena metafora voštanice.
Uvjet bez kojeg se ne može, mjerilo sposobnosti, forma je svih formi – sonet ili zvonjelica kako lijepo kaže Mrkonjić: zanimanje je koje ga zaokuplja i kao pjesnika i kao teoretičara i kao kritičara: kao poetski izbor, kao svojevrsna kritična forma, kao zrcalo. Razloge sonetne zrcalnosti Mrkonjić određuje njegovom konačnošću i ograničenošću jer sadržaju i građi odbrojena je točna mjera, riječi, mogućih naglasaka i glasovnih suglasja. Stoga zaključuje da se u toj točnoj kritičnoj mjeri odražava beskrajan broj mogućnosti koje nastojeći ispuniti zadanu formu na kraju ispisuju samo jednu. U ovako razvidnim i znalački prikazanim odrednicama soneta, pri mislima nam je i njegova suprotnost – slobodni stih, a nadalje i Valeryjeva usporedba glazbe i poezije – kao analogija: glazba kao točna mjera, a poezija kao bezbroj mogućnosti.
Zahvaljujući prevoditelju i pjesniku Mrkonjiću pozvani smo u Louvre riječi, na izložbu stvarí koje iščekuju da ih pročitamo, da ih otkrijemo kao zakrivene spise. Ako je misao Čin pisanja je čin čitanja jednog teksta svijeta Mrkonjićeva kritička točka, onda je i već spomenuta pjesma Začinjavci jedna od njezinih sjajnih poetskih manifesta. Pjesnički iskaz u 1. osobi množine poistovjećen je sa začinjavcima, s pjesnicima: Ustajemo iz svojih pismena / svojih riječi odavno odbjeglih / izvlačimo se iz zidova škripaca / nadiremo uz struju svih zaborava... kako bismo uz ...obasjani trenutak / obzidan čitavim vremenom / u kome naše razdvojene bludnje / postaju istim prostorom... pronašli ...divnu objavu da se više međusobno / ne možemo razlikovati / jer je svatko dao svoje lice / nekom drugom kao povjerenje / i stid.
2, 2024.
Klikni za povratak