Kreativna metoda Zvonimira Mrkonjića

Svih poslijeratnih godina 20. stoljeća – pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih – moglo se u Hrvatskoj još govoriti o književnim pokretima, generacijama i školama. Pisci su se udruživali jer su se osjećali slabi kao pojedinci naspram hipertrofirane države. Vlado Gotovac je tada pisao »Moj slučaj«, ratovao s Ervinom Peratonerom i završio u zatvoru. Postojali su, unatoč represivnoj atmosferi, generacijski časopisi. Radilo se o tomu da se bude moderan, štoviše, rimbaudovski apsolutno moderan.

Živjelo se u vrijeme kad su partijski sekretari pomno čitali poeziju tražeći u njoj tragove subverzivnosti, kad se pisala Bijela knjiga u Zagrebu koji je postao glavni centar ideoloških denuncijacija, ketmana, mala Moskva sužene svijesti. Moglo se birati između sveprisutnosti vlasti i unutrašnjeg egzila pjesnika. Između rafugiuma sobe i potrebe da svojim ticalima uhvate drukčije sadržaje od krilatica mudrog rukovodstva. Prosvjed pjesnika, pa tako i Zvonimira Mrkonjića protiv te totalitarne situacije i slike »strogog svijeta«, bio je intimistički i liričan, ali ne i eskapistički. Riječima koje su govorile o realnom svijetu, i hranile se njime, ta poezija se predstavljala kao opozicija okolnim kolektivizmu, kao subjektivizacija povijesti i ispit savjesti intelektualca. Premda je književni pejsaž i dalje ostao nesiguran jer je prevladala, nasuprot zahtjevne, literatura velike potrošnje. Dok je društvo bilo još okupljeno oko jedne ideološke istine, odnosno laži, umjetnost je mogla, pa tako i pjesništvo, predstavljati vrijednosnu alternativu, ali s vremenom, pa i danas, ironijom sudbine, to više ne može, otkako je osvojena sloboda dovela sa sobom i puno otpada i dobrovoljnog ropstva poezija se prihvaća kao posve bezopasna: privatno ludilo pojedinca.

U suvremenoj hrvatskoj poeziji ipak se može prolazno bljesnuti, čak i zaokupiti pozornost, ali je najteže opstati dugi niz godina i ostaviti traga. Kao nenametljiv, upućen erudit, profinjen pjesnik i intelektualac, Zvonimir Mrkonjić je u tomu uspio i postao jedan od najvećih zato što je zadržao svoju oblikovnu i tematsku raznolikost i samosvojnost te neiscrpnu svježinu jezika. A zadržao ju je zato što je znao prirediti iznenađenja, biti nov, nepredvidljiv, protejski mijenjanjući oblike, obnavljajući se u hodu kao da ga vodi nezasitna volja za preobražajem. Jedino što je konstanta njegova pjesništva je konkretni rad na riječima koji nadopunjuje nadahnuće. Dok je avangarda zaista rješavala umjetničke probleme, dok nije nosila brkove kao što bi rekao Baudelaire, dok nije služila kao pokriće vlastima za lažnu slobodu, Mrkonjić ulazi u eksperimentiranje, i čak razaranja forme na korak do antipoezije (primjerice, zbirke Šćap mlohaviih ili Bjelodano crnononoćno, Opscenacija); ali onog časa kad ona postaje odveć programatska, dogmatska, zauzima vlast bilo u poeziji, bilo kao sekta istomišljenika, Mrkonjić se vraća starom i dugovječnom svijetu soneta i preoblikuje svoju poziciju, ostajući vjeran i pjesmi u prozi iz njegovih početaka koja je isto jedna od glavnih ekspresija. »Svako pravo umjetničko djelo istovremeno je novo i tradicionalno« (Broch). Tako i klatno Mrkonjićeva stvaralaštva prelazi velike razdaljine, ide od točke ništenja forme do potrage za perfekcionizmom te iste forme i nikad se ne smiruje u sredini.

»Bavljenje pjesnika Zvonimira Mrkonjića sonetom nesumnjivo označava jedno od najzanimljivijih poglavlja hrvatskog pjesništva«¹⁾, piše Hrvoje Pejaković. I doista, neobičan je i pomalo zagonetan taj povratak u sonet koji izgleda kao gospodin s cilindrom kakvog je nosio Matoš izgubljen usred gradske gužve i trubljenja suvremenih prometala, unatoč svim avangardnim i progresističkim manifestima koji zagovaraju slobodni stih kao prvi članak modernističkog kanona i jedini prihvatljiv suvremenom senzibilitetu. Taj je gospodin zasigurno zaljubljen jer je sonet i nastao iz stilnovističkog i petrarkističkog nauka o ljubavi, ali je kod Mrkonjića prije svega riječ o radikalnoj promjeni stila i prilici da mimo konvencionalnih rima dosegne formalnu čistoću, a možda i put ka ritmu i muzici beskraja kojoj teži. Tako je, paradoksno, u fiksnoj formi postmodernog soneta pronašao slobodu za čudesne obrate i sintaksične kombinacije riječi koje, sljedeći zadani ritam, plešu pred našim očima.

Sonet je za Mrkonjića »poetski molitvenik, u njemu se krije duh odabrane tradicije i duša poetske istine«. (...) »On otvara neslućenu snagu kriticizma svijeta, ironije, rezignacije koja se ljuti i prebacuje žešći stih tercine, u smiraj i pomirenje, u novi izazov«. Postoji i smijeh soneta. S njime se može biti sasvim lud, tvrdi Tea Benčić Rimay, »neurotičan, euforičan, otkvačen – ali i sasvim sabran, pametan, miran, lucidan, harmoničan. Baš kao u životu«²⁾. Pišući sonete, u kojima se snalazi kao vidra u vodi, u složenim odnosima riječi, sintakse i ritma, Mrkonjić se pita o njegovu nastanku, tematizira svoje teškoće, i kao da prati svaki svoj pokret olovkom, svaku svoju napisanu riječ:

Tako sam ušao u prvu tercinu,
za pisanje još mnogo mjesta nema
jer ovih stihom ona evo minu (...)

Taj njegov poetski myse en abîme zahtijeva nevjerojatnu poetsku okretnost, gibljivost, poput dječaka koji će vješto baciti plosnat kamen preko vala, a taj je kamen zapravo reificirana riječ, poetski dron koju šalje glatkoj morskoj površini »da svakim skokom valu prkoseći opišu ono što ih lebdjeti čini«. Valja doživjeti Mrkonjićevu poeziju kao postvarenje riječi, koje se inkarniraju tako što pronalaze srodne duše u stvarima ili pojavama. On je poput nepovjerljiva seljaka Vitomira iz Andrićeve novele Kosa koji kuca kosom u kamen, pa je onda prinese uhu, napeto osluškuje odzvuk čelika i prati ga onda kad ga više nitko ne čuje. Idući za tim zvukom, za svojim uhom i za svojom mišlju, on će opet kucati, čas jednom čas drugom kosom o kamen, i kao da ih udarcima želi natjerati da kažu o sebi istinu koja se krije iza nerazumljive pisane reči i dokučiti je li tako dobra kao marka ugravirana u željezu. Tako i Mrkonjić osluškuje i kuje riječi kao da je uzeo za cilj beskrajnost ispitivanja njihovih suzvučja.

U tome segmentu posla Zvonimir Mrkonjić se istakao i kao plodan i vrstan prevoditelj njemačkih i francuskih pjesnika od kojih je učio i usvajao neke pjesničke spoznaje, postupke i korištenja riječi, dakako s kritičnom distancom, a nikako epigonski. Od Francuza je najviše prevodio Mallarméa, Rimbauda, Chara, Michauxa, ali mi se čini da je bio najviše očaran Pongeovom metodom pristupa stvarima, koristio munjevite sudare riječi, igre, analogije. Riječima valja krenuti prema predmetima iz vanjskog svijeta jer ih nedovoljno poznajemo, i među njima, najviše one koje konstituiraju prisni ljudski svijet. No za razliku od Pongea, Mrkonjićeva poezija ne stavlja se u sjenu stvari, nego pokušava naći istinu o njima. Pronaći adekvatnu formu kod Mrkonjića, to je držati riječi čvrsto na okupu, biti malo ciničan ali vješt i tankoćutan, i baš kao i Ponge, imati simpatiju za nijeme stvari koje nas okružuju, a nema tko da ih opiše, izrazi, pristupi iz različitih kutova, tako da su i kod Mrkonjića riječi često sonorni predmeti, oni odjekuju. Pokadšto mi se čini da je Mrkonjićev cilj osloboditi se krivotvorene riječi, prevarantske, unakazujuće riječi, kako bi došao do predmeta jer pogoditi bit stvari znači naći riječ koja sama sebe oplođuje, koja je bila negdje skrivena ili pak toliko opterećena mnogoznačnošću da se njezina čistoća i ne može kristalizirati.

»Što je pjesnik htio reći?«, ovaj neizostavni upit kad je posrijedi poezija, pojavljuje se i kao prvi stih jedne pjesme iz Šipanskih soneta, osobno, uz Put u Dalj, meni najdražoj Mrkonjićevoj zbirci pjesama, i kao da se njime ironizira ono klasično školsko pitanje koje je zapravo uvijek neizbježno i pomalo filozofsko. Mrkonjićev odgovor bio bi sljedeći: taj odnos pjesnika i svijeta nije nimalo eksplicitan ni deklarativan nego uključen u samu formu pjesme. Svijet koji opisuju Mrkonjićeve pjesme doduše graniči s nedovršenostima, spomenutom strogoćom, jednim dijelom rastrzan, izjalovljen od općenitosti, specijalizacija, nedorečen; to je svijet koji je izgubio ontološko povjerenje i ravnotežu, nesiguran i nemiran, u stalnom vrtloženju, »omjeru svjetla i užasa³⁾«. Riječi su tu samo da oslobode tu silu i nemoć, skinu masku neboga s njegova lica. S druge strane, svijet puno toga može učiniti u suprotnom smjeru glazbe, sklada, ljepote, ali to ne čini. Zato kad je bezbojan, bezobličan, bezmirisan, kad se udaljuje od naše predstave o njemu i bankrotira, Mrkonjić koristi demijurgiju riječi da ga pokrene, preporodi, zavrti kao karusel koji će obuhvatiti mnoge regije misli i uzbuđenja. I dakako glazbu, jer glazba je osnovni pokretač soneta, a kod Mrkonjića se osjeća stalni vapaj za njom. »Uzdignimo pjev u sveopćem padu!« – zaziva ga Mrkonjić s uskličnikom, a ta kreativna metoda najbolje se ogleda u njegovu mediteranizmu, odnosno pjesmama o moru.

Mrkonjićevo more jedna je od njegovih dominantnih tema još od zbirke pod naslovom Dan iz 1968. s antologijskom pjesmom More, sav vid, kojemu se uvijek vraća. »Između trenutka i vječnosti samo jest more«, kaže pjesnik u pjesmi Između. Svaki morski val koji opisuje Mrkonjić, u pjesmi bez naslova s prvim stihom »kraj je moru u modrini s onu stranu rime« posložen je tako da se riječi koje tvore samu pjesmu neprestano vraćaju kao valovi koji udare u žalo ili stijenu, slome se i odbiju, povuku za sobom pjenu natrag, pa opet pristižu s dijelom onoga mora koje je već udarilo i rasulo se. To vječno vraćanje istog Mrkonjić nenametljivo postiže riječima-valovima koje se ljuljaju na moru »prejahujuć plime/ Ponavljajuć valom, svoja opipavaju bila«. Ponavljanje istih riječi i stihova u pjesmi je ponavljanje kinetike valova tako da riječi zamjenjuju zapravo čestice vala. Kao rezultat, to stapanje vodene materije s duhom ima nešto baptistički, riječi i stvari kao da odgovaraju kozmičkom principu stvaranja pod uvjetom da »more ne pravi poteškoće s rimama«, a na pjesniku-demijurgu je da ih uskladi i tako intervenira u probleme svijeta.

Kada je riječ o odnosu subjekt-objekt, napomenimo još na kraju da je sonet u tradiciji versifikacije prvobitno bio izraz sklada i ritma svijeta, »pitagorejske ljepote«⁴⁾; međutim, kako Mrkonjić takvim ne osjeća svoje doba, a voli se služiti tom formom, onda ispada via negativa da za Mrkonjićev sonet vrijedi tehnika raskidanosti i rastakanja sklada, pomodno rečeno, njegova dekonstrukcija. »Kako još soneti da budu soneti, spleteni u smrtne kovitlace doba«, pita se, naime, pjesnik. Sonet, kao da je doživio veliku trešnju, a pritom ostao cijeli, čitav. Sklad nesklada, postignut čudesnim obratima riječi. U tome je Mrkonjić virtuozan, i po mom mišljenju, a vjerujem i mnogih drugih, nakon Ujevića i Nazora i uz suvremenika Paljetka, najveći majstor jezika. Svojim je pjesmama, prijevodima, ali i studijama, književnim esejima, antologijama dao duhovnu hranu za više naraštaja. I meni koji upravo sad čitam njegov prijevod Mallarmea i nailazim na glasovitu rečenicu: »Sve na svijetu postoji da bi dospjelo u jednu knjigu«.

Nije to samo domišljati motto nego u njoj stane i život i cjelokupno književno djelo Zvonimira Mrkonjića.

____________________
1) Hrvoje Pejaković: Prostor pisanja i čitanja, Matica hrvatska, Zagreb 2003., str. 320.

2) Cf. Zvonimir Mrkonjić, Sonet sonetom, pogovor Tea Benčić Rimay, Stajergraf, Zagreb, 2005., str. 86. i 87.

3) Pjesma »Rođenje Apolona«.

4) Poznati Beaudelairov izraz.