To posljednje drvo što na zgarištu stoji,
Ikona i bista na okrajku slobode.
Zalijevaju ga jutra zadnjom kapi vode.
Za se gutljaj suh samo nesretnik izdvoji.
Kroz budućnost letim k’o kukac prahom posut.
I kraljevi znaju da povratka nam nema.
Skriveni su bunari k’o u glumcu trema.
Suše mi se krila i pijeskom ja sam osut.
Kotrljaju se sjene nekih davnih dana.
Daleko su jezera ikrom prošarana.
Tek usijani metal, nada odagnana.
Jedna kap na drvu sad svima nam je hrana.
Ni čovjeka nema, a kukčev zvuk se čuje.
Jesmo li svi kukci il’ čovjek bješe prije?
Sve ide ispočetka, Rajski vrt i zmije.
Fatamorgana! Zar to pčele negdje zuje?
Pod zvijezdama stojim, nebu se klanjam.
Gle, šljunčan rasap poput vrhnja bijela.
U njemu stoji galaksija cijela.
Moj put je košnica novih saznanja.
Hodam po putu od rasuta stakla.
Tabane režu mi bridovi oštri.
Dobro je, neka, vidike izoštrim.
Ponekad život je rez blizu pakla.
I krvlju nahranim zemljana dlijeta.
Možda će lišće crvenije biti.
Zemlja mi vraća i put mi nakiti,
Čudima većim od postanka svijeta.
Uči me kako do raja ću stići.
Hodam po putu od pamuka bijela.
Duša mi lebdi, u trnju sam cijela.
Samo um može svaku bol nadići.
Istine se kotrljaju prema moru.
Sve je transparentno i baš svi sve znaju.
Uzalud sve je, laži se potkradaju.
I valovi smrad oplahuju pred zoru.
Zorom umire Zemlja kakvu znamo.
Ptice su gluhe i jastreb se posrami.
Stoljeće prošlo čuvamo u rami.
Umiru ljudi s istinom kudikamo.
Naše grijehe će žeti potomstva naša.
Preživjet’ će kukci i amorfne mase.
Potonut’ će zelen, riba prve klase.
Poplavit’ će stube spomen rasi-paša1).
A mi što smo krivi za plitkost i mlakost,
Budućnost ćemo piti kroz otrov, savjest.
Zapis o nama pretpostavit’ će obijest.
U knjigama djece postat ćemo pakost.
Prebirem po svijesti, djevojci što sniježi.
U kućerku stoji, kao monah služi.
O podsvijesti radi i konce udruži.
Opominje, moli, od pravde ne bježi.
Ne upire prstom, samo savjet daje.
Poslušam ju često, ali ipak skrenem.
Zajedno se sa njom na ledenjak penjem.
Prekoračim li kodeks ona se kaje.
Tad kajanje ipak obostrano kruži.
I u snu me trzne, latičasto bijela.
Kroz košmar me bodri taj gram moga tijela.
Dostojanstvo čuvam, riječ svoju održim.
Prebirem po svijesti, djevojci od stijene.
Utire mi pute, šume, kamenjare.
Čuvamo prošlost i nove brevijare.
Jednu podsvijest imam, ne dam joj da vene.
Dugo u noć kada spavati ne mogu,
Gledam u mjesec iza oblaka skriven.
Tad auru plavu on nosi umiven,
I sanjari blistav u zvjezdanom stogu.
Promatram mu odsjaj što lice obasja,
I napojim dušu životnom mi luči.
Usnice suhe prema maglici napučim,
A kralježak svaki k’o krijesnica zasja.
Progutaj mjesec ti zlato što ne snivaš.
Bit’ će ti lakša na ramenima glava.
Strašne će ti snove odnijet’ hladna Drava.
U labuđem perju bit će tvoja njiva.
Od mjeseca sjajna, od Drave duboka.
Gdje li si dosad napajao svoj pogled,
Negdje daleko kroz zamagljeni dvogled?
Moj progutaj mjesec sa dva bistra oka.
Ljudi zaboravljaju na sebe.
Usahnu poput suhoga bilja.
U vlastitu kavezu od grilja,
Gutaju sitan pijesak iz Tebe2).
Hrane ih mrtvi, pritišću žive.
Oči ih peku usred oluje.
Život bi dali za mrvu struje,
One što liječi postavke krive.
I ja ponekad u Nil zaronim.
Sperem sa sebe ostatke pijeska.
Dirnem sfingu pod paskom Unesca,
Za suživot znaj Koptu2) zazvonim.
Opet se vratim u svilen kavez.
Onaj što sama sagradih sebi.
Plešem na svili u inat tebi.
Život je gluma, odglumljen savez.
Zemlja je tvrda, još prekopana nije.
Lukovice lišće pamti davnu sadnju.
Iz cementa vire prstići na pladnju.
Vjerojatno milost tvrdu zemlju grije.
I bilje voli, iako to ne znamo.
Za ljubav se probijaju barijere.
Podzemlje hrli u neke nove sfere,
Dok tvrdo srce trune negdje samo.
I ja polagano gutam zrake sunca.
Na solarni su pogon stanice moje.
Zidove rušim dok ruke mi se znoje.
Slaba od zime, daleko od vrhunca.
Pupove još nemam, za to trebam struju.
Vjetroelektrane nigdje na vidiku.
Prastari projektor negdje čuva sliku,
One kakva bijah – nemir pred oluju.
Vremena još ima, rašlje mi to kažu.
Upri snagom uma, rodi sebe samu.
Životna je radost u vlastitu hramu.
Na oltaru pjesme čuvaju mi stražu.
Ne postojim da bih bila,
Neg’ postojim ja da služim.
Da ispunim krv od žila.
Praznine da zaokružim.
Rasprostri me poput saga.
Da se vide nedostaci.
I stopala nek’ su naga.
Procjene ste svi vještaci.
Čitaj moja slova blaga,
U čvorištu sagom dana.
Uputu ti čitaj straga;
Unikat sam, crna vrana!
Uzmi škare i prereži
Crven-vrpcu, otvorenje.
Procjene se ne usteži,
Nek te čuva uzemljenje.
Samo dijete nek mi sudi,
I opasku nek prozbori.
Odrasli su uskogrudni.
S Bogom usud dogovorih.
Nije pjesma ta što sjaji, životom se pjesma gaji.
Prepoznaš li to prokletstvo, piši žurno i ne dvoji.
Kopiraj samu sebe, riječju prag svoj osokoli.
Srž je pjesme to načelo: prostri dušu na raspelo!
Ljudi vole sretna bića jer u njima sunce spaze.
Ljetovanja i proljeća, livade i krajobraze.
Meki obraz, sretne oči i usnice napučene.
Hihotanje djetinjasto i kočnice otkočene.
Dašak vjetra, džem od višnje, limončelo i pastele.
Sjajnu kosu, glatko čelo i okus od karamele.
Simetriju piramide, pjevno grlo, slatke riječi.
Al’ preslika bogomdana na njih nikad neće prijeći.
I kada me nema, ljuljaš me u krilu.
Moj zrcalni odraz u samoći griješ.
Sve moje slike od uljeza ti kriješ.
Ima, ima nešto u dječačkom stilu.
Kuhinju mi laštiš i obroke spremaš.
Namirnice biraš i kada me nema.
Kada me ima, najfinija smo krema.
Sudbino moja ti uzglavlje pospremaš.
Laštiš moje mane, ne zamjeraš ništa.
Kličeš: orhidejo! (pametna i čista).
Masiraš mi leđa, kažeš mi da blistam.
Zbog tebe ne trunem već naprosto listam.
Staklenik mi gradiš, vitamine nosiš.
Za te sam egzota s očima kosim.
Prirodnu me ljubiš s nogama bosim.
I kada me nema moj hologram prosiš.
Kradeš me za sebe i drugima ne daš.
Posipaš me zlatom, zalijevaš i paziš.
Dvjesto mana imam; ti ih ne nalaziš.
Zalogaj mi zadnji ti na pladnju predaš.
Rastemo u trenu kroz vremena bistra.
Vrijeme nas prisvaja kroz razdoblja mnoga.
U kolaču papir. Na papiru – sloga.
Protuotrov za nas ne zna ni magistra.
Kako je mirno kada ne znaš da ne znaš.
I sam si sebi poput perca na dlanu.
Zlatna te lađa vozi na drugu stranu,
Svim’ radost pružaš, a od sebe prezaš.
Kako je tužno kada spoznaš da ne znaš.
I sam si sebi poput utega teška.
Ploviš i razmišljaš u čemu je greška.
Sve svoje mane tad abecedom doznaš.
Najljepše je ipak kada znaš da znadeš.
Ne znadeš mnogo, ali polako zidaš.
Tiho u svom kutku pojmove sve skidaš.
Iz knjiga svako-malo znanje ukradeš.
Uvijek ispočetka k’o vosak u svijeći.
Iznova nalijevaš da svijetli u mraku.
Zidaš svoje saće poimanju svakom.
Grčevito tad držiš korijen novih riječi.
____________________
1) rasi-paše – kolokvijalno rasipnici, ljudi koji ne znaju upravljati sa svojom imovinom.
2) Teba – grad u Egiptu; Kopti – egipatski kršćani.
2, 2024.
Klikni za povratak