Kako razgovarati s biljkama

Majka za biljke brine kao za djecu. Njihovom zelenilu prilazi kao kolijevci u kojoj bi trebalo pronaći nejako dojenče gladno majčine blizine. Dodir koji poklanja cvjetovima biljaka godinama sam promatrala gladujući za njegovom lakoćom i nježnosti. Dugo sam taj dodir shvaćala kao drugačiji jezik koji je gotovo nemoguće razumjeti; majka je s biljkama komunicirala pažljivim dodirima, s nama glasnim riječima, a nerijetko i udarcima. Udarac je bio vrsta discipline, dio ljubavi, tako smo naučeni. Zamršena biografija ljubavi gdje udarac biva dio onoga iz čega se izrasta, nasilje gotovo kao jezik. Jezik siromaštva.

Moja je majka danas zaboravila sve te udarce, a čini mi se da sam i ja potisnula sve šibe i koprive u podrume sjećanja kojima je iz trenutka u kojem ovo pišem nemoguće pristupiti. Između mene i ranih godina djetinjstva provalija je u koju nerijetko pokušavam upasti, ali mrak je to koji je toliko gust da ne dopušta čak ni da propadnem kroz njega, samodostatna tama u koju je nemoguće zakoračiti.

Tijelo je vrsta memorijskog diska našeg organizma, i dugo mu je trebalo da počne zaboravljati; dulje nego mom misaonom biću (ja sam odmah zaboravljala); šibe su uvijek bile tanke i ostavljale tragove po listovima, jedino su dlanovi bili mjesta koja nisu odavala takvo crvenilo. Sjećam se kada bi trebala ispružiti ruku da primim udarce šibom, ali sada više, ni u tom sjećanju, ti ciljani udarci na moju dječju ruku više nisu bolni. Ne znam zapravo iz koje tame dolazi potreba da majku povežem u ovom trenutku s tim ranim nasiljem, ali njena briga za biljke, koje se sjećam otkako se sjećam i majke same vjerojatno u meni pobuđuje želju da se suprotstavi ta grubost njenih udaraca brizi prema biljkama koje su vazda stajale na prozorima i gdje god su mogle u skučenom prostoru u kojem smo živjeli. Majka ih je zvala cvijeće. Njeno cvijeće. Tako je cvijeće bivala svaka biljka, čak i ona koja nikada nije procvjetala. Pazi na cvijeće. Ne diraj mi cvijeće. Razbit ćeš cvijeće. Majčina gotovo svaka fotografija je među njenim cvijećem, bilo da pozira sama ili s nama. Prostodušan, dječji osmijeh svih nas; moja majka odgodila je vlastito odrastanje svih ovih pet desetljeća. Dječja zaigranost i natruha ponosa, sve to vidim kada gledam majku na fotografijama, u godinama je u kojima sam i ja sada. Njen je umor u svakom trenutku suprotstavljen tom ponosnom osmijehu kraj njenog cvijeća.

U sjećanje mi, upravo u ovom trenutku, dolazi jedna moja nedavna nepažnja; u majčinoj sam kući i nestrpljivo otvaram prozor ne shvaćajući da ću, ako to učinim, gurnuti biljku s prozora na pod. Kad je pala, majka je povikala moje ima i odmah se bacila, vidno rastresena, u spašavanje biljke koja je pala s prozora. Ipak, majci nisu samo te biljke bitne. Njene mladice, koje brižno čuva i presađuje prvo u kuću, u razne plastične posude koje skuplja od jogurta, od ulja, čega god, a potom u baštu, cijeli cvjetnjak koji je s godinama sagradila oko kuće, svaka ruža i svaki karanfil, svaki narcis i toliko toga čemu nikada neću saznati ime. Majci sam vidjela slomljeno srce svega dva puta. Jednom kada je umro moj otac. Drugi puta kada je svibanjska tuča uništila cijelu baštu. Stajala je tada kraj prozora i gledala u te komade leda kako padaju kao da gleda u smrt koju vidi iza tog prozora. Poslije nije imala snage otići do bašte, ona – najhrabrija od svih žena koje poznajem kao malo dijete – sjedila je kraj mene i govorila da se boji otići i vidjeti što je dolje čeka.

Majka bi rekla da ni nama nije ničega nedostajalo kao ni njenim biljkama; bili smo siti i čisti, ali svjesna sam kako svi vjerujemo u vlastitu prošlost onako kako želimo, i shvaćam da je taj ponor u shvaćanju njene ljubavi između mene i majke tu za zauvijek, nepromjenjivo mjesto koje dvije stvarnosti čini jednako stvarnima i nestvarnima. Ipak, ono što u obje prošlosti i sadašnjosti jest istinito je da je majka za biljke oduvijek brinula kao za vlastitu djecu. Ili, ako je vjerovati mojim sjećanjima, nježnije nego za nas.

* * *

Moja majka oduvijek je imala mnogo biljki, toliko mnogo da samo pamtim kako neprestano zauzimaju neki novi prostor, šire se po prozorima, kuhinjskim elementima, stolovima, stolićima. Pamtim i kako, gdje god da jesmo, kada vidi cvijet koji joj se sviđa, majka pogleda okolo da procijeni promatra li je tko, a potom uzima ili cijelu stabljiku, ili dio biljke kako bi ga odnijela kući i pokušala posaditi, oživjeti nanovo. Čak i danas, kada hodamo Zagrebom, majka vidi svaki komadić zemlje koji je prekriven cvjetovima i zastane kako bi im se divila i pokušala uzeti jedan. Nagovaram je da to ne čini, zapravo mi je neugodno i tek sada pišući ovo, shvaćam koliko sam nepravde nanijela njenoj potrebi da udomljuje u svoju biljnu obitelj. Uvijek joj kažem da joj mogu kupiti takav cvijet, ali obje znamo da je ovaj poseban jer mora pristati ne njenu intervenciju i odlučiti preživjeti. Biljka mora biti spremna izabrati je kada je ona uzme.

Kada nije mogla kupovati posude za njih, što je bilo češće nego kad ih je mogla kupovati, radila bi im posude od raznih boca, kanistera, čašica jogurta, rezala bi gornje dijelove bocama ulja, sokova, octa. Kupovina pravih posuda za cvijeće, jednake veličine i oblika, s onim malim tanjurima dolje u koje se moglo ulijevati vode, bio je pravi blagdan kojem se majka toliko veselila; kupili bismo tada nekoliko posuda (u glavi su mi uvijek zelene) i majka bi presađivala u njih pažljivo one biljke koje su joj se činile dostojnima. Djetinjstvo koje pamtim imalo je pune prozore biljki, čak i kada smo bili u izbjeglištvu. Otac bi donio i stare gume koje bi pronašao, dok još nismo imali auto, a majka bi u njih sadila cijele grmove cvjetova ispod naših prozora gdje god da smo bili.

* * *

Jedina biljka koju imam već dugo u stanu neimenovano je biće, tamnozelenih masnih debelih listova koje je relativno nedavno, sigurna sam, doživjelo i smrt i uskrsnuće. Biljka je to koju sam naslijedila uselivši se u stan, uz upit najmodavaca hoću li se brinuti za nju. Rekla sam tada – naravno, misleći kako je biljka ionako, za mene, poput dijela namještaja. Možda je, što je sasvim izgledno, majčina ljubav prema biljkama kočila moju.

Dogodilo se tako, da kraj majke koje je neprestano tepala cvijeću i razgovarala s njim, ta jedina biljka nikada nije puno tražila od mene, ponekad vode, živi neprimjetno kraj mene. Biljka, veća biljka zapravo, potpuno nepoznatog imena, rasla je tako uz moju djecu, kao nepristrani suputnik svega što se događalo kroz ove godine u stanu, šuteći za nas kad god je to bilo potrebno. Pomislila bih ponekad, kada bih napokon na nju svrnula pogled, da u svojoj zelenoj posudi sada sadržava i rast dvoje malih ljudi, i jedan pokušaj ljubavi i jednu polaganu smrt. Toliko toga u nekoliko godina i njeno tiho, nenametljivo zelenilo. Toliko bih je puta zaboravila. Tako se jednom dogodilo i da sam je dovela do ruba života, ne pomišljajući nikada kako bih upravo s njom mogla dijeliti samoću koja me snalazila povremeno.

Jednom sasvim neobičnom prilikom, prošle zime, u debelim minusima, gospođa koja čisti stan iznijela je tijekom čišćenja biljku van i ja sam, ne osjećajući da nešto nedostaje, zaboravila biljku vani zasigurno nekoliko dana na temperaturama ispod nule. Kada sam je napokon ugledala, bilo je već kasno. Ona se smrznula i sve vidljivo od nje nestalo je. Ostala je ta posuda sa zemljom i dio suhog korijena koji je virio iz zemlje. Ne sjećam se zašto je nisam bacila, već sam je i dalje puštala na balkonu. Prvom prilikom kada dolazi u Zagreb, majka unosi biljku natrag u stan i ostavlja mi kraj nje poruku: Cvijeće zalij ponekad. Potjerat će iz korijena list. Spasi mu život.

Prvi puta sam suočena s tim da nekome trebam spasiti život. Povjerovala sam majci, onako kako je samo majkama moguće vjerovati. Zalijevala sam zemlju iz koje je virio korijen, razmišljala o dostupnosti čuda, o tome kako sam dva života donijela na svijet i kako je ovo prvi koji treba spasiti, nakon što je izgubljen mojom krivnjom. Majka vjeruje da biljke osjete i čuju, i tada svakodnevno govorim korijenu o nebu koje se obrušava na prozor i na balkon neprestano, o zimi koju polako zaboravljamo, dugim šetnjama nasipom. Nakon nekoliko dana, sjećam se, dolazim u stan i primjećujem kako je zelena mladica zaista probila iz korijena.

Drugi puta kada dolazi, majka uzima nekoliko listova uskrsnule, sada već ponovno velike biljke kako bi ih probala presaditi. Moram joj promijeniti zemlju, kaže mi, čini joj se da je nešto jede. Kaže, ako Bog da, imat će kod nje malu djecu.

* * *

Kako razgovarati s biljkama? Trebam li im tepati? Pjevati im? Trebam li svoju ruku spuštati na njihove listove onako kako priželjkujem da netko spušta na neravnine strija mog iznošenog tijela? Prerasli smo ovo tijelo, moja djeca i ja sada promatram sve kroz tu proširenu kožu za koju mi se povremeno učini kako sam je ne samo prerasla, nego bih je mogla svaki trenutak skinuti, tako povećanu i rastegnutu. Povremeno, gledajući svoj odraz u godinama u kojima je moje tijelo bilo ili kuća za drugo tijelo ili njegova primarna zaštita, nisam se prepoznavala i pitala sam se je li moguće da me itko prepozna, takvu potpuno lišenu vlastitosti. Dokazano je da, prilikom trudnoće, djeca u majci ostavljaju i svoj genetski materijal i tako nepovratno mijenjaju majku. Jasnoća majke više nikada nije postojana; ona je sada nepovratno tuđa, koliko je i njena. Bivati ostatak života netko drugi. Moja majka rodila je četvero djece i za svako je dijete brinula jednako gorljivo, ali nikada nježno kao za svoje biljke.

Prepoznaju li biljke moju majku koja im tako pažljivo dolazi gotovo svakodnevno? Svaku pogleda, zalije, dodirne. Jesu li je prepoznavale onda kada, poput mene, nije mogla više prepoznati sebe?

O biljkama godinama nisam puno mislila, a suočena s tekstom koji ih je prizivao, koji se razlistavao i osvajao moj prostor, biljke su pomalo krenule rasti i prema meni. Ušla sam u cvjećarnicu i kupila biljku, prvi put u životu. Moja kćer nazvala ju je Emi. Ništa o Emi ne znam niti je to moguće saznati iz njene šutnje. Listovi naše Emi tamno su zeleni, a na njenom vrhu neobični su mesnati crveni cvjetovi. Ne želim saznati kako se zapravo zove Emina obitelj, njenu vrstu, rod ili kako već to biolozi definiraju. Rekli su mi samo da ju je potrebno zalijevati obilno svakih mjesec dana i ostat će živa.

Kada Emi donosim u stan, i biljci koja je onomad umrla pa uskrsnula potrebno je dati ime. Premećemo različite opcije po jezicima, kćer i ja. Kako imenovati biljku? Majka, shvaćam to u trenutku kada imenujemo jedine dvije biljke u stanu, nikada nije imenovala ni jednu. Njena je ljubav uvijek bila usmjerena na bezimenost tog zelenila koje je tetošila i voljela uporno i predano. Ipak, nikada nije, poput mene i moje kćeri, dala tim zelenim tišinama mogućnost imena. Otkuda dolazi potreba da imenujemo? Jesu li naša imena, kao što se davno vjerovalo u mitovima, ključevi za naša bića i kada netko spozna nečije ime, on ga zapravo ne samo upoznaje, nego i može posjedovati?

Emi i Em stanuju kraj hrpe knjiga. Obećajem sinu da ćemo kupiti još jednu biljku, kako bi svatko imao jednu. Ujutro, kada ulazimo u dnevnu sobu kćer ih pozdravlja, a sin ponavlja: Dobro jutro, Emi. Dobro jutro, Em. Ja se nasmijem i utisnem poljubac na njihove listove.

* * *

Emi ipak polako nestaje. Ili su to moje ruke, ili moj nemar. Vjerojatno su ruke. Krive. Grube. Neuke. Tek učim biti nježna. Tek učim povjeriti svojim rukama ono što volim. Ruke se sjećaju drugih ruku, onih prije. Ruku moje majke, ruku moje bake, oca, djeda. One pamte udarce i ponekad, iako to ne žele, sjete se. Možda ne govore dodirom dovoljno nježno, možda ne znaju kako izgovarati ljubav, moje ruke. Dodir, taj primarni jezik koji je moguće reći volim te u svakom trenutku, svakim zagrljajem, svakim pokretom po tuđoj koži. Dodir, komunikacijski kanal koji omogućuje razmjenu naših bića. Možda sam tu griješila. Znam razgovarati, to je nešto što sam učila, ali i dalje se navikavam na tijelo, na to da dodirujem svijet i da mene svijet dodiruje. Još uvijek sam nevješta. Zagrlim stablo. Zagrlim čovjeka. Učim se grliti, zapravo. Možda sam sve to trebala ispričati Emi, kao što bih to ispričala čovjeku kojeg bih htjela zavoljeti. Ponovno smo bile na nekoj već očekivanoj putanji.

Emi, velika biljka koju je nepotrebno zalijevati previše, nakon nekoliko je mjeseci započela venuti. List po list. Svaki bih puta osjetila kako se tišina raspolovi kada bi list postao suh i kada bi, nakon nekog vremena, mogla nježno s nje otkinuti njene suhe ruke. Suhe su, draga Em, i ja ponovno ne znam što učiniti kako bi ih spasila. Emi i dalje šutljivo zauzima prostor, njemu je jedna smrt bila sasvim dovoljna i sada, kada je ponovno ovladao životom, on opstaje, usprkos meni. Neobičan je, svih tih godina, uporan u svom postojanju mimo mene. Prijatelj je kod mene, gleda Emi i sam priznaje da ne zna što učiniti. Ne zna kako bi je i da li bi je bilo moguće spasiti.

Kada dolazi, majka odlučuje uzeti Emi. Govori mi, da je spasi. Uzmi je, govorim joj, da je spasiš. Ostao je jedan list od cijele velike i bujne biljke. Majka je odnosi tako nemoćnu, na rubu života. Čini mi se da ne vjerujemo u dva čuda, ni ona ni ja. Ipak, s njom odlazi na bus za Petrinju, biljka na rubu života, s jednim jedinim listićem koji se drži za nju.

Vidjet ću je ponovno nakon nekoliko mjeseci, Emi. Na majčinom je kuhinjskom stolu. Osjećam da je nasmiješena. Trebalo joj je vremena, ali sada, sada ima tri lista. Dodirujem je i znam što moram reći. Puštam svu svoju povijest da sleti na njeno mekano zelenilo, dajem joj ono čega se bojim i ono iz čega sam izrasla i moj je dodir i strah i nježnost, ali je moj otisak. Ono što jesam može voljeti. Naše tijelo, spremnik naših sjećanja, naše tijelo spremnik našeg vremena, sposobno je voljeti kada mu to omogućimo. Ne pokušavam se skrivati, ne pokušavam se umanjiti, ne pokušavam se uvećati. Radost koju osjećam dajem bez promišljanja o tome što je ona. Zdravo, Emi. Ovo sam ja, i dalje učim, ali vjerujem da je moguće promijeniti ono što jesmo i ono u što smo okolnostima i početnim koordinatama pretvoreni. Njena tri hrabra velika lista govore mi glasno kako nježnost uvijek spašava.

* * *

Useljavam se u novi stan. Po prvi put u životu posjedujem svoj prostor, sigurnost, mjesto na kojem osjećam da mogu pustiti korijen. Možda je i do korijena, po prvi puta shvaćam, za kojeg nikad nisam mogla zamisliti kako je to imati ga. Kupujem još dvije biljke. Ponovno razgovaram s njima. Dodirujem njihove listove i ponavljam pozdrave, svim onim što jesam. Mi smo prijateljice. Pristajem na pogreške, činjenicu da neprestano učim. Em i one, još uvijek neimenovane, moje su povjerenje u stalnost čuda.