Pišući uz 80. godišnjicu Luka Paljetka nisam slutio da zapravo ispisujem – oproštajno, posmrtno slovo.1) Premda sam znao da teška bolest sve više uzima daha, vjerovao sam i nadao se – kao i mnogi koji su Luka poznavali bolje od mene – da Vojnovićeve riječi »othode gospari« neće spustiti zastor nad Imenom koje se trajno upisalo u našu književnu i nacionalnu memoriju i zadužilo nas, i generacije koje dolaze, čitavom bibliotekom naslova brojnih izazova i viševrsnih iznenađenja. Smrt koje se nije bojao, kako je često govorio, bila je brža; i kao mnogo puta – (iza)birala (naj)bolje! Jednoga od »najvećih koje smo (ikada) imali, majstora stiha, ponos hrvatskog jezika« (...) koji je iz »dubrovačkog užarenog potkrovlja stigao do vrhunaca slave u književnom svijetu«.
Teško je opisati sva interesna polja Paljetkove kompleksne umjetničke osobnosti. Nije dovoljno reći samo da je Luko Paljetak pjesnik, dramski pisac, feljtonist, esejist, pjesnik i pisac za djecu, kazališni i likovni kritičar, prozni pisac i romanopisac, književni povjesničar i interpret književnih djela i pojava itd. Usto i antologičar, pisac brojnih monografija, vrsni prevodilac s mnogih svjetskih jezika, član najznačajnijih akademija, kulturnih udruga i institucija, dobitnik više desetaka najprestižnijih nagrada, odličja i priznanja, drag čovjek i ugodan sugovornik. Time, međutim, nije obuhvaćena ni sva dubinu ni sva širina njegovih spisateljskih preokupacija, a ponajmanje rijetko s kime u našoj književnosti usporediva prilagodba umjetničkih registara i preobrazbi književnog/umjetničkog potencijala sa sastojcima svekolike europske kulture i duhovnosti, u kojima osebujni dubrovački otisak ima začudnu stvaralačku akceleraciju.
Već i p/opis Paljetkovih književnih/umjetničkih priloga bogatiji je od ovog našeg paljetkovanja. Ipak, i u odveć škrtom podsjećanju spomenuti je: Nečastivi iz ruže; Ljubičaste kiše; Miševi i mačke naglavačke; Kockice za staru damu; Pjesme mnogo hvaljenoj i ne baš sveusvemu zadovoljavajućoj gospi; Ludo pjevanje u planinama; Noćni lov; Slastičar Orangutan; Tri farse (drame); Strogo pov.; Soneti i druge zatvorene forme; Pjesni na dubrovačku; Životinje iz Brehma i druge pjesme; Opaska o cvrkutanju; Sandosten forte; Perunika u boci (haiku); Na rubu tijela; U magli sitne sintetike; Snižena vrata; Izbjegle pjesme/Ubežne pesmi (dvojezično; hrv. i slov.); Inventar; Anđelovanje; Jedna lirska šetnja Dubrovnikom; Bdjenje; Singerica pod snijegom; Izložba minerala; Poslije Hamleta (drama); Nekoliko stranica; Tvoje poglavlje, Bijela tama; Naglavačke; Pojmovnik malog čovjeka (proza) ; Strpljivo stepenište; Kazalište u zraku (radiodrame); Koljenski otoci; Sve po šest; Skroviti vrt (roman); Sonetarni glas; Crna kronika; Pregovaranja; Marin, roman o Držiću; Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu; Armoire; Četveroručna sonata; Dubrovnik, moj grad; Razlozi za nepovjerenje u sustav obrane od tuče; Nagazni soneti; Nove tame; Godišnja doba dana; Sedmerokuti neba; Ružičasti kontejner; Nakupine; Gorka zora; Ptice koje se prerano svuku; Sabrane pjesme 1968.–2018.2) Jednaku pozornost, držim da ne griješim, zavrjeđuje i ono ovdje nespomenuto!
1. Pjesnika Luka Paljetka legitimira bogata razvedenost tema i motiva. Sam je znao govoriti da nema tako banalne stvari o kojoj se ne može »ustihiti«, ‘književno pripovijedati i pjesnički izraziti, isto kao što se i svaka banalna stvar može učiniti uzvišenom’. Podjednako ga karakteriziraju i nepobrojivi pjesnički registri i preobrazbe pjesničkog glasa, inovativna i bogata metaforika, slikovitost i stilogenost začudnog imaginarija i rimarija sa sastojcima najrazličitijih izvora domaće, ali i europske i svjetske pjesničke baštine, moderni ili tradicionalni slog, novi ili klasični oblici i metri (sestina, četrnaesterac, distih, sonet/sonetni vijenac/sonetarska struka...), ispovjedni ili razgovorni ton, ironijske ili parodističke intonacije, romantičarsko povjerenje u snagu pjesničkoga govora ili pak u propitivanje mogućnosti pjesničkog izražavanja svijeta...
Ne smije se smetnuti s uma ni lakoća i okretnost njegova stiha, vješte i česte izmjene perspektiva pjesničkoga subjekta kojim se obraća svojem čitateljstvu (djeci ili odraslima; običnima ili učenima), zagonetnost, uzbudljivost, duhovitost i šarm kalambura i jezičnih igrarija, dijalog s tradicijama pjesničkoga iskustva, postupci aluzija, iznevjerenih očekivanja i očuđenja i sl. Koliki je i kakav repertoar Paljetkove nepotrošene stilogenosti uvijek iznova potvrđuju nove knjige koje ‘potrošeno’ i poznato obogaćuju novim smislovima, o čemu će svakako morati voditi računa svaka ozbiljnija studija o posljednjem »trubaduru našega časa« i pjesništvu ’mnozijeh razlog’ koju književna i znanstvena javnost s razlogom očekuje.
2. Već su prvi stihovi Luka Paljetka nagovijestili obilate pjesničke plodove. Objavljena davne 1968., zbirka Nečastivi iz ruže privukla je pozornost književne javnosti autentičnošću glasa zaogrnuta majstorstvom stiha te originalnim rimarijem procijepljenim duhom tradicije, napose dubrovačke, jamčeći osebujni pjesnički aktivitet i prepoznatljivost. Nagrada fonda A. B. Šimića samo je potvrdila vrsnoću pjesničkog imena koje će svakom novom knjigom uvećavati pjesnički i književni kapital. A Lukove su knjige, različita žanrovskog predznaka, književne vrijednosti i namijenjenosti publici, u začuđujućem stvaralačkom ritmu sustizale jedna drugu – što je jedino Tonko Maroević uspijevao kritički i prigodno zabilježiti! – pa bi i samo njihovo nabrajanje premašilo okvire ovog posmrtnog zapisa o gosparu hrvatskih slova i jednog od najvećih umjetnika našega jezika 20. stoljeća! Ipak, odjek pojedinih takav je da ih vrijedi izdvojiti.
Mislim najprije na Ljubičaste kiše, Kockice za staru damu, Pjesme mnogo hvaljenoj i ne baš sveusvemu zadovoljavajućoj gospi i Ludo pjevanje u planinama koje su privlačile novim ili pak poznatim glasovima obučenim u novo jezično ruho (»sve što smo ikad rekli već imalo je usta i srce«). U njima su poznati motivi, a njihov je repertoar u Paljetkovoj poeziji uistinu nepresušan, progovarali u novim pjesničkim svjetovima i u novim kontekstima, svjedočeći o nepatvorenim, često prepoznatljivo manirističkim izvorima njegovih inspiracija i njima prikladnih pjesničkih oblika. Potvrdit će to i antologijska knjiga za mlade Miševi i mačke naglavačke, koja će se ubrzo prometnuti u datum u razvoju dječje poezije i postati njezinim zaštitnim znakom; i pokazati kako dječje pjesništvo nije samo kap sentimenta i malo rima, nego umjetnička stvarnost (jezika) usporediva s ponajboljim iskustvima poezije za odrasle. Umijećem versifikacije, majstorskim poigravanjem riječima i rimama, metaforičkim kalamburima i ludističkim ponavljanjem dijelova stihova, duhovitim asocijativnim skokovima i nonsensima te drugim pjesničkim postupcima (recikliranja), zbirka objavljena 1973. apsurdne je obrate u životu Paljetkovih životinjskih junaka, miša i mačke, pretvorila u groteskni teatar po mjeri dječjih percepcija, ali i po mjeri nepotrošene igre Paljetkovih neiskušanih mogućnosti igranja jezikom! Koje nove (dječje) pjesme, a riječ je o više desetaka knjiga i slikovnica, svojom zanimljivošću i privlačnošću samo uvećavaju.
U Paljetkovu pjesništvu specifičnu težinu imaju zbirke U magli sitne sintetike, Singerica pod snijegom, Bdjenje, Tvoje poglavlje, Životinje iz Brehma i druge pjesme, napose Pjesni na dubrovačku, objavljene 1984., a potom i 1997. Prizivajući Frangešove riječi o potonjoj, da su »dokaz koherencije i trajne međuovisnosti hrvatskog književnog procesa«, misleći na uzdizanje dubrovačkog govora na razinu nacionalnog književnog izraza, Cvjetko Milanja će zapisati da je Paljetak »svojim lirskim dionicama, kao i odama smetlištu i zahodu« (...) ujedno »sinteza dubrovačke književne tradicije i njena širokoga tematskoga i formalnoga repertoara, od galantnosti i pučkosti, od ozbiljnosti do banalnosti, trivijalnosti i grotesknosti, od četverca i osmerca do jedanaesterca i četrnaesterca, od distiha i tercine do sestine i decime. Riječju, zbirka je hvalospjev društvenomu, kulturnomu i književnom životu Grada, a ‘oponašanje’ je izvedeno bez kompleksa, ali virtuozno«.
Tonko Maroević samo pak domeće: »Kad vidimo kako Paljetak spretno i dostojno prihvaća leut od Šiška i Džore, ulazi ležerno među stranice Držića i Gundulića, parafrazira gipko Marulića i Vojnovića, upravo se zadivimo nad činjenicom da ne želi zastati na toj igračkoj, virtuoznoj i umjetnostvenoj zabavi. Sin Dubrovnika i potomak čitave njegove složene povijesti i ljupke atmosfere – o čemu je višekratno govorio u različitim prigodama: (»Mislim da je povlastica biti rođen u Dubrovniku. (...) Shvatio sam da zavičaj kao takav jest ona uporišna točka u svijetu bez koje se ništa ne može shvatiti.«) – »on osjeća potrebu da plati dug impozantnoj tradiciji, da dade obol vrhunskim precima, ali i obavezu da ostane onaj koji jest i koji je bio. Teret slikovitosti Grada i zasićenost zvučne arabeske od čiopa do zelenca smoždili bi i zagušili svakoga koji im se ne bi znao othrvati. Paljetak pak stigne da se pred spomenikom prigne ali i da nama namigne i da brzo sidro digne«.
O Dubrovniku, gradu-rječniku svih ključnih pojmova i »gradu-tumaču koji zagonetno tumačeći sebe, otkriva ti tajnu tvoje vlastite biti«, Paljetak je pro/govorio i u Ubožnim pjesmama/ Izbjeglim pjesmama iznjedrenima 1991. u teškim trenucima kada je barbarsko rušilaštvo prijetilo uništenju njegove stoljetne povlaštenosti i posebnosti, ali i u Recikliranim pjesmama u kojima je teško kazati tko je kome posudio glas! Tradicija Paljetku ili Paljetak tradiciji, ako je uopće moguće odvojiti jednoga od drugoga! Želeći svjedočiti o književnom vremenu koje je Luko Paljetak upisao u naše zajedničko trajanje, teško je ne sjetiti se riječi što ih je Tonko Maroević – najlucidniji i ujedno najupućeniji čitatelj hrvatskoga pjesništva – višekratno adresirao Luku, pjesniku »dobra glasa koji pjeva ionako računajući na odziv, ne morajući se zbog toga ulagivati zahtjevima publike niti se ‘brjemenu akomodavat’, noseći sa sobom pravu neoromantičnu otvorenost i manirističku sklonost igri u kojoj je čitatelj unaprijed uzet u obzir«; potom da mu je pjesništvo »plod golemog duhovnog iskustva i kreativne asimilacije«, a ne (...) tek »stokratno dokazane, versifikatorske sposobnosti«; »da znade, hoće i može pjevati i na druge načine, te tako paradoksalno potvrditi da nije tek regionalan, lokalan, determiniran ili pak samo vješti nasljedovatelj impozantne tradicije«; uz Anđelovanje (...) npr. »da se približava težnji da zapjeva šire i bolje, više i skladnije no što mu to gravitacija ritma i rime omogućuje«; da mu se pjesme »ulančavaju prirodno u repertoar kulturoloških inspiracija, u inventar virtuoznih eruditskih inačica, u registar manirističkih zrcalnih refleksija i infinitezimalnih umnažanja...«; da je »konvencije i topose obilježio prepoznatljivim osobnim pečatom«; da je »vještak i ekvilibrist riječi, a istodobno autor cjelovitoga svjetonazornog ugođaja, koji u svojoj punoj zrelosti kao da više ne može promašiti (iako teško i premašiti optimalne dosege)«. Uz glasno adresiran poziv na ponovna čitanja, nadam se da neću pogriješiti ako kažem da je u spomenutim rečenicama sadržana velika istina Paljetkovih (o)pjevanja!
3. Književna znanost i kritika od početka su prepoznali težinu i osebujnost Paljetkova pjevanja na »svoju ruku« i udijelila mu atribucije kojima se rijetko tko od naših pjesnika može pohvaliti: »pjesnika čarolija i dobrote« (Donat); »duhovita i mudra pjesnika, vješta versifikatora i vrsna anegdotičara« (Zuppa) čija poezija »iznova privlači nudeći nam čari naknadnih senzacija i otkrića« (Marjanović); da mu stihove »doživljavamo kao proplamsaj nekih davno zapretanih konstanta ljudske duše« (Mandić); da je »autentičan pjesnik« (Cvitan); da je »svijet pjesništva Luke Paljetka ponovo otkriveni vrlo davno zaboravljeni svijet lirskih čarolija« (Ahmetović); usto, da mu je pjesništvo »svečanost prirodnih tvorbi emocija i njegovani kult mediteranske tradicije« (Lukšić); da je »meštar stiha« (Fabrio); »virtuoz vezanoga stiha (...) i jedan od posljednjih trubadura jedne duboke lirske tradicije« (Marović); da je »sa slapovima svojih sestina, najizrazitiji romantik suvremenoga hrvatskoga pjesništva« (Tenžera) i »autentičan doprinos suvremenom hrvatskom stihu za djecu« (Buinac); da je »pjesnik svemoći lexisova slučaja« (Cvitan) i »pjesnik starog načina na nove stvari« (Žigo); »jedinstvena i samosvojna pjesnička ličnost« (Dragojević); nadalje, da je »pjesništvo koje ne otvara novi svijet, ono ga produbljuje i da je mu smisao, oplemenjuje ono najljepše u njemu, čini nas da mu makar dijelom pripadamo« (Fiamengo); »obnovitelj lirskog senzibiliteta« (Zima); »nezaobilazna i prepoznatljiva pojava u hrvatskom pjesništvu« (Ivandić); »pravi primjer koji daje osobito dostojanstvo (pjesničkom) zanatu«, »profinjeni lirik« (Seferović); njegove su pjesme »trezori gdje su riječi« (Jelušić); »najraspjevaniji pjesnik svoje generacije« (Pavić); »trajna vrijednost hrvatskoga pjesništva« (Mihalić); »modernist u sonetnom oklopu« (Žigo); »poet naš nov, po zakonu starih poet« (Maroević); »gospar među pjesnicima« (Derk); »jezični virtuoz« (Javor); »pjesnik radosti življenja« (Hrovat); »l’ultimo cantore di Dubrovnik, l’antica Ragusa« (Matvejević), i slično.
4. Jedna od dominantnih osobinama stvaralaštva Luka Paljetka svakako je česta promjena spisateljskih uloga i umješno prilagođavanje registara književnog izraza. Tako se, čak i u istom tekstu, pjesnik pretvara u dramskog pisca ili pripovjedača, prevoditelj ‘posuđuje’ teoretičaru i interpretatoru književnosti, slikar se preoblači u glumca i trubadura... Već je istaknuto da to Paljetak čini s lakoćom koja ne ostavlja sumnje u visoke umjetničke standarde ... Tako će, tek promijenivši odoru i ulogu pjesnika prepustivši dramatičaru, isti sadržaji snažno progovoriti scenskim jezikom u dramskoj farsi/farsičnoj drami/ paraboli o vlasti i nasilju Poslije Hamleta. Vještom uporabom citata i interteksta, ali i stihom i proznim govorom dijalogizirajući s velikim Hamletom, Paljetak progovara o napadu na Dubrovnik u vrijeme Domovinskog rata. Kao metafora uređena svijeta, slika utvrđena grada u kojoj je Shakespeareova elsinorska palača zrcalo Paljetkova Dubrovnika – pretvara se ludilom rata u groblje, pri čemu je »šutnja završetka Hamleta jednaka tišini mrtvoga Grada i šutnji Svijeta«!
U Paljetkovu opusu vrijedi spomenuti i Tri farse (Govori mi o Augusti; Smrt gospodina Olafa; Dva nemirna dana na jezeru Q), koje su kao dramski komadi s uspjehom igrani na pozornicama u Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku, Rijeci... Posebna pak tema Paljetkove su lutkarske predstave i rad u kazalištu za mlade i najmlađe, što pozorni tumači njegove duhovne radoznalosti ne smiju nipošto zaboraviti.
5. Iako je pjesničko umijeće s pravom i razlogom najbolja reprezentacija Paljetkove književne iznimnosti, jednako je vrijedna i prozna dionica njegove književne polivalentnosti. Mnoge oznake Paljetkova pisma u njoj su znakovita potvrda. Odnosi se to na Pojmovnik maloga čovjeka i romane Skroviti vrt i Marin, roman o Držiću, ali i na priče iz Ružičastog kontejnera te dubrovačke pađine/feljtone... Tim više što navedene stranice nipošto nisu odmor između o/pjevanja niti pak stilske vježbe kojima je Paljetak znao iskušavati čvrstoću svojih književnih izleta.
Pojmovnik (2001.) je intrigantna knjiga kratkih proza sastavljena od tekstova pisanih za novine. Premda su po tome bili ponajprije namijenjeni široj publici, novinski medij nije limitirao njihovu kulturu niti uskratio izražajnost njihova literarnog potencijala. Štoviše, u zadanom prostoru (novinskog) feljtona/zapisa čitatelj će naći brojne osobine Paljetkova pisma, a u nekim slikama, raspoređenim u vremenskom ritmu od novoga do staroga ljeta, spisateljske su potencije dignute na razinu kakvu nije očekivati od sadržaja sakrivenih nepretencioznim naslovom. Iako je svaki zapis zanimljiv na svoj osobit način, dva su, onaj o moru i onaj o ženi, posebno vrijedni; onaj o moru, senzacije čijeg govora umnožava više stotina atributa, slika, asocijacija, sinonima i metaforičkih bravura, a zaokružuje glazbena kôdā briljantnog katrena posuđena iz pučke pjevačke memorije, koja se istovremeno sakriva/raskriva pred čitaocem kao genijalni, čudni/čudesni i očuđujući književni kalambur i bravurozna pjesnička igrarija dignuta na višestotnu potenciju s izvorištem u izmišljanju, asociranju, parodiranju, spajanju nespojivog u najrazličitijim omjerima i kombinacijama ludičke »igre bez granica«. Slično je i s pojmom žena, u kojem se tajna i zagonetka žene otjelovljuje u atribucijama njezine neponovljivosti i izazovnosti (Kad bi svih čuda svijeta/ nestalo ovog trena/ ipak bi jedno čudo/ ostalo: čudo-žena.).
Bogatstvom svojih pojavnih oblika, slika, fenomena i rituala katalog se Paljetkova Pojmovnika/svijeta otkriva velikim u svojoj izazovnosti i zagonetnosti, i kao takav je i zamka i izazov (pravoj) literaturi. U njemu književnost i zbilja često mijenjaju svoje uloge i licâ su jedne iste stvarnosti; bez književnosti, naime, ta bi stvarnost bila rječita samo svojom potrošenošću, a književnost bi bez »pokrića u stvarnosti« bila svedena tek na puku metaforičku igru. Pišući o njima, ako nije pretenciozno prizvati vlastite riječi, a one su u podlozi i ovoga zapisa, izrazio sam kako dragulji i briljanti Pojmovnika... pripadaju istinskim spisateljskim darovima Luka Paljetka. Kao svojevrstan brevijar našega života i vremena s oblicima i sadržajima koji čine njegovo bogatstvo i njegovu zavodljivost, treba im se često vraćati, čitati ih i uživati u njihovu raskošnom semantičkom obilju, uostalom kao i samome Pjesniku!
6. Da su u književnosti Luka Paljetka iznenađenja uvijek moguća potvrdio je i roman Skroviti vrt (2004.). Posrijedi je višekratno nagrađeni roman-dnevnik o jednoj od slavnih junakinja dubrovačke povijesti, Cvijeti Zuzorić, u kojoj je Paljetkova zatravljenost prelijepom gospojom našla svoju isto tako fascinantnu književnu (žensku!) odoru. Što su i čitatelji i književna kritika prepoznali počastivši ‘sveusvemu mnogohvaljenu gospoju’ atribucijama nesumnjive estetske i civilizacijske vrednote čija je zagonetka svakim danom sve veća, jedinstvena svojom privlačnošću i izazovnošću. Ispovjednim tonom pripovijedajući sadržaje njezina skrovita vrta, jedine istine bogata unutarnjeg života, Paljetak je majstorski razotkrivao izdašni svijet i teret njezina ženstva, u punini svih onih sadržaja što ga ženstvo nosi, u Cvijetinu slučaju izazovnih jednako kao i njezina duhovna ljepota.
Pred čitateljem Cvijeta živi kao punokrvna žena, sa svim atribucijama svoga skrivanog i otkrivanog ženstva, a ne kao literarni lik oko kojega su vrijeme i povijesna/literarna imaginacija isplele svoju priču, koliko god da je ona uvjerljiva, zavodljiva i privlačna, kakva je ova iz Paljetkova pera. Koja ne ostavlja nimalo sumnje da se Paljetak u fikcionalnoj prozi kreće jednako kao i u stihu, što će reći majstorski. Otuda zacijelo i Rešickijeva rečenica da je »dnevnik u ime ‘najzagonetnije i najprimamljivije žene našega podneblja’ doista napisao čovjek kojega bi ova ljepotica (...) držala svojim pravim, mediteranskim duhovnim srodnikom«!
7. Svaku sumnju ili dvojbu oko Paljetkova pripovjedačkog umijeća posve je otklonio roman Marin, roman o Držiću (2011.). Njime je Paljetak pokazao kako u književnom zanatu nema nikakvih tajni, bez obzira na izazov, formu ili žanrovski slog. S više od osam stotina stranica, Marin, roman o Držiću ponajmanje je roman o velikanu hrvatske dramske riječi i jednom od zaštitnih imena velike dubrovačke priče, nego i kulturno-povijesni roman u kojem se na pozadini velikih društvenih i političkih previranja 16. stoljeća odigrava jedna nesvakidašnja sudbina. Glavni junak romana, a zapravo široke eruditsko-povijesne freske koja se odvija u atmosferi i na poznatim prostorima tadanje europske i svjetske političke geografije, prati život i dogodovštine lika kojega je vlastita sredina razbaštinila i ‘prognala’ na margine društvene moći, pa joj se, usuprot prevrtljivoj fortuni, poput Pometa iz svoje drame, suprotstavlja snagom svojih znanja, umijeća i životnih prilagodbi.
Zatječemo tako Držića u Sieni, na putovanju s bečkim grofom do Beča i Carigrada, potom se opet skrasava u Gradu i hodočasti u Rim, ali i u Veneciji, Firenci, ali i Madridu, Parizu, ali i u otomanskom susjedstvu, u Sofiji, Istanbulu, Bursi, na dvorovima velikana i običnim krčmama i svratištima, među glumcima, kurtizanama, studentima, ubojicama, špijunima... Književni znalci u tim su pohodima vidjeli činjenice i dominantne postaje na kojima se pisala Držićeva biografija, čiju je dramaturgiju Paljetak majstorski proširivao i obogaćivao obiljem slika i sadržaja ‘male povijesti’ (svakodnevnih razgovora, političkih intriga, ljubavnih i neočekivanih zapleta, krvavih obračuna, prerušavanja, trgovine, uhođenja, ucjena, obmana i laži, i čega još sve ne...). Tako se priča o Paljetkovu junaku svojim rukavcima razlijeva u veliku eruditsko-povijesnu kompoziciju, a posredovana je iznimnom erudicijom pripovjedača koji je raznovrsnu građu, s obiljem referenci i parafraza, lucidnih dosjetki i upadica, komentara i čestih promjena raspoloženja i tonova pripovijedanja pretočio u neponovljiv izraz i ugođaj.
Istinsko majstorstvo Paljetkova pripovijedanja nije međutim samo u eruditskoj kulturi, vještim izmjenama ritma i tonova pripovijedanja, duhovitim obratima i slično, koliko u majstorstvu jezika. Ponajviše u rečenici u kojoj se Držićeve izvorne riječi spajaju i dograđuju lucidnim pripovjedačevim intervencijama. Rečenični spojevi koji nose naraciju toliko su prirodni da je, poglavito običnu čitatelju, teško razlučiti što je Paljetkovo, a što je ‘posudio’ iz života književnih djela i od licâ koja naseljavaju njegove stranice. Organska sraslost tih sastojaka ne ostavlja nimalo dvojbe da tako može pisati samo vrsni i rasni pripovjedač!
Romanom o Držiću Paljetak pripovijeda zahvalu velikom (književnom) pretku kojemu je Grad, kao i njemu samome, ne samo zajedničko rodno mjesto, nego i mjesto sudbine. Paljetak naime viševrsno svjedoči da Dubrovnik nije samo izvorište njegovih inspiracija, nego i najdublje životno i stvaralačko sidrište, mjera njegove životne i književne prepoznatljivosti, njegova identiteta. U gustim slojevima dubrovačke (kao svjetske!) memorije tijekom dugih stoljeća on je nalazio povode po mjeri svojih stvaralačkih izazova i uzvraćao mu djelima kojima pripada visoko mjesto u našoj književnosti. Kolumne, a zapravo lucidni literarni štikleci s izvorištem u preobilnoj dubrovačkoj baštini (Dubrovačke pađine), što ih je posljednjih dana objavljivao u Matičinu »Vijencu«, otkrivaju ne samo njegovu kulturu i znanja, nego i iznimnu pripovjedačku strast kojom naoko nevažni detalji progovaraju jezikom istinske umjetnosti. Isto se može reći i za Paljetkove kratke priče objavljivane na stranicama Večernjeg lista, od kojih su neke i nagrađene. Okupljene u knjizi Ružičasti kontejner – zajedno s Grenladskim leptirima, Čovjekom za šamaranje i Četvero-ručnom sonatom u Sabranima prozama (2022.) – pokazuju kako je (i) kratka priča prikladan medij u kojem se mogu izraziti najzahtjevnije teme i sadržaji.
8. U svoju prebogatu biografiju Luko je Paljetak upisao i nekoliko knjiga književno-povijesnoga i znanstvenoga karaktera. Uz studiju o Anti Cettineu (1995.), kojom je ovog plodnog pjesnika, novelistu i romanopisca malo poznatih romana situirao u ozračje našega (i širega) književnog mediteranizma, kao jedne od prostornih odrednica hrvatskoga književnog iskustva i bitno promijenio njegovu književnu recepciju, svakako vrijedi spomenuti književnoznanstvene studije: Uviđaji iz starije i novije hrvatske književnosti; Engleske teme; Hrvatske teme, i od novijih: Književni pretinci (2020.) i Kroz strane stranice (2023.). U prvoj je riječ o devet pretinaca (poglavlja) koja kontinuiraju ranija Paljetkova promišljanja i valorizacije književnih imena, djela i pojava. Uglavnom je riječ o studijama i člancima što ih je pisao za različite publikacije, književne skupove i susrete. Paljetak piše o braći Vojnović, Ivu i Luju, potom Supilu, bajkovitim pričama V. Nazora i I. Brlić Mažuranić, pjesničkim velikanima Šimiću i Begoviću, srodnostima Begovićeve novele Dva bijela hljeba i Vilovićeve Žena bez Božića; Frangešu i Tinu, Šegedinu, Slamnigu i Aleji poslije svečanosti, M. Dizdaru i K. Quienu. Može se reći da su posrijedi autorske književne bliskosti; u slučaju braće Vojnović to su zavičajne bliskosti, razmatranja o Nazoru, Šimiću, Begoviću, Ujeviću ili pak Frangešu književnih su i poetoloških preferencija, dok se u Frangešovu slučaju i čitanju Ujevića može govoriti o intonacijama interpretacijskih pristupa kojima se koristio u svojim majstorskim otključavanjima/čitanjima.
Paljetkov pristup navedenim temama je esejističke naravi, bez obzira što u jednima dominira pouzdan književni povjesničar koji filološki strasno razotkriva bogatu arheologiju djela pozivanjem na različite izvore, bilo da je riječ o književnoj recepciji ili pak osobnoj korespondenciji. Druge pak ispisuje književni erudit i interpret koji temeljito i lucidno raskriva književne slojeve, sadržaje i poruke, a nerijetko ih piše i baštinik iste pjesničke sudbine koji djelo promišlja prijateljskom dioptrijom nimalo ne skrivajući radost uzajamnih sretnih trenutaka. U mjeri primjerene i izrazito polimorfne književne perspektive, njihov slog podjednako grade znanstvene činjenice i obični podaci, privatna korespondencija i duboko osobni uvidi u djelo, kritički komentari i strasni pjesnički izleti u prostore književne imaginacije i individualnog iskustva. Takva interpretacijska/spisateljska pozicija omogućila je Paljetku da uvjerljivo istraži i osvijetli slojeve i poruke djelā i imena, ali i da dostatno argumentira i dokumentira svoje osobne uvide i zaključke i priskrbi im težinu književno-povijesnog iskustva. Možda je najprimjerenije kazati da o književnim temama piše prvorazredni umjetnik i veliki erudit u osobi istinskog pjesnika, koji svakom rečenicom čitatelja vodi na veliku avanturu kojom (književna) umjetnost legitimira svoju uzbudljivu povlaštenost u čovjekovu svijetu.
Isto se može kazati i za knjigu Kroz strane stranice (2023.) u kojoj piše o Ovidiju, Shakespeareu, Poeu, Prešernu, Joyceu ili Lorki i dr. Paljetak po tko zna koji put potvrđuje da je vrsni poznavatelj europske/svjetske književnosti, sjajni prevoditelj i upućeni tumač koji lucidno raskriva duboke slojeve umjetnosti navedenih autora, apostrofirajući njihov utjecaj na književnost i kulturu općenito, ali i na europske obzore naše književnosti.
9. Spomenuti Paljetkovi prilozi, kao i oni koje nisam spomenuo, bez sumnje govore u prilog iznimnih književnih interesa koji obuhvaćaju kako domaću književnu riječ, tako i onu inozemnu, ponajčešće vezano uz pisce i knjige koje je prevodio i tako ih upisivao u korpus hrvatske (književne) kulture. To je odredilo i njegovu (književno)znanstvenu poziciju u kojoj se skladno prožimaju znanja iz klasične filologije i komparatistike te osobita kulturološka potpora koja njegov spisateljski diskurs obogaćuje sadržajima socioloških, antropoloških i teorijskih datosti te dubinom uvida potiče na nužnost novih čitanja, preslagivanja i književnih prevrednovanja. Mnoge činjenice iz književne historije zahvaljujući Paljetkovim skrupuloznim čitanjima potiču da ih se iznova (pro)čita. Oslobođena znanstvene i metodološke strogoće te teorijskog ekskluzivizma karakteristična za naše vrijeme, Paljetkova književna čitanja uvjeravaju koliko je književna povijest živa i koliko su nužna nova čitanja i promišljanja njezinih bogatih sadržaja.
10. Smrću Luka Paljetka ostaje velika praznina u našem kulturnom životu i našoj književnosti. Odlazi jedan od istinskih Gospara hrvatske riječi koji nas je svojim plodovima trajno zadužio. I obvezao! Vjerovati je da njegovo Veliko djelo neće prekriti zaborav i da će u njemu uživati generacije čitatelja koje dolaze, možda i više od nas, povlaštenika njegova (književnog) vremena, njegovih poznavatelja, književnih suputnika i usputnika!
__________________
1) Probiranje po svojem pisanju, pabirčenje, pretraživanje po dojmovima...
2) Prema: https://hrvatskodrustvopisaca.hr/index.php/hr/novosti/tuzna-vijest-umro-je-luko-paljetak.
2, 2024.
Klikni za povratak