Fina od Finske

Fina nikada ne bi vidjela Finsku da nije upoznala Matti Vatanena. Niti bi njezina mati Manda sjela u avion u pedesettrećoj godini života i odletjela u Tampere, kćeri u posjetu.

Sve se to desilo na kraju rata i na početku novoga mira, kada su Nato snage zaposjele Bosnu, izgradivši oko Tuzle i drugih gradova i sela svoje baze za dvadesetak i kusur hiljada vojnika. Među tim mirovnjacima bio je i Matti Vatanen, mladić iz Tamperea u Finskoj. Visok i stasit kao pritka. Mršav kao da je od okorka istesan, kako bi rekao mesar iz zapadnog brčanskog naselja u kojem je Manda rođena i odrasla.

Fina je bila jedinica u majke. Na svijet je došla u proljeće sedamdesetprve, nakon što joj je otac Vaso zvani Vaske lepi napustio mater, odselivši se na nepoznatu adresu. U bijeli svijet, rekli su njegovi. Sa drugom ženom, pričali su prijatelji i znanci.

Ali, kako bilo da bilo, Fina je rođena kao legalno dijete, dobivši očevo prezime: Dobrić. Ne zna se je li očev karakter do kraja bio sukladan njegovom prezimenu. No, zna se da njezin nije. Blagost se lako prepozna i cijeni nadaleko.

Kad je završila tekstilnu školu Fina se zaposlila u brčanskoj tekstilnoj industriji. Kao i sve njezine drugarice koje su izabrale krojački smjer. U to su vrijeme krojači bili na cijeni. Kako u lokalnim tvornicama, tako i na državnom nivou. Krojilo su svuda i na svakom mjestu. Po narudžbama izvana ili po tuzemnoj mjeri. Kako nalažu yu-standardi.

Među radnicama Fina je brzo stekla epitet oštrokondže. Nimalo blizak imenu. Čak njegova sušta suprotnost. Propušila se i propila. Skidala gaće iza svakog ćoška.

Muškarci su oko nje oblijetali kao muhe oko balege. Oženjeni koliko i momci. Nakon posla odvodili su je u kafiće, plaćajući duple ture dok je rakija ne sjebe. A onda su oni stupali na scenu. Hvatajući je za sise kao kravu muzaru. Žvaleći je za stolom, poput puža golaća. Gurajući joj ruke među noge, tražeći ono što im je najdraže. Fina je sve to primala sa smijehom. Zaraznim i glasnim da su se tresla stakla na prozorima i vratima. Poštenim gostima od njezinog se smijeha ledila krv u žilama. Zato su mnogi, ispijali piće s nogu, plaćali račun i napuštali kafić bez riječi i okretanja.

Vlasnici lokala, a često i sami konobari, prilazili bi tada stolu, te bi na uho prišapnuli Finoj neke riječi od kojih bi se ona brzo dizala sa stolice, odvodeći jebače i zagondžije uskim hodnikom u potkrovlje ugostiteljskog objekta. Gore bi se najprije čula cika i vriska pomiješanih ženskih i muških glasova, a onda škripa kreveta i stenjanje koga su mogli razabrati samo gosti oštrijeg sluha ili rijetki prolaznici.

Takva je bila Fina sve dok nije izbio rat. A kada su horde arkanovaca i šešeljevaca nagrnule s one strane Drine u Semberiju i Posavinu Fina je, među prvima, navukla maskirnu uniformu te pripasala opasač s pištoljem i povećim nožem. Onakvim kakav se može vidjeti kroz izloge mesnica ili u rijetkih svinjokolja. Svi koji su je poznavali, uzeli su to kao normalnu stvar. Nešto drugo i bolje od nje nisu ni očekivali. U zlo vrijeme, zločesti ljudi drukčije ne mogu.

O naopakoj naravni gđice Fine Dobrić brzo se pročuo glas. Kako u gradu, tako i van njega. A taj glas je nosio boju mraka. Gdje god bi se dotična pojavila ostajali su tragovi krvi i smrti. Sa svojom družinom upadala je u stanove i kuće Muslimana i Hrvata, odnoseći iz njih sve što je bilo vrijedno. Od novca i zlatnine, pa do pokućstva i voznog parka. Pritom je domaćine častila olovom ili ih je odvodila u sabirni logor, odakle se mnogi nikada nisu vratili. Prema pripadnicima druge vjere bila je posebno okrutna i osvetoljubiva. Nitko nije znao zbog čega, jer sama nije pripadala ni jednoj vjeri. Niti bi je bilo kakva vjera i vjerska zajednica primila u svoje redove. Zbog razvratnog života i svega drugog što u čovjeku ne valja. A time je bila obdarena kao malo tko drugi u gradu.

Mater Mandu, još na početku rata, poslala je sestri u Vinkovce. Da je skloni od svega što ljudsko oko vidi, a duša mora da trpi. Tako je otvorila širok prostor za ispoljavanje vlastitih divljih strasti. Oslobođena od svega što joj nije po volji. Puštena s lanca kao pobjesnjelo pseto.

Kako je rat odmicao, Finin dnevnik strahota punio se novim događajima i nečasnim ratnim podvizima. Gdje god se našla, nastojala je pokazati zatrovanu mržnju prema drugim narodima. Prema Muslimanima najviše. Oni su joj, ni krivi ni dužni, bili trn u oku. Muškarci posebno. Prema njima se odnosila kao prema stoci. Mlatila ih je korbačem koga je pronašla u nekoj konjskoj štali. Rezala im uši, koje je kasnije nabijala na antenu ‘opela’ ukradenog iz dvorišta imućnijeg domaćina. Mlađe muškarce tukla je teškom vojničkom cokulom u predjelu gdje ih najviše boli. Nekima je čak, oštrim sječivom noža odsijecala spolovila, šutajući ih zajedno s jajima u travu. I dok bi preneraženi muškarac rukama zaustavljao krv između unakaženog međunožja, Fina se smijala na sav glas, hvatajući se za žensku intimu. Tim je bezumnim činom otkrivala vrhunac vlastite ekstaze izazvane stravičnim bolom nemoćnog ljudskoga bića. U kojem je vidjela neprijatelja svoga suludog ega, izdignutog iznad svega, pa čak i samoga boga.

O njezinim podvizima pričat će se u narednim godinama sa strahom i gnušanjem među svim ljudima dobre volje i bistroga uma. Bit će, međutim, i onih koji će braniti divljačke postupke svoje štićenice po duhu i tijelu. I okivati je u zvijezde kao izdanak nabujale ljubavi prema narodu svom. Istočnom, zli bi jezici rekli; gotovo, božanskom.

Divljački porivi dotične Fine Dobrić došle su do snažnijeg izražaja kada je upoznala izabranika srca svog, četnika Rodoljuba. Došljaka s onu stranu Drine, zaraslog u kosu i bradu da su mu se jedva vidjele oči i nos. Zapasanog redenicima i nakićenog sa dva pištolja i po nekoliko bombi na obadva bedra. Sličio je na Ramba koji se sprema za odlučnu bitku. O lijevom ramenu visio mu je automat, a o desnom jedva primjetan hekler. Toliko se bio stopio s njegovim debelim truplom da se, na prvi pogled, moglo pomisliti kako je riječ o futroli za duhan ili nečemu drugom.

Toga su Rodoljuba od milja zvali Roćkom. Đavo će znati zbog čega. Možda zbog svinjskog izgleda, a možda i zbog toga što je svakome ulijevao strah u kosti i unosio nelagodu u misli. Opisani Roćko, Rodoljub bio je sve, samo ne normalan čovjek. Ni po izgledu, a još manje po ponašanju. Kad bi progovorio, uvijek se mašao za bombe ili za kundak automata. Da podeblja snagu glasa ili da drugima ubije volju za priču. Uglavnom, Roćka se slušalo. Nije mu se imalo šta reći. A i šta bi mu se reklo, kad je mrzio svakoga osim Fine i njezine vazda nakostriješene kože i kose. U Roćkovom prisustvu, Fina je bila zvijer. Poput lava ili divlje mačke spremne da oštrim šapama i zubima prikolje svakoga tko joj stane na put.

Ljubav između Fine i Roćka bila je sve, samo ne prava ljubav. No, kakva bila da bila iz nje se rodilo muško. Dijete ne nalik ni na oca niti na mater. Razroko i sitno kao patuljak iz cirkusa. Vidjelo se to kad je stalo na noge. I kad se mucajući obratilo svijetu. Riječi mama i tata nije nikada izgovorilo. Roditelje je zvalo imenima. Fina je izgovaralo bez problema. Kao kad kaže, mama. Ali, ime Roćko nije moglo nikako izgovoriti. Naprezalo se i mučilo, stenjalo i plakalo, no, riječ Rodoljub nije prelazila preko usana. Uspijevalo je nekako reći Rodo i tako je ostalo do kraja života. Rodo, umjesto tata. A tata je lakše reći. No, to mu nije išlo.

Na samom kraju rata, kada su mirovne snage uvelike naselile Bosnu Roćko se, za treći sinovljev rođendan, napio kao smuk u kafani »Kod Laze«. Bilo je tu i desetak njegovih pajtaša s puškama na gotovs. Spremnih da na svakoga ko ih krivo pogleda saspu rafal u lice. Pili i pjevali do kasno u noć. Pucali kroz prozor ukoso i u zrak. Katkad i nisko. Nitko im nije smjeo prigovoriti za nered niti kazati ružnu riječ. Gazda se povukao u sobu. Konobar svako pola sata teglio oval s pečenjem i pićem. Do njih prepun. Od njih s kostima i praznim flašama. I tako do u nedogled.

Pred zoru pjesma utihnula. Ali nisu rafali. Oni su zvijezde skidali. S njima se i noć topila u rosu. Što nije dobro ni za kog. Najmanje za ljude bez sna.

Kada se približilo vrijeme rastanka, neki od prisutnih ustali na noge te počeli tražiti stvari razbacane po vješalicama i susjednim stolovima. Galama utihnula. Metež ustupio mjesto tišini.

A onda odnekud nešto prasnulo. Pa ravno u čelo Roćka zgodilo. Metak došao iz noći, ne zna se s koje daljine. Tek nestao u bujnoj Roćkovoj kosi. U mozak mu se duboko zario. Nije izašao na drugu stranu nego se zaustavio tamo gdje je najtvrđe. Na potiljku. U kosti navikloj na sve. Na davne očeve šamare. Kamenje negdanjih drugova. Palije seoskih momaka. I sada, evo kuršuma. Da mu se u mozgu zaglavi.

Mrtav Rodoljub pao na braniku otadžbine. Na kilometar-dva od crte razdvajanja između dvije zaraćene vojske. Vojske njihove i vojske naše. Agresorske i braniteljske. Zavisno s koje se strane gleda. I treće vojske – mirnodopske. Pa ti sad reci, čiji je metak?

Istraga nije pronašla odgovor. Metak je pronašla u glavi Roćkovoj, ali pušku iz koje je došao i ruku kojom je ispaljen, nikada neće pronaći.

Tako je i najpoštenije. Zbog sina Roćkovog i zbog zlih jezika koji su, mjesecima nakon rođendanskog slavlja, pričali i snatrili oklen je metak došao.

Po jednima, je bio ispaljen iz neprijateljskog oružja. Kao, zasmetalo im slavlje i pjesma iz naših redova, pa su se tako gnjusno osvetili nesretnom Rodoljubu. Koji je, ni kriv ni dužan, glavom platio zbog mržnje balijske. Ili ustaške, tko će ga znati. Kad je rat završen u našu korist, i kad se naš junak s one strane Drine spremao poći kući ovjenčan vječnom slavom po oružju.

Drugi su tvrdili kako je kuršum mogao doći jedino s položaja na kome su se nalazili pripadnici mirovnih snaga. Na to je ukazivao zatečeni položaj smrtno stradalog borca za otadžbinu. I zato su ga, još više žalili. Jer, pogibe od ruke tuđina koji je došao reda uvodit među zaraćene kumove i komšije. Većega peha od toga nema. Tako se pričalo u tišini. Da drugi ne čuju. Posebno, ne, zlobnici.

Bilo je podosta i onih koji su se priklonili trećoj teoriji o Roćkovoj smrti. Ti su se ispotiha kleli kako je olovo moglo doći samo sa naše strane. Komšija – neprijatelja nije bilo ni blizu i pjesma se do njih nije mogla čuti. Mirovnjaci su jednako daleko i njima naša pjesma ne smeta.

No, ima »naših« kojima je pun kurac rata i slavlja. Njima je potreban mir. U snu kao i na javi. A Rodoljub je prelio vlastitu čašu. I dobio ono što je zaslužio. Tako mu i treba!

Ova je teza bila najbliža istini. Ne zato što su prve dvije bile nemoguće, već zato što je normalnom čovjeku pucanja bilo preko glave. I ispalio je svoj posljednji metak. U tuđu glavu, a i zašto ne bi, kada je ta glava proizvela zlo.

Nakon Roćkove sahrane, Fina se okrenula drugu stranu medalje. Prema mirovnjacima. Oni su joj donosili kakvu-takvu sigurnost. Najprije zato što nisu znali ništa o njezinoj prošlosti. A onda i zbog mogućnosti da dobije krila. Da odleti daleko od rodnoga kraja. U novi početak. Kao selica roda, s djetetom u zavežljaju.

Već krajem proljeća upoznala je Matti Vatanena. Pristojnog mladića iz nepoznate zemlje Finske. Mirovnjaka po vojnoj orijentaciji. Dobra čovjeka, po svemu sudeći. Povazdan nasmijanog. Nikad povišenoga glasa. Dušu dao za trajnu vezu. Za izvlačenje iz bosanskog gliba. Za bijeg od tamne prošlosti.

Mirovnjak Vatanen brzo je legao na rudo. Preko Fine i njezine, uvijek otvorene koke. Nije se mučio da dođe do cilja. Cilj se nudio sam. Gađao je i...pogodio iz prve. Alkar bi rekao: u sridu. Takva je njegova sreća.

Ljubav Finca i Fine brzo je prerasla u vatru. Gorjelo je na sve strane. Kao za blagdan Ilina. Kad djeca zapale lile.

Majka Manda vratila se kući odmah po zaključenju mira. Bez prigovora se prihvatila brige oko unuka i zaboravila na sve drugo. Na godine izbjeglištva. Razrušen rodni grad. I na kćerkinu ljubav.

Kada je vojnik Matti došao prvi put u goste, bila je izgubljena. Nije znala ni jednu stranu riječ osim »gud baj« i »o-kej«. Tako je čula na televiziji i to je od engleskog jedino zapamtila.

Neznanje jezika nije je, međutim, spriječilo da momku svoje Fine dade ime Matija. Matti ko Matija, rekla je ozbiljno kćeri. To ti je isto, ako je ista vjera. A jest, vjera je ista!

I tako je Finac Matti postao Bosanac Matija. Hrvat i katolik po vjeroispovijesti. A, kad je već u Bosni, onda je i Bosanac. Naš, što bi se reklo.

Matti je gospođu Mandu »krstio« u miss Mandi. To joj se jako sviđalo. Prvi put bila je miss! Pod stare dane ali, svejedno. Dobro dođe, kad god dođe. Naročito ako je od dobrog čeljadeta. Zato je častila gosta. Rakijom šljivovicom i slatkom gurabijom. Neka zapamti zemlju u koju donosi mir. I kuću koja časti svakoga dragog gosta.

Malom Fininom dijetetu Matti je prišio nadimak »sin«. Tim ga nadimkom oslovljavao pred drugima. Svima to bilo čudno, osim majci i babi. Svi su znali da Matti nema veze s djetetom. Te da je njegov otac negdje, tamo daleko.

Sredinom jeseni, kada su ratari ubirali plodove sa miniranih posavskih njiva, Fina kazala majci kako će ići u Finsku. Matti je odslužio svoje i sada dolaze drugi. Usput dodala kako joj je od Matije dobila vjenčani prsten. Zlatan, od dvadeset-četiri karata. Pokazala joj prsten, blistajući od sreće.

– Šta će biti sa sinom? – pitala mati kćerku.

– Neka ostane s tobom. Makar na neko vrijeme. Dok se tamo ne snađem.

Manda slegnula ramenima, pogledala nejako unuče i dvaput kazala »amen«. Zatim se prekrižila da poravna račune s Bogom, koji sve vidi i čuje.

Najesen otišla Fina u Finsku. Ruku pod ruku s Matijom Vatanenom. U Tampere, gdje mu je rodni dom.

Kroz desetak dana javila se telefonom. Veselo pozdravila mater rekavši da je dobro. Pohvalila se vjenčanjem u crkvi i kod civilnih vlasti. Takav je običaj u zemlji koju će upoznati. Uzgred pitala za sina, kao, da li je sluša?

Manda kazala da sluša i da se ništa ne brine. Potom je pukla veza, nitko ne zna zbog čega. Nije uspjela reći kako dijete pobolijeva i kako zaziva mater. Imenom kao i prije, samo nekako tužnije.

Znala je Manda da djeca pate za majkom. Da im baba nije isto što i mater. Ali, šta je tu mogla, osim čekat sudbinu.

Novo javljanje došlo je za Božić. Fina je pričala duže, a i materi je dopustila da kaže koju više. Da opiše dječje muke i prizna vlastite patnje. I da se požali na priče koje kruže o kćeri. Priče pune otrova i teške majci za slušat. Pitala kćer za istinu, a ona rekla »pusti«. I spustila slušalicu. Na Mandinu žalost. A Božić je praznik sreće. Radost se uz njega veže.

Prošla je puna godina uz Finina rijetka javljanja. Jedanput na mjesec. Nekad i rjeđe. U jednom od njih, Fina obavijestila mater kako je u drugom stanju. Mati joj odbrusila kako je ona uvijek u drugom stanju i kako to stanje nije bolje od prvog. Dok je ne riješi brige. Misleći pritom na unuka koji je njoj pao na teret.

Prošla još jedna godina uz nešto češća javljanja. Stiglo i pismo sa slikom netom rođene unuke. Raznježila se baka Manda kad je vidjela sliku i suza joj radosnica kanula niz obraz. Stavila je sliku na ormarić kraj kreveta, pa je dugo zagledala i ljubila. Bilo joj drago što ima unuku i što je dijete, izgleda, normalno.

Sljedeće godine pred ljeto, Fina nazvala mater. Najprije joj složila priču o novoj kući u koju je uselila prije nepun mjesec. Zatim je pozvala da dođe. U Tampere. U daleku Finsku. Sa sinom ako može. Usput obećala da će poslati pare za trošak. Da se srede papiri i plate i plate karte za put. Avionske. Tako je brže. Desetak dana kasnije stiglo pismo i punomoć. Za njim i pare na banku. Manda podigla devize i zamijenila ih za marke. A onda se dala u sređivanje papira i putovnica. Nije joj bilo lako. Gdje god je došla, svuda je gledali poprijeko. Kao, gdje ćeš ti stara u Finsku, ostani tu gdje jesi.

U sređivanju papira puno joj pomogla rođaka u matičnom uredu. Zažmirila na jedno oko što se djeteta tiče te joj olakšala put kroz birokratske enigme. Za svoje papire nije imala problema. Putovnica dobivena u Vinkovcima, još je bila na snazi. Vizu je dobila brzo preko sestrine kćeri. Mala je radila u MUP-u i imala je široke veze.

Sredinom jula Manda se s unučetom zaputila u Finsku. Preko Budimpešte, to joj je bilo najbliže. Do aerodroma je odvezla rođaka iz matičnog. O svome trošku. Kazala, ide u šoping da bi smirila Mandu te odbila od nje ponuđene novce za benzin.

U Helsinkiju je dočekao zet Matija. Kćer je ostala kući s djetetom. Zbog prehlade i visoke temperature. Kupala se u hladnoj vodi pa tako, u pola ljeta, zaradila zimsku bolest.

Za vožnje do Tamperea Mati pričao nešto na engleskom, a Manda odgovarala sa »jes« i »o-kej«. »Jes« je naučila u međuvremenu, gledajući na televiziji američke filmove.

Puna tri mjeseca Manda je ostala u Finskoj. Proputovala je zemlju uzduž i poprijeko. Zahvaljujući, najprije, zetu Matiji, koji je radio kao trgovački putnik u nekoj firmi iz Tamperea. Kud god je tog ljeta i jeseni išao, vodio je »puncu« sa sobom. Tako je zvao punicu Mandu. Uz ono odranije miss Mandi. Ponekad bi na put poveo i Finu sa djecom. Ali »puncu« je vodio obavezno. Da joj pokaže finske ljepote. I uzvrati za gostoprimstvo ukazano mu u Bosni. Uz šljivovicu, meze i gurabije. Matti je znao cijeniti Mandinu dobrotu potvrđenu u vremenu kada se živjelo u neimaštini, strahu i ljubavi. I kad se ljudskost mjerila na grame.

Na dva dana prije isteka turističke vize, Manda se s unukom vratila u Bosnu. Istim putem i na isti način. Matti ju je dovezao do aerodroma u Helsinkiju, a rođaka preuzela na aerodromu u Budimpešti. Opet je došla do Pešte u šoping. Ne dajući tetki da plati benzin. Ni bilo šta drugo što su usput pojeli i popili.

Narednih dana i mjeseci Manda će svakome, koga je to zanimalo, potanko pričati o svome boravku u Finskoj. Najviše o zetu Matiji i o zelenim jezerima kojih se čovjek nagledati ne može. Pokoju će kazati i o kćeri Finoj, te boležljivoj maloj unučici Kristini. Takvo je ime dobila po babi Finkinji. Prelijepoj ženi zelenih očiju. S kojom je stotinu kafa popila. Razmjenjujući samo tople poglede. Te poneku riječ »jes« ili »o-kej«. Uz našu kad se s usana omakne.

O unuku, koji je jedva prepoznao mater, progovorila je tek kad su je komšinice pitale »zašto se ponovo vratio u Bosnu«.

– Dijete još nije spremno za Finsku – rekla je Manda, gledajući u pod. – Kad odraste i krene u školu, onda će tamo otići za stalno. Ovako, sad mu je bolje kod mene.

. . .

Sljedećeg ljeta Fina je došla iz Finske. Iznenada. S koferom i torbom punom ženskih stvari. Bez Mattija. I kćeri Kristine.

Razvela se, rekla je materi. Nije mogla živjeti bez sina.

Za ovo prvo svi su joj vjerovali.

S drugim se nisu mogli složiti.

Znali su Finu i njezin karakter. O kome ne treba trošiti riječi.

U svemu, najteže bilo je Mandi.

Njoj nitko ne treba pristajat na muku.

Sita je do grla vlastite nevolje.