Deridijanskom razlukom Mrkonjićeva opusa

Zvonimir Mrkonjić, velikan hrvatske kulture i kanonski pjesnik suvremene hrvatske književne scene, lirikom je unio i ponajviše iz Ujevića izkontinuirao razliku polipoetičkoga u poliloško ali stanjem slike monokromno izoštrene i dinamične te vrlo ritmične kao tkanje skoro bezvučnog ontema sklona apstrakciji, mislenosti i ironijskoj te autorionijskoj Igri, uz readymadeovsku kritiku ciničnog uma i polimorfnost dekonstrukcijske dimenzije metajezičnosti, dok je u realnoj književnoj kritici, zajedno s Branimirom Donatom – jedan od dakle dvojice najznačajnjijih hrvatskih književnih kritičara 20. stoljeća¹⁾, dakako – ako pustimo na miru AGM-a, ali to se podrazumijeva no i zapisuje u istu rečenicu jer se u njoj i trebaju sva trojica naći. Jedan oštrinom i nepotkupljivošću po cijenu vlastite egzistencijske izloženosti, drugi hiperlucidnim te organskim inspektorsko-detektivskim njuškanjem, a treći misleno pjesnički sedimentno staloženom rečenicom.

UZ PRETISAK NAJVAŽNIJE ZBIRKE SREDINE 20. STOLJEĆA

Osobno Zvonimira Mrkonjića upoznajem sredinom 90-ih, kada je objavljen pretisak jedne od najvažnijih hrvatskih zbirki pjesama sredine i druge polovice dvadesetoga stoljeća²⁾ (Blažević Krezić, Lukić: 2019.) i na čijem će pretiskanom predstavljanju Mrkonjić konstatirati, uza svu njegovu, Mrkonjićevu, odmjerenu i sofisticiranu stilistiku s razlikom – da je autor te zbirke najveći živući hrvatski pjesnik. Ta će mi rečenica godinama biti referentnom kada u studijskim okolnostima pristupamo tekstovima toga autora³⁾. Mrkonjićeva dvotomnica – SHP⁴⁾ – je u tome trenutku već 17 godina moj temeljni oslonac za zažareno citiranje bilo u kafeu, bilo za pisanje kritike, vlastiti studijski rad⁵⁾ ili skupni studijski rad s mladim studijskim čitateljstvom, a spomenuta njegova opaska svojevrsna motivacija da više od desetljeća u nastavku nakon toga razgovora i toga predstavljanja postaje i ostaje ultimativnim predloškom studija desetcima naraštaja studenata (Glušac: 2024.) kroatistike⁶⁾. Desetke puta ponavljam da – ne sam samcat nego barem uz pomoć npr. Donatova Uvoda..., Diktatora i Stošića, Kolibaša te Rogića, Analekte, Mrduše Donje... Peterlićev film i Slovo razlike – metonimijski »Mrkonjić« – otvara prostor postmoderne⁷⁾ (Rem: 1997.) pisma hrvatske književno-kulturne scene⁸⁾ sljedećih najmanje dvaju pa i pet desetljeća.

Slabom mišlju mojega komuniciranja, i s hieprlucidnim istražiteljem Donatom u međuprostoru, no ipak 2002. u sisačkom časopisu Riječi, u svesku 1–3, agilnošću Slavka Jendrička bjelodanim Panoramu granice, panoramu hrvatskoga intermedijalnog pjesništva, najeksplicitnije posvećenu Panorami granice neobjelodanjene 1979., a priređenu za IC Rijeka potpisima Mrkonjića i Borbena Vladovića. Mrkonjić Riječima iz 2002. piše predgovor Na strani/ci konkretnog /str. 1–4/⁹⁾, ja pak svoje užiće u njihovu predučinku tj. divljenje posvete njihovu rukopisnom svesku iz 1979. bilježim u pogovoru, u retcima naslovljenim Od nacrta za ples do totentanza / str. 410–413/.

OSOBNO I PREPRIVATNO

Danas pak mogu i moram, pomalo možda i preprivatistički, a i od ikakve veće povijesti razlučiti u malu povijest, reći da je u ovu »priču« došla i moja kćerka Paula koja upravo te godine kada se događa opisano predstavljanje Pjesničke Knjige – »jedne od najznačajnjih hrvatskih zbirki pjesama sredine i druge polovice dvadesetoga stoljeća« – stiže u moj obiteljski svijet i stoga je, sada, u svečanoj obljetnici i uz program Kolokvija kojega je sazvala Cvijeta Pavlović kao pročelnica Odjela za književnost Matice hrvatske (od 2022.), inzistirala vidjeti, na ovom kolokviju o njegovu Djelu¹⁰⁾, velikana hrvatske kulture Zvonimira Mrkonjića, kanonskog pjesnika suvremenoga hrvatskoga pjesništva (Biti, 1998: 79)¹¹⁾... i kao svježa urednica mrežnog časopisa ARTOS – Akademije za kulturu i umjetnost u Osijeku, prirediti pitanja¹²⁾ kojima bi prišla što bliže ne samo rečenicama o tom kritičaru i pjesničkom autoru nego i njegovim vlastitim rečenicama, pošto Njega, u nekim našim čak i kućnim uspućima o umjetnosti i kulturi ili književnosti, ponekad, uz Zorana Kravara, imenujem gramatologom svojega čitanja književnosti. U tom našem kućnom razgovaranju Mrkonjić je gotovo jednako nazočan kao i Chomski, Attali, Maleš, Čegec, časopis Quorum ili rana grupa Film te filmovi Wendersa, Fritza Langa ili Herzoga, Damir Miloš, napose trilogija Matrix... Paula je za vrijeme mojeg pripremanja portreta pjesništva Zvonimira Mrkonjića za Forum iz listopada-prosinca 2023., u vremenima mojih izočja, pomalo listala tih 50-ak njegovih knjiga kojima sam tijekom ljeta bio s užitkom okružen, stoga su njena pitanja nekako tada i predpripremljena...

VELEUMJETNINA MRKONJIĆEVE REČENICE I MIŠLJENJA

Mrkonjićev je naime taj velevažni kritičarski rad – SHP – u književnoj sceni prijelaza 70. u 80. godine, i sam tekstna veleumjetnina da parafraziram D.O.T. kada piše o AGM-ovim putopisima, stoga evo opet zajedničke rečenice za njih dvojicu, a također je upravo ono mjesto na kojem se nastoji primiti lirsku pismenost iz iskustva mišljenja o možda posljednjem mogućem pokušaju u slici globalno uznemirenog svijeta poduhvatiti se mijenjanja svijeta – susretanjem u najboljem mogućem lokalu – u sporom i nasladnom tekstu, gestama semanto i sintaktostila refleksivnog lirskog subjekta eseja, kritike, preciznije – izvaninstitucijske studije.

Ta književna hrvatska scena prijelaza 70-ih u 80-e čita SHP, sluša Talking Headse, Derridu, Joy Division, britanski i riječki novi val te punk kao razliku koju uočava Frederic Jameson, a u svom najranijem zanosu (glede Ganze i Falouta) čita i referira stihove Mrkonjićevih prijevoda Pongea, Chara, Bonnefoya (ma ne ne!, viče odjednom naš kafićki razgovor krajem 70-ih – to je preveo Igor Mandić a ne Mrkonjić, busao se i prezirno nama neznalicama docirao inače najsusretljiviji od svih nas – sada nažalost pokojni studijski frend – Stanko Dabić, koji je pak nekom egzistencijskom grješkom – autor koji je od nas četvorice jedini ostao bez zbirke, a bogme ne znam je li ikada makar u zataji složio kakav veći rukopis, iako je tih godina diskutirao vješto, a ciklus od 11 pjesama donio za naš također nikada ne objelodanjeni svezak nastupa »rijekovske« generacije, rukopisni svezak koji ima u našim današnjim prisjećanjima barem zabilježen naslov – Jedi se svijete, no nakladnički program našega tadašnjega Pedagoškoga fakulteta nije odobrio sredstva, te 1979., za tiskanje, nije nas uvrstio u »izdavački« plan...)¹³⁾, Mallarmea... uspoređujući što se tu nalazi blisko ili daleko od glazbe jedne pojave koja se zvala The Doors, ili filmskog fenomena westerna Sergia Leonea ili ipak francuskog novog vala Chabrola i Godarda et al, no posebice Claudea Debussyija, a ponovno, uvijek – Tina Ujevića.

UŽIĆE U BJELODANOM, U GRAFICI, STALNA LJEPOTA MRKONJIĆEVIH MJESTA ZA KNJIGU

Zvonimira Mrkonjića, esencijalnog mediteranografa¹⁴⁾ (usp. Mikulić/Pepić, Ribarić, 2007: 6), šezdesete nalaze u grafičkoj velemajstoriji uglednog i profinjenog časopisa Razlog (oprema Mihajlo Arsovski), prijelaz 60-ih u 70-e nalazi ga u bibliotekama K (Mihajlo Arsovski) i Teka (oprema Zoran Pavlović) te 12/20 (oprema Boris Bučan¹⁵⁾), a kraj sedamdesetih i početak 80-ih čita ga deridijanskom Razlukom, kako bi već/još u doba predanog za tisak SHP-a zabilježio međašnji postmode zbornik Slovo razlike – teorija pisanja... Od devedesetih godina nadalje Mrkonjićeva grafika knjiga uživa u rješenjima Meandra, a sam »Mrki« piše o Kniferu...

Primateljski je stanje huserlijansko-hajdegerovskog – postmoderni preliminarnog tijeka – u našim jezicima bilo osviješteno baš na početku 80-ih, naslovom Jeana-Françoisa Lyotarda tj. u beogradskom prijevodu kao Žan-Fransoa Liotar: Fenomenologija, BIGZ, 1980.; time se uspostavio slijed na već nazočne naslove poput Derridine Gramatologije prevedene u Sarajevu te, vidjelo se, zbog mnogo čega, »kultne« 1976. Stoga Mrkonjićev prijevod Heideggera Iz iskustva mišljenja u toj biblioTeki intenzivno puni obzor novog vala hrvatske književnosti i prvi se u sveučilišnoj povijesti postojeći osječki studentski časopis naziva Rijek, citirajući Heideggera iz tog Mrkonjićeva prijevoda: Vaga i tijek/ Staza i rijek..., a tamo kreću Delimir Rešicki, Stanko Dabić, Darko Vuković, Nedžad Ibrahimović..., malo poslije i Marinko Plazibat... Svi ti studenti i rijekovci imali su ne samo svoje primjerke dvotomnoga Suvremenoga hrvatskog pjesništva, nego i komplete koje su spremili u pričuvu za poklon u svakoj primjerenoj situaciji kontakta s nekim tko je na putu (Tatjana Lukić, Nena Smiljanić, Aleksandar Mitić...) prema onom najnasladnijem u pjesništvu. Kada se smješta u trećemilenijskom objelodanjivanju u spomenute Čegecove biblioteke – Mrkonjić sintetizira svoje najnasladnije izbore za objelodaniti svoje rukopise, knjige.

SHP – SUVREMENO HRVATSKO PJESNIŠTVO

Mrkonjićeva SHP, nakon ekspozicije o tome da se u sliku ovoga razdoblja nužno uklapa i djelovanje pjesnika prethodnog naraštaja, Dizdara, Ivaniševića, Vide, Vučetića itd. uz nazočnost triju klasika – Ujevića, Tadijanovića i Šopa¹⁶⁾, svojim se iscrpnim i mudrim iskustvom mišljenja postavlja u nadovezivanje onoga što je 20-kartično Boro Pavlović 1953. u Krugovima vedro strateški otvorio kao Poslijeratnu hrvatsku mladu liriku, s Malešovim dvama esejnim tekstovima u časopisu OFF krajem 1979. kada je prikazao stanje U obzoru novoga hrvatskoga pjesništva... a ta kinetika mišljenja prozračila su i napunila također vedar svijet kreativnog aktivizma hrvatske modernističke lirike i ukupnoga polimedijskoga višeglasja projekta Quorum. Naime, već 1985. u časopisu Quorum, u njegovom prvom nultom broju, dolazi i studija, koja doslovno predstavlja i prvi pravcati tekst/studiju toga časopisnog slijeda – sva napunjena referiranjem Mrkonjićeve dvotomnice SHP, naslovom Razine metajezičnosti suvremenoga hrvatskoga pjesništva, s tim da nakon prvoga »nultog« sveska Quoruma i u drugom »nultom« je nastavak te studije i nastavak temeljnog podrubljenja Mrkonjićevim riječima.

U PROPEDEUTIČKOM SVIJETU

No, u propedeutičkom svijetu npr. valja zabilježiti i barem dva podatka: da je (kao prvo) Ante Stamać od sredine 70-ih do sredine 80-ih obveznom referencom na kolegiju postdiplomskoga studija zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta Suvremena hrvatska književnost predavao Mrkonjićevu studijsko-antologijsku dvotomnicu Suvremeno hrvatsko pjesništvo¹⁷⁾, te da se »padalo« ako se nije znalo čistom i britkom rečenicom bez zastajanja odgovoriti na npr. pitanje: Prema Mrkonjiću – koja je razlika između poetika Andrijane Škunca i Dubravka Škurle?; treba i dodati (kao drugo) da je kolegij Stilistike, kao posljednji na koji se izlazilo na kroatistici Pedagoškoga/Filozofskoga fakulteta u Osijeku, od 1992. do 2006., spomenutu dvotomnicu imao kao nulti studijski zahtjev: bez suverenog visokopostotnog pisanog reagiranja na četiri pitanja o SHP¹⁸⁾ nije se moglo »izaći« na usmeni dio ispita. Stopostotni pak učinak na četiri odgovora o Mrkonjiću omogućavao je studentu »uzeti« prolazak na ispitu bez daljnjeg pripremanja svih ostalih osam obveznih literaturnih naslova: Guberina, Pierre Guiraud, Michael Riffaterre, Lodge – Načini modernog pisanja, Flaker-Škreb – Stilovi i razdoblja, Lešić, Pranjić, Vuletić – Jezični znak..., Dorfles – Kič.

ŽIVOT TEKSTA – ZAKLJUČNO

Život teksta, kao najnasladnije bartovsko i mrkonjićevsko oslobođenje pisma od povijesnog autora, ali i oslobođenje autora u njegovoj kriptohumanističkoj figurativnoj smrti u kojoj se zamjenski gdjekada javlja subjekt zvan pjesnik no nipošto podrazumijevano ja-om, ali svakako uz kriptohumanu nuždu osuđenosti na Povijest, ostavljajući na miru iskustvo mišljenja koje se, svojom sofisticiranošću, ogleda razvidnim sintagmatskim i sintaktičkim kretanjem pisma Zvonimira Mrkonjića, a bilo je nadsve izazovno, u nešto ranije opisanom studijskom kontekstu, pa kao izazovnom i nije mali broj studijskih kolega rado, u ranije opisanim studijskim okolnostima, dohvatio stopostotni učinak poznavanja načina mišljenja subjekta teksta toga naslova. Empirijski, subjekt nisu nikada tu upetljavali, znali su razliku, Razluku.

Užiće u tekstu Mrkonjićeve autorske spisateljske prakse pisma, njegove autorske stilistike razvijene baš u samom kritičarskom pismu i nakon više desetljeća znade biti očestom temom razgovora mojih susreta sa sada već iskusnim radnim kroatisticama i kroatistima, koji su u studije ulazili početkom trećeg milenija, napose ako uzmemo opet referencu na D.O.T. i njenu tezu o prekratkom stoljeću, što onda reperkusivno vodi i nultom desetljeću trećeg milenija. Mrkonjićev avangardni sofistikat jezične kretnje je trag koji je precizan i zna što radi i misli, misleći i što dok misli radi, metajezično autokritičan, a to je onda sve život Teksta.

U POVRATKU, ANEX

Nakon tristokilometarskog razgovora kojeg Paula i ja dovozimo na Kolokvij, u kojem mi je ona ispričala svoja pitanja pripremljena za slavljenika, kao i nakon četverosatne izvedbe kolokvijskih izlaganja, i odjavnu kavu s Brankom i Krešimirom, opet mi nastavljamo, u prostoru ukupnoga dvanaestsatnog izleta, još jedan povratni tristokilometarski razgovor resumea: o besprijekornom voditeljstvu Cvijete Pavlović; o uvodnim riječima domaćinsko-matičarskog subteatrologiranja predsjednika Matice hrvatske Mire Gavrana; o uvijek zavidno preciznoj tajnici HAZU-ova razreda Dubravki Oraić Tolić; o ppt-ovom portretu svečara urbo-portreta njegova splitskog djetinjstva iz riječi Joška Belamarića; o drugom besprijekornom izlaganju Miroslava Kirina o stalnoj njegovoj potrazi za kompletiranjem pedesetknjigovnog Mrkonjićeva opusa; o odsućima i pismima sunaraštajnoga Marka Grčića i suromanističke francuzistice Vande Mikšić; o izlaganju Borisa Senkera oko Mrkonjićeve teatrološke dimenzije urednikovanja i esejiziranja u prologovskoj pragmi; o analitičkom »upadu« Davora Šalata u predviđen slijed izlaganja; o ugodno radiofoničnoj Gordani Krpan uz glazbovne interese Svečara; o najdiscipliniranijem kontaktnom ne-čitanom izlaganju glazbologa Marcela Bačića; o neočekivanoj gorčini Borisa Vrge; o zanesenoj i interpretativnoj Sibili Petlevski; o metakritičarskoj Biserki Goleš Glasnović; o nezaustavljivom čitaču udvostručena izlaganja Draženu Katunariću, kao i o Bagićevu lapidarnom tonu poantiranja oko Mrkonjićeve Elegije, a potom i o komunikativno avangardološkom akcentu u ukupnom Mrkonjićevu opusu kroz riječi Branka Čegeca, o mojem podrupku i culectiranju Zdravka Zime.

(U Osijeku/Zagrebu, 5. veljače 2024.)

____________________
1) Ne samo dvadesetom stoljeću nego i trećem je mileniju je Mrkonjić predao važan smjer, svojim Prijevojima..., predao kritički podatak o mjestu na kojem treba prebivati kritičarska misao: nipošto ne na bahatoj arbitarskoj gaži, nego na dijaloškoj sofistikaciji.

2) U blizini Mrkonjićeva pristupa Bori P, a to su stranice 110–111 u Razdiobi, SHP, 1971/1972. Vera Blažević Krezić iščitava:

Gramatološko-grafolingvistički obrat – u užem smislu, onom dakle koji se tiče promjene perspektive unutar znanosti o pismu što pozornost svraća na složen proces pisanja više negoli na pismo samo – model je koji Zvonimir Mrkonjić, u teorijskoj analizi suvremenoga hrvatskoga pjesništva (od 1940. do 1970.), oplemenjuje širim značenjem i smislom temeljeći jedno poglavlje svoje kultne studije upravo na iskustvu jezika (i pisma) po kojem pjesničko priopćavanje i poruku treba manje razumijevati kao »sažetak djela kojim je ono upućeno (nekomu) izvan njega, negoli njegovu sposobnost da govori suvislošću svojih znakova kao opredmećenom imanencijom vlastitog sustava« (Mrkonjić 2009: 83–84). Ako su intrigantna povijesna pisma ona koja su, poput glagoljice, s odmakom, za razliku od onih koja se tumače dogradnima, onda je – nama jezičnim i pismovnim povjesničarima – barem jednako toliko intrigantan onaj pjesnički izričaj u kom su jezik i pismo nesvakidašnje i s odmakom uporabljeni, »ma i po cijenu jalovosti, nejasnoće i nesaopćivosti preko kojih preuzimaju sva opterećenja i neizvjesnosti općeg stanja hrvatskoga jezika« (Mrkonjić 2009: 88). Usp. u Lukić, Milica; Blažević Krezić, Vera. 2019. NOVA VITA GLAGOLITICI: Glagoljica iz perspektive znanstvenih, kulturnih i kreativnih praksi. Osijek – Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku – Hrvatska sveučilišna naklada, str. 163.

3) Također, na predstavljanju pretiska Đerdana 2001., iz Mrkonjićeva je drugog toma SHP izdanja (Tekstovi) otkopiran na formatu 70x100 cm, dakle izložbeno priređen, Stošićev čuveni i upravo Mrkonjićem uspostavljeni hit – Mahije, a konceptno su na kopiji zadržani svi tragovi višegodišnjeg listanja te stranice, pa je izložak sav od traga, subkromatske palete.

4) Metonimijski »Mrkonjić«.

5) Prvi puta Mrkonjića tekstno citiram 1979. u 50-kartičnom seminarskom radu o zbirci Molnji Radovana Pavlovskog, kojim radom polažem ispit iz makedonske književnosti, a 6 godina kasnije biva objelodanjen – uz veće redaktorske škare – u skopskom znanstvenom časopisu Spektar (Sintaksa na molnjite, Spektar br. 5, god. III. Institut za književnost Skopje, Skopje, 1985., str. 85–104.)

6) Piše jezikoslovka Maja Glušac: Promišljajući o svojim studentskim danima i razmišljajući o najvećim izazovima koji su to vrijeme bili preda mnom, moram priznati da je Mrkonjićeva antologija o suvremenome hrvatskom pjesništvu nadmašila sve ostale obveze. Gledajući iz sadašnje perspektive, dvadesetak (!) godina poslije i s malo manje godina radnoga iskustva i znanstvenoga promišljanja o (uglavnom) standardnome hrvatskom jeziku (a neznatno manje o stilistici), jedan je od razloga tomu zaključku bila Mrkonjićeva sintaksa, a onda i sadržaj o kojem je pisao. Moram priznati da danas tu antologiju uglavnom promatram (i njezine retke na poticaj profesora Rema) i ponovno čitam više s divljenjem, a znatno manje s osjećajem obveze i nerazumijevanja. Mrkonjić svoju sintaktostilističku analizu stihova/tekstova pojedinoga pjesnika donosi progovarajući krležijanskim rečenicama, čime ustvari čitatelju i sam nameće i od njega zahtijeva sintaktostilističku analizu kako bi se njegove misli shvatile onako kako je naumio. Primjerice, opisujući stilske osobitosti pojave/uporabe pojedinih sintaktičkih mogućnosti Stošićevih tekstova, smatrajući pritom sintaksu »kao ono najpreče«, Mrkonjić ističe važnost upravo sintakse, odnosno naglašava (sintaktostilističku) važnost odnosa veznika i bjelina u kojima se jedino oni ističu te ih određuje kao »naznake sintakse same«, odnosno naglašava da veznici »postaju prometnici sintakse uzdignute u transcendentnu nužnost duhovnog prostora stranice, odnosno teksta svijeta viđena u njezinu produžetku«.

7) Rem, Goran, Počinje li hrvatski književni postmodernitet 1971.? – metodologijske jezgre Mrkonjićeve razdiobe, Prvi hrvatski slavistički kongres, Zbornik radova II., Zagreb, 1997., str. 459–468.. Inače, taj prijevoj od 1968. do 1972/4. je strahovito intenzivan i tu je još niz teškaških knjiga koje olakšavaju nastup završetka i početka, kao 2 u 1: no, svakako zbirke Milorada Stojevića i nastup borhesovske prozne skupine sofisticiranih autora fantastike..., pa Skitnje, Toranj, Bolja polovica... Nova europska kritika, Gle, kako je dan..., Karneval cvrčaka... (bilježim o tome opet i u svesku Film hrvatskoga romana, 1914–2019: 2022, str. 213.).

8) Ne samo Milanja će konstatirati da će otada spomenuta teorijska optika – postmoderne – omogućiti i prerazvid svih ranijih punktova umjetnosti, pa i onih od sredine-kraja 19. stoljeća jer tada kreću signali modernosti.

9) Dokumentarno prošireno u Tvar kao pamćenje, ab, Zagreb 2006., str. 117–125.

10) Pišem »ovom« pošto je i ovaj rad bio i priređen za Kolokvij i tamo specifično izložen punk poetikom.

11) Komentar o uvodnim stranicama legendarnoga Izuma beskraja iz 1970. Marina Biti razvija ovako, apostrofirajući pritom Mrkonjićevo mišljenje poezije i poeziju kao uopće jedino posljednje pouzdano mjesto za biti:

»Svakodnevica u koju smo uronjeni bremenita je, nerijetko se čini, sumanutom i nadasve moralizatorskom potragom ljudskih bića za prizemljenjem svih ljudskih značenja – potragom za jednoznačnim i na sve primjenjivim definicijama svega poželjnog ili nepoželjnog, lijepog i ružnog, konstruktivnog i destruktivnog... Ideal je te i takve svakodnevice osloboditi se imperativa da uvijek iznova mislimo i udubljujemo se, da preispitujemo svijet koji stvaramo i sebe u tome svijetu. Takvoj se međutim tendenciji reduktivnog sažimanja ljudskoga mišljenja i ljudskoga jezika, rukovođenoj idealima automatskog, ne(samo)propitivačkog rasuđivanja, oduvijek i prije svih drugih suprotstavlja neobičan soj ljudskih bića koje nazivamo – pjesnicima«.

12) Poštovani g. Mrkonjić, ja sam Paula Rem, urednica digitalnog časopisa Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku – ARTOS. S obzirom na veličinu Vašeg doprinosa kulturi i književnosti, bilo bi mi drago da studenti i profesori Akademije za umjetnost i kulturu dobiju daljnji uvid u Vaše djelo.

Ovaj je razgovor postavljen uz Vašu 85-godišnjicu života i 65-godišnjicu od prvih – pa makar i kasnije objelodanjenih (u Izabranim pjesmama naslovljenim Maslina u čistopisu) – pjesama.

1. Objavili ste preko 20 zbirki pjesama. Postoji li i kakav niz bilježaka koje još niste aktivirali kao lirske tekstove spremne za bjelodanjenje – ili uopće ne radite tako da posežete u neku takvu vrstu radne dokumentacije – nego naprosto otvarate slijedeće i posve nove stvari kada se spremate za knjigu?

2. Kao judaistica, posebno zamjećujem da je u Vašoj poeziji prisutno mnogo biblijskih referenci: Jakovljeve ljestve, more kao dio obećanja o Abrahamu, ali i mnoge druge! Znamo da je judeokršćanstvo u podlozi naše civilizacije, ali koja je glavna motivacija za Vaše korištenje biblijskih motiva? Radoznalost? Obrazovanje? Mediteranski otvoreni svijet kontakata? Nešto sasvim drugo?

3. Niz knjiga Vam je u prostorima književnosti i ponajviše pjesništva, no dva se naslova knjiga izdvajaju jer se tamo bavite drugim umjetnostima – »Tvar kao pamćenje, likovni eseji« i »Ogledalo mahnitosti«. Kako je došlo do tolikog zaokupljanja drugim umjetnostima?

4. Vaš je znameniti kritičarski naslov objelodanjen 1971. i 1972. u dva toma, gdje je prvi tom studija a drugi antologija poetskih tekstova. Riječ je o Suvremenom hrvatskom pjesništvu (Razdioba i Tekstovi). Radili ste i kasnije opsežne pa i dvosveščane knjige o hrvatskoj lirici, također i još neke izbore hrvatskoga pjesništva. Kako je raditi takav arbitarski rad, kritiku i izbore u kojima kanonizirate, uspostavljate – prije svega svoje – slike stanja u književnosti? Ima li i u tom poslu užića, ugode, ili pak nailazite i na više nego osjetljive dimenzije?

13) A nekom aktualnom prilikom, u osječkom kafeu Grejp tu zgodu kontekstuiram u razgovor s Brankom Čegecom.

14) Ivana Mikulić piše o Mrkonjićevim mediteranološki generiranim retcima na 38. i 39. stranici Suvremenoga hrvatskoga pjesništva, gdje mu je fokusnim predmetom dvopodnebni i dvojezični te dvokulturni Radovan Pavlovski: Sredozemništvo u poeziji Radovana Pavlovskog označava pluralističko, sinkretičko i dinamično zajedništvo kojim dominiraju četiri osnovna elementa, a pjesnik nastupa i kao fiziolog i kao prorok. Iako doprinosi raslojavanju njegovih pojavnosti, on još više stvara fantazmagoriju Sredozemlja koja je na granici između kaosa i harmonije, mitologije i povijesti, prirode i kulture. Ti su retci sukladni njenom radu: Intrepretacija fantazijskog u lirici Katalin Ladik, u knjizi Kavez od trave, bestijarij, pjesme, prijevod: Kristina Peternai, Neotradicija, Osijek 2007., Pepić. Mikulić, supotpisan s Jelenom Ribarić i još dvadesetak studijskih čitateljica.

15) Između dva svoja suprotna usmjerenja... piše Mrkonjić u knjizi Tvar kao pamćenje, AB, Zagreb 2006., str. 103.

16) O Mrkonjićevu pristupu Šopu u Izumu beskraja, na str 56–57, Ružica Pšihistal bilježi: Šopovu preobrazbu stvari u čistu potencijalnost, usuprot sili tež i tezee, Mrkonjić motri fenomenogijom sveprisutnog iskupljujućeg vremena u kojemu je biti u prostoru izloženost svemirskom promatraču.

17) »Mrkonjićeva sraštenost teorije i prakse dominira njegovim principom pisanja te je time i sam praktičar poezije. Mogli bismo to potkrijepiti rečenicom da ‘jezik nije nešto izvanjsko, od nas odvojeno... on je, naprotiv, sredstvo u koje smo uronjeni.’ (Mrkonjić 2009: 80). Takav stav vidljiv je u opusu pjesnika egzistencijalnog iskustva čija se egzistencija ostvaruje pisanjem.« Usp. Blažević Krezić, Vera; Ćurak, Silvija:

^U rič sakrita Šokadija, med Đakova i Vinkovci položita // Oranica je rodila mene. Zbornik Stipe Damjanovića u povodu 75. rođendana / Lukić, Milica ; Žagar, Mateo (ur.). Osijek: Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2022. str. 199–220.

18) Apsolutno sam ju cijelu znala napamet i s kolegicama sam simulirala takva komparativna pitanja, svjedoči Maja Glušac, jezikoslovica osječke kroatistike... Ma znale smo!