Mrkonjićeva poetika, o kojoj sam već pisala i govorila, odvija se na razmeđu ludičkog i učenog, razigranog i analitičkog – pa sam tako naslovila prvi nacrt ovoga teksta. Tim bih se aspektima voljela jednoga dana pozabaviti u zasebnome tekstu, ali ovu ću javnu prigodu ipak iskoristiti da o Mrkonjiću govorim iz njegove poezije i iz njegova čitanja jednog od jezično i stilski najzahtjevnijih francuskih pjesnika Mallarméa, potaknuta Mrkonjićevim impresivnim, recentno, u izdavačkoj kući Meandar, objavljenim izborom i prijevodom. Zato sam nazvala ovaj tekst »Dar pjesme« prema Mrkonjićevu prijevodu slavne, ali po mnogočemu enigmatske pjesme »Don du Poème« objavljene 1865. godine u zbirci Vers et Prose.
Mrkonjićev poetski i prevodilački senzibilitet sposoban je ući u unutrašnji dijalog s nadlogičnom ljepotom Mallarméova stiha koji je iz simbolizma otvorio vrata modernom, pa i transmodernom pjesništvu našega vremena. Mallarmé, njegov »Dar pjesme«, i poetsko-prozna promišljanja »Knjiga, duhovni instrument« i »Tajna književnosti«, ipak su ovdje samo u funkciji mota za razmišljanje o Mrkonjiću kao autorskoj osobnosti – povod za vidjeti po kojim načelima se organizira praksa njegova mišljenja kao praksa pisanja koja obasiže razne žanrovske mogućnosti. Stoga svaka dionica Mrkonjićeva puta govorenja i slušanja – bilo da se iskazuje kao pjesma u stihu, pjesma u prozi, esej, prijevod, potraga za dramaturškim jezgrama događajnosti koja u društvenom prepoznaje teatralno, a kazališno vraća u poetsko kao igru nazbilj – sve to ukazuje na isti, raskošan, raznolik, ali jako dobro organiziran, prepoznatljiv sustav.
Moram reći da mi zapravo nije cilj baviti se prevodilačkim temama, čak ni tamo gdje mi je polazište u Mrkonjićevom prijevodu pjesme drugog pjesnika. A tu bi se dalo napisati zasebnu studiju o tome kako je Mrkonjić i s kojim književno-komparatističkim, a ne samo jezičkim umijećem, ulazio u unutrašnje dijaoge s piscima koje je prevodio. Kako bih ilustrirala to obje spomenut ću samo najreprezenativnije autore koje je prevodio – kao što su René Char, Henri Michaux, André Frénaud i Friedrich Hölderlin, kojima se Mrkonjić bavio šezdestih godina 20. stoljeća; zatim Paul Claudel, André Breton, Albert Camus, Francis Ponge, Stéphane Mallarmé, Martin Heidegger 70-ih godina; pa Arthur Rimbaud i Andre Gide 80-ih godina; Shakespeareovi Soneti su prevedeni sa Željkom Čorak; Rilkeove Devinske elegije s kraja 90-ih godina, pa njegov udio u Antologiji francuskog pjesništva, a početkom novog milenija Jean Genetovi Paravani, Roland Barthesov Užitak u tekstu i Lautréamontova Maldororova pjevanja.
Mrkonjić nije samo majstor dubinskog ulaska u tekst, nego i u kontekst, a njegovo dramaturško umijeće čitanja konteksta kao teksta, i prevođenja baštinjenog u suvremeno, jaka je strana i njegovih prijevoda. Raznolikost Mrkonjićevih prijevodnih interesa ukazuje na majstorstvo u kojem ništa nije slučajno, a ponajmanje u njegovoj antologiji koju je nazvao Slučajna antologija – prijevodi. Ipak, kao što sam već najavila, nije mi cilj baviti se prevodilačkim temama, nego će mi slavna pjesma »Dar poezije« i nekoliko drugih primjera iz Mrkonjićevih prijevoda Mallarméa poslužiti kao nit vodilja u obnovljenom užitku čitanja jedne dvadeset i osam godina stare Mrkonjićeve zbirke San, magla i ništa, izdane u nakladi Matice hrvatske.
Prije nego pokušam svježinu obnovljenog čitanja te Mrkonjićev zbirke prevesti u mini-ogled, moram uvažiti svečanost trenutka – činjenicu da je neposredni povod ovoga kolokvija Mrkonjićev 85. rođendan. Doprinos njegove autorske osobnosti hrvatskoj književnosti i kulturi je neprocjenjiv. Književno-komparatističkim uvidom u hrvatsku poetsku scenu, a nakon što je napravio razdiobu suvremenog hrvatskog pjesništva 1971. godine, Mrkonjić je uveo potpuno nove termine koji će se pokazati izuzetno poticajnim za čak nekoliko naraštaja književnih kritičara. Možemo slobodno reći da je domaća kritika upravo Mrkonjićevim dubinskim čitanjem sakupila rasuti teret bogate pjesničke građe u čvrst, a opet dovoljno fleksibilan sustav koji je pokazao svoju adaptibilnost izazovima različitih generacijskih poetika.
Mrkonjić je diplomirao komparativnu književnost i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali važno je napomenuti i da je studirao režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost, a da je duga desetljeća svojeg radnog vijeka vezanog uz teatar proveo kao dramaturg u Dramskom kazalištu Gavella. Istome kazalištu, koje, kad je krajem prošle godine obnovilo fasadu, dičeći se Gavellinim nasljeđem, zaboravlja pozvati na proslavu Mrkonjića, jednog od posljednjih, ako ne i posljednjeg živućeg učenika Branka Gavelle, i kazališnog čovjeka koji je u tome kazalištu bio zaposlen kao dramaturg čitav radni vijek i koji je osim kulturnog tjednika Telegram, uređivao i kazališni časopis Prolog. Ali mjesto gdje se njeguje kultura zaborava, ipak je malo šire od foajea jednoga kazališta – to je teatar društvene scene:
Osrednji teatar, tijesan za utopije,
tu baš nikome se ne da glumiti uludo.
Izgledat će bolje, kad se malo popije,
ostajemo makar da je sve to suludo.
Čim netko izostane, uskaču fantomi,
tekst govore, oponašaju nam pokrete.
Zar nećemo ubrzo biti što i oni
ko i oni, sjene lutat će nam proklete
(Mrkonjić 1996: 19).
Navela sam, vjerojatno se mnogi koji ovdje sjede sjećaju, dva katrena iz pjesme »Pozornica, propuh« iz već spomenute zbirke San, magla i ništa. Knjiga je to koja uspijeva pomiriti suvremeno sa svevremenim, vezani stih i tradicionalnu pjesničku formu s pjesmom u prozi, poetiku s politikom; uspijeva ispreplesti kritiku politike i duh vremena, duh naroda i krtiku duha naroda (kao u ciklusu »Sedamdesete na osamdesete«, posebno u pjesmi pod naslovom »Sedamdesete, poetika« koja na crno-humoran način, kolokvijalizmima i prostačenjima citiranim s ceste, ali i gradacijom damske napetosti do antiklimaksa gradi sugestivan prizor u kojem nam ususret ide sitni, paranoični doušnik sistema, jedan od onih tipova koji dovikuju »hej ti« i »znamo se mi«, prijete da će nam promijeniti lični opis, a kad se približe kažu: (...) ajde stari, daj mi cigaru, / pa ću ti ispričati sve / što sam im rekao o tebi (Mrkonjić 1996: 28).
Naravno, Mrkonjić ne bi bio Mrkonjić da ne uspijeva u svojim čitaocima stvoriti unutrašnju zebnju, neugodni osjećaj da bi bijednik iz pjesme koji nam prilazi mogao biti i naša vlastita pounutrašnjena perspektiva, otjelovljena bijeda autocenzure, dapače – poetika jednog vremena – baš kao što kaže naslov pjesme »Sedamdesete, poetika«.
Ali taj se naslov može razumjeti tek kad pročitamo dramski »prizor« iz te pjesme dokraja, pa se vratimo na početak. To je kao u songu kojeg je Mrkonjić naslovio »Proza«, gdje preinakom Gotovčeve dosjetke o stihovima kao najprikladnijoj formi za pisanje eseja, Mrkonjić kaže:
Soneti su najbolji za pisanje proze
jer metrika pruža zaklon trivijalnosti.
Život se ispraznio od ljepotne groze
(Mrkonjić 1996: 62).
Ispražnjenje od »ljepotne groze« za pjesnika je ravno »buđenju bez metafore«, a soneti su – kao što Mrkonjić piše u pjesmi »Kob propalih stvari« – »spleteni u smrtne kovitlace doba«.
Svaki je sonet spleten u smrtni kovitlac doba u kojem se piše; vezan je uz mjesto pisanja kao sudbinsko mjesto gdje nam poetika prijeteći ide ususret kao politika naše epohe. Mrkonjić, naravno, nije poeta vates – nego je pjesnik-dramaturg koji zna kako se razvijaju stvari, kakav bi prizor u kazalištu društva mogao »prirodno« slijediti iz prethodnoga prizora. Kazališni dramaturg je svjestan da je kazališna prirodnost iluzija. Normaliziranje iluzije ipak je puno opasnije u društvu nego na kazališnim daskama – ili kao što Mrkonjić kaže u pjesmi »Neprijatelj« – »svijet prima obnarodovanost trbosjeka« stoičkim mirom:
»Sve izraženija težnja da se povijesni monstrum tumači hirom prirode navlači nad našu planetu milenaristički sumrak, nepojmljiv čak suncu kojemu je sve prirodnije uskratiti nam svjetlost« (Mrkonjić 1996: 92).
Mrkonjićev »Navod iz apokrifa« koji glasi: »I djeca će vam se rađati sa slatkim licima ubojica« dramaturška je simulacija proroštva. Tom proroštvu ne treba glas vidovnjaka jer može, na osnovi puke logike slijeda društvenih prizora, predvidjeti kako će izgledati crna kronika sredine našeg, dvadeset i prvog stoljeća. To proroštvo je kadro prepoznati »retoriku iste skliske rečenice« koja svoju ispraznost ponavlja kroz povijest – tako što »zaobilazi svoju najdublju misao dok postojano upire u mjesto koje nas najviše boli« (Mrkonjić, 1996: 92).
Ali, već je Mallarmé primijetio: »Novina ostaje polazište; književnost se u njoj prazni po volji« (Mallarmé, prema Mrkonjić 2023: 168). U Mrkonjićevu poetskom sustavu odnosa tradicije i individualnog talenta, dijalog sa »starim« se odvija kao razgovor s baštinom domaćeg stiha, a razgovor s »novim« u pravilu je susret s modernističkim stranim. Stoga, naslov Mrkonjićeve zbirke San, magla i ništa možemo podijeliti ovako: »san i magla« pripadaju Ivanu Buniću Vućiću, a »ništa« ipak pripada transmodernome Mallarméu.
Mrkonjić je u duhovnom srodstvu s kasnim Mallarméovim promišljanjima, što se, na primjer, vidi u Mrkonjićevoj pjesmi u prozi pod naslovom »Ispravci« iz koje ću ovom prilikom pročitati ulomak, jer upravo ta pjesma otkriva odnos prema »ničemu« kao najvećoj malarmeovski rečeno, »tajni u književnosti«. Mrkonjić kaže: »Zrak, tijesto brzih vradžbina. Ukrasna glad laska sebi približnošću koordinata gdje se treba dogoditi: ništa. Ni oblaci se ne približavaju odviše zemlji opjevane oskudice. Usuprot mnogim mehaničkim krilima silaziš stanovito kao da vraćaš stranici na već pročitano, ojađen greškama i otiscima prljavih prstiju« (Mrkonjić 1996: 51).
Ništa je u malarmeovskom, poetskom univerzumu model poetskog svemira koji pjesnik gradi tako da neprekidno ispravlja koordinate na putu prema izmičućem apsolutu; pokušava se približiti apstrakciji smještenoj negdje u nedogledu brojive vječnosti – u prostor-vremenu jalovog, plavog i hladnog nebeskog azura. Dar pjesme je dijete vradžbina – crno u bljedoći koje raskrvavljuje krilo na staklu zlatom i kadom izgaranim. Obred aproksimacije laska samome sebi: taj dar mirisa, zlata i tamjana poetskog simulakruma – stvaranje je Ničega, a ništa je najbliže Apsolutu matematičke brojive vječnosti. Mrkonjić se bavi u »Ispravcima« sličnim očajem poetskog posla. Mrkonjićev napor u gradnji poetike je pokušaj da svoj svijet ponovno naseli bolom slika. To je poput izmišljanja »munje bez mogućeg uzemljenja«.
Obično se misli da čitaoci odlučuju hoće li – i kad će, ako će – biti primljen dar pjesme. Poetika je u neku ruku politika svojeg vremena. Novine su polazište njenog vrednovanja, ali poetski svijet funkcionira i po nekoj drugoj, kozmičkoj pravdi. »Suočen s agresijom, uvijek volim odgovoriti, da suvremenici ne znaju čitati« – napisao je Mallarmé.
Završit ću Mrkonjićevom pjesmom u prozi pod naslovom »Pjesma«:
»Pjesma koju ne mogu u svakom trenu izustiti, nije li to obujam poljupca koji poput piramide titra na svom vrhu? I zar to nije na meni teret putenog anđela koi se pobjedonosno uspravlja? Pritisnut sam u zemlju duboko do Egipta. Ja sam taj otisak u pijesku i on putuje, mijenja se za oblake, oblači i vedri. Zaboravi me, kaže, bit ću ti tijelo, tebi bez tebe, vratit ću se« (Mrkonjić 1996: 50).
1. Mrkonjić, Zvonimir (1996). San, magla i ništa. Zagreb: Matica hrvatska.
2. Mallarmé, Stéphane (2023). Stéphane Mallarmé. Faunovo popodne. Priredio i preveo Zvonimir Mrkonjić. Zagreb: Meandar Media.
2, 2024.
Klikni za povratak