Knjiga Umjesto kave Božice Brkan sastavljena je od 80 tekstova/izabranih od ukupno njih 400-tinjak objavljivanih na autoričinoj internetskoj stranici www.bozicabrkan.com u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Tekstovi su tematski heterogeni, nastali iz želje da se ostavi trag o trenucima koji su, po osjećaju autorice, vrijedni pamćenja, koliko god bili, recimo eufemizmom, diskretni, barem s obzirom na detalj koji ona akcentira. Iz činjenice da se radi o događajima koji (često nažalost) nisu od znatnijeg medijskog interesa i neće, barem ne iz perspektive iz koje ih razmatra BB, naići na kakav zamjetniji odaziv, autorica ih označuje kao »neteme«. Spomenuti je pojam u aktualnom kontekstu specifičnog političkog diskurza dobio sasvim novu razinu značenja postavši, u BB primjeni, svojevrsna intertekstna ironična distorzija polaznog pojma (tema – netema kao pojam političnog diskurza – aktualna BB netema drugog stupnja, s upisanom sviješću o ironijskim reperkusijama)... Reći je s tim u vezi – vrag je u detalju, kako nas uči izreka (ali i Bog je u detalju, kao što reče arhitekt Ludwig Mies van der Rohe... ili Gustave Flaubert, tko bi to znao). Ili, u konkretnom slučaju, u kontekstu/kontekstima.
Zapisi/ogledi/blogovi nanizani su kronološkim slijedom, s nadnevnim oznakama i linkovima koji omogućuju pristup e-formatu teksta. Uključeni blogovi uokvireni su popratnim paratekstovima (autoričin predgovor Poziv na kavu, poziv na blog te završni esej na temu bloga kao formata i njegove povijesti Umjesto algoritma: Imaju li blogovi smisla u 2024.?, iz pera Ivana Brezaka Brkana).
BB teme hvata »u hodu« prošetavajući se, bilo fizički bilo virtualno/imaginacijski, širokim prostorom od Zagreba (naravno, najčešćeg mjesta zbivanja), preko Samobora, New Yorka, Malinske, Roča, Đelekovca, Siska, Krapine, Okešinca... Tekstovi su, najčešće, zapažanja o na neki način zanimljivim izdanjima knjiga, izložbama... ponekad u formatu bilješki o događajima sasvim osobne važnosti (neočekivan susret s M. Mićanovićem u kontekstu promocije knjige) ili o »nevažnim« detaljima (štap Janka Draškovića), ali koji svojom neobičnošću intrigiraju interes čitatelja. Autorica dodirne i socijalno-ekonomske teme (kolaps Megglea u Hrvatskoj i sudbina radnika koji ostaju bez posla, Letio nam, Galebe!). Izvjestan broj tekstova bilježi događaje od kapitalne kulturološke važnosti. U tom smislu izdvajam opasku o njemačkom prijevodu Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže iz majstorske radionice Borisa Perića. Uz to BB će progovoriti i, npr. o zanimljivostima kao što su grafiti i mogućnost da se u takav format upiše (klasičan, provjeren, vrijedan) stih, osobito je zainteresirana za stanje jezika (osobito za jezik javnih glasila, na što je, kao novinarka, izuzetno osjetljiva), nadalje za književnost u svim oblicima pojavnosti, književne manifestacije, od Goranova proljeća do gostovanja u školama...).
Opaske bilježi nepretencioznim, intimnim diskurzom s mnogo fragmenata iz osobnog životna, ne analizira, ali potiče/predlaže (Oni koji se stručno i znanstveno udubljuju u tekst stvarno imaju zanimljivu temu.; u povodu prijevoda Maloga Princa na kajkavski). Sasvim ozbiljno i s kompetencijom iskustvenice u praktičnom radu govori o manje ozbiljno shvaćenim oblicima stvaralaštva, kao što su ljubići, chik-lit ili kako vam drago (Ljubiće ne objavljuju samo ženski časopisi niti čitaju samo žene). I ovdje, kao što je već rečeno, autorica informira i problematizira, postavlja smjernice/pitanja kojima bi bilo dobro krenuti u obradi teme. Tako spomenuti blog/kolumnu/zapis o ljubićima završava otvaranjem, a ne zatvaranjem prostora teksta (Bilo bi zanimljivo i znakovito istražiti i fenomen autorstva /.../ Za kraj, umjesto zaključka, postavljam niz retoričkih pitanja...).
Zapisi detektiraju odabrani problem/situaciju, daju osobni komentar bez razvijanja potencijala situacije, s tim da u nekim slučajevima autorica ipak izrazitije razvija složenost problema i otvara moguća rješenja transformirajući tekst u zaokružene esejističke radove. Recimo, u zapisu Što bi sad čitala mala Božica, u kojem se bavi temom čitanja, osobito vezanim uz mlađi naraštaj, navodi čitav niz strategija kojima bi se aktualna, ne osobito zadovoljavajuća situacija, tijekom vremena i ulaganja, mogla promijeniti. Već samim takvim – u ovom slučaju analitičkim i slojevitim – pristupom akcentira se kompleksnost problema te i prikladna rješenja trebaju biti kompleksna (... da stručna, kompetentna, a ne marketinška ocjena kaže bitno, a za najmlađe i s naznakom ocjene. Posebice lektirno, o čemu se prigodno uz kurikul mnogo govori. Presudna je kuća, ali i vrtić i škola, jer, primijetih na terenu: presudna je, a vrlo različita zainteresiranost i osposobljenost učitelja, nastavnika i profesora.).
Autorica ne priznaje granice djelovanja postavljene izvana i ne zastaje na skromnim mogućnostima njima otvorenim: traži rješenja i djeluje, najviše sebi najprimjerenije – književno (Ne može biti toliko malo slušača da bismo odustali od čitanja). Govori iz situacije realizirane kreativke koja je nizom nagrada ovjerila svoju poziciju uspješne autorice te ne iznosi samo sasvim osobnu tjeskobu u vezi sa stanjem kulture nego situaciju motri načelno: nastoji ostvariti bolje uvjete za skupinu srodnika po želji za pisanjem i čitanjem.
Ističem, kao specifičnu oznaku autorice – kekavski tekst Napršnak kave, 6.4. 2016., bez kakvog bismo se vjerojatno malo zamislili o profilu i nakani knjige, s obzirom na to da je BB poznata po predanosti svom zavičajnom jeziku. Posebne je pažnje vrijedan i zapis Rekvijem za Trebež i ostali rekvijemi, 8. srpnja 2016., u kojem temu paralelne tragedije čovjeka i prirode razvija u izuzetno emotivnu crticu o djedu koji umire s nestajanjem (pomorom) prirode. Priča dosiže ganutljive momente sudbinske patnje i poraza (Za djedom su šumjeli javori, topole i hrastovi. Posljednji jastreb letio je visoko iznad djedova doma), emotivno je topla i sugestivna te se po svojoj razrađenosti i cjelovitosti izdvaja u kontekstu tekstova kojima je intencija uglavnom informativna te koji, shodno tome, sadrže podatke i generalne impresionističke sudove.
Rado bilježi uspješne, konstruktivne pojave, no zamjećuje i one nezgodne (uz razmatranje o Fondu Miroslava Krleže i dobrobiti koju on omogućava, naznačuje i kako se književnici/pisci/autori svako malo međusobno hvataju za gušu, polemiziraju/svađaju zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada..., a što o tom reći – c’est la vie!
Zanimljivo je što tekstovi sadrže mnoštvo obiteljskih »štikleca« – muž, sin, unuk... cijeli »klan BB« prošetava se Božičinim zapisima, tako da je ton prilično intimiziran, ali obiteljski sloj uglavnom je okvir, kontekstno uključen jedan od koncentričnih krugova/tekstova koji su i nastali iz tog neformalnog (uglavnom) dijela postojanja, integralnog i samo blago nagnutog nekoj od glavnih tema. Tekstovi imaju karakter »čavrljancija«, odatle im i zajednički naziv (Umjesto kave): pitki su uvod u dan, život, događanje koje čeka kad s neformalnim dijelom, kao laganom, neobaveznom i raspršenom pripremom, završimo. Znamo iz životne prakse koliko su takvi momenti ljekoviti i koliko, dobro odrađeni, daju danu smislenu podlogu.
Uostalom, po jutru se dan poznaje, kaže stara izreka... a, prigodno, možemo reći – i po dobrom ćeretanju i dobroj popratnoj kavi, koji razgibavaju um, dušu, jezik. S tim u vezi, ne mogu ne spomenuti »kavinski« blog/zapis Idemo na kavu! – Umjesto kave 9. svibnja 2020. (tim više što se nametnuo kao naslovni) koji, naravno, tematizira ritual pijenja kave, u kojem je kava više metafora za susret, druženje... praksu ugodnog socijalnog kontakta, uz, naravno, spomenuti informativni ornamentarij o naslovnoj temi – o stanju i povijesnoj praksi kavopilstva u Hrvatskoj.
U tom tonu završavamo, citatom: Kako god, idemo na kavu!... pa i na čitanje: štofa ima napretek. Tko želi više, link je aktivan: www.bozicabrkan.com.
2, 2024.
Klikni za povratak