Zanimljiva epska drama

Zdenko Zlatar novo je ime u hrvatskoj dramskoj književnosti. Ni na jednoj od dvije netom objavljene knjige nema životopisne zabilješke te ću ga predstaviti kratko onim što znam iz »usmene predaje«, uz ispriku ako u ponečemu griješim.

Rođen je u Dubrovniku. Stjecajem obiteljskih prilika (majka se preudaje) školuje se u Chicagu, u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je i doktorirao te predavao povijest kulture i književnosti na tamošnjem sveučilištu, a zatim na sveučilištu u Sidnayu, u Australiji. Umirovljen kao profesor povijesti, nastanjuje se u Dubrovniku, no iz Sidneya ga traže da nastavi svoja predavanja za koja nemaju zamjenu. Kani nastaniti se u Zagrebu. Poliglot je, pa i lingvist, uočljivo nedostižni znalac osobito povijesti Dubrovnika i Bosne. Osvjedočeno je hrvatski rodoljub.

Ova njegova »epska drama«, kako je s razlogom podnaslovio, doista je epska. Na 129. stranici, dijalozi koji su svi u deseteračkim i jedanaesteračkim stihovima; SAV ZBOR USTANE I STOJI NA NOGAMA PREKRŠTENIH RUKU – OSTAJE I ŠUTI DOK GOST RADIN I KARIJATIDE ZBORE:

Pa prije, sinko, Tvog posljednjeg ,Zbogom’
Pred mojim stećkom mladu pogni glavu
Pa mi izusti molitvu pred Bogom
Onu JEDINU – i JEDINU PRAVU (50)

SVA SCENA ZAMRZNUTA. ZASTOR VRLO POLAKO PADA. To je svršetak drame.

Brojka »50« u zagradi je uputa na pedesetu bilješku, a ona kaže: »Crkva bosanska – kao i katari u južnoj Francuskoj i patareni u Italiji, priznavali su i molili samo jednu molitvu, tj. Oče Naš, jer potječe direktno od Isusa Krista po tekstu Novog zavjeta. Za Crkvu bosansku, ona je bila jedina prava.«

Osim što imamo ZBOR i Karijatide, kao u antičkim tragedijama, u drami je, znači, čak pedeset bilježaka. Pretposljednja strofa ima dvije bilješke, gost Radin zbori:

»ZNAJ – što si sad ti – ja to juče bih
Što sam sada ja, ti ćeš biti sutra
VJERU ANĐELA (48) klečeći spovidih – (49)
Svetu molitvu molih svakog jutra.

Bilješka 48. tumači: »U povelji kraljice Jelene o carini postoji vrlo važan podatak o njezinoj vjeri koju ona naziva ‘vjera anđela’. Vidi: Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi (Sarajevo 1969.) 167 i bilješka 377«.

Bilješka 49. glasi: »V. citat iz oporuke gosta Radina 1466. godine: ‘NA ZEMLIU KOLENA POKLEČUĆE’. Vidi: Prilog II. i Franjo Šanjek Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.–15 st.) (Zagreb, 2003.), str. 364.

Zašto je taj Radin »gost«, objašnjava se, prema dubrovačkim arhivskim izvorima kojima Zlatar vjeruje više nego ostalima jer bolje poznaju prilike u zapravo susjednoj državi: Manihejci, odnosno bogumili, talijanski patareni, imaju »svoju hijerarhiju«. U Crkvi bosanskoj »prvi je djed, drugi je gost, treći je starac, četvrti je strojnik« (bilješka 4).

Ova sadržajno vrlo zanimljiva drama, doista je neka vrsta »bosanskog Hamleta«. Da je »teško izvediva« napisao sam zato što bi njezino cjelovito izvođenje zahtijevalo dvostruko ili čak trostruko vremena na koje su recipijenti suvremenoga kazališta priviknuti. Drugi je razlog taj što je autor povjesnik i što do u detalje poštuje činjenice koje su ponekada opterećujuće, osobito u dugim dijalozima ili u monolozima.

No, usuprot tomu, ne dvojim da bi se mogao naći zainteresirani redatelj kojega bi zaintrigirala sudbina bosanskoga kraljevstva, osobito stoga što se suodnosi naroda i vjera u Bosni ništa bitno nisu promijenili, ni danas. Jedino su bogumili, krstjani Crkve bosanske, za Rim hereza, manje-više svi prešli na islam, a od Osmanlija pokoreni Srbi, kao osmanlijske sluge, potkivači konja, čuvari harema i slično, sa svojim osvajačima pregazili su Drinu prema zapadu te su ti tadašnji sluge današnji gospodari pola Bosne, pa su se ne-prilike samo umnožile i pogoršale. Čujmo napomenutoga gosta Radina u Zlatarevoj drami:

Djedu glavo sve Crkve bosanske/ (...) Svi mi znamo jer nikakva nije/ Teška tajna da se braća mrze./ Da su braća u velikoj svađi./ Da je zavist zavladala njima,/ Da im pamet oduzela srdba./ Da su r’ječi među njima pale,/ Da su kivni jedan na drugoga,/ Da se slažu da im sloge nema,/ Da proklinju jedan drugom ime,/ Da im srce se je skamenilo...

Zar danas tu u našemu susjedstvu nije upravo tako?! Znači, Zlatareva je »epska drama« suvremena, ma koliko da je povijesna istina i činjenica.

Prije svega ostaloga, u tomu vidim razlog da netko tko ima mašte, snage, znanja i volje posegne za uprizorenjem ovoga zanimljiva štiva. Možda netko u Sarajevu, bivšoj Vrhbosni? Kažem »štiva«, jer je čitanje napeto i zanimljivo, premda je oblik djela dramski. Moguće da bi primjerenije bilo reći – znanstveni oblik. Naime, knjiga donosi i zemljovidne karte onoga doba, fotografije portreta kralja Tomaša i drugih, a osim Bilježaka, još i vrlo opsežnu Bibliografiju te dva posebna priloga: Pad anđelā – ključni mit dualističke hereze (Prilog I.) i Ključni izvori za herezu Crkve bosanske (Prilog II.). Tko voli otići u povijest, iznimno mu može biti zanimljivo sve to čitati.

Iz Bibliografije se vidi da je i sam Zdenko Zlatar autor tri objavljena znanstvena rada o Crkvi bosanskoj – na engleskom jeziku.

Osobe su:

TOMAŠ, kralj Bosne, 1443.–1461;

KATARINA KOSAČA, kraljica Bosne, 1446.–1478.;

RADIVOJ, stariji brat Tomašev;

STJEPAN TOMAŠEVIĆ, sin i nasljednik Tomaša kralja Bosne (1461.–1463.);

GOST RADIN, vodeći strojnik Crkve bosanske;

DJED MILOJE, poglavar Crkve bosanske;

TOMO TOMASINI, papin legat;

DVORSKI KNEZ;

RASTUDIJE, Radivojev sluga;

TRI MANIHEJCA: JURAJ KUČINIĆ,

STOJSLAV TVRTKOVIĆ,

RADOVAN VJEDČINIĆ;

GUSLAR;

TRI GLUMCA;

TRI RASPODA;

ČETIRI KARIJATIDE;

ZBOR;

DVORJANICI, GOSTI, VELMOŽE

Činova je pet (OČE NAŠ, DVA KRALJA, KATARINA KRALJICA, AUSCULTA FILI i VOX RAMA), scena je deset, a nakon njih su stasimoni, odnosno nastupi Zbora i Karijatida koje tumače zbivanja. »Ausculta fili«, navodi Zlatar, početak je papinske bule Bonifacija III., a znači »Čuj me, sine!«, dok u ugarskim izvorima Rama znači isto što i Bosna, (op. aut.). Puno je preuzetog iz antičkog teatra, a Djedov monolog, kaže nam pisac, napisan je prema Shakespeareovu »Biti ili ne biti«. Napomenuti je da je sve u stihovima, također i kod engleskog dramatika. Zlatar namjerno naslanja svoje djelo na već poznata djela.

Predočiti svu radnju neprimjereno je mjestu ovoga prikaza, ali navest ću nekoliko stihova koji, prema mojemu nahođenju, tu radnju bitno označavaju.

Hoću da SVJETLOST bljesne izdaleka/ i obasja svemir čitav, rekne Bog (...) Jer Tomaša kralja bosanskoga / Brat i sin mu zajedno ubiše (...) Ubaciše ovu zemlju našu/ U razdore kakvi se ne pamte (...).

Tomaš, kralj bosanski, prihvatio je nauk rimokatoličke vjere, znači u Bosni su, ulaskom Srba i Turaka u nju, nastale tri vjere umjesto samo jedne ili do tada dvije (druga je kršćanska »hereza« Crkve bosanske, prema vatikanskom tumačenju). Tako su u Bosni nastale tri vjere, kako je i danas (op. aut.).

A kako je nestala Crkva bosanska, zašto?

RADIVOJ (Tomašev brat i njegov ubojica, skupa sa sinom mu, op. aut):

Djedu – glavo od Crkve bosanske/ Bolje Turci nego oklopnici,/ Bolje čalma nego mitra rimska,/ Bolje Islam nego rimski primat (str. 92)/ Mehmed hoće sve zemlje do mora/ Osvojiti i vladar im biti (str.93).

Tako je i bilo, radi harača, dakako. Mudri Dubrovčani su shvatili to i plaćali godišnji harač za vlastitu slobodu unutarnjeg ustroja, plovidbe i trgovine.

Recimo ipak i kako je sve to završilo u »epskoj drami« u kojoj je kralj bosanski odbio Osmanlijama plaćati harač: I kad Stjepan (Tomašević, op. aut.) ugledao vojsku/ Prepade se pa pošalje glase/ Mehmed-paši ne bi l’ spaso glavu/ A ovaj mu obećao život/ Ako će se bez borbe predati (44, Mavro Orbini, Kraljevstva Slavena, Zagreb 1999.)/ Radivoja uhvatiše Turci/ Odsjekoše njemu rusu glavu/ Ispod Ključa kraljevskoga grada/ Al’ car turski neće ni da čuje/ Da Stjepana kralja pusti živa/ Već ga preda nekom Perzijancu/ Da Stjepanu glavu odsiječe/ Tako one koji zadaviše/ Starog kralja Tomaša od Bosne/ Stekla grozna i pravedna kazna (str. 126). Stjepan Tomašević vladao je samo tri godine (op. aut.)

Ni s kim historija nije napravila takvu šalu kao s nama. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke i nema više ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije; na zadnjoj se korici knjige navode ove riječi Meše Selimovića. I ne donosi se to samo na islamiste.

Zanimljiv je i moto knjige. To su stihovi Maka Dizdara: Ovdje se ne živi samo/ Da bi se živjelo/ Ovdje se ne živi samo/ Da bi se umrlo/ Ovdje se i umire/ Da bi se živjelo.

Završno: Današnji Tomašević, ne sin kralja Tomaša, ali onaj koji je također pogazio vjeru svojega oca, ima prigode vladati i dulje od tri godine!? A u Bosni je sve još i znatno gore negoli je onda bilo. Stoga vrijedi pročitati i predstaviti »epsku dramu«, dubrovačkog domoljuba, znanstvenika i američko-australskog profesora povijesti Zdenka Zlatara.