Zalevski i Carek

Carek je doista dobro, u detalje, poznavao sve važne likovne kritičare, onako u dušu, pa tako i Janka Zalevskog, kažu mnogi, vodećeg u svome poslu.

Ali, Careku je bila poznata i ona druga, tamna strana. Zalevski je oduvijek želio biti pilot, no zdravlje mu nije dopuštalo da se njegov letački san i ostvari. Bio je sitan, boležljiv i dovraga iskompleksiran, navodno neželjeno dijete iz čudne veze.

Od malih nogu Zalevski je dobro naučio – budi pristojan i to će ti otvoriti sva vrata. Tako je i stigao do doktorata, cijelo vrijeme sanjajući beskrajni azur neba, gotovo osjećajući skučenost pilotske kabine.

Pristojno se i oženio. Uzela ga je za supruga Magda, pripadnica dobrostojeće obitelji, možda i malo više od te razine.

Koliko se ona više trudila u braku, on je sve nemilosrdnije sanjao plavo prostranstvo, no ponekad je i primjećivao njezinu prisutnost i tek za tren napustio letjelicu. I kada je pisao o suvremenim kretanjima u umjetnosti, sjedeći u miru svoje radne sobe, razmišljao je kako sve teže podnosi raznorazna mazala, što u potpunom besmislu mašu kistom i dlijetom.

Uskoro je u alkoholu, nakon brojnih svečanih večera i prijema, pronašao kakvo-takvo opuštanje, barem nekakvu zamjenu za nebo. No, tek onda bi se budio sluđen i onako posve onemoćao, pijan do besvijesti, mrtav za ovaj svijet, izvodio je nevjerojatne akrobacije sa svojim srebrnim zrakoplovom, ležeći u vlastitoj bljuvotinu ispod stola u svečanoj sali.

No, ni alkohol a ni zrakoplov nisu ga omeli da vrijedno radi na svojoj karijeri, na toj lijepoj predstavi za javnost; tako bi se obično rugao sam sebi kada bi se u ogledalu suočio s nepoznatim likom. Za Zalevskog se govorilo kako je kao profesionalac često vrlo beskompromisan ali pristojan, često opak ali fin.

I tada ili nešto prije, Zalevski je upoznao pravoga Careka. Antikvar ga je gotovo uvjerio kako se svijet sastoji samo od materijalnoga, sve ostalo je san ili varka.

Vješto su mešetarili tržištem umjetnina priskrbljujući si znatna sredstva.

Magda je bila oduševljena nevjerojatnim sposobnostima, neotkrivenim mogućnostima svoga supruga, rado pokazujući u javnosti ponos.

No, Carek je u međuvremenu navukao Zalevskog i na opijate, tako su neki šaputali. Pričali su dalje u pola glasa kako se Zalevski uopće nije bunio, avionski motori brujali su sve jače i pozivali kritičara neka zauvijek napusti ovu sredinu i preseli se za vječnost u pilotsku kabinu.

I u to doba, Carek je Zalevskom tek natuknuo nekoliko intrigantnih misli o Baumanu. Ispalo je, da se davno kritičar upoznao s Baumanom i vidio njegovu svaštaru niti ne sluteći kako dvojac pokušava isplesti zamku oko njega.

Ali, Bauman nije zagrizao. Zalevski je, iako nedovoljno otriježnjen, uočio kako Bauman doista živi u nekom svom svijetu, javno; za razliku od njega, on, Bauman ne krije što voli i što jest, a ne kao on, Zalevski.

Bauman je odbio ponudu i zaključao se u svom stanu.

Uostalom i Carek i Zalevski imali su i drugog posla, mnogi su poput Baumana ponešto sakupljali i istina je, negdje je po zakonu vjerojatnosti moralo biti i pravih bisera, jer to je matematika a ona ne griješi.

Bauman je umro između mnogih teških pijanstava Zalevskog.

Vlast je preduhitrila sve kombinatorce i zapečatila Baumanov stan da bi u tim danima Carek bio sve uvjereniji kako se za Baumanovu zbirku moglo izvući i nešto, nešto više. A temeljita gradska vlast sporo je rješavala Baumanov slučaj, slučaj potencijalnog nasljednika.

Kako nitko nije pronađen a mogao bi dokazati bilo kakvu rodbinsku povezanost s Ernestom Baumanom, grad je uzeo stan namjeravajući u njega smjestiti, naravno nakon stanovitog preuređenja, nadolazeću političku zvijezdu, nimalo ne razmišljajući o onim prašnim komadima drva i gipsa.

I nekako se Zalevskom nije dalo baviti više s tom prokletom Baumanovom ostavštinom, odavno je zaključio, kako to sve skupa ne vrijedi mnogo, ipak nešto više nego ništa, ipak nešto više ali ne mnogo. Stoga ne razumije Careka što ga svaki dan podbada s neugodnim pitanjima o tim stvarima.

Unatoč prisnosti s vlastima, Careku je promakla informacija o dražbi ne osobito vrijedne zbirke nekog Baumana, jer je vlast procijenila kako ona ne predstavlja ni minimalni umjetnički doseg a da bi se na temelju te vrijednosti grad morao pobrinuti za njezin smještaj i čuvanje. Zbirka je raskomadana i rasprodana.

Carek je čuvši tu vijest doslovno poludio, no brzo se je pribrao. Angažirao je sve poznate veze podzemlja i nadzemlja, kako bi najprije došao do svih imena kupaca.

Za nekoliko mjeseci, jer grad nije posebno evidentirao kome je i što prodao osim podataka, kip pod brojem=toliko novaca, Carek je imao u svojim rukama cjeloviti popis kupaca i započeo otkupljivati komad po komad Baumanove zbirke, često uz istu cijenu po kojoj je i skulptura prodana dražbi a ponekad je morao i platiti znatno više jer su ga ti neki i prepoznali.

Uskoro je zbirka gotovo kompletirana, osim Dječaka, Ribara i Drvosječe. Djevojka od bijelog gipsa s prekriženim rukama među prvima je stigla. A one tri skulpture ubrzo su nakon kupovine promijenile nekoliko vlasnika i nikoga baš nije zanimalo tko kupuje ili tko prodaje.

Carek je danomice bjesnio.

– Pa zar ne mogu pronaći tri bijedna kipa, stvari bez ikakve vrijednosti? Zar je to moguće Zalevski, ogavna pijanduro?

Zalevski je odmahivao rukom i molio Careka da ga ne ometa u letu.

Ipak, kada se nešto tako želi, ponekad se i ostvari. Suradnik mnogih antikvara, probisvijet po zanimanju, Masni, ušao je u trag najprije Dječaku a ubrzo i Ribaru.

Carek je sjao dok je obilazio oko skulptura.

– Napokon, napokon Carek, ti si sila stari moj, ti si broj jedan. Ha, ha, ha, ha, Bauman, ipak te imam iako nisi htio, imam te, imam te Ernest.

Masni je u međuvremenu tragao pomamno za Drvosječom. Zalevski se više nije budio iz alkoholnih isparenja. Magda je posve digla ruke od njega i prepustila ga sasvim sudbini zrakoplovca.

Masni je nekoliko dana kasnije ušao u trag Drvosječi, otkupio ga je uz nešto dodatnog uvjeravanja i dostavio ga je Careku. A Carek je osjećao, mogao je opipati samoću na vrhu svijeta jer nikoga nije bilo pored njega, njemu nitko nije ravan, svi su ispod njega, zauvijek.

Iako posve omamljen Zalevski je promucao dok je zurio u Drvosječu.

– Nije to ništa, Carek...

– Nemaš ti pojma pijančino, bolje šuti, evo ti na, pij, pij i šuti.

Carek je u velikom podrumu ispod antikvarijata posložio po nekom svom doživljaju cijelu Baumanovu zbirku i bio je više no zadovoljan.

U idućim je danima isključivo vrijeme provodio u podrumu, zagledajući se sve više u ta krhka tijela pod njegovim nogama, poneku skulpturu je pomaknuo lijevo ili malo desno, kako bi još više došla do izražaja. No, počeo je osjećati sve jači nemir, naprosto je iskakao iz njegova preplašena tijela, sve je više uviđao koliko je Zalevski u pravu. Ovdje nešto nedostaje.

– Što tu fali? – uzdisao je Carek. – Što nedostaje!?

Bauman. Bauman nedostaje. On je srce zbirke, on povezuje sve ove nepovezanosti, i drvo i broncu i gips i terakotu i ulja, sve. Bauman je srž, on je srce zbirke.

– Zalevski je pravu, zbirka doista ne vrijedi mnogo, hladno je već idućeg dana zaključio antikvar. Samo s Baumanom je bila prava vrijednost.

Carek se snažno lupi po čelu. – Budala, ti si budala Carek.

Prodrma Zalevskog, no ovaj se nije micao.

– Evo, i on je otišao a ti si i dalje budala Carek...

Sjedne za stol i zadubi se u katalog Baumanove zbirke.

* * *

Doista, trebalo je učiniti mnogo što kako bi netko iz javnosti uopće pokazao bilo kakav interes za Baumanovu zbirku. Carek je vješto organizirao tri samostalne izložbe Baumanove zbirke u tri glavna grada države. Unatoč svemu osvrti u medijima bili su mlaki. Jedna zgodna zbirka osamljenog čovjeka, ništa više. Zanimljivo ali ne i intrigantno, samo to.

Zalevski je u međuvremenu sahranjen uz adekvatne počasti, čak je i posmrtno odlikovan za svoje zasluge.

Kako je i red, Janko Zalevski ubrzo je potonuo u zaborav, neki su ispočetka stidljivo a onda sve glasnije tvrdili kako je on svoje prosudbe često donosio teško omamljen alkoholom ako ne i nečim drugim, još opasnijim; sve skupa je akademska ništarija koja sanja let kroz alkoholna isparenja, mrmljali su oni koje je Zalevski ošinuo bez imalo obzira, vjerujući kako je njihov opus onda ipak vrijedio više ili bi ga barem valjalo iznova procijeniti i to sada.

Uz dosta sreće Carek se riješio Baumanove ostavštine.

– Napokon, napokon Carek, šaptao je antikvar.

Baumanov grob u međuvremenu je zarastao u travi, slova su se jedva nazirala, dok je nova politička zvijezda, sada na zalazu, uzlazila iz stana na drugome katu, praćena dvojicom policajaca u civilu.

Stan je iznova zapečaćen.

Carek jednom godišnje odlazi na Gradsko groblje, daje izdašan iznos za kapelicu u gradnji, obilazi umrle pretke svoje supruge, na Baumana i Zalevskog i ne pomišlja. Oni su samo kap prošlosti, a on, Carek, cijeli se život bori i nosi s prošlosti, doista cijeli život. Još je uvijek na nogama, stoji čvrsto, njega prošlost još nije porazila, on korača, korača još uvijek i osluškuje glasove što bruje oko njega.

Susreo se jednom s Magdom, udovicom Zalevskog i okrenuo glavu od nje. Ona ga je u čudu gledala i pomislila kako je njezin Janko uvijek bio pristojan i fin. I toga dana, dok je sa suprugom odlazio s Gradskog groblja, Carek se iznenada sjetio Zalevskog i čudeći se sam sebi, dobronamjerno pomislio.

– Ti si Zalevski barem imao zrakoplov i svoje proklete letove, a ja, ja nemam ništa, ja ne sanjam, ne zbog toga što ne bih želio već zbog toga što nikada nisam imao prigodu zamišljati kako i ja imam pravo pomišljati na neko svoje tajno utočište. Zavidim ti, Zalevski, letio si barem onda slobodan a ja još uvijek samo hodam i hodam...

Dok je razmišljao pravio je čudne grimase, supruga ga je čvrsto stisnula s rukom i rekla mu: – Saberi se Carek. Svi znaju tko si. Ne zaboravi tko si, Carek.

Naglo se probudio i pogladio je po ruci.

– Imaš pravo draga, ja sam Carek, ostavimo prošlost.

– Pred tobom je umalo cijeli život dragi moj, kaza mu ona mazno.

– Da, skoro cijeli život, gotovo cijeli. U pravu si, idemo.

* * *

Nitko nije zabilježio koliko je vremena proteklo od vremena smrti onoga čudaka i sakupljača Ernesta Baumana. Jednako tako tek rijetki bi se sjetili opsežnog opusa Janka Zalevskog ističući izvjesne dobre aspekte njegovog djela. Carek je u međuvremenu i dalje vedrio i oblačio antikvarnim tržištem.

Dobro mu je išlo, čak i jako dobro.

Već pomalo s licem starca prepuštao se rijetkim druženjima s atraktivnim ženama s raznih strana svijeta u potaji, razmišljajući uvijek, je li sve što je vrijedno prošlo kroz njegove ruke uz adekvatnu zaradu.

Sve je kontrolirao osim svoga onemoćalog tijela u bliskim susretima sa ženama koje su svakako nastojale iskoristiti svoju šansu.

No, on je svejedno bio zadovoljan iako je njegovo usahlo tijelo mirovalo; udisao je duboko mješavinu finih mirisa i znoja njihovih nježnih tijela, povremeno se oglašavajući kakvim hropcem kako ih ne bi uvrijedio, ipak je on Carek, antikvar, gospodin...

Negdje u unutrašnjosti, učiteljica Ivana Zelman kupila je na lokalnoj tržnici pedeset i dva centimetra visoku terakotu Dječaka koji gleda u nebo i poklonila je suprugu Mihaelu, proćelavom književniku.

On je mrko pogledao skulpturu, zatim se nasmijao i poljubio je.

– Hvala, hvala ti.

S druge strane Sjeverozapadne gore, poduzetnik Stanko Mršić na ime duga dobio je malu brončanu figuru Ribara i poklonio je svojoj prijateljici i ljubavnici Ingrid.

Neko vrijeme je gledala šutke u broncu.

– Nisi trebao. Zgodan je. Ne volim ribu. To si namjerno učinio.

Ljutito ju je otrgnuo iz njezinih ruku i ostavio u trenu u mračnom podrumu vile.

Drvosječu je kupio saborski zastupnik Milas. Svidjela mu se skulptura kao vješalica, idealna za kapute u predsoblju, na sjekiru može stati barem pet kaputa.

Carek je bolestan i sjeća se jedino svoga djetinjstva i djeda i crnoga psa u vinogradu i zvuka zvona što ih natkriljuje.