Utorkom u 9 i 30

Krešimir Nemec – akademik, znanstvenik, književni povjesničar, teoretičar, antologičar, urednik, priređivač, no prije svega profesor. Naš profesor Nemec. Današnju bih svečanu i radosnu prigodu htjela iskoristiti kao priliku da se osvrnem na nastavnički rad profesora Nemeca, ali i kao priliku da se profesoru osobno zahvalim za sve one utorke u 9 i 30 kada smo ga mi studenti u predavaonici D-4 ili A-119 s nestrpljenjem iščekivali. Naravno, bila su tu i predavanja ponedjeljkom, no utorak mi se ipak najviše usjekao u pamćenje. Možda i zato što su nekoliko godina nakon studentskih dana i susreta u predavaonicama uslijedili ponovno susreti utorkom. Naime, mnogo sam se puta i vrlo rado pridruživala profesoru i njegovim znanstvenim novakinjama, Maši i Lani, na njihovim redovitim kavama utorkom.

Ipak, moram priznati da se moj prvi susret s Profesorom nije desio na Filozofskom fakultetu već upravo ovdje, u Matici. Naime, Matičin Odjel za književnost negdje je početkom dvijetisućitih pokrenuo ciklus predavanja o književnosti. Koliko me sjećanje služi, predavanja su se održavala svakoga mjeseca, mislim da je u pitanju bila srijeda. Ti su književni susreti bili uistinu posebni, publika relativno malobrojna, ali iznimna. Primjerice, te su susrete redovito posjećivali Ivo Frangeš sa suprugom, Miroslav Šicel, Viktor Žmegač, Pavao Pavličić, a vrlo vjerojatno i još pokoje važno ime domaće znanosti o književnosti koje jednostavno nisam prepoznala.

Jedno je od prvih predavanja u nizu održao profesor Nemec. To je bila posebna prilika da ga konačno čujem jer je upravo te godine bio na slobodnoj studijskoj godini. Predavanje je bilo naslovljeno »Čitati Krležu danas«. Profesor Nemec vješto je meandrirao između povijesnih činjenica, književnoga konteksta, vlastitih interpretativnih uvida i brojnih otvorenih pitanja o Krležinu mjestu u kanonu. Odmah mi je postalo jasno zašto je profesor Nemec među starijim studentima uživao kultni status.

Nakon toga susreta u Matici, uslijedili su brojni i redoviti susretu na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Profesor Nemec punih je 39 godina radio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bez imalo pretjerivanja mogu reći da je svojim predanim nastavničkim radom obilježio nekoliko desetljeća Odsjeka za kroatistiku. Kao jedno od najznačajnijih imena domaće znanosti o književnosti, svojim je značajem pridonio ugledu matičnoga Odsjeka i učinio ga još prepoznatljivijim. Više su mi puta u raznim situacijama posvjedočili studenti kroatistike, koji su tijekom studija boravili na stranim sveučilištima, kako je bilo dovoljno da tamošnjim (slovenskim, austrijskim, njemačkim, mađarskim, poljskim) nastavnicima književnosti samo spomenu da su studenti profesora Nemeca i da su upravo na temelju toga nailazili na prepoznavanje i uvažavanje. Na nekoj imaginarnoj, znanstvenoj karti Zagreb je ucrtan upravo zahvaljujući radu i trudu znanstvenika i nastavnika kakav je profesor Nemec.

Premda izrazito plodan u svom znanstvenom radu, i uvijek temeljito pripremljen i nastavi posvećen nastavnik, profesor Nemec nikada nije izbjegavao ni one više administrativne, a manje znanstvene zadatke. Odsječkom je životu doprinosio i kao pročelnik i kao predstojnik Katedre za noviju hrvatsku književnost, i to u više mandata.

Ipak, rekla bih kako je svojim nastavničkim radom, koji je neodvojiv od znanstvenoga, ostavio najdublje tragove. Pogledamo li popis kolegija koje je profesor Nemec izvodio desetak godina pred odlazak s Fakulteta, bit će nam vrlo jasno da ni tu nije bilo izbjegavanja odgovornosti i bjegova u samo svoje usko specijalizirane teme.

Primjerice, iz godine u godinu Profesor izvodi predavanja iz dvaju velikih, propedeutičkih kolegija »Uvod u noviju hrvatsku književnost 19. stoljeća« i »Uvod u noviju hrvatsku književnost 20. stoljeća«. To su i danas nosivi kolegiji preddiplomskoga studija kroatistike. Priznajem da su mi silabi koje je za te kolegije osmislio profesor Nemec i danas pohranjeni u osobnom računalu te da im se redovito vraćam kao orijentirima i putokazima kada razmišljam o izboru tema i izboru književnih tekstova za rad na nastavi. S tim sam profesorovim nasljeđem u dosluhu, ondje provjeravam i ovjeravam svoje nastavničke izbore i oblikujem svoje poimanje kanona novije hrvatske književnosti.

(Kako je Profesor držao predavanja, a mi mlađi seminare, bilo je važno da se međusobno usklađujemo i da seminari prate predavanja. Profesor je načelno davao smjernice, ali nije inzistirao na tomu da uvrstimo točno odabrane naslove.)

Osim spomenutih propedeutičkih kolegija, profesor je izvodio i izborne kolegije u kojima se u nešto većoj mjeri moglo vidjeti koje su to teme Profesoru posebno bliske i drage. Primjerice, tu su kolegiji:

»Dramsko stvaralaštvo Miroslava Krleže« ili

»Poetika Ive Andrića«,

ali ne manjka ni šire zasnovanih kolegija kao što su, primjerice,

»Hrvatska književna avangarda« ili

»Hrvatska popularna književnost«

te nešto stariji kolegiji poput kolegija

»Od avangarde do novog objektivizma«

»Hrvatski devetnaestostoljetni roman« i slično.

Profesor nikada nije bio sklon ekstravaganciji koja bi bila sama sebi svrhom pa su naslovi kolegija konvencionalni, no sadržaji koji se iza njih kriju često su bili sve samo ne uobičajeni. Naime, upravo je profesor Nemec posvećivao predavanja Mariji Jurić Zagorki onda kada još nije bilo ni Dana Marije Jurić Zagorke, ni općenito interesa koji za njeno djelo danas postoji. Sjećam se da nas je ohrabrivao da diplomske radove posvećujemo upravo toj autorici u vrijeme kada takvih radova doista nije bilo. Danas sa Zagorkom ipak stvari stoje znatno drugačije pa u tomu smislu možemo reći kako je profesor Nemec neke trendove i anticipirao, premda modama načelno nije bio sklon.

Kad smo već kod Zagorke i obnovljena interesa za njeno djelo, spomenut ću još jedno Profesorovo predavanje i još jedan dokaz da je Profesor često išao kontra struje. Naime, sjećam se kako je jednom u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, pred isključivo ženskom publikom, nimalo ne podilazeći članicama Centra za ženske studije i ne povodeći se za očekivanim feminističkim kontekstom, Profesor održao predavanje o Ivi Vojnoviću.

U tematskom je smislu Profesor uvijek bio sklon i tradiciji i inovaciji, i provjerenim vrijednostima, ali i otvorenosti za rubove kanona.

Kako profesor Nemec na seminarima prilazi književnomu tekstu?

Prvo i najvažnije: nikada ne bježi od samoga književnoga teksta, potiče rad na njemu i zahtijeva pomno čitanje, ne sakriva se iza kakve svemoćne teorijske utvrde i ne podliježe trenutačnim, ovosezonskim modama. On ih definitivno poznaje, ali nije njihova žrtva.

Profesorova predavanja uvijek su donosila profinjen i uravnotežen spoj analize i sinteze, izoštrena pogleda usmjerena na detalj i pogleda koji zahvaća šire i sintetizira. I u odnosu između svoje i studentske analize teksta uvijek je težio ravnoteži: prvo bi nas pozvao da sami iznosimo svoje interpretacije i zaključke, slušao bi nas sa strpljenjem i uvažavanjem, a potom bi objedinio svoje i naše uvide u skladnu cjelinu.

S profesorom Nemecom uvijek sam imala osjećaj da smo duboko zaronili u konkretni književni tekst, ali da u isto vrijeme znamo gdje smo u nekom širem prostornom, vremenskom, književnom i općepovijesnom kontekstu.

Profesor Nemec mi je nedosežan, ali uvijek prisutan nastavnički uzor, profesor kojega uvijek imam na pameti kada razmišljam što je novija hrvatska književnost i kako bi o njoj trebalo razmišljati.

Zbog svega toga Profesoru upućujem jedno veliko, toplo i iskreno hvala!