Stihovi nemaju sjedine

DA MI JE

Kad ptičica sleti
na tanku grančicu
ona je ne slomi

Da mi je biti
tako lagan
i ne ozlijediti nikoga
ali imam ljudske kandže
oštre zube
i skovali su mi oružje

Da mi je biti
pero ptičje
pa pisati bojom
nebeskoga plavetnila
a ne krvavom
ranjenoga sunca

Da mi je liznuti
lice svijeta
kao pas obraz
voljenoga gospodara

TRI PLATANE

U gradiću
u malome parku
tri vitke, visoke
platane
tri Botticellijeve
gracije

Jesam li na
umanjenom zagrebačkom Zrinjevcu
metropoli u kojoj dugo čeznem
ili u rodnome gradu
po kojem odavno nisam hodao

Nalazim
nekadašnje gradske kuće
starice zalutale na aerodromu
pored deseterokatnih
stjuardesa

Jesam li trebao
ući u zbilju
ili ostati
u zamrznutim
slikama svojih zamišljanja?

JURJEVO

Junak u zelenom plaštu
ubija zimu grada u meni

U sebi njegujem selo
Sveti Juraj, njegov kameni mol
nenaseljeni otok ispred
do kojeg plivam bešumno

Tako ostajem živ

U ovo mjesto
zmajevi više ne dolaze
samo dječakov papirnati
još lebdi zrakom

SRCOLIKA CIGLA

Tražio sam srcoliku ciglu
Ona mi je gradila dom
grijala ga iznutra
izvana rumenih usana

Toplila mi tabane
umjesto termofora

Zidala ljubav
oblikovala ženu–harfu
za skladanje eteričnih pjesama

Popločavala puteve
zbog mene uvaljala se u blato
da bih stigao na odredište
neokaljan

Stanovao sam pored ciglane
njenog visokoga dimnjaka
rastao kao on, ciglom pa zimom
koliko mogah doseći
od ciglene prašine
do zalaska sa suncem

STIPSA

Stipsom se zaustavljala
krv
kad si se pri brijanju
porezao

Stipsom se zaustavljala
bujica brijačevih riječi

Stipsom su se
zacjeljivale ogrebotine
koje si zadobivao
kada si ulazio
u, za tebe, preuska
vrata

Stipsa je mala siga
nataložena
dugovremenim
ljudskim
pohvalama

Stip sad
nekad

DRMEŠ1)

Drhti kolo u groznici
od titranja i erosa

Kad zaigra drmeš lagani
hoće srce puknut u meni

Drmaju se statue
kao za blagog zemljotresa

Brod se trese
stroj radi svom snagom
pomaknuo se malo
rijekom uzvodno

Plesači se pomiču
kao jablan
što očekuje vjetar

HLADNE RUKE

Kojoj god sam dodirivao
golo rame
uzviknula bi
kako su ti hladne ruke

Odgovorio bih
to su samo dlanovi

Kad sam prema tebi
uputio rječite ruke
rekla si
kako imaš otvoreno lice

Nisam hvatao ptice
ni lanad ni košute
ni krznene vidre

Moji ledeni prsti
nisu bivali na okidaču

Navukao sam sudbinske rukavice

TELEFONSKA GOVORNICA NA CVJETNOME TRGU

Prije no što sam joj
telefonirao
kupio bih buketić
cvijeća

Uvijek se javila
ponekad ne bi došla
na sastanak

Čvrsto sam držao stručak
kao da je vodim za ruku

Plava govornica
bila je moj dom
Bio sam podstanar
bez najdražeg mi aparata

Sada imam stan
blizu Trga, i mobitel
al’ nemam tvoj broj

I kućište su oličili
u drugu boju

BIJELA HALJINA

Na tržnici
bijela platnena haljina
svježe oprana i osušena
na užetu razapetom
između mediteranskih kuća
promiče među štandovima
punih voća

Iz proreza smokve
curi slatki, ljepljivi nektar
Kivi namreškanih dlačica
zalutalim maestralom
Kruška strši
neubrana na grani

Od sveg voća
ostali su tragovi
mojih očiju
na bijeloj haljini

DUGA LJUBAV

Kažeš, ostarjela sam
posakrivala sva zrcala
i ure u našemu staništu

Samo ti se jedno krilo
malko objesilo, velim

Ostala su dva sitna
okrugla zrcala
mojih očiju
vidim te kako mlada
lepršaš niz drvored prema meni
i zeru zabacuješ jednu nogu

To mi je bila
najmilija tvoja kretnja

Ako me ne možeš pratiti
ni ja neću poletjeti

MOJE MISLI

Moje su misli poput
poklopaca posuđa
na vrućem štednjaku

U loncima
svakojaki sastojci
od povrća do gole vode

Sve bi kipjelo
poklopci podrhtavali
teme hoće van

Kad sve maknem
ostanu užarene ploče
koje misli moje ozare

OLOVNA SLOVA I MLIJEKO

Davni tiskari
slagali su riječi
olovnim slovima

Spajana u rečenicu ili stih
opasna poput sačme
otrovna kao listovi tise

Oblikovani metal
suprotan od onoga
što složen može izreći

Siv, neplovan, lako se tali
nestaje nakon knjige

Slovoslagari su dobivali
obroke mlijeka
da ublaži gorkost i listanje

ISKRICE I ČESTICE ČAĐE

Putujući vlakom
pjesnik uvijek gleda kroz
prozor
pa mu uleti u oko
čestica čađe

Žulja ga, peče, svrbi
suzi istovremeno
kao kad piše pjesmu

Kad je parnjaču
zamijenila električna
lokomotiva
gore, na strujnome nebu
ponekad frcaju iskrice
jedna zaiskri
ispod pjesnikova srca
i on porodi
autobiografske stihove

DIVLJE STABLO

Rastao sam kao divlje stablo
Nitko me nije zalijevao
obrezivao, nadohranjivao

Kiša je natapala
moje korijenje
oluja lomila i odnosila
suvišno granje

Pored debla
ljudi su se voljeli

Ljubav je urezivala izbojke
dobio sam plodove
zdrave, pravedne
koji liječe izmučeno srce
što se razlistava po krošnji

KAKO SAM POSTAO PJESNIK

Imao sam sobicu
ukućani su je nazvali
             2x1
zbog njene visine i uskoće

Zvali su je
i mala misliona
kovačnica života iz knjige

Prozor je bio
na vrhu zida
kroz njega sam mogao
gledati druge kuće i more
ako bih se popeo na tron
tada dalek i neodređen

Kada bih sjedio
za stolom
preko rudarskog okna
vidio sam tek nebo
u svim njegovim mijenama
darovima i prijetnjama

____________________
1) Drmeš je narodni ples u Hrvatskoj. U prvoj figuri plesači titraju, drmaju se ali uz minimalno kretanje kroz prostor, kao da stoje.