Rabarov bijeg iz plohe

Ime Josipa Sanka Rabara dobro je poznato čitateljima koji, odbacujući površna, često isprazna djela, vole zaranjati u one rijetke knjige koje iz piščeva srca našem srcu govore o bitnim, dubokim traženjima njihovih autora, o potrazi za smislom, smislenošću, duhovnošću i cjelovitošću bića i pogleda u svijetu koji se odviše često doima beznadno fragmentarno, besmisleno i posve isprazno. Opus Josipa Sanka Rabara dosad se sastoji od 25 objavljenih knjiga (zbirki pjesama, ogleda, pripovijetki, romana, aforizama), a taj je autor osim toga obilno surađivao u časopisima i glasilima kao što su Forum, Republika, Kolo, Glas Koncila, Kana, Obnovljeni život, Nova prisutnost, Filozofska istraživanja i drugi. Osim toga javljao se i na Trećem programu Hrvatskog radija, na Hrvatskom katoličkom radiju, gostovao je i na televiziji (postaja »Laudato«), a autor je i scenarija za dokumentarni film o crkvi na Ksaveru. Pjesme i aforizmi prevedeni su mu na slovenski i slovački jezik. Dobitnik je mnogih književnih nagrada, član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog društva katoličkih novinara, Hrvatskog filozofskog društva i Hrvatske paneuropske unije.

Rabar je vrlo plodan i svestran autor, koji se okušao u mnogim književnim oblicima, ali jedna mu je od najvažnijih osobina da je u svojim traženjima uvijek vrlo konzistentan, jer u potrazi je za jednim jedinim ciljem: vrhunskim smislom, vrijednim da mu posveti svoj život i stvaranje, da besciljna lutanja i posrtanja pretvori u put prema najvrjednijoj luci, da stigne na Itaku, gdje bi njegovo nemirno biće pronašlo smirenje u svom istinskom domu. U tome je nalik na duhovnog Odiseja, jer sva Rabarova životna lutanja, iskušenja, patnje, bitke što ih je vodio sa samim sobom, nevolje, čežnje, bolesti, ozdravljenja i uspjesi, sve usputne »pustolovine«, pa i cijelo njegovo stvaralaštvo, samo su koraci do toga cilja, do konačne, spasonosne luke na Itaki.

No što za njega znači ta luka? Što je njegova Itaka? U svoj svojoj svestranosti i množini raznovrsnih radova usredotočio se na jedan jedini, posve određeni cilj: smisao života i svijeta, koji bi bio vrijedan svih lutanja, napornog, žarkog umjetničkog stvaranja, ali i najdubljih, najprisnijih čežnji, koje su pokretači traženja većine senzitivnih, produhovljenih ljudi. Za Rabara je taj cilj dosezanje spoznaje o Bogu i smirenje u luci Transcendencije, koja je najviša moguća ispuna bića i njegove najdublje potrebe za istinskom smislenošću. Njegova Itaka je konačno potvrđivanje njegova bića i jedinstvenoga stvaralačkog senzibiliteta, uvijek gladnoga smisla, ljepote i istine, u duhovnoj punini dohvaćanja vrhunskog Stvaratelja, krajnjega, najplodnijega cilja u besciljnoj, bezvrijednoj i neplodnoj pustinji u koju se naš svijet pretvorio i gotovo se svakodnevno sve više pretvara.

Dakle, u svoj raznolikosti njegovih književnih interesa, tema i umjetničkih oblika kojima se bavio, Rabar je na svom putu uvijek bio vrlo usredotočen i konzistentan, ali njegov stvaralački i životni put, kao i životna pustolovina traženja konačne luke, ponekad su bili vrlo burni, do ruba ispunjeni nedaćama i patnjama, ali i plodni, pa je i u tome nalik na Odiseja.

Rabar je 2014. godine objavio je autobiografski roman Ludilo i obraćenje u kojemu s potpunom otvorenošću i iskrenošću, kakvu rijetko susrećemo čak i u autobiografijama, govori o svemu što je prošao u svojoj životnoj, stvaralačkoj i duševnoj borbi, a pritom se beskompromisno, čak nesmiljeno spušta u svoju najdublju intimu. U toj knjizi autor snažnim zamahom prikazuje svoj potresni put od »nezainteresiranoga, ravnodušnoga ateista, nesretnika, velikog hedonista, lijenčine i gubitnika«, kako sam kaže, do dubokog vjernika, koji kroz »besmisao« patnje spoznaje najviši smisao svog života kao individuuma, ali i jedini smisao cijeloga svijeta. To veliko traženje prolazilo je kroz klance i bespuća tjeskobne nesigurnosti, pa čak i razorne psihoze, no zapravo je bio naporan, očajnički, ali začudno ustrajni uspon do bitnoga smirenja i konačne nade u Bogu. Po tome je Ludilo i obraćenje jedinstveno djelo hrvatske ispovjedne književnosti, a teme iz te knjige Rabar nastavlja istraživati i produbljivati u djelu Duševni križ i obraćenje. U prvoj knjizi sagledali smo njegov put od pakla do iskupljenja kao fascinantnu cjelinu, dok u drugoj autor razmišlja o pojedinim etapama tog puta, ali i o onome što ga okružuje, pa sve to vrlo zanimljivo komentira.

Knjiga Duševni križ i obraćenje donosi 57 Rabarovih meditacija o različitim značajnim temama. Riječ je o nizu tekstova, zapravo kolumni, koje su u časopisu »Kana« izlazile upravo pod naslovom »Meditacije«. Ako je Ludilo i obraćenje potresan ispovjedni roman, onda su ovo njegove »misli«, posebno zanimljiv književni oblik kakav su, primjerice, u francuskoj književnosti koristili pisci poput Pascala, velikih pjesnika Paula Valeryja i Charlesa Baudelairea i drugih. Književni oblik kratkih, jezgrovitih razmišljanja i komentara tih ljudi o temama koje ih najviše zaokupljaju samo je naoko fragmentaran, jer zapravo otkriva cjelinu i kompaktnost njihovih duboko promišljenih i relevantnih svjetonazora.

Tako je i kod Rabara, čije su »misli« skupljene u djelu Duševni križ i obraćenje. Tu Rabar na svoje mučno traženje više ne gleda kao na »ludilo« i besmisleni kaos, nego na duboko smisleni, čak mistični »duševni križ« koji ga je približio Kristu. Pojedine etape svog puta sad podrobnije raščlanjuje, ne kao neshvatljivu patnju, nego kao mogućnost vrhunskog iskupljenja. U svojim meditacijama Rabar se, osim vlastitoj intimi, okreće i aktualnim temama svijeta oko sebe, jer kod misaonog čovjeka subjektivno nikad nije potpuno subjektivno.

Tu raznolikost njegovih i širinu njegovih zanimanja pokazuju već i naslovi pojedinih tekstova (kolumni) u kojima iz vlastite unutrašnjosti izlazi u svoje doba, pa dijagnosticira i raščlanjuje pojedine osobitosti, probleme, ali i proturječnosti, lutanja i zablude. Karakteristični su naslovi: Obraćenje, Život nakon smrti, Antikrist, Tamna noć, Goli otok, Demokracija, Dvadeseto stoljeće, Hannah Arendt o totalitarizmu, Marksizam, Transcendencija, Crkva u Hrvatskoj, Dan pobjede, Spasitelju moj, Religija, znanost itd., Vječnost, Ljubav, Molitva Očenaš, Militanti, Razlike između totalitarizama, Ljepota svijeta, Bog, Isus Krist, Sablazan, Božja ljubav i filozofi, Promiskuitet i ljubav, Napredak, Božja šutnja itd.

Već iz tih naslova vidimo da Rabar sebe promišlja, ispituje i preispituje kao kršćanin, obraćenik, ali s toga kršćanskog stanovišta što ga je stekao, ili bolje osvojio poslije teške i mučne bitke, u nošenju »duševnog križa«, motri, promišlja, komentira i kritizira svijet oko sebe. Pritom se osvrće na prošlost (koja bi trebala biti učiteljica, ali to rijetko uistinu jest), kao i na moguću budućnost. »Hoće li nas iznevjeriti naš optimizam?«, pita se Rabar kad je riječ o budućim događanjima. »Prijeti li našem putu neki novi totalitarizam? Budućnost uvijek može iznenaditi.« Na drugom se mjestu pita: »Postoji li napredak u dobru? Mislimo da postoji, ali isto tako postoji napredak u zlu. Dobro je sve više dobro, zlo sve više zlo. Usto je čovjek još uvijek moralno i nesavršeno biće.«

Unatoč svojim vrlo složenim traženjima i silascima kako u dubine vlastitog nemirnog, često vrlo uzburkanog i bolnog, no uvijek tražiteljskog bića, kao i u dubine vrlo zamršenih i proturječnih pitanja suvremenoga svijeta koji nas okružuje, knjiga je vrlo čitljiva, pisana jasnim, odmjerenim, jezgrovitim stilom, pa je toplo preporučujemo čitateljima, a posebno sličnim tražiteljima smisla, ljubavi i topline u često nesmiljeno hladnomu svijetu što ga je dramatičar Harold Pinter nazvao »nekom vrsti Aljaske«.

Posljednja dva teksta u knjizi: Dramatična simfonija i Ljepota svijeta svojevrsni su (ipak optimistični) autorov zaključak, optimističan zato što više ne govori o fragmentarnoj, rastrganoj, ravnodušnoj i često okrutnoj sadašnjosti »stvarnoga svijeta«, nego o transcendenciji u naslućenoj vječnosti, beskraju, pa kaže: »Ono što uistinu postoji nadilazi prostor i vrijeme. Vječnost nam je neshvatljiva, kao što je za bića koja žive u plohi neshvatljiv prostor. Naše je postojanje silno kratko i krhko, sasvim manjkavo, previše bolno i u sebi nedovoljno. Bačeni smo u plohu i ne znamo ni za što drugo. Život u plohi je nepotpun, neshvatljiv i paradoksalan. Dok prostor ne možemo zamisliti.«

Prostor možda ne možemo zamisliti, ali ga dubinom svog bića možemo naslutiti, kao što nam biće nezadrživo sluti Boga, a kad pođemo putem te slutnje, bijeg iz plohe u slobodu prostora može biti vrlo plodan, čak ključan za naš duh. Takav je i Rabarov naporni, složeni, često gorki i mučni, ali na kraju uspješan bijeg iz plohe u prostor nadsvijeta, u pronalaženje bitnih širina Vječnosti.