Samo život duha je od vrijednosti.
Taj glas duše javlja se u nama
kao glas savjesti. Glas savjesti
je glas Božji ...
Antun Gustav Matoš
U veljači 1923., u časopisu Savremenik (XVII, br. 2., Zagreb, str. 65–80.) objavljena je autobiografska proza Tina Ujevića Ispit savjesti u čijem se kontekstu nalazi pjesma Mistički prostor noći, bez oznake kasnijeg naziva u zbirci Ojađeno zvono (1933.):
MISTIČKI PROSTOR NOĆI
Hoću da počivam u spokojnom snu
koji se zove vječiti Bog
Katarina Sijenska
Nepraktični, za život nesposobni, osjećati se za mir u licu Gospoda, izvan buke i napora.
Zrako nevidljivih zvijezda,
željo za blaženstvom,
izvan tijela,
izvan tvari,
u duhu.
U plavoj blagoj magli,
u Gospodnjem spokojstvu.
To nije pjesma, ni umjetnost:
ljubav,
blaženstvo,
tišina.
Nemoguć sebe iskazati,
nemoguć sebe isplakati,
sam, neznan i dubok,
sanjareći.
Đerdani zvijezda,
jamstvo luna,
kakva milošta sa vas struji i teče.
O blagosti, o svetinjo čistoga duha,
tamjane,
dok sam još duhom u svijetu, ja sebi utvaram da ću se ubiti ili oženiti;
ali ovdje neću braka a ni svoje krvi,
jer sam ovdje za vječnost vjenčan,
i jer sam beskrajno mrtav.
Moj je san izabrao kao uzglavlje dlane jedoga Boga,
moja se ljubav rastapa i krvavi od ljubavi Hrista,
i ja se vraćam u ono Nošta koje je Sve,
u ovaj mir koji je život.
Ta kako je slavno reći: ja nisam ja, ja sam On,
i ja očekujem da budem pravi i čisti
u čistome duhu.
Ja donosim ovamo dvije čiste usne,
dvije čiste ruke
i čisto srce
neoskvrnjeno,
u stanja bez riječi,
u molitve bez žamora;
duša je tiša nego tiha voda,
što kaplje u spilji
u mekoći zagrljaja noći.
Slaboćo milja,
slatkoćo draganja,
radosni pogrebe,
ja silazim u naručje Onoga
kojega nitko ne zove
pravim imenom,
moji grijesi se penju na tvoju tezulju
u ruke Boga.
I tu će zaspati.
Kao u krvi ruža,
kao u snijegu lijera,
kao u vinu vrta,
savladan od dobra,
do umora pijanstva
u san bez svijesti
daleki, ljubičasti,
san boja i slika,
u zvuku,
u mirisu,
prelesti.
Ako se ikada prenem
iz naručja svetog,
i protarem oči od magle Boga,
bit ću iznenađen (tajno sve dobrote)
što moja ćelija golih zidova
ne lebdi u lazuru
no pripada zemlji.
Ispit savjesti pretiskan je i u knjizi Skalpel kaosa (1938.). Tekst pjesme Mistički prostor noći u okviru Ispita savjesti i u zbirci Ojađeno zvono razlikuju se. Iz napomena u sv. II. Sabranih djela (1964.) i pisama Branimiru Livadiću saznajemo da je Ujević tijekom priprema zbirke izvršio »ne samo niz promjena u stihovima nego i u nekim naslovima«, kao i ispravaka.1)
Već na ujevićevski sugestivnom početku Ispita savjesti spominje se i religiozni misticizam. Pjesma Mistični prostor noći shvatljiva je unutar okvira u kojemu se prvi puta objavljuje, ali je kao i Ispit savjesti u cjelini možemo sagledati u svjetlu novoplatonizma, koji nije samo filozofija već i religija. Kod Plotina (205.–270.), poslije Platona i Aristotela najvećega antičkog mislioca i osnivača novoplatonizma, filozofija prelazi u mistiku. Antički novoplatonizam sačuvao se u filozofskoj tradiciji preko kršćanstva (Dionizije Areopagita, Skot Eriugena), a utjecao je na razvoj europske misli sve do 19. i 20. stoljeća (npr. Schelling, Hegel, Goethe, Novalis, Croce, Bergson, E. v. Hartmann, Scheller, Jaspers). Na dva mjesta Ujević kaže da je sv. Augustin »ipak najviše dužan Plotinu«. Reći će i da su prvi »Aleksandrinac Plotin, pisac slavnih Eneada i Jevrein Filon unijeli u stari svijet nemir i bol Istoka, i samo je kroz Plotina prodro u filozofiju čeznutljiv srh za beskrajnim za nesvršenim kojega nisu imali ni stariji platoničari«.
Upravo taj srh za beskrajnim uznosio je i zanosio Ujevića. »Neizmjernosti prava! Neka je naša lozinka« (Ispit savjesti). Ujević se zanimao i za indijski misticizam i maniheizam, o čemu svjedoče njegovi opširni i za ono doba vrlo obavještajni članci (npr. Manijevo nasljedstvo, Čovjek i duhovni učitelj, Vivekananda, Apostol hinduizma). Prvih šest stihova pjesme Mistički prostor noći, uključujući i moto iz Katarine Sijenske, odgovaraju učenju novoplatoničara da »osjetilni svijet iščezava i cjelina je uzdignuta u duh« (Hegel). Potpuni, istinski život nalazi se samo u području duha. Prema Plotinu tijelo treba odvojiti od čovjeka ako se teži potpunom blaženstvu:
(...) želja za blaženstvom,
izvan tijela,
izvan TVARI
u DUHU.
(isticanje M.V.)
Cjelinu Plotin dijeli na tri hipostaze (načini bitka). Hipostaze su temelji; temelj nečega jest u tome na kakav način nešto jest, kakav je njegov bitak. Svaka je hipostaza utemeljena na višoj, a jedino neutemeljeno jest Jedno. Hipostaze su Jedno (to hen), duh/um (nous) i duša (psykhe). Jedno je neizrecivo, apsolutno i s onu stranu svake bitnosti. Iz Jednoga emanira (isijava) duh/um (tu spadaju platonske ideje), iz duha se izdvaja duša koja je nešto slično duhu i u sredini je između duha i svijeta. Jedno je Bog, a druge dvije hipostaze se nazivaju božanskima, to jest, slične su Bogu. TVAR (ile) nije hipostaza jer nije ničemu temelj, beživotna je, čisti mrak. U ontološkom pogledu bitak tvari je nečisti bitak, apsolutna praznima bitka, čisto ništa. Bitak duhovnoga je bitak bića kao istinski bićevni bitak. Bitak duše je bitak ovdje i sada, bitak u vremenu i prostoru čovjeka. Bitak Jednoga je apsolutni bitak kao bitak/ništa. Jedno je u određenom smislu ništa: »ništa od toga čega je počélo« (Plotin, Enneade III, 8, 10, 28–31). Ujedno je i sve: »Ništa jer su bićevne stvari kasnije, a sve jer su iz njega (En. 6, 7, 32, 13–14).2)
(...) i ja se vraćam u ono Ništa koje je Sve
u ovaj mir koji je život (...)
Ujević ne pjeva samo u duhu Plotinove filozofije o transcedentalnom (Jedno/Bog) već progovara gotovo istim jezikom kao Plotin. Vraćanje, povratak k Jednome (apostrophe) jedan je od glavnih motiva Plotinove filozofije i glavni motiv Ujevićeve pjesme Mistični prostor noći. Povratak »u ono Ništa koje je Sve« znači povratak k Jednome, Iskonu, Prvome ili Bogu. Blaženi se vraćaju u nebesku domovinu (En. III, 4, 6 i IV, 7, 8). Kod Boga je pravi život i ondje živjeti djelatna je snaga duha. Bog nije ni kod koga vani, nego unutra da to i ne znaju, i kad bježe od toga bježe od samih sebe. Motiv sjedinjenja s Bogom u Ujevića se pojavljuje već na početku pjesme u navodu iz Katarine Sienske kao i u stihovima »u Gospodnjem spokojstvu«, »moj je san izabrao kao uzglavlje dlanove jednoga Boga«. Porfirije, Plotinov učenik, kaže da »čiste duše uvijek teže za božanskim«.3) Čovjek se putem očišćenja vraća u ne-čulno i ne-tvarno.
Ujevićevi stihovi snažno asociraju na Porfirijev opis Plotinova mističnog iskustva o sjedinjenju s božanskim.4) Put k Jednome pretpostavlja očišćenje (via purgativa) i oslobođenje od svega čulnog (En. VI, 9, 4):
ja nisam ja: ja sam On
......................................
ja silazim u naručje Onoga
kojega nitko ne zove
pravim imenom (...)
Ovdje se ponavlja motiv sjedinjenja s Bogom. U Plotinovim Eneadama na mnogim mjestima za jedno kaže se Ono, Njega i sl. Prema Plotinu, Jedno nema imena i tako ga zovemo iz nužde. Svaku oznaku Jednoga treba shvatiti u analogiji.
Na početku odjeljka II. Ispita savjesti Ujević o savjesti i ispitu savjesti govori ekstatično, kao što je u zanosu ispisan i cijeli tekst. Za Ujevića, kao i za Plotina, pravi je život unutrašnji život. »Otkrio sam za svoj račun jednu nezamjenjivu stvar – da je za me život savjesti moj pravi život, da je moja d u š a – ono što tako zovemo – moje pravo biće i da prema tome nema za me drugoga života nego je moj unutrašnji [...]. Tko je upoznao unutrašnji svijet, nema radosti koju bi htio zamijeniti s ovom radosti; njemu se čini da se trenutke pretapa u božanstvo, postaje medijumom ili sredstvom nekoga nepoznatoga posjetioca koji stupa s njim u najintimnije veze. Svijet duhovnoga i intenzivnoga mišljenja jeste svijet blaženstva, s kojim ništa ne može da se uporedi na zemlji ...« (Ispit savjesti, isticanje M.V.). Prema Plotinu, u našoj duši se nalazi svijet (En. III, 3, 6, 30–32). Savršeni, istinski i zbiljski život je duhovni život (En. I, 3, 3, 33–34).
»Ja dakle uvijek mislim na savjest, zato sam zahvalan ovoj današnjoj samoći i svakoj samoći (koju bih htio učiniti savršenom poput meštra Eckarta, – Eckartovo mišljenje napaja se iz platonovske predaje, nap. M.V.) ... Uvijek sam to tražio među ljudima da budem sam, zato da bih mogao misliti na ljude i na božanstvo, najradije na Unutrašnjega Boga« (Ispit savjesti isticanja M.V.). Ujević kaže da je samoća »napokon postala plodna od najplodnijih misli«. Prema Plotinu, život blaženih ljudi ne teži prema zemaljskom, već je to »bijeg osamljenog osamljenom« (grč. fyge monou pros monon).
»A veća je valjda moja savjest nego moja svijest ... ja uvijek mislim na savjest i mislim nju, zato često govorim: Ja. No ja griješim. Ja bih trebao reći: ONA. Ili, još bolje: ja bih trebao reći ON ... i konačno pitam se, da li se baš k o l e k t i v, formalni kolektiv, ne nalazi u ovom inpersonalnom dnu. Mistika, to je epuracija fenomenalne individualnosti personalnih kontingencija. Mistično dno, bojim se da je kolektivno dno u nekom pravcu kozmosa i etike u anonimnoj kolektivnosti« (Ispit savjesti, isticanje M.V.). Plotin: SVE DUŠE SU JEDNA (En. III, 7, 7); naše duše su dio duše Svega (En IV, 3, 1, 25–26). Postoji mnoštvo izvrsnih djelatnosti, promatranja i činova koje, prema Plotinu, provodimo bez svijesti (En. I, 4, 10, 21–24).
Kad Ujević govori o kolektivu, inpersonalnom i mističnom dnu, pomišljamo na Pobratimstvo lica u svemiru, pjesmu koja u zbirci Ojađeno zvono nimalo slučajno dolazi odmah iza pjesme Mistični prostor noći.
Prema Plotinu, ljubav nastaje u dušama koje nastoje da se pomiješaju s nečim lijepim, a ljepoti je potrebno Dobro. Kao i Plotin povezuje Ujević estetski nazor s etičkim, stvaralaštvo i ljubav, božansko i vječnost. Ljepota postoji na temelju Njega i u Njemu (En. VI, 8, 15, 2). Za Plotina je umjetnost heuristična; ona ne kopira zbilju već OTKRIVA istinu.
»Danas ... ikoji književni ili umjetnički oblik nije ništa ako nije otkriće što se događa u našim savjetima, naročito kad se čovjek trudi da se dovine pravoga shvaćanja svojih ljudskih i zemaljskih zadataka, a isto tako i božanskih zadataka svojega duha ... jer je djelo pjesnika u tome .... da slika, izražava, veliča, uljepšava i otkupljuje duše, koje gledaju ne samo na se nego i na red u stvarima i kozmički zakon, trudeći se čak da ga učine lijepim, boljim, dubljim i ljubavnijim, radeći u vidu vječnosti i za vječnost... Ja poričem svaku umjetničku tehniku koja ne bi izražavala dušu« (Ispit savjesti, isticanje M.V.).
»Želja za istinom, ljubav za istinom, mučila je neprestano našu savjest: ona kao ljubav ljubavi. Bludili smo na svim putovima otkupljenja i iskali smo PROZORE U BESKONAČNOST ... ponavljali smo sa Katarinom Sienskom5): Hoću da počivam u spokojnome snu, koji se zove vječiti Bog. Često smo se osjetili blizu velikim katoličkim misticima« (Ispit savjesti, isticanje M.V.).
Ujević spominje Meistera Eckarta (1260–1328), dominikanca, istaknutog filozofa (visoka skolastika) i mistika poput Plotina. Kod Eckarta susrećemo jedno od najizvornijih iskustava Boga u zapadnjačko-europskoj mistici. Čovjekov duh treba zaboraviti svoju vlastitost i vratiti se u bezdan svoga podrijetla (in dem grundlosen Abgrund seines Ursprunges). Eckart se zalaže za religiju »unutrašnjeg Boga«. Vidjeli smo da pojam unutrašenjeg Boga rabi i Ujević u Ispitu savjesti. Za Eckarta iskustvo iskona, kao u Plotina, može se u bitnome dogoditi samo kao »šutnja« (»Schweigen«). Transcedentalno je neizrecivo. Eckart je utjecao npr. na Nikolu Kuzanskog, Jakoba Böhemea, Franza von Baadera, a u novije doba na Martina Heideggera.
Konfiteorski članak Ispit savjesti otkriva Ujevića u svjetlu novoplatoničke filozofsko-religiozne misli i mistike. Novoplatoničke i platonske motive naći ćemo i u drugim Ujevićevim prozama i u pjesmama. Jedna od bitnih odrednica njegove poezije i poetike je kozmizam.6) S Plotinom povezuje ga i motiv zvijezda (npr. Kozmogonije, spjev koji je upravo himna zvijezdama, pjesme Noć u kojoj pljušte zvijezde i Noć okrvavljenih zvijezda). Prema Plotinu zvijezde su besmrtne, borave u božanskom predjelu i same su božanske, od njih dobijamo dušu, naše naravi i strasti. Kretanje zvijezda znamenuje budućnost. Ujević: »Uvijek je glavna dužnost: s neba pročitati sat« (Kozmogonije). Za Ujevića poezija i umjetnost ima uzvišeni, tako reći religiozni status, kao u ranoromantičara Novalisa.7) Ujević je vizionar, duhovni vidjelac i mistik. U eseju Adonai (objavljen 1926.) kaže: »Pjesnici su još od davnih vremena vidjeli, i na zemlji i na nebu, više čudesnosti nego su popisali i odredili Kepler, Ticho de Brahe i Einstein«.
Brojna su mjesta i konteksti u kojima Ujević spominje Aurelija Augustina. I u Augustina, »učitelja Zapada«, najvećeg kršćanskog platoničara, nezaobilazan je utjecaj Plotina. Duh augustinizma prožima Ispit savjesti, izražen naročito u primatu volje nad intelektom (apsolutiziranje savjesti). Augustin je »virtuoz samopromatranja i samoobrazlaganja« (W. Vindelband). Isto možemo kazati za Ujevića u njegovim ispovjednim prozama. Ispovijesti su glasovito djelo Augustina. U Ispitu savjesti naći ćemo i trag Augustinova »poretka ljubavi« (ordo amoris). Poezija je za Ujevića »ljubav za život i biće«.8)
U Ujevića su sjedinjena dva elementa: apolonski (platonizam odnosno novoplatonizam) i dionizijski (nietzscheizam).9) U zbirci Ojađeno zvono iza ciklusa pjesama pod nazivom Misao dolazi ciklus Zemlja i doba zraka. U prvome preteže trezveni, razumski, apolonski element, a u drugome dionizijski. U antologijskoj pjesmi Probuđeni Orfeus, neuvrštenoj u pjesnikove zbirke, poziva se na »jonske dane« ili, prema Nietzscheu, na »tragično doba« grčke kulture kada su u najboljem razmjeru apolonski i dionizijski element; tragedija je apolonski prikaz dionizijskih težnja. Sokrat je, prema Nietzscheu, svojim učenjem da je krepost znanje i zahtjevom da sve bude svjesno da bi bilo dobro, oslabio dionizijski element. »Bistra misao kao rijeka«, iz pjesme Probuđeni Orfeus, nije Sokratova već misao Heraklita iz Efeza (Jonija) koji govori o vječnom nemiru bivanja (simbol za to je vatra). Dionizijski element je i ekstatična radost u prve dvije strofe spomenute pjesme.
»Lijepa, duboka ZEMLJO, istinita i sočna, u moje srce prodire tvoj miris i tvoja svježina noćna«10) (isticanje M.V.). Kao i zvijezde zemlja je jedna od ključnih riječi odnosno motiva ili tema u Ujevićevoj poeziji:
Ovaj moj bol, svaka kaprisa, želja i nada,
raste iz sokova zemlje u lukove pružene nebu.
(Stabla istine, ulomak)
Danas mi otkrismo ljepotu u stvari,
iz te mrtve oživljene tvari,
svu ljepotu u radosti i tuzi,
radost i tugu ljepote;
danas otkrivamo postojanje smisla.
Danas, narodi veličajte zemlju!
(Uresi zemlje, završna kitica, isticanje u izvorniku.)
U starogrčkoj mitologiji, Rea, žena Kronova, mati Zeusova, bila je božica zemlje i njezine plodnosti. Međutim prava grčka božica zemlje bila je Gea, »mati Zemlja«. U Hesiodovoj Teogoniji Gea je jedan od praprincipa, uz Kaos i Eros. Iz nje izlazi Nebo (Uranos), planine i more (Pantos), Giganti i Titani. Začetnica je svakog života na zemlji.
Empedoklo (oko 492. – oko 430. pr. Krista) grčki filozof, pjesnik i liječnik, postavio je teoriju o četiri elementa ili njegovim riječima »korijena svih stvari«: zemlja, zrak, voda i vatra. Bila je to jedna od glavnih kozmoloških teorija sve do renesanse. Emedoklo je začetnik ideje o vječnom vraćanju istoga, koju je preuzeo Nietzsche, a naći ćemo njen trag i u Ujevića:
Ja klijem kao mlaz bilinski iz zemlje koju plodim,
i proljeća vječna čekam da se vječno ponovo rodim.
(Stabla istine, ulomak.)
Zemlja daje i uzima život. Job »ničice pada na zemlju, pokloni se i reče: Go izađoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti« (Knjiga o Jobu, I, 20–21). »Jahve, Bog napravi čovjeka od praha zemaljskog ...« (Post. 2, 7). Adam znači čovjek, a riječ je istog korijena kao âdâmâh, što znači zemlja. Doslovni prijevod riječi Adam/čovjek glasio bi zemljar ili pozemljar. U semitskom svijetu ime ne znači samo razlučivanje nego i određenje onoga koji ga nosi. Riječ Adam iskazuje da je zemlja bitna za čovjeka.
Ujević (kao i Miroslav Krleža) pripada krugu europskih pisaca čije je djelo obilježila filozofija Friedricha Nietzschea. »Mogu reći da me jedan dio života slijedio, progonio i mučio N ... Lirsku toplinu Nietzschea pretpostavljao sam Goetheovom olimpizmu. Dao sam mu mjesto u duhu kao pjesniku filozofu ... No još nešto dugujem Nietzscheu (barem Nietzscheu unutrašnje slike, mojeg subjektivnog pojma): on mi se učinio piscem, umjetnikom, kritičarem, megalomanom ili onim što jesam. Nije dakle Nietzsche napravio samo A. H. Napravio je i mene. Trebalo je vidjeti hoće li u meni pobijediti motiv simbola ili motiv života: ako je u meni pobijedio uopće život (a ne motiv ni tema) lako je kriv Nietzsche ... Mene je, kada sam se stabilizirao malo kao kritičar, zanimao koncept dionizijskoga ... Nietzsche je jak stimulans za duhovni rad, on je također veliki buditelj, ne za uživanje nego za izdjelavanje i pozitivnu procjenu života«.11)
Pjesme Stabla istine, Uresi zemlje kao i mnoge druge prožima duh Nietzschea, koji se gdjegdje javlja skoro izravno. »Ich schwöre euch, meine Brüder, bleibt der Erde treu...«12) (isticanje u izvorniku). Nitzsche, kaki se nerijetko misli, ne stavlja čovjeka na mjesto Boga: na mjesto Boga i platoničkog carstva ideja stavlja on ZEMLJU. Mi putem duha nismo članovi nekog duhovnog carstva, mi smo skroz naskroz na zemlji. Nietzsche zemlju ne misli kao nešto puko postojeće, nego kao nešto što pušta nicati, kao krilo svih stvari; zemlju Nietzsche misli kao stvaralačku moć, kao POIESIS.
U Ujevića nije pobijedio motiv simbola nego života. Za Nietzschea bitak nije ništa drugo nego život: biti znači živjeti, više biti znači više živjeti. »Bitak – o njemu nemamo druge predstave nego živjeti« (Volja za moć).
»[...] vrlo mnogo sam mislio na dušu i u jednoj fazi stavljao sam cijelu književnost neposredno na duševni život; ali za razliku od svih sanjara, teologa, mistika i najvećega broja pjesnika, mislio sam uvijek na život a nikada na smrt«13) (isticanje M.V.).
____________________
1) Razlike u tekstu u Ispitu savjesti i Ojađenom zvonu: mjesto »u gospodnjem spokojstvu«, »u Gospodnjem spokojstvu«; mjesto zareza iza »To nije pjesma, ni umjetnost«, dvotočka; mjesto »kakva gracija za vas struji i teče«, »kakava milošta za vas struji i teče«; mjesto »ja sebi kažem«, »ja sebi utvaram«; mjesto »moja ljubav se rastapa od ljubavi Hrista«, »moja ljubav se rastapa i krvavi od ljubavi Hrista«; mjesto »u ono Ništa koje je sve«, »u ono Ništa koje je Sve«; mjesto »u onaj mir koji znači život«, »u onaj mir koji je život«; mjesto »mekom nekom noću«, »u mekoći zagrljaja noći«; mjesto »pravim Imenom«, »pravim imenom«; mjesto »moji grijesi na svoju tezulju«, »moji grijesi na tvoju tezulju«; mjesto »u zvuku, u mirisu«, »u zvuku, u mirisu, prelesti«; mjesto »Tajno Svedobrote«, »tajno svedobrote«.
2) V. Franci Zore: Neoplatonička baština, u: Zore, Početak i smisao metafizičkih pitanja. Studije o povijesti grčke filozofije, Demetra, Zagreb, 2006., str. 199.
3) Porfirije: O Plotinovom životu i poretku njegovih spisa, Breza, Zagreb, 2004., str. 61.
5) Sveta Katarina Sienska (1347.–1380.), dominikanka trećerednica, jedna je od najvećih kršćanskih mističarki. Ostavila je opsežno asketsko-mistično djelo Dijalog Božanske Providnosti, koje je kazivala u pero u 31. godini života (prijevod na hrvatski 1986., Samostan sv. Klare, Split, 413 stranica). Godine 1376. pošla je na put u Avignon i sklonila papu Grgura XI da se vrati u Rim. Uz Franju Asiškog, zaštitnica je Italije. Papa Pavao VI. proglasio ju je 1970. godine Naučiteljicom Crkve.
6) Marijan Varjačić: Zvona svemira. Kozmički sni Augustina Ujevića, Republika br. 3–4, Zagreb, 2018., str. 75–87.
7) Tin Ujević: Sumrak poezije, Sabrana djela, sv. VII, Znanje, Zagreb, 1964., str. 382.
8) Tin Ujević: Izvor, bit i kraj poezije, u: Sabrana djela, sv. IX, Zagreb, Znanje, 1965., str. 238.
9) Pojmove dvije moći koje se očituju u grčkoj umjetnosti, u grčkoj duši i životu uopće, preuzeo je Nietzsche od Schellinga i Hegela, a po Schellingu naziva ih dionizijskim i apolonskim principom. Vidi: Friedrich Nietzsche, Der Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik, Werke I, Könemann, Köln, 1994., str. 70 i dalje.
10) Tin Ujević: Depeša zemlji sa Budhina pupka, u: Ujević, Pjesničke proze i prepjevi, Sabrana djela, sv. V, Znanje, Zagreb, 1965., str. 28.
11) Tin Ujević: Reinkarnacija Dionizija i metamorfoza apostolata, u: Ujević, Postuma II, Sabrana djela, sv. XVI, Znanje, Zagreb, 1967., str. 203–209.
12) »Preklinjem vas, braćo moja, z e m l j i o s t a n i t e v j e r n i ...« (Friedrich Nietzsche, Also sprach Zarathustra, Werke 2, Könemann, Köln, 1994., str. 97.
13) Tin Ujević: Uvod u euhologiji smrti (Slatka mistička grančica), u: Ujević, Autobiografski spisi, pisma, interviewi, Sabrana djela, sv. XIV, Znanje, Zagreb, 1966., str. 164.
1, 2024.
Klikni za povratak