Pače

Djed Marko, jedan od sedam sinova moga pradjeda, ostavio je kod kuće ženu s troje djece i pred prvi svjetski rat otišao s bratom Nikolom u Ameriku. Vratio se otuda nakon rata, u kojemu su mu poginula četiri brata od petorice koji su ratovali i, kad mu je Nikola, koji se u Americi oženio i imao dvoje djece, rekao da se vrati kući, on sam ne može, i podigne na noge sirotinju, bilo ih je četrnaestero, koji su ostali živjeti i kad su im očevi izginuli, a dvije se obudovjele majke preudale i djecu ostavile na brizi svekru. Čim se vratio kući preuzeo je starješinstvo naše brojne i po tadašnjem poimanju bogate obitelji, ali doskora će – ja ga takvoga pamtim, a ja sam potomak jednog od siročadi – postati i glavar sela od šest zaseoka.

U dvanaest godina, koliko je proveo u Americi, od engleskog jezika, kojim se tamo služe kao svojim, djed Marko naučio je samo dvije riječi, koje u njegovu izričaju glase »olrajt« i »šarap«. I neka to nikoga ne čudi! Nije on otišao u Ameriku, nepismen, da nauči pisati, niti je u Ameriku otišao bez poznavanja i riječi engleskoga, da bi učio engleski jezik, već da bi, radeći u željezari, zaradio koji dolar i vratio se svojoj kući. I one dvije riječi koje je naučio utuvili su mu u glavu, dok je u znoju lica svoga lopatom grabio ugalj ili željeznu rudaču. Iz djedove upotrebe tih riječi, kojima je vladao kao da poznaje američki jezik u cjelini – i tako nas se doimao kao pravi Amerikanac – bili smo naučeni da »olrajt« znači povlađivanje, tako je, bravo, imaš pravo, u redu, bit će tako, a da »šarap« znači šuti, zatvori gubicu kad ja govorim, ne laprdaj. »Olrajt« je, više nego starješina obitelji s ukućanima, upotrebljavao u razgovoru s načelnikom općine kao glavar sela, a »šarap« je upotrebljavao gotovo isključivo u komunikaciji s ukućanima, nikad u razgovoru s trbušastim glavonjom koji je bio načelnik općine.

Otac je koseći livadu, dok je oznojeno lice prao u bistroj vodi naše rijeke, na listu lopoča ugledao bijelo jaje, veće od kokošjega a manje od tukina, i donio ga kući. Tu se nagađalo od koje bi životinje jaje moglo biti, od ždrala koji u proljetne dane odlazi s juga na sjever, od orla s rasponom krila od dva metra, od golemoga guštera, od neke velike zmije kakva kod nas još nije viđena, ali je moguće da ju je netko donio i bacio u rijeku. Bilo je to vrijeme kad su se tuke gnijezdile, kad smo mi na gnijezda nasađivali i po šest tuka, ispod kojih će se izleći sedamdesetak tučića, ni jedno za prodaju, sve za obitelj u dane blagdana i njene goste tijekom godine. Stavili su jaje ispod jedne od tuka, riskirajući da se iz njega izleže i mladunče zmije i krilatog guštera... A izleglo se, dan prije prvih tučića, bijelo pače! O, Bože dragi, koliko mi je radosti priuštilo to pače, koliko tuge i koliko briga. O radostima kanim nešto reći, o tuzi malo, o brizi samo malčice više.

Toliko tučića do pune težine, koju tuka u rastu i tovljenju postiže, mogla je uzgojiti samo imućnija i brojnija obitelj, koja je imala smještaj za njih, prehranu i ukućane koji će se tukama baviti. Mi smo imali izdvojenu kuću za njih, baku Mandu, domaćicu naše kuće, koja je o njima brigu vodila i dovoljno hrane da ih prehranjujemo, prehranom u oboru i izgonom na pašu. Dok su u oboru, jer su kišoviti i vjetroviti dani ili ih nema tko izgoniti na pašu, baka im je Manda davala hranu u koritima. Mješavinu lišća povrća i mekinja od kušmelja, zakržljalih klipova kukuruza koje smo zajedno s komušinama sjeckali sjekirom i mljeli u mlinu. Tuke je i njihovu mladunčad na pašnjak izgonila teta Jelka, najmlađa kći djeda Marka, a ja sam joj bio pomoćnik, kad ni ona ni ja ne bismo odlazili u školu, ona u šesti, a ja u drugi razred, koja je, mjereći preko šume, od obora za tuke bila udaljena nešto više od dvjesta metara. Moj je prvi posao u životu bio izgon tuka na pašu. I s tukama bijelog pačeta!

Tuke bi počeli izgoniti na pašu kad im mladunci porastu i kad mogu prhnuti koji metar i prehodati koju stotinu metara do njiva u blizini sela i njihova obora. Doći u Dolac, Crngorušu, Torine, Zaogrede, a najviše u Parnice i Krčevine, kad se s njiva počinju jedni za drugima dizati usjevi, grahorice, ječam, leća, slanutak i na kraju toplih dana kukuruz. Nismo ih izgonili da na strništima pasu travu, kao što smo izgonili krave, volove i konje, one bi travu samo usput čvaknule, nego da love skakavce, leptire, gusjenice, puževe i sve mesnato što bi se u usjevima naleglo i ostalo na strništu nakon žetve. Vodili smo na pašu i bijelo pače, iako ono nije bilo ni za put do njive, ni za lov skakavaca po strništu, ono je bilo za plivanje u vodi i za lov ribica i rakova u mulju. Kad bih ja izgonio tuke na pašu, moja je obveza bila da putem do njive nosim pače. Kad mene ne bi bilo, pače je nosila teta Jelka. Ako bih išao na pašu, moja je dužnost bila i da lovim skakavce i hranim pače, što teta Jelka nije činila, da ne bi zadahom skakavaca, stonoga i puževa gadila ruke. Prvo, neka pače jede mekinje iz korita, kad meso ne zna uloviti, a drugo, neka ga ja mesom tovim, moj je otac donio jaje iz čega se izleglo ono što za lov na strništu nije.

Njive u koje smo tuke izgonili nisu bile dio polja nego dio oranica ograđen visokim zidom. Utjeramo ih u taj ograđeni dio, one se razlete po strništu u potrazi za lovinom, a mi smo bili bez briga da će nam negdje odlutati i izgubiti se, kao da su u oboru. Teta se Jelka penje na među otkuda se vidi njiva i tuke kao da su joj na dlanu, dozove susjedu Milu, koja u susjednoj njivi napasa svoje jato tuka, i one odozgor, sa visoke međe, gledaju i tuke i mene s pačetom na strništu. I hihoću se, kao one nisu krive što nisam na međi kao one uzvišen, to mi je kriv otac što je kući donio pačje jaje.

Pače se po strništu nije moglo ni kretati. Imalo je kratke noge i opnu između čaporaka na njima, noge manje od preostale stabljike ječma, a opnu koja nije bila za hod po zemlji punoj kamenčića. Ni hodati kroz strnište nije moglo, pa kako da lovi skakavce. Ja sam morao skakavca uloviti i podnijeti mu ga pod kljun da ga u kljun primi i slasno proguta. A lovio sam ih na sto načina, najčešće da bi ih, tiho se šuljajući, poklopio šakom, pri čemu bi me u dlan bocnuo kamen ili oštra slama. Ni hihotanje Mile i tete Jelke, ni ubodi u dlan nisu me smetali, jer meni lovljenje skakavaca nije bilo ni poniženje ni teška rabota – meni je to bila radost. Ja nekoga hranim, netko živi od moga truda. O, Bože dragi, koliko radosti i kako čiste radosti! Kad bih pače do sita nahranio, ostavljao sam ga samog na strništu, tu ću ga naći kad se budemo vraćali s paše, odlazio na lokvu, prao ruke i čistih ruku, s tragovima uboda i udaraca, penjao se na među teti ozaren srećom i radošću hranitelja...

A na povratku s paše, dok smo išli cestom, pače je nosila teta. Po mom sudu, sa zlom namjerom, koju će obaviti protivno mojoj volji uz Milinu prisutnost, da i ona vidi to čudo, što ga pače može, a ni jedna tuka iz našega i njena jata ne može učiniti. Teta i ja iza našega jata išli smo prvi, Mila sa svojim jatom iza nas; a kad bismo došli do lokve uz put, naše jato prošlo pored nje nezainteresirano za veliku vodu, Mila bi zaustavila svoje jato, prešla ispred njega i priključila se nama da vidi ono što će teta pokazati. Teta bi s povišenog zida pored lokve bacila pače u vis i mi smo ga mogli vidjeti kako u visinama širi krila i pruža nožice s opnama između čaporaka, da se na lokvu spusti u što usporenijem padu i da površinu vode prije dotakne nogama nego trbuhom punim mojih skakavaca. Istovremeno bi teta, da ne bi cmoljio hoće li pače udariti trbuhom o površinu vode, rekla:

»Ive, na svoje mjesto!«

A to je značilo da ih napustim i odem na suprotnu stranu lokve. Pače, kad se od pada pribere, neće preplivati lokvu, nego se vratiti teti pred noge, kad vidi da ja stojim uz nju. Trčim na suprotnu stranu lokve i, kad pače ugleda gdje sam, krenu prema meni preko čitave lokve. svih troje zamukosmo. One gledajući ljepotu, a ja i gledajući ljepotu i proživljavajući radost. O, Bože dragi, ljepotu plova onoga koji strništem ne zna hodati, radost što se netko od progona i zlostavljanja meni utječe! Vrhunac je te radosti kad mi pače pravi iskorak na dlanove uronjene u vodu, kad ga iz vode vadim, prislanjam uz grudi i trčim svom snagom u selo, da me teta ne bi sustigla, oduzela pače i još ga jednom u lokvu bacila. Nikad joj nije uspjelo, a za njene zapovijedi da se vratim nisam mario kao ni ona sama. Jer je znala da sam sretan dok bježim s pačetom u krilu isto onoliko koliko sam bio žalostan dok sam gledao kako ga ona baca u vis.

Ako bi se nalazilo na strništu, skakavce je dobivalo iz mojih ruku, vidjeli smo, ako bi se nalazilo u oboru, mekinje je jelo iz korita kao i tuke, čak i bolje od njih, jer nije imalo oštar nego lopatast kljun. A gdje god bilo ni za jednim čeljadetom ne bi išlo čim ga ugledalo nego za mnom. Po tumačenju tete Jelke, ne stoga, jer sam ga hranio mesom, pored kojega su mekinje od zakržljalih kukuruza prazna slama, već zato što je znalo da je ispiljeno iz zmajeva jaja, što ga je na lopoču pronašao moj otac. Zato ga je ona prva prozvala Ivino pače, a za njom svi koji su za to pače znali ili ga vidjeli da se za mnom gega. Ja sam to koristio i htio sa svojim pačetom biti i kad s njim ne mogu biti – kad idem u školu i dok boravim u školi. Ja sam u prvom razredu učio napamet pjesmicu »Pačja škola«, ali ni po toj pjesmi ni po njegovu boravku sa mnom u razredu moja škola ne može biti i škola moga pačeta. Ali, radost je neodoljivo privlačna! Radost da ono što voliš, hraniš i štitiš bude u tvojoj blizini.

Krenuo bih u školu, kad su druga djeca već otišla, u prolazu pored obora otvorio bih mu vrata, pače bi me ugledalo i pošlo prema meni, propustio bih ga da iziđe na ulicu i zatvorio vrata obora. Ja sam polako išao naprijed, a pače se još sporije kretalo, gegalo, za mnom, više natraške, da bih ga mogao gledati kako se gega i više puta zastajkujući da bih mu dao vremena neka me sustigne. Još daleko od škole zatekao bi nas zvon zvona, koje poziva djecu da uđu u razred. Što da činim: ne mogu do razreda produžiti pačjim hodom – zakasnit ću na nastavu; a kad i dođem pred vrata razreda, što ću s pačetom – ne mogu s njim u razred. Prvi mi je put trebalo nešto vremena za razmišljanje što učiniti, a kad mi je prvi put uspjelo i da pače sklonim na sigurno mjesto i da dospijem na nastavu, u ostalim danima što su slijedili bila je to rutina.

Ne znam koliko je to tako dugo trajalo, siguran sam da me učenici, koji su znali što činim i koji su moju tajnu čuvali kao svoju, učitelju nisu odali. A siguran sam da je i učitelj, koji je u našu kuću često dolazio, da s djedom raspravlja o stvarima škole, nešto prigrize i popije čašu bevande, od ukućana saznao sve o meni i mom pačetu, prije nego se odlučio da tajnu otkrije i oslobodi me tereta koji tajenje tajne svako božje stvorenje pritišće. Ako nitko, učitelju me je otkucala teta Jelka, koja je i kao učenica škole i moja teta o meni i pačetu sve znala. Jednog je dana učitelj stao pored moje klupe, zovnuo me je imenom i ja sam se ustao na noge, a on je rekao:

»Meni se čini da se tebi u njedrima, ispod košulje i bluze, nešto miče, nešto trči. Pokaži nam što je to?«

Gledao sam učitelju netremice u oči i nisam ništa činio. Razred je mukom zamuknuo, znali su što mi je u njedrima, učitelj samo u moju kuću dolazi, kao najbolji učenik, iako oni znaju da s mojom pameću nije nekad sve u redu, učiteljev sam miljenik, pa eto mene eto učitelja, neka mu ja kažem što mi je ispod košulje i kad mu navali – da oprostite – usere se. Pa ti čisti, ako možeš očistiti!

Izveden na čistinu, izložen pogledima i napušten od svih, sa prstima obiju ruku počinjem otkopčavati dugmad, najprije bluze, a potom i košulje. Pače je, ugledavši svjetlost, krenulo samo prema otvoru na odjeći i ušlo među moje obje šake. Nijem kao i do tada, podignuo sam ruke u vis i pokazao učitelju što mi po njedrima trči. Nijem ja, nijem razred, a učitelj u čudu zanijemio. Kad se učitelj nasmija, cijeli razred prasnu u smijeh. Kad razred umuknu, a učitelj ponovo postade ozbiljan čovjek, koji djecu uči znanju, tada učitelj ozbiljno progovori i reče:

»Ive, što mi nisi kazao da imaš problem s pačetom! Našli bismo pametnije rješenje. Sutra ga u školu unesi tako, u šakama, kako ga sada držiš, pa ćeš znati koje rješenje.«

Razred ponovo zamuknu u čudu što učitelj pokaza još jednom da je s mojom pameću sve u redu – da odobrava moje ludosti!

Već sutradan, kad me je ugledao da u dvorište škole ulazim s pačetom u rukama, učitelj se povukao na hodnik i tamo me dočekao pored drvenog sanduka, držeći mu poklopac otvorenim. Takve sanduke viđao sam i u našoj novoj kući, za vrijeme tek proteklih izbora, na kojima je za načelnika općine ponovo izabran stari načelnik, a za glavara našega sela ponovo djed Marko. U njima su, jer su vladale gadne vrućine, donosili pivo i sokove. I moguće je da je sanduk učitelj tek sada donio, a moguće je da ga je otprije imao. Rekao mi je da u sanduk smjestim pače. Da ga sam iz sanduka izvadim kad pođem kući i da tako činim svaki put kad s pačetom dođem u školu. I rekao mi je da su mu moji rekli kako sam ja poseban, kao da sam udaren mokrom krpom po čelu, ali da on to ne vidi, ja sam dečko, kako to moj djed Marko kaže »olrajt«, sve je sa mnom u redu i kad drugi put budem imao problem sličan ovomu s pačetom, neka mu se obratim za pomoć, jer je to bolje nego kriti pače u njedrima i dopuštati mu da mi po tijelu i košulji sere i piša.

Tako je bilo sve dok je školska godina trajala, dok je pače raslo i bilo ga sve teže i teže u naručju nositi. A nositi sam ga morao do zadnjeg dana škole, dok nije postalo odrasla patka i dok mu težina nije prešla jedan kilogram. Jer, s tim je patkama tako – moje me iskustvo svojim pačetom tomu uči – da pače, što postaje odraslije i teže, umjesto da je obrnuto, sve sporije hoda i sve slabije leti, pa, kad ga u lokvu bacaš, na gol trbuh pada kao tikva. Što se hoda i leta tiče odrasla patka ne može ni ono što je kao pače mogla. Meni je i pored toga, ili upravo zbog toga, ostajala draga, jer je i kao patka bila moje ubogo pače, meni privrženo, od mene ovisno! Usput da kažem, i dok sam ga u školu nosio i kad je od ono, pače, postala ona, patka, nisam propuštao uloviti skakavca i staviti joj ga u kljun.

Bilo je vrijeme berbe kukuruza, svi koji su mogli razišli su se po njivama, i teta Jelka, pa su tuke ostale u oboru. Probudio sam se kasno i vidio da sam u kući sam. Sjeo sam za svoj stol ispred prozora i nešto crtao kad sam čuo da netko na drugom kraju dvorišta, podalje od moga prozora, razgovara, po glasovima sam razaznao da su to djed Marko i baka Manda, starješina i domaćica naše obitelji. O čemu razgovaraju nije se moglo čuti. Od bakinih se riječi ni jedna nije razumjela, a djedova samo kad bi je izgovorio u povišenom tonu. Po djedovim povišenim riječima sudio sam da se oko nečega prepiru, pa sam naćulio uši da čujem oko čega i čuo kad je djed povikao:

»O meni ne vodi računa, ja ću samo gricnuti, reći ću da mi sa želucem nešto nije u redu, o njemu vodi brigu. Neka ne bude previše, da se ne bi suviše rasipalo i da mi obitelj ne bi kazala kako ih moji gosti i moja politika mnogo koštaju, ali ne premalo, da se do sita ne bi mogao najesti. I to što spremiš neka bude obavezno ispod peke. To obožava!«

Njegovim uputama baka je nešto prigovorila, nisam čuo što, a onda sam čuo djeda kad je ljutito rekao:

»Dosta, ‘šarap’! Učini kako sam rekao i bit će ‘olrajt’! Bit će dobro!«

Baka je zašutjela, a ni djed se više nije oglašavao, bit će da je otišao svojim poslom, pa se nije imala s kim prepirati, a znala je da se iza glavareva »šarap« i nema smisla prepirati – učinit će ono što joj je zapovjedio. Nakon duže šutnje baka dolazi k meni i kaže:

»Ive, zlato! Naših danas nema kod kuće. Oni koji čuvaju ovce, konje i goveda uz blago su, a svi ostali beru kukuruz; žele ih danas sve požeti a sutra dovesti na gumno, pa na gumnu komušati danima. Kod kuće ćemo biti samo ja i drago Marko« – dragom su žene u našoj obitelji kao i u cijelom selu zvale brata svoga muža, baka Manda djeda Marka kao brata svoga pokojnog muža Ivana, koji je ranjen na Drini, a preminu u mostarskoj vojnoj bolnici na samom početku rata. »Ne bi ni mi da nam nije načelnik općine javio, sinoć, da će danas doći proslaviti s Markom izbornu pobjedu, koju od izbora slavi s jednim po jednim glavarom sela, a Marko mu je posljednji s kojim će je proslaviti. Zato ja tebi, Ive, zlato, savjetujem da odeš kod bake Maše i tamo će ti biti bolje. Što da ovdje smetaš ti nama, a mi tebi. Ti ćeš tamo biti s bakom Mašom i djedom Filipom, a mi ćemo ovdje s tim trbonjom proslaviti izbornu pobjedu i neka ga vrag nosi s našeg vrata. Možeš se kod bake Maše zadržati do večeri. Ako ti se majka vrati sa žetve prije nego ti, reći ću joj gdje si i ona će biti bez brige. Hoćeš li to učiniti?«

Znalo se da me nije trebalo nagovarati da odem u susjedni zaselak Bračiće baki Maši, znalo se da bih ja tamo odlazio i kad me tamo ne bi nitko slao, kad bi se gubio – što je bio glavni razlog da su svi osim moga učitelja mislili da s mojom pameću nije sve u redu, pa je to znala i baka Manda i nije me trebala pitati hoću li u Bračiće ići. Kad se gubim i kad me tamo šalju baki Maši, koja me bez darova nikad ne dočekuje i nikad iz kuće ne ispraća, koju sam doživljavao kao svoju drugu majku i u duši i u licu nalik jednu drugoj. I kako ne bih išao djedu Filipu, drvodjelcu, bačvaru, kamenorescu i zidaru, koji je u Americi bio koliko i djed Marko, koji se iz Amerike vratio da na noge podigne svoju djecu, među njima i moju majku, i koji je novcem djeda Nikole, što ga je, nakon smrti svoje žene, dvoje djece i vlastite, svu svoju imovinu ostavio svojim sinovcima, muškoj djeci svoje žive i izginule braće, gradio našu novu kuću u kojoj baka Manda stanuje na jednom, a ja na drugom kraju. Kako ne bih išao! Odletio sam i vratio se tek kad mi je baka Maša rekla:

»Ive, dušo, popasna su doba, a ti si još kod nas!« Uz to što mi je govorila punila mi je džepove bajamima i orasima. Kad ih je sve napunila, produži: »A ti znaš koliko ti se majka brine kad se zaboraviš i izgubiš, pa te mora tražiti! Najprije dotrči k meni i djedu, da vidi jesi li kod nas«. Kad su mi džepovi bili puni oraha i bajama, povede me za ruku prema istočnom izlazu iz dvorišta. »Ne idi na južna vrata, morat ćeš proći kroz Poćariće, a tamo je krdo gladne djece. Kad te vide sa džepovima punim bajama i oraha, tražit će od tebe da im orasima platiš prolaz ispred njihovih kuća. Nego idi ovuda, zaobiđi ih, prođi pored škole i od škole se spusti do vaše nove kuće sa svim orasima i bajamima što sam ti ih dala. Pođi s Bogom, maleno moje! Takav si kakvog te jer Bog dao. Ne možemo ništa protiv njegove volje!«

I da me nije savjetovala neka iziđem na istočna vrata, ja bih na ta vrata izišao i tim putem otišao. I da zaobiđem Poćariće i njihovu dječurliju i da se, kad se od škole budem spuštao našoj kući, svratim u obor za tuke i tamo vidim svoje pače izraslo u patku.

Dok sam išao cestom od škole, vidio sam da putem od naših kuća na nju izlazi konj upregnut u kočiju čiji je kočijaš trbušasti načelnik općine. I taj se, kao i ja kod bake Maše. zadržao na proslavi svoje izborne pobjede do popasnih doba i sad žuri da se prije mraka, sit i napit, nađe u blizini postelje, u nju legne i zahrče. Otpratio sam ga pogledom zahvalan što mi je omogućio boravak kod bake, spustio sam se do obora, otvorio mu vrata i, stojeći na otvoru, očekivao da se iz mnoštva tuka, crnog perja, koje su, prežderane mekinjama, ležale potuljene na prsima ili ćulile na nogama, ostale na mjestu stajati, ne mareći za moj dolazak. Između njih se nije izdvojila patka bijelog perja i dogegala do mene, kao što bi to redovno činila. Ni kad sam ušao u obor, a odatle u nastambu i sve tuke dignuo na noge i pokrenuo, bijela se patka nije pojavila. Istrčao sam iz obora i, trčeći prema novoj kući, nasuprot vjetru koji u popasna doba ljeti puše od morske strane, a zovu ga donjak, ugledao sam u zraku dva bijela pera i obuzele su me zle slutnje – da sam prevaren. Zadihan sam ušao u dio kuće gdje je djed dočekivao goste i našao baku Mandu kako sklanja suđe sa gostinjskog stola. Rekao sam:

»Gdje je moje pače?«

»Oho ho, stani malo!« rekla je baka. »Odavna je to tvoje pače prestalo pačetom biti i postalo patka. Ono što i svaka tuka – čekala je na svoj red. I to je dobila. Slučajno je na red prva došla!«

»Pače! Bilo je to moje pače!« rekao sam i po sjeni koja je s vrata padala na mene osjetio da nam netko prilazi pozadi, ali se, tko god to bio, na njega nisam osvrtao, nego i dalje tražio od bake da mi kaže što je s mojim pačetom – da dva njegova pera vjetar nosi.

»Pa baš kad hoćeš znati što je bilo, ne s pačetom, ono je i dalje tvoje, nego s patkom koja je iz pačeta nastala – eto ti, imaš priliku vidjeti, tu ti je na stolu, u tanjuru!«

Na tom tanjuru među oglodanim kostima neke od pernatih životinja prepoznao sam i oglodanu lubanju glave na kojoj je bio i znatan dio pačjega kljuna, komu je vršak bio odstranjen, a korijen s jezikom ostavljen pri kosti glave, da se pod pekom ispeče i pojede. Meso nisam ni inače volio ni gledati ni jesti, a na ovo u tanjuru mi se gadilo, pa sam odjednom osjetio vrtoglavicu i grčeve u želucu. Zaljuljao sam se i bio bih pao na pod da me netko – onaj čija je sjena s vrata pala po mojim leđima, a do sad je šutio i slušao što ja pitam, a što baka odgovara – nije obuhvatio rukama oko prsiju ispod pazuha i rekao:

»Janje moje!« A baki: »Što si mu to učinila?« Čitavo vrijeme, dok sam ja po podu u nekoliko grčeva izbljuvao sve što sam s bakom Mašom i djedom Filipom objedovao! Kad sam se ispraznio i pribrao, majka me je gladila po kosi i onom pitanju što mi je baka Manda učinila dodala: »Zar nisi znala što mu znači to pače i zar nisi znala da je takav kakvoga mi je Bog dao!«

»Znala sam! I onaj mi je na nebu svjedok da to nisam htjela učiniti, da sam to učiniti morala. Marko je rekao: ‘Neka ne bude malo, da mu ne bi do sitosti nedostajalo; neka ne bude mnogo, da bi mu preteklo!’ To može biti samo patka! Ja sam prigovorila da će malom Ivi biti žao patke. On u njoj i dalje vidi svoje pače. A Marko mi je prigovorio: ‘To više ni za koga ne može biti pače; sada ili do mjesec dana mali će morati znati da svako pače postaje patka, svako tuče tuka, svako gušče guska i svako pile kokoš. To smo svi doživjeli i preživjeli. Da tako nije ne bi ih ni uzgajali. Pa nećeš očerupanu kokoš zvati pile moje?’ Opet sam se suprotstavila i predložila mu da pod peku ide pjevčić, a on je uzvratio kako bih morala zavrnuti vratom bar dvojici pjevčića da bi se načelnik do sita najeo, a kad sam predložila da to bude tukac, neka on jede dok se ne najede, a preostalo ćemo dati da pojede naša obitelj, Marko mi je odgovorio: ‘Zar ne pamtiš što se dogodilo, kad smo slavili pobjedu na prošlim izborima? Zavrnuli vratom tukcu od pet kila, računajući tako kao ti sada, neka se slavi kad se slavi, a što njemu ostane, najmanje tri kila mesa, pojest će naša obitelj. Neka se i ona pobjedom omrsi! I što se dogodilo! Kad se nažderao, pred sam odlazak, zamoli mene da mu ono što je od pečenog tukca ispod peke ostalo, zajedno s tepsijom u kojoj se meso peklo i pekom pod kojom se peklo, smjestim u stražnji dio kočije. Htio bi počastiti, neka i oni znaju što je izborna pobjeda, svoju ženu, punicu i troje djece, koji svi vole ono jelo koje se zove tuka ispod peke s krumpirima, jer da oni sebi to sami ne mogu priuštiti, nemaju ni peke ni ognjišta, svako meso peku u štednjaku, a to, ni kad je meso od tuke, nije tuka ispod peke s krumpirima.

To je nešto posebno: tučje se meso ispod peke istovremeno peče na vatri iznad peke i kuha u vlastitoj pari i pari iz krumpira, peče i mekša, pa je pod jezikom meko i slasno. I što sam mogao? Ne poslati mu ostatak tukca!? Poslao sam i ostatak tukca, i tepsiju i peku – i bar deset puta rekao ‘olrajt’, načelniče, bit će kako si poželio. Peku mi i tepsiju nikad nije vratio. Ni spomenuo!’ A kad sam Marku još jednom prigovorila – neka umjesto Ivine patke bude manja tuka – on je dreknuo ono svoje, američko ‘šarap’: ‘Učini kako sam rekao!’ I što sam mogla drugo učiniti nego zavrnuti patki vratom...«

Baka je skinula okrugu s glave, jer joj je bilo vruće, i brisala suze u očima; meni se želudac smirio, pa sam se uvio u skut majčine suknje; šutio, žmirio i pazio da mi pogled ni krajičkom oka ne bi pao na tanjur s oglodanim kostima; a majka je gladila prstima moje kao gavranovo pero crne kose i nježno me, nježnije, najnježnije tješila:

»Smiri se, janje moje! Drago, najdraže moje! Tvoj se ćaća ne odvaja od naše rijeke, on će ponovo na listovima lopoča pronaći pačje jaje, donijeti ga kući, mi ćemo ga staviti pod tuku i iz toga će se jajeta, već na sljedeće proljeće, izleći tvoje pače. A s ovim što se dogodilo moraš se pomiriti. Tako je kako je!«

Ali moj otac – iako ga je, radeći kao zaporničar na izlazu vode iz tunela ulaza u turbine, koseći livade, napasajući ovce, obrađujući vrtove i svirajući na dvojnice, morao vidjeti u šašu i lopočima – nikada više kući nije donio, sad je znao što nosi, pačje jaje. Ne vjerujem da ga nije viđao, ako i ne na Donjim i Gornjim barama, onda sigurno na Brljanu, gdje su mlinovi i gdje mlinari imaju jata svojih pataka. Viđao jest, ali donosio kući nije jer mu je majka to branila – neka joj ne donosi kući to jaje, dosta joj je bilo jednoga; donese li ga, opet ću poludjeti za pačetom.

Iako otac jaje, iz kojega bi se izleglo pače, nikada više kući nije donio, bijelo je pače ostalo u meni i dalje živjeti do današnjeg dana – a moje su crne kose odavna prestale biti sijede i postale bijele i meke kao pačje paperje – i s tim pačetom, koje me je ispunjavalo radošću, stalan strah da će se odnekuda pojaviti neki trbušasti glavonja koji s glavarom proslavlja svoje pobjede izborne i svake druge vrste – kao da pobjede postoje u čovjekovu životu – doći u kočiji, zavrnuti vratom mom pačetu, ispeći ga pod pekom i oglodati do kosti. I jezik u kljunu koji je u grlo navraćao skakavce kojima sam ga hranio, i kožicu između čaporaka koja mu je zaveslaj činila učinkovitim dok je plivalo do utočišta u mojim dlanovima i mom krilu.