Osvrt na pet kazališnih predstava (2023/2024.)

TVRDO KUHANO – NAJBOLJE NAPISANO
Boris Svrtan: HALATAFL, socijalna tragikomedija, u vlastitomu redateljstvu, HNK Šibenik i Teatrin Grdelin, gledano u Gavelli 19. siječnja 2024.

»Halatafl« je naziv stare vikinške igre koja je kod nas poznata pod nazivom »Vukovi i ovce«. Glavno je pravilo te društvene igre − ako vuk propusti pojesti ovcu, gubi. To je u ovoj dvodrami metafora života dvaju karaktera, direktora i ratnika, koje je sudbina spojila višestrukim nitima. Prije svršetka uobičajenoga radnog dana Josip nasilno upada u Markov direktorski ured. Tijekom brojnih dramskih i komičnih obrata spoznajemo da su i jedan i drugi krenuli u životnu borbu iz idealizma, svatko na svoj način; Josip na ratnom polju, a Marko na poslovnom. Nakon Josipove otmice Marka, za koju se kasnije utvrdi da je lažna i diletantski planirana, oni se uzajamno ispovijedaju potvrđujući koliko su slični u svojoj različitosti i koliko krvavi ispod kože. Tekst ove dramske komične igre ili socijalne tragikomedije, suočava nas sa stvarnošću današnje Hrvatske, iskreno, neposredno, ponekad okrutno i sjetno. U predstavi glume Boris Svrtan (Marko) i Darko Milas (Josip). I redateljstvo i pozornica i odjeća, sve su uradili surađujući.

Ovaj tekst je, ponešto lektoriran i redigiran, i uz dodanu zadnju rečenicu, prepisan s interneta jer jasno predočava temu i sadržaj drame.

Inače, satirična komedija Vuci i ovce već postoji i svojevremeno je igrana u Kerempuhu. Autor je poznati ruski dramski pisac Aleksandar Nikolajevič Ostrovski. No, nije baš neko vrijeme u kojemu je preporučljivo uzimati nešto od Rusa. Halatafl nudi »tvrdo kuhani« dramski tekst, najbolji koji se ove sezone može čuti i vidjeti na hrvatskim kazališnim pozornicama. »Tvrdo kuhana proza« sintagma je koje se šezdesetih prošloga stoljeća često spominjala, osobito u odnosu na neke američke književnike.

S estetskog književno-kritičkog motrišta tekst je dopadljiv jer je živ, brz, životan i dubinski prosijeca recentnu hrvatsku društvenu zbilju. Estetika je varljiva pa ono što netko iz svog pogleda vidi lijepim, netko drugi iz svog negira tu ljepotu. Međutim, ona se uvijek prilagođava vremenu i nastoji »biti lijepa« u korak s onim što se u nekomu vremenu cijeni i traži. A danas se najčešće i traži i cijeni neposredan emotivni iskaz koji je ujedno i kritičan i neovisan i samosvojan, a sve to nudi ova drama.

Etički književno-kritički stav nalazi snažan i nepokolebljiv moral hrvatskoga čovjeka. I Marko koji je bježao od rata i Josip koji je u njemu sudjelovao, uspjeli su sačuvati svoju ljudskost. I domoljublje i čovjekoljublje i vlastiti moral.

Gnoseološki, odnosno spoznajno, kroz niz obrata i iznenađujućih sukoba i raspleta među polubraćom doznajemo zapravo sve što treba doznati o našemu vremenu, o nehumanom grabežu, o pljački i uništavanju vlastite države, o vulgarnom kapitalizmu, o odsustvu nacionalne svijesti, o ponorima »društvene zbiljnosti«... I o osobnim sudbinama.

Lingvostilski odnosno jezično i načinski pristup otkriva temeljnu vrijednost ove društvene tragikomedije. Jezik je to svakidašnjeg suobraćanja urbanih ljudi, pun nepravilnosti, psovanja pa i prostakluka, ali ovdje je to samo dio istinske govorne scene te djeluje neposredno, skladno i neusiljeno.

Recepcijski, odnosno u prihvatu, blizak je većini ljudi, a otkrivajući u Josipu pjesnika kojega Marko razumije, poštuje i prihvaća neočekivana je sastojnica ovoga teksta. Uistinu je kazališni užitak slušati ih i gledati, njih dvojicu.

Uočio sam na internetu da neko zakeralo vrednuje Josipovu, odnosno Milasovu glumu boljom od one Svrtanove, što nipošto ne stoji. Ne radi se o tomu koja je gluma bolja, obje su odlične, nego se radi o tomu da je Boris Svrtan svladao scenski govor te da govori jasno i razgovjetno, kazališni je glumac. A Darko Milas, znači također odličan izvođač, produkt je hrvatske kazališne akademije koja glumce ne nauči kazališnoj glumi. Milasova gluma je dakle, recimo kolokvijalno, filmska i odgovara ovdašnjem jeziku ulice i kafića, ali to ne znači da je bolja, nego nije kazališna, što će se mnogima kazališno neobrazovanima učiniti bliskijim. Možda doista i bližim karakteru Svrtanova teksta?! (Važnost jasna izgovora, čak i svakoga veznika, prispodobiva je slušnosti, odnosno savršenoj akustici antičkih teatara, dok nijedno današnje »kazalište kutija« ne doseže antičku slušnu savršenost, i ne može!)

Posebna je vrijednost ovoga teksta njegov završetak u kojemu se oba polubrata uklanjaju nepodnošljivoj licemjernoj društvenoj zbilji i nalaze izlaz iz nje u šumskoj krajtjednici koju im je njihov otac ostavio u nasljedstvo. Poštivajući oca, oni će tamo naći svoj mir i međusobnu bliskost.

Vidio sam i zamjerku da je ljubav prema istoj ženi (Jasni) nategnuta. Ne bih rekao. Štoviše, logična je, akribijski odlično izvedena te upotpunjuje sjajnu ispisanost čitava dramskog predloška. U zaključku: Najbolji suvremeni dramski tekst, dovršen točno na dan početka nasrtaja na Ukrajinu (24. 2. 2022.) napisao je jedan glumac, a ne neki književnik. Glumac koji, koliko znam, nema ni jednoga književnog djela nigdje objavljenog, ali ovaj prvijenac je vrhunski.

UVJERLJIVO, ŽIVOTNO
Ivor Martinić: DOBRO JE DOK UMIREMO PO REDU, redateljstvo Aleksandar Švabić, Zagrebačko kazalište mladih, gledano 19. siječnja 2024.

Nažalost prerano pokojni Georgije Paro ovo je kazalište zvao »komsomolski teatar«. Takav je u nekim predstavama i bio, primjerice i u nedavnom predstavljanju Braće Karamazovih Dostojevskoga, kojega nisam do kraja odgledao, a priznajem da ni na neke druge predstave nisam rado išao.

Čuo sam, međutim, da ova drama igra već četvrtu sezonu pa me zanimalo zašto je to tako. Odmah ću reći: itekako ima razloga da igra već četvrtu sezonu, a mogla bi igrati još dugo. Naime, sadržaj uzima iz svakidanjeg života. Raščlanjuje sukobe u jednoj obitelji. Ovo je osvrt, a ne kritika, pa ću se posebno osvrnuti na sjajnu, možda čak životnu izvedbu Pjera Meničanina u glavnoj ulozi Janka. Uz Meničanina iz njegova naraštaja je Doris Šarić Kukuljica, bivša koju je ostavio zbog sadašnje i mlađe, te Nataša Dangubić kao sadašnja. U život im se upliće i Milica Manojlović kao zaručnica Jankova sina. Tu je upravo i najdublji jaz, pa će nevoljni Janko za svog sina reći da je »sin govno«. Njega u predstavi nema, ostavio je zaručnicu i odmaglio u Ameriku.

Pjera Meničanina gledao sam u nekoliko ranijih izvedaba, u srednjim ili malim ulogama. Sve su uvijek bile zapažene jer svaka mala uloga može biti i velika. U ovoj drami Meničanina konačno gledam kao glavnog protagonista i vidim da je izvanredan karakterni glumac. Ne znam što će i koliko još igrati, ali vrhunsku životnu kazališnu ulogu već je odigrao. Sva tri ženska lika; »bivša«, »sadašnja« i »sinova« izvedene su na visokoj glumačkoj razini. U postavi su još tri glumca kao tri Jankova prijatelja čijim druženjem priča i započinje. Tamo je Janko ljubazan i opušten društveni čovjek. Međutim tu trojicu; Maro Martinović (Mirko), Zoran Čubrilo (Zdeslav) i Kristijan Ugrina (Dražen) vidimo samo na početku, a kasnije se više ne pojavljuju. Je li to tako napisano ili je redatelj štrihao, nebitno je kao što su za pripovijest i oni nebitni.

Meni je osobito bilo zanimljivo redateljstvo Aleksandra Švabića kojega pamtim kao redatelja Ljubovnika nepoznatog autora na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ljubovnici su barokna komedija, a Švabić je u prostoru koji je sam odabrao mizanscenski razigrao svaki dijelak prirodne pozornice. U tom komadu to je bilo izvrsno. Isti postupak primijenio je i ovdje. Međutim, komad je intimistička drama komornoga karaktera i nije bilo osobito uspješno razigravanje čitavoga prostora. Naime, treba naglasiti da se komad uprizoruje na maloj sceni ovoga kazališta koje redova za gledalište ima samo osam, ako sam dobro izbrojio, a prostor za igru ispred njih doima se dvostruko većim.

Ana Savić Gecan (scenografica) u dno toga prostora postavlja neku uzvisinu, a redatelj baš tamo, čak iza te uzvisine ili uza nju smješta Janka i Nikolinu, njegovu mladu i novu odabranicu, te postavlja intimne scene njih dvoje. I neki drugi dramski sadržaji gledateljima su udaljeni, a primjereniji bi bili da su im bliže. Ipak, većina radnje zbiva se za stolom, »na rampi«. Premda klasične pozornice ovdje nema. I sve što je tu odigrano puno je dojmljivije od onoga što je razbacano po golemu prostoru.

Drama je izvrsno napisana i vrhunski odigrana te je i to razlog za njezinu dugovječnost. Da je Zagreb veći nego jest mogla bi igrati i svake večeri. Ne bi to bilo loše, dapače! Uz napomenute u predstavi još sudjeluje Petra Hrašćanec (scenski pokret), Ivan Penović (dramaturg), Marta Žegura (kostimografica), Aleksandar Čavlek (svjetlo), te Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz (glazbeni suradnici).

Trajno je moguće pamtiti sjajnu izvedbu Pjera Meničanina kao nesretnog oca i muža.

GLUMAČKA SNAGA I VEDRINA JELENE MIHOLJEVIĆ
Dina Vukelić: MODERNI OBLICI PATNJE, redatelj i scenograf Dario Harjaček, ZGK Gavella / Ludens teatar, predstava 19. siječnja 2024.

Nezdrav suživot majke, nekad čuvene, čak s naslovnice tiražnog tjednika, a danas zaboravljene voditeljice Irme Valić i njezina pasivnog i bezvoljnog sina Ognjena, neostvarenog tridesetogodišnjeg sociologa s »nula dana iskustva«, u neprekidnom su društvu Silvije, jer stalno zure u televizor, nadrealno zanosne nove mlade zvijezde na tv-zaslonima. To prouzrokuje noćne more u njihovoj društvenoj zametnutosti i nevažnosti. Majka je zavidna mladoj nasljednici koju omalovažava, a sin je njome opsjednut.

Zapravo sam, ponegdje svojim riječima, ovo prepisao iz programske knjižice.

Emisija bivše voditeljice zvala se Ugodan život, i ona neprekidno upravo tomu teži. Nasuprot njoj, sin je zagubljen i bezvoljan. Nije riječ tek o praznini među naraštajima, nego i o karakternim suprotnostima. Irma Valić se nikada ne predaje, nov poticaj nadi u bolje danas i sutra pronalazi na internetu, tamo »upoznaje« nekoga komu se, sva zažarena, okreće...

Dini Vukelić (Zagreb, 1990.), višestruko nadarenoj dramatičarki, dramaturgici, scenaristici, komparatistici... koja ovu jednočinku piše, vidno je, prema nekom stvarnom uzorku, valja poželjeti samo naklonost Fortune, sve ostalo već ima.

Redatelj Dario Harjaček (Beč, 1969.), ujedno i graditelj pozornice za bivšu radijsku dramu, glavninu prizorišta daje uvećanom tv-zaslonu, što mu omogućuje istaknuti silan utjecaj mlade i zgodne, ponekada i razgoljene voditeljice, na život i majke i sina. Hinjena seksualna ponuda razgoljenih ženskih tijela središte je estetike našega doba. Televizor je doista zamijenio draži otvorenoga ognjišta, obitelj se pred njim okuplja, a i osamljenici u nj bulje. (Ne i u intelektualnijim i stambeno bolje stojećim sredinama; tamo za tv postoji posebna sobica, tko želi...!)

Harjaček je nadaren, u mom dojmu odličan redatelj. Međutim, još je relativno mlad, dok ja toliko i više godina koliko je on star, iz desetljeća u desetljeće kod brojnih redatelja gledam kako ženskinje naskaču na mužjake i obšešere ih često golim bedrima... Zato me neugodno iznenadilo kada sam to vidio i ovdje; istina, zanosna voditeljica naskače smušenog sineka s leđa, no ma koliko da je sadržajno opravdano, ipak je otrcano, odavno! Harjačeku suvišno!

Svojevremeno sam se s prijateljima Borisa Miholjevića i Lele Margitić zatekao u njihovu skromnu stanu u novozagrebačkom Zapruđu. Predstavili su nam tada još vrtićku Jelenu, danas doista jednu od vodećih hrvatskih karakternih glumica. Silnom unutarnjom snagom i vedrinom, vrhunskom glumačkom akribijom, ovu jednočinku na usporednoj »Maloj Gavelli« Jelena Miholjević čini velikom predstavom. (Misli se valjda »maloj pozornici«, Gavella je bio muško!) Mlada Anja Đurinović, nasljednica zapamćenih a porijeklom bokeljskih umjetnica u Zagrebu, igra sjajno. Jednako uvjerljivo i silno dojmljivo svoju ulogu iznosi i Marko Perić, odlično odabran. Oboje vrijedno slijede razigranu i trajno pamtljivu Jelenu Miholjević. Predstava bi mogla igrati godinama, a da gledalište bude vazda puno...

VRHUNSKA PREDSTAVA ZA PONOVNO GLEDANJE
Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci, Josip Kozarac: TENA, u dramatizaciji Borislava Vujčića, u redateljstvu Dražena Ferenčine, ZGK Gavella, gledano 8. siječnja 2024.

Upriličavanje ove predstave nadigralo je, da ne napišem i uspješno izigralo sustav novčanoga pripomaganja države/županije/općine rijetko zabilježenom bratskom slogom kazališta iz Vinkovaca, ovdje središnjeg, te iz Koprivnice (Ludens), Požege (Gradsko kazalište) i iz Bjelovara (Centar za cjelovečernje učenje u kulturi), ali je ipak najvažnije što je u tomu i Zagrebačko gradsko kazalište Gavella. I umjetnicima i upravi Kazališta Gavella treba čestitati zbližavanje i objedinjavanje onoga što se nekada posprdno naziva »provincija« i središta kazališnoga života: nema razlike.

Cijeli svijet je doista »veliko selo« pa smo u prigodi znati i vidjeti što i kako rade na kazališnim daskama na Broadwayu u New Yorku, u Londonu, u Parizu, u Stockholmu ili u Moskvi. Ni tu – nema razlike. Ova je predstava doista svjetska razina, i u metafori i u stvarnosti.

TENA, odulja pripovijest na granici romana Josipa Kozarca (1858.-1906.) ponajboljeg predstavnika hrvatskoga književnog realizma, znalački je prenesena na pozornicu (Borislav Vujčić/ Dražen Ferenčina). Ferenčina je i redatelj protočnog i cjelovitog uprizorenja brza ritma, u dahu, i neprolazna dojma. Pripovijest je to o ženskoj ljepoti koja je opasna i zanosna istovremeno. Njezina uzbuđujuća sudbina s nekoliko ljubavnika, ujedno je i osobna i obiteljska i društvena pa i politička drama svojega vremena koje je pisac, inženjer šumarstva, dobro poznavao. Tena/Tereza je za nas u Hrvatskoj ono što je u norveškoj književnosti Nora Henrika Ibsena: jedna od prvih tzv. emancipiranih ženskih likova oslobođenih svih stega koje bezobzirno krši.

Znalački odabrani glumci su, s ostalima iz više drugih kazališta, u malom vinkovačkom teatru napravili doista veliku predstavu. Stoga s jednako velikom radosti, jer takve prigode i nisu previše česte, bilježim i na ovomu mjestu imena glumaca i njihove uloge, a svaki bi od njih za svoje ostvarenje mogao biti nagrađen; neki već i jesu, Filip Šovagović, npr., kao i predstava u cijelosti.

Tena je doista prelijepa Matea Marušić; Jerko Pavletić (otac) – Filip Šovagović; Jaroslav Beranek – Ivan Grčić; Leon Jungman – Davor Svedružić; Ciganin Đorđe – Vedran Dakić; Joza Matijević − Vladimir Andrić; Ivka, Jozina žena – Selena Andrić; Maruška, Đorđeva žena – Martina Stjepanović; Stara gatara – Areta Ćurković; a u »Tri žene« njoj i Seleni Andrić pridruži se Zorko Bagić, koji je i Lakaj, a Krčmar je Ivica Lučić.

Kada se neka predstava posreći, sve je dobro: i odjeća (Martina Ćopo sa suradnicama Emilijom Sušković i Tenom Pilić), i glazba (Igor Valeri), i scenski pokret (Maja Huber), i svjetlo (Zdravko Stolnik) i šminka (Danijela Pavlek) i frizure (Darinka Smetiško), i video (Darko Bušnja) i plakat predstave (Dubravko Matasović).

Međutim, meni je za oko zapela scenografija (redatelja i kostimografice). I ona je učinkovita, u službi sadržaja, to je neosporno. U korištenju i statične i mobilne scenografije, koja najnovije posvuda prevladava, lijevi kut pozornice, gledano iz gledališta, statičan je i to je dobro jer je tu Tenin dom i tu ona najviše »boravi«. Dakle, opravdano je da je tako, ali je, u mojemu dojmu, sve skupa – u likovnom oku pretrpano, bez prozrake, ponekada djeluje zagušeno. No, taj moj dojam ipak ne potire ni lijepost ni snagu ove sjajne priredbe.

SRPSKOHRVATSKI PISAC
Mate Matišić: MOJI TUŽNI MONSTRUMI, redatelj Vito Taufer, Zagrebačko gradsko kazalište Gavella, gledano 8. siječnja 2024.

Osvrt na neke osobine ove predstave traži uvod.

Eshil, starogrčki basnopisac šest stoljeća prije Kristova rođenja piše, ili prepisuje neku raniju basnu naslovljenu DVIJE TORBE: »Kada je napravio ljude, Prometej je svakomu o rame objesio dvije torbe: jednu s tuđim manama i zlima, a drugu s vlastitima. Ona s tuđima visi im sprijeda i stalno vide što je u njoj, a u onu odotrag nikada i ne zavire: stoga vlastite mane i svoja zla i ne vide, nego samo tuđa!«

Ta stara basna ima i svoju novu inačicu: »U spajanjima i ratovanjima naroda, Hrvatove torbe su se izokrenule: ono što je svima ostalima straga, njemu se zadesilo u onoj torbi sprijeda. I obratno. Tako Hrvat vlastite mane i svoja zla svakidanje vidi i ističe, a ona drugih – niti vidi niti govori o njima. Stoga se on razlikuje među svim narodima – posebnom vrstom samouništenja i samozaborava«. (Tako je kako je, Naklada Kvarner, 2023., str. 103.)

Upravo tu sam zatekao Matu Matišića kako zuri u torbu koju nósa ispod nȍsa i stalno prebire naša zla i nevolje, ali doda u nju i poneku vlastitu izmišljotinu.

Mate Matišić (Proložac, 1965.), predstavio je u Gavelli svoju samoživotopisnu tročinsku dramu u kojoj se u prvom činu bavi posve osobnom zbiljom, a u drugom i trećem činu drama ima i društveni pa i politički karakter. Naime, neka je gledateljica nekog Matašićevog dramskog djela prepoznala sebe u nekom njegovom liku pa je završila u ludnici. Ona i drugi u njezino ime upadaju u piščev dom i prozivaju ga za tu njegovu nevaljalštinu.

U drugom činu glavni protagonist Mate zatiče se u svom imotskom zavičaju, na groblju gdje su pokopani i hrvatski branitelji. Nakon razgovora s udovicom jednoga od njih, lik hrvatskog branitelja gledateljima i slušateljima povjerava svoj grijeh. Naime, Srbi su zaklali jednoga Hrvata, a branitelji ga osvećuju. Ta osveta je iznimno divljačka. Hrvatski branitelj pripovijeda kako je neku srpsku djevojčicu živu zakopao. Zbog tog sramotnog čina branitelj, dakle Hrvat i katolik, osjeća grižnju savjesti te obznanjuje svima nama svoju ispovidnu tajnu.

Moja nezgoda je u tomu što ova Matina ispovid nije prva stravična pripovijest koju sam, gotovo na vlas takvu, u djetinjstvu više puta slušao. Ta strašna sudbina živa zakopanog nevinoga djeteta nalazi se uglavnom u usmenoj narodnoj književnosti naših jugoistočnih krajeva, bez nacionalnog predznaka. Ona je u svoje doba zamjenjivala ljudsku želju za stravičnim pričama koju danas popunjavaju horor priče i filmovi. To je opće mjesto te vrste pučkog pripovjedalaštva. Sve to preuzeto iz povijesne stravičnosti Mate Matišić prišiva svom liku, Hrvatu, katoliku i branitelju.

Njegova ispovid ima dvije očite nelogičnosti. Ako je opaki hrvatski branitelj nesretnu srpsku djevojčicu zakopao živu u grobnicu, morala bi biti u lijesu pa je nisu mogli naći u sjedećem položaju, kako se grišnik ispovida. Ako je pak zakopao u grob, morao je na nju nagrnuti zemlju, pa je ni tada nisu mogli naći kako sjedi. Ali ni to nije nešto s čime se prvi put susrećemo. »Pljušti kiša, junak jaše vranca u galopu, a za njim se diže prašina«. To je slično, ne i rijetko u »konzumerskoj književnosti«.

»Ne pakovati Tuđmanu!«, rekao je svojevremeno Broz. Ali hrvatskom branitelju se »pakuje«, koliko tko stigne.

Da sam u kazalište išao privatno, a ne u kritičarskom naumu za ozbiljan časopis, ma tom bih mjestu bio ustao i s gnušanjem otišao doma. Međutim, odgledao sam i treći čin. U njemu se glavni protagonist Mate zatiče sa svojom partnericom u Beogradu, u nekom hotelu. Saznajemo da se i ranije smucao po beogradima kao glazbenik te se tamo obilno švalerisao. Stoga mu u njegovu hotelsku sobu upada recepcionar toga hotela s optužbom da je u tomu svom nevaljalstvu povalio i njegovu ženu pa ljuti recepcionar, nesiguran je li on otac svojemu djetetu, traži od Mate da mu saopći istinu. Nije to sve. Recepcionar dovodi Mati u sobu stručnjaka za laganje skupa s uređajem za detekciju laži. Uguravši tu napravu u sobu, Matu ne moraju prisiljavati da se podvrgne detektoru laži; na to rado pristaje jer nije krivac što je recepcionar uvjeren da je rogonja. Iako je s partnericom, ako sam dobro razabrao, Mate je i sada naručio neku svoju bivšu radodajku ili je samo pozdravio, ali i ona mu upada u hotelsku sobu i, naravno, osvećuje mu se tako da ga ponižava. Što je, proizlazi iz priče, i zaslužio.

Glavni protagonist se konačno dočepao pune boce i, dok je prazni, spoznaje što Srbi misle o Hrvatima. Da su nikogovići, niža ljudska raca čak i u seksu. To doista i jest općeprihvaćena mantra u nekim nacionalističkim i četničkim samoobmanama. No, Mate osjeća potrebu to svima ponoviti. »Samozaborav i samouništenje«?

Prema drugom i trećem činu ove samoživotopisne drame zaključujem da je naš Mate srpskohrvatski pisac. A može biti i hrvatskosrpski, kao što je to bio na primjer novosadski pravopis. Činjenica da je Srbin zaklao Hrvata nešto je uobičajeno, ne treba tražiti zašto. Dovoljno je da je netko Hrvat − četnik će ga čim stigne zaklati, ali Mate se time ne bavi. Nego strašan zločin dodaje hrvatskim grijesima u torbi koju tegli o vratu, sprijeda.

Mate Matišić je trenutno jedan od najpoznatijih srpskohrvatskih pisaca. U Hrvatskoj je obilno izvođen i slavljen, osobito u Gavelli te u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci. Zaboravim li svoje opaske o »živoj zakopanoj«, ne poričem činjenicu da je Matišić odličan dramatik, ali se pitam hoće li i on jednoga dana završiti trajno u Beogradu kao primjerice Ivo Andrić. Andrić je u Beogradu stjecao ugled i slavu te svaku pažnju koju u Zagrebu kao mladac nije nalazio. No, ma koliko da je Andrić obogatio srpsku književnost i propisao srpskim jezikom, Srbi mu se, ne u lice dakako, rugaju. Na vlastite uši usred Beograda sam čuo kako ga zovu HRKABO! To posprdno znači Hrvat-katolik-Bosanac. Slično već izruguju i Matu, što nam on sam u trećem činu otkriva. Neće Mate završiti stalno u Beogradu jer njemu je ovdje u Zagrebu itekako dobro. Ima i previše svojih istomišljenika.

Osvrnuvši se na ovo što ste pročitali, nemam nikakve volje baviti se čitavom dramom ma koliko ona bila akribijski dobra. Ipak, ponešto ne uspijevam prešutjeti.

Vito Taufer je Slovenac, čime je zadovoljena volja Ministarstva kulture Republike Hrvatske da se materijalno pomaže samo ili najprije predstave koje u izvođače uvedu nekoga iz Regije/Regiona. Taufer je poznat redatelj međutim u prvom činu, sjedeći za računalom i za svojim stolom, Mate nam je okrenuo stražnjicu, pretpostavljam stoga jer je težište na prizoru koji se događa i pred njim i pred nama. Gledati glavnog protagonista zguza dobar dio prvoga čina, to još nisam doživio, a pratim kazalište već šest desetljeća.

Ostali sudionici ove predstave su: Lazar Bodroža (scenograf), Marita Ćopo (kostimografica), Šimun Matišić (glazba), Zlatko Stolnik (svjetlo), Dubravko Mihanović (dramaturški suradnik) te Ivana Buljan Legati (scenski govor), Katarina Pejović (savjetnica za srpski jezik), Angel Naumovski (svjetnik za znakovni jezik) i Dora Črnjević (pomoćnica u kostimografiji). Tu su još i suradnici u glazbi: Alan Bošnjak (trombon), Veronika Ćiković (harfa), Erna Benko (dječji glas).

Glumačke role igrali su: Živko Anočić (Mate), Antonija Stanišić Šperanda (Ana), Filip Šovagović (Fabijan, Stipe), Sven Šestak (Ljuban, Milan), Frano Dijak (Ivan, Stanislav), Ivica Pucar (Iko), te Mate Perišić, Damir Klarić, Jakov Klarić, Bruno Mlinarić, Senko Mlinarić, Emilija Šušković Jakopac.

Jelena Miholjević je na sceni u sva tri čina (Lidija, ona poludjela, Slava, udovica na grobu u drugom činu te Milica, osvetoljubiva radodajka u trećem). Njezina uloga odigrana je bolje od ostalih, osobito mlađih glumaca koji još nisu valjano ovladali scenskim govorom. Ipak, čini se da je bolje nego je to bilo prije desetak ili petnaestak godina. Manjkav ili nikakav scenski govor proizvodi se već na Akademiji.