Neumorni tragalac za istinom

Aforizam i Ladislav Radek su sinonimi! Zato su i postali radekizmi, Radekova djeca. Jer, nakon osam zbirki (ne računajući i ovu) Radek je doista potvrdio svoje »očinstvo«, »patentirao« je, poosobio svoj aforizam.

Umjetnost riječi(ma) uvijek je nova interpretacija zbilje. Pa nam se i uz ovakvu zbirku, nakon prijašnjih osam, valja upitati što nam nova u njoj donosi? Prije toga pripomenuti nam je povezujuću autorovu gestu spram zadnjih zbirki: Radek se, u častnim godinama, uvijek oprašta, nagovješćuje završno poglavlje, spisateljsku točku, koja će se ipak nastaviti, trajat će. Zato i aforizam koji izvire iz samoga naslova zbirke: Već i u dozrijevanju misli niče klica novoga sjemena. Dakle, dozrijevanjem priča ipak, ni u Radeka ni u drugih, nije gotova, ona isklija u novom sjemenu, drukčije – umjetnost riječi traje.

Budući da aforizmi čine pretežiti dio ove zbirke, valja najprije zaviriti u njihove tematske grozdove. Kao i u prijašnjim zbirkama, u Radeka su tematska dominanta razne društvene nakaznosti koje čovjeka prate, bolje: njima je zarobljen dok je svijeta i vijeka: U svaku društvenu mrežu ne ulove se velike ribe; Svaki zakon ima najmanje jednu rupu; Ljudski karakteri ne mijenjaju se milenijima.

Uz takve izričaje Ladislav Radek je pridodao one kojima nastoji afirmirati čovječnost, ljudskost, aforizme koji su vječno dobro, i da oni zažive, svijet bi izgledao drukčije: Teško je pronaći put bez svjetla istine; Nažalost! Čovjek još uvijek nije postao – Čovjek!; U mraku se obično tone. Svjetlost nas uzdiže; Svaka prevelika moć ne sluti na dobro.

Među tim aforizmima u Radeka se nađe i onih kojima je motivacija domoljubna, pokaz da u njemu neprestance, u svim zbirkama, čuči zavičajnik, »pripisan grudi«: Da bi hrast postao čvrst, mora biti duboko i široko ukorijenjen u rodnu grudu; Sretno djetinjstvo treba sačuvati do kraja života u skrivenom pretincu srca; Onaj koji ne zna biti svoj, lak je zalogaj svakom osvajaču; Mirisi djetinjstva trajniji su i od najboljeg parfema.

U formuliranju Radek je sklon igrivim rješenjima, parafrazi, aforizam mu nije tek priopćajni iskaz nego i igra riječima: Da je manje bogatih uhljeba i siromasima bi bilo više hljeba; Mnoga ljudska mana prelazi u obmanu; Pedro nije krivac. Ali – visi!; U nas se pred važne izbore iz povijesti pojave Danajci koji darove nose!; Prljav obraz ničim se ne ispire.

Toj ovećoj cjelini Ladislav Radek je pridodao manju, ispunjenu epigramima. U njima se potvrđuje kao okretan pjesnik koji sriče lako i ritmički vješto. U Sjetvi zla epigram gradi na poznatoj nam, svakodnevno optjecajnoj formulaciji o kakvom (ne)djelu »ispod žita«, dakle nešto što je nelegalno, potajice, kriminalno: Korupcija i mito/ ispod žita se siju/ a potom sve bujnije/ u zlo prokliju.

Napokon, treću cjelinu čine – a to je iznenađenje spram dosadašnjih Radekovih zbirki aforizama – tri omanje prozne, humoristične novele, među kojima jaču pozornost zaslužuje treća, Pastiri, ispisana dragim mu, materinskim kajem i tematski sukladna prvoj, pretežitoj cjelini u ovoj zbirci.

Zaključno se stoga može ustvrditi: Iz Radekovih aforizama ne izbija zloba ili zloća nego duhovito i oštro dijagnosticiranje svih naših duhovnih, moralnih i međuljudskih nakaznosti, iskrena humanost i neprestano nastojanje da se tom ministrukturom svijet pokuša učiniti boljim – svijet ne posvaditi nego popraviti! Zato će Milivoj Slaviček zapisati da se Radekovi aforizmi »nikad ne gube u ogorčenom i ozlojeđenom ili zagrižljivom ‘podučavanju’«, oni su, prema Igoru Mandiću, »velikodušni, čak i u svojemu satiričkome obličju«, a Ivi Kalinskom pak su »napojeni plemenitošću«. Radek, premda i sam ponegdje izražava sumnju u smisao, to jest funkciju svojih radekizama, on ipak tu svoju sudbinu ne može niti želi izbjeći. Najme kaj? On vjeruje u moć i snagu napisane i otisnute riječi. Jer književnost je upravo to: davanje sebe, ugrađivanje u opći humanitet, u nastojanje za boljim, čovječnijim. I to nije hir, fraza ili poza, nego piščeva potreba i sudbina, od nje se ne da umaći.

Je li to zadnja Radekova zbirka? Upravo poradi gore rečenog, on već ima uglavnom gotove građe za novu zbirku! I poluslijep i bez računala Laci Radek dakle piše jer bez toga ne može, to ga drži živim... Sudbina i poslanje su posrijedi!