Nekoliko stavaka na temu Nemecova Krleže

Svojim razmatranjima, prepoznatljivima po dubokim uvidima u književne tekstove i kontekste, kao i po utemeljenosti u recentnim književnim teorijama s uporištem u filologiji i kulturologiji, naratologiji, fenomenologiji i filozofiji, dramatologiji i rodnim teorijama te politologiji, epistemiologiji i drugim interpretacijskim/čitateljskim strategijama, Krešimir Nemec znatno je proširio recepcijsko polje hrvatske znanosti o književnosti i znakovito utjecao na drukčije čitanje hrvatske književnosti. O tomu svjedoče brojna domaća i inozemna imena koja su znanstveni legitimitet u proučavanju hrvatske književnosti gradila i na njegovim znanstvenim poticajima.

Mnogo je tema o kojima je Nemec pisao. Od književnih i teorijskih pitanja pisao je o pripovijedanju i refleksiji, pitanjima poetike, teoriji novele i eseja, književnoj tradiciji i (post)modernizmu, fantastici, autoreferencijalnosti i citatnosti, kanonu i trivijalnoj literaturi, versifikaciji, sociologiji i ekonomiji književnosti i dr. Pisao je o Andriću, Krleži, Aralici, Desnici, Novaku, Matošu i Marinkoviću, Brešanu i Fabriju i dr. Prilozi o Šenoi, Sudeti, Božiću, Leskovaru, Kumičiću, Gjalskom, Kovačiću i Kozarcu i drugi govore da je podjednak interes pokazivao i za druge teme bogate i nedovoljno ili barem nedostatno pročitane književne i povijesne arheologije, prešućena ili zabranjena imena i stranice (Vilović, Lorković, Remeta...), za sve žanrove i književne oblike i fenomene (lirika, epika, dramska književnost, konfesionalna proza, diskurzivni oblici, žensko pismo...). Pamtljiv je i Nemecov interes za književne teoretičare i znanost o književnosti (Ježić, Lasić, Žmegač, Šicel, Frangeš, Lauer, Pavletić ...) čiji je rad nastavio i bitno proširio i obogatio novim interpretacijama.

1. Miroslav Krleža jedna je od Nemecovih čestih tema. Istina, koliko mi je poznato, Nemec se nikada nije legitimirao krležologom ili pak Krležinim apologetom, niti je, poput drugih, isticao ekskluzivno pravo jedinog tumača njegova djela. U njegovim knjigama, međutim, Krleža zauzima značajno mjesto i spominje se u različitim kontekstima: u Čitanju grada dvadesetak puta; u Mogućnosti tumačenja 17 puta; u Tragom tradicije desetak puta; u monografiji Vladan Desnica jednom; u Putovi pored znakova 14 puta; u Narativne strategije više do 17 puta; u Gospodar priče 23 puta; u Leksikonu likova više od 26 puta; u Antologiju novele uvrstio je Cvrčak pod vodopadom); u Povijesti hrvatskog romana skoro četrdesetak puta... Dakako, to nije i sve jer se i u brojnim drugim člancima često referirao na Krležu u argumentaciji svojih razmišljanja, što ga, s razlogom, legitimira jednim od relevantnijih tumača krležologije.

Kada je riječ o Krleži i njegovu djelu, Nemec je svjestan svih kontroverzi i prijepora koji još uvijek polariziraju hrvatsku intelektualnu javnost. U (pre)ideologiziranoj i politički podijeljenoj hrvatskoj stvarnosti jedni se naime još uvijek ‘hrane’ nedodirljivošću Krležina autoriteta, dok mu drugi odriču vrijednost i u pitanje dovode i djelo i svekoliki književni i nacionalni integritet. U prostoru ostrašćenih isključivosti, radikalnih polarizacija i ideoloških manipulacija – s jedne strane ‘krležofilskih’ adoracija i nekritičke monumentalizacije /ikonizacije i, s druge strane, neargumentirane ‘demitizacije’ i ‘operetnog krležijanstva’ – samo je djelo ostalo postrance, unatoč činjenici da mu je estetska relevantnost, umjetnička poticajnost i provokativna aktualnost itekako otporna na svakovrsna časovita, poglavito nekritička i neargumentirana propitivanja i sumnje. Zato se postideološki utemeljeno čitanje Krležina djela nameće kao znanstveni imperativ i orijentir u razumijevanju ne samo Miroslava Krleže, nego i brojnih drugih ‘neotkupljenih grijeha’ hrvatske književnosti.

2. Dio svojih čitanjâ Krleže Nemec je okupio u knjizi Glasovi iz tmine (2017.). U njoj su obrađene sljedeće teme: Dekanonizacija Krleže?, Miroslav Krleža i Prvi svjetski rat, Struktura Krležinih antinomija, Dvokatni grad, Krležina ‘Leda’: od umjetnosti do dekadencije i kiča, Mađarske teme u ‘Zastavama’ te Krleža i Andrić – poredbena skica.

3. Već u članku o de/kanonizaciji Krleže Nemec legitimira svoj odnos prema velikom imenu. Polazeći od Krležina povlaštenog statusa u nacionalnoj književnosti, nametnuti ideološki i politički balast u recepciji autora povod mu je da znanstveno i neopterećeno obzirima propituje čvrstoću njegova kulturnog kapitala ugrađena u temelje nacionalnog reprezentiranja koje kanon, kao »velika priča nacionalne književnosti«, predstavlja. Po Nemecu, kanon oblikuju imena i djela istaknutih/neprijepornih vrijednosti kojima institucije nacionalne zajednice pripisuju atribute izuzetnosti. Misli se pri tome na akademsku zajednicu, književnu kritiku, književne antologije i književne povijesti, neupitne autoritete i slično. Književna teorija također ističe i da na oblikovanje kanona uz književne vrijednosti utječu i izvanknjiževni interesi (‘politike moći’), od dominirajuće ideologije, politike, ‘vrijednosti elita’ i slično. Nemec s pravom ističe da su doista rijetka imena naše književnosti kanonski status stekla isključivo osobinama književnoga djela: npr. Šimić, Marinković, (možda) Vidrić, Cesarić ili Desnica. Utjecaj pak ideološko-političkog konteksta u kanonizaciji nalazi kod Ujevića, Matoša, Nazora i Vojnovića, a spominje i ‘odgođenu kanonizaciju’ vezanu npr. za Nikolu Šopa, kojemu »samo imanentni vrijednosni parametri dugo vremena nisu bili dovoljni za ulazak u elitni hrvatski književni razred«.¹⁾

U Krležinoj kanonizaciji, uz neupitnu književnu vrijednost djela, Nemec navodi i brojne »ideološke, političke, institucijske i druge kontekstualne varijable«. S atribucijom »ključnog pisca s (formativnim) utjecajem za brojne pojedince, pa i čitave naraštaje«²⁾, njegova se recepcija odvijala između ‘ideologije i estetike’ i djelo premrežila ‘paraliterarnim teretom’ koji je priječio ‘normalnu komunikaciju’. Kao pisac koji je svojim životom i djelom, kako s pravom navodi, »ispunjavao književni i izvanknjiževni prostor«, Krleža je u javnosti uživao glas »neporeciva autoriteta« i »ključnog arbitra«. I premda je godilo njegovu egu, to je istovremeno onemogućavalo i kritičko čitanje i propitivanje njegove književnosti.³⁾

Takva slika, stvorena po mjeri Krležina ega, po Nemecu se znakovito počinje urušavati nakon smrti 1981. godine. Svojevrsni početak tog ‘obračuna s Krležinim kultom’ i oslobađanje od stega ‘jednog opterećujućega mita’ i svođenje na pravu književnu mjeru po njemu predstavlja Lasićeva Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži (1989.–1993.). Umjesto ‘živog spomenika’, kojemu je ‘režim organizirao sramotni vojnički pogreb’ i potom utemeljio Odbor za zaštitu lika i djela, nastavlja Nemec, otvorena je (slobodna) rasprava o ‘operetnom krležijanstvu’, kako ga ‘pamfletistički okrsti’ Igor Mandić u knjizi Zbogom, dragi Krleža. U njoj je Mandić u pitanje doveo mnoge atribute Krležine književnosti, ponajprije onu o neupitnoj književnoj veličini, a u historiji Krležina detroniziranja svoje su mjesto imali i predstava Glembajevih sa Severinom, rezerve u člancima Z. Stipetić te V. Kalezića, ali i Kulundžićeva knjiga čijem je značenju neprimjeren odjek priskrbila policijska zabrana. Nemec ne propušta istaknuti da su u navedenom ozračju u obrani Krleže svoj glas digli V. Mađarević i Z. Črnja; i dok će Mađarević u Lasićevoj knjizi čitati rečenice »političkog prevrtljivca«, a slično će napisati i za I. Mandića i N. Miloševića, u Črnjinoj ‘obrani Krleže’ Nemec iščitava ‘nekritičku pohvalu Krležinoj umjetnosti, intelektualnoj širini i spisateljskoj snazi« koja se »urušava pod teretom superlativa, lauda, tirada i nekritičkih pohvala«.

Po Nemecu, za Krležinu recepciju za života može se kazati da je protekla u nekritičkom slavljenju imena i djela, unatoč pokojem kritičkom i disonantnom glasu, dok je nakon devedesetih i stvaranja hrvatske države Krleža izvrgnut nekontroliranim izljevima animoziteta. Njih vidi – a prije bih rekao da je posrijedi reakcija imena bez ozbiljnijih književnih znanja – u istupima nekadašnje ministrice hrvatske prosvjete, Ivšićevom referatu na osječkim Krležinim danima te Velnićevoj knjizi. Osvrćući se na svaki od ‘priloga’, Nemec podastire da su na djelu ‘pseudoliterarni’ i ideološki argumenti, nerijetko – kao što je slučaj s Ivšićem – opterećeni i neriješenim osobnim motivima. Nemec zaključuje: »(...) na jednoj strani dogmatski zadrta krležofilija, mehaničko ‘štancanje’ superlativa i slijepo idolopoklonstvo«, a na drugoj krležofobija, ideološki fundirana difamacija i neargumentirani, herostratski izljevi mržnje i žuči«.⁴⁾ Neke od izrečenih misli Nemec će apostrofirati i u polemici sa Sanjom Nikčević vođenoj na stranicama Vijenca.⁵⁾

U atmosferi propitivanja Krležina mjesta u hrvatskoj književnosti i kulturi svakako je značajan nadnevak i pojava dviju knjiga Krležiane, personalne enciklopedije Miroslava Krleže u izdanju Leksikografskoga zavoda. U njoj Nemec vidi projekt koji je nastojao »institucionalizirati i osigurati kanonizacijski status quo; fiksirati neupitnost Krležina vodećeg položaja u nacionalnim književnim okvirima«.⁶⁾

Nemec se osvrnuo i na povijesti književnosti kao institucije književnog pamćenja i same kanonizacije. Dok je u Frangešovoj Povijesti... Krleža u samome središtu kanona, u novijoj, Jelčićevoj, Nemec vidi prevagu ideoloških nad književnim ocjenama, što potvrđuje da je naša književnost, kada je o Krleži riječ, i dalje zarobljena ideološkim isključivostima. U Šentijinoj misli da »Krleža danas više živi u sferi politike nego u sferi poetike«⁷⁾ Nemec stoga vidi ne samo dijagnozu hrvatske književne stvarnosti, nego i sindrom dubljih stanja nacionalnog bića oko kojega će se dalje oštriti i lomiti (ideološki) spisateljski argumenti.

4. O Krleži je Nemec pisao i u kontekstu prvoga rata, urbane povijesti i kulturnog pamćenja (zagrebačkog) prostora, o mađarskim temama i slici Mađara u njegovoj književnosti, o antitetičnosti kao dubinskoj strukturi njegove književnosti i intelektualnog bića uopće’, o dezintegraciji glembajevske dinastije i rađanju nove stvarnosti i bezličnim i sivim figurama novoga društva s dekadencijom i kičem kao umjetničkom legitimacijom (Leda). Jedna od medijski aktualnijih tema svakako je i poredbena studija o odnosu dvaju najznačajnijih imena 20. stoljeća, Andrića i Krleže. Kao prilog Nemecovoj krležologiji svakako su i članci o Krleži iz njemačke perspektive, potom napis uz 125. obljetnicu rođenja, zatim o odnosu Miroslava Krleže i ideologije ‘nacionalnog jedinstva’, o narativnim strategijama romana na Rubu pameti (domino-efekt), kao i leksikonske natuknice o njegovim likovima (F. Latinoviczu, barunici Castelli, Lauri Lenbach, Orbanu, L. Glembayu, K. Horvatu, P. Kerempuhu) i dr. Dakako, nisam spomenuo sve napise u kojima je Nemec provjeravao čvrstoću Krležina djela!

5. Kada je riječ o odnosu Miroslava Krleže i Prvog svjetskog rata, Nemec ističe da se u »kontekstu literarnih reprezentacija Prvoga svjetskog rata« Krleža nije nametnuo najistaknutijom figurom zahvaljujući samo svojoj društvenoj moći i političkom pozicioniranju, nego snagom umjetničke uvjerljivosti. S obzirom na različite uloge i lica u ratu – bio je kadet, običan vojnik na ratištu, bolesnik u vojnom špitalu, činovnik u uredu za postradale, vojnik analitik i dezerter – to mu je osiguralo mnoštvo doživljaja i različitih perspektiva koje je potom – u različitim diskursima – ugradio u svoje slike (književnog) martirija hrvatskih sudbina u bespućima povijesti. U Krležinu reprezentiranju ratne teme Nemec iščitava organsku povezanost u novelama Hrvatskoga boga Marsa, čija je fikcijska vjerodostojnost, posebno apostrofira, umnogome presudno utjecala i na našu, i ne samo književnu, percepciju navedenog vremena.

6. U književnoj znanosti istaknuto je da je antitetičnost dubinska struktura i Krležine književnosti i njegova intelektualnog bića. Kao pokretač njegove spisateljske filozofije, taj trajni sukob Ja i Drugoga, odnosnoproduktivni nemir, Nemec dokumentira čitanjima Legende, Kristofora Kolumba i Michelangela Buonarrotija te Filipa Latinovicza, a korijenje mu pronalazi u Nietzscheovoj filozofiji ‘dvostruke optike’ i Kantovoj Kritici čistoga uma, koje je sam Krleža smatrao svojom dubinskom lektirom.

Različite spisateljske perspektive i stranice različita žanrovskog predznaka, koje smo već spomenuli, ogledaju se i u Krležinu doživljaju rodnoga grada – ‘dvokatnog grada’ iz Davnih dana. U njegovu urbanitetu i duhovnoj morfologiji Nemec iščitava ne samo (privlačnu) topografiju već i brojne životne stilove i prakse, s njima povezana iskustva i duhovne dimenzije koja predstavljaju i simbolička mjesta njegove umjetnosti. Po Nemecu, ona nisu samo mjesta identifikacije, već i mjesta visokog simboličkog kapitala njegove umjetnosti. Tekst(ovi) o gradu tako se, zaključuje Nemec, obuhvaćen(i) Krležinom rečenicom u svim aspektima i dimenzijama njegove urbane tvorbe, pretvara(ju) u tekst grada ili, još bolje, u grad-tekst koji je geografiju fermentirao u biografiju.⁸⁾

7. U romanu Zastave, za koji s pravom navodi da je summa Krležinih spisateljskih i životnih iskustava, mnoge su stranice posvećene Mađarskoj u kojoj je Krleža proveo pet formativnih godina. Iz tih je godina – u kojima se presudno oblikuje ljudska osobnost i intelektualni habitus – Krleža u život ponio mnoštvo uspomena i doživljaja, bilo da je riječ o opisima mjesta, gradova, ljudi, političkih i društvenih zbivanja i sl. i upisao ih svoje fikcionalne i nefikcionalne tekstove. Čitajući Zastave, Nemec ističe da Krleža – postrance hipoteke negativnih emocija o Mađarima što su ih u našoj književnosti proizvele stranice Šenoe, Kovačića, Gjalskog ili pak Zagorke – podastire drukčiji doživljaj navedenog prostora.

Po Nemecu, Krleža je u svojoj književnosti uspio obesnažiti protumađarski ideologem hrvatske literature te uvjerljivo razdvojiti »negativnu ulogu mađarske političke i feudalne elite od cjeline mađarskoga naroda«, pri čemu je »tamne tonove ostavio i dalje za politiku, dok je pozitivnu energiju usmjerio prema zemlji, ljudima i njihovu stvaralaštvu – kulturi i umjetnosti«.⁹⁾ Šokčevićeva tema o Hrvatima u očima Mađara i Mađari u očima Hrvata ili kako se u pogledu preko Drave mijenjala slika Drugoga, ali ne i samo njegova, Nemecovim je čitanjem Zastava dobila još jedan znakovit prilog, baš kao što i čitanje Lede, nije poticajno samo kao izraz duhovne stagnacije i ‘dezintegracije moćne glembajevske dinastije’, već i ‘banalizacije i trivijalizacije’ same umjetnosti.

8. Posebno poglavlje u Nemecovoj knjizi posvećeno je odnosu Krleže i Andrića, bez sumnje dvojice najznačajnijih pisaca dvadesetoga stoljeća. Iako je riječ o imenima koja su svojim djelom/djelovanjem izvršila velik utjecaj na književnost i na društveni život, njihov je odnos od početaka bio prepun opterećenja, ‘nesporazuma, tračeva i medijskih manipulacija’, dijelom uvjetovanih razlikama njihovih karaktera, a dijelom zbog suprotstavljenih pogleda na otvorena književna i društvena pitanja. Izrečene u razgovoru sa Čengićem da – »Andrić se meni ili ja njemu pletemo među nogama otkad postojimo, a nikakve veze nemamo – dva potpuno odvojena svijeta«¹⁰⁾ – Krležine riječi bez sumnje su rječito priznanje složene zbilje koja je ‘kontaminirala’ odnos dvojice pisaca, ali i ‘izvaknjiževnom’ prateži opterećivala razgovor o njihovoj književnosti. Umjesto književne slike u kojoj je mjesta samo za jednoga ili samo za drugoga, Nemec podastire uvjerenje da je u književnosti mjesta i za jednoga i za drugoga. Riječju: umjesto ili–ili, i–i!

Kompleksni odnos između Krleže i Andrića Nemecu je poticajan kako na osobnoj razini, tako i na razini karakternih crta/temperamenta, ideološkim i političkim pozicijama i implikacijama, identitetskim posebnostima, društvenim pozicijama i poetičkim/stvaralačkim modusima, a argumente im nalazi u njihovoj književnosti i istupima. Na osobnoj razini taj se odnos manifestira u slikama prvotnog poznanstva, srdačnosti pa i prijateljstva, ‘udaljavanja’ i nepomirljivog antipodstva, sve do konačnog razmimoilaženja 1919. godine. Kada je riječ o karakternim crtama i temperamentu dvojice autora Nemec navodi da je Krleža (bio) kolerik, izrazito ekstrovertiran, lider, energičan i snažne volje. Često je bio ‘sklon prepisci i polemici’, ali i neskrivenoj želji za utjecajem na »sve tijekove hrvatske književnosti i kulture«. Bio je i pisac »velike društvene moći«, uvijek u pravu i ‘djelitelj lekcija’, škrt na komplimentima, netaktičan, pretjerano tašt, uživljen u ulogu ‘vrhovnog arbitra i mjere svih stvari’.

Za razliku od takvog Krleže, koji je u svakoj prigodi manifestirao svoj samozadovoljni ego, Andrić je po Nemecu bio tipičan homo melancholicus: »introvertiran, povučen i depresivan«. Premda tu osobinu sam Andrić pripisuje nasljeđu/hereditarnosti, Nemec u njoj vidi ne samo ontološku osobinu njegova bića nego i dubinsku figuru njegove književnosti, prepoznatljivu u »kreativnoj kontemplaciji, egzaltaciji i groznici stvaranja«. Andrić je, Nemec to često naglašava, posebno u knjizi Gospodar priče, svojevrsni ‘homo duplex’, pisac koji je ‘skrivao lica’ i izmičući iz vanjskoga svijeta utočište nalazio u svijetu umjetnosti, mira, sabranosti i samoće. Štoviše, pisanje i stvaranje Andriću je bilo način i oblika pronalaženja unutarnje ravnoteže između stvarnoga bića i društvenih maski koje je često navlačio i iza kojih se krio.

Ključna točka sporenja između dvaju velikih imena su, po Nemecu, ideološka i politička opredjeljenja. U Andrićev ideološki profil tako upisuje detalje gimnazijskih dana, zatvaranje 1914., diplomatsku službu, sudioništvo u sedmočlanoj jugoslavenskoj delegaciji pri potpisivanju ‘trojnoga pakta’ (što je kasnije nastojao retuširati!), potom odanost i sljedbeništvo ‘boljševičke vlasti’ te ulogu narodnog poslanika u socijalističkoj Jugoslaviji.

No ni Krležin život, dokumentira Nemec, nije lišen kontroverzi. Iako je bio ‘uvjereni ljevičar’, marksist i pripadnik komunističkog pokreta, Krleža je govorio da nije pripadao ‘strukturama’ niti je, kako navodi, o svojemu ‘partijskom radu i revolucionarnom djelovanju’ rado govorio. Premda je u književnosti podrobno opisan Krležin ‘sukob na književnoj ljevici’, zna se također da nije otišao među partizane, da su ga ustaške vlasti uhićivale i da je bio u sanatoriju. I o Krležinu životu za vrijeme NDH također postoje različiti glasovi, a Nemec ih podastire u nekoliko slika koje na to vrijeme bacaju novo osvjetljenje. Za razumijevanje odnosa s Andrićem pak zanimljive su riječi koje je Krleža, prema Rukavini, govorio u razgovoru s Pavelićem: »Gospodine Poglavniče, a što da Vam odgovorim? Ja sam za njega jedva nešto načuo! Usto – zaletivši se svjesno ili nesvjesno – ja sam Panonac, kajkavac, i siguran sam, da Vi bolje poznajete Andrićeve i Kulinove strane. Što ja o našim Travničanima znadem, jest, da se u svakom od njih dižu franjevački tornji i mujezinski minareti, a između njih kaluđerski zvonici ispod kojih se više poja, nego moli«.¹¹⁾

Unatoč navedenome, Nemec je u pravu kada ističe da je Krleža bio »poslušni vojnik Partije«, čime se za života zaštitio od svih napada i kritika. Izuzevši potpisa na Deklaraciji iz 1967. godine, služba Partiji pretvorit će ga u ‘živi spomenik’ koji će do punog izražaja doći na sprovodu koji je po partijskom protokolu imao sve oblike prvorazredne političke manifestacije po mjeri Krležina državno institucionalizirana kulta.

Jedna od osobina na kojima po Nemecu počiva složeni odnos između dvojice pisaca jesu i njihove identitetske posebnosti. I dok se za Andrića u književnosti ističe da je ‘jugoslavenski pisac’ odnosno pisac ‘više identiteta’ ili ‘hibridnog (književnog) identiteta’, raspadom Jugoslavije Andrić je postao, veli Nemec, ‘piscem bez zemlje’ i ‘crvena marama u političkoj areni’. Tako ga Srbi (beskrupulozno) prisvajaju, a među Bošnjacima je postao metom žestokih kritika, pri čemu se u prvi plan stavlja islamofobija i neprimjeren odnos prema Bosni, što se ponajbolje ogleda u Mahmutćehajićevu ‘fantazijskom domišljanju božanskog muslimanstva«, a naša ga pak kultura prihvaća uvjetno, usputno i pasivno, a iznimka je baš Nemecova već spomenuta lucidna monografska studija.

Za razliku od Andrića, Krleža nije imao takvih ‘muka po identitetu’; iako je, što je već otprije naglašeno, imao svoju ‘jugoslavensku fazu’ i smatrao Beograd ‘pijemontskim spomenikom’, a o Hrvatima izrekao obilje ‘bolnih istina’, Krleža je hrvatsku književnost doživljavao prostorom svoje najdublje identifikacije. Štoviše, najsvestraniji je hrvatski pisac, a njegovo djelo transpozicija najdubljih pitanja nacionalne sudbine u umjetnički izraz.

Nemec razliku između dvojice pisaca propituje i na razini poetičkih i stvaralačkih modusa. Premda je u književnoj teoriji isticano njihovo antipodstvo (Milošević), u razmatranju razlika Nemec uvodi Nietzscheovu postavku o apolinijskom i dionizijskom stvaralačkom načelu. Dok Krležino djelo realizira dionizijsko načelo čitljivo u ‘ekstazi, divljem zanosu, neobuzdanosti i spontanosti’ kao stvaralačkim osobinama, apolinijski Andrićev modus ogleda se u ‘razumskoj samokontroli, harmoniji, redu, jasnoći, čistoj formi, umjerenosti’. Ne manje, razlike su vidljive i na tematskom planu, u Krležinu interesu za ‘društvenu morfologiju’ i Andrićevu za ‘egzistencijalnu eshatologiju’.

Koliko god da navedene crte govore u prilog razlikā i (nespojivih) suprotnosti dvojice imena, Nemec s pravom ne propušta istaknuti ni brojne poveznice, među kojima su fascinacija »povijesnim i umjetničkim velikanima« (Goya, sv. Augustin, Michelangelo...) te ‘unamunovski tragični doživljaj svijeta’. Štoviše, navodeći razlike, Nemec želi istaknuti da postoje i one osobine koje ih čine komplementarnima. Zacijelo otuda i poruka da čitatelje »treba radovati ne samo činjenica što ima dvojicu tako velikih, a opet tako različitih pisaca, nego i što možemo uživati u tim razlikama«, dakako neopterećeni (izvanliterarnim) balastom što se u recepciji okupio oko jednog i drugog imena. U tom smislu misao »ne Krleža ili Andrić, nego Krleža i Andrić«, putokaz je kako pristupiti čitanju navedenih djelā. Krležina ponajprije; riječju, kritički i neopterećeno, postrance apologetike, ali i svakovrsnih ideoloških isključivosti koje zagađuju doživljaj umjetnosti više no što to (nepremostivo) podijeljena hrvatska zbilja još uvijek može prihvatiti!

9. Nemecove spomenute teme, dakako, ne obuhvaćaju sve aspekte Krležina kompleksnog djela i njegove složene ličnosti. Ono međutim što im osigurava postojano mjesto u literaturi o Krleži, ali i u našoj znanstvenoj refleksiji, svakako su uvjerljivost i teorijska utemeljenost njegovih uvida te znanstvenim čitanjem argumentirana obrana Krleže i od njegovih (nekritičkih) poklonika i od njegovih (ostrašćenih) protivnika, u prvom redu onih koji njegovim imenom legitimiraju svoje i s piscem i s književnošću nespojive interese.

Da se ne zaboravi, vrijedi na to podsjetiti i ovim povodom!

____________________
1) Glasovi iz tmine, str. 10.

2) Isto, str. 11.

3) Isto, str. 12.

4) Glasovi iz tmine, str. 33.

5) Vidi: Vijenac, brojevi 644–646, studeni 2018.

6) Glasovi iz tmine, str. 29.

7) Isto, str. 36.

8) Glasovi iz tmine, str. 146.

9) Glasovi iz tmine, str. 195.

10) Isto, str. 197.

11) Glasovi iz tmine, str. 224.