Monografija o 150 godina kazališta u Varaždinu

Svakom posjetitelju koji se u proteklih sto i pedeset godina uspinjao središnjim stubištem zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, onim koje, ispod freske Miljenka Stančića vodi prema Velikoj koncertnoj dvorani, teško je mogla promaknuti ploča ugrađena u sredinu zida koji zatvara stubište. Na njoj je upisan sljedeći tekst: »Obćina slobodnoga i kraljevskoga grada/Varašdina/sazda godine 1873./Arhitekt/Hermann Helmer iz Beča./Graditelj/J.J. Jambrešćak iz Zagreba«. Iz tih nekoliko podataka može se nazrijeti tek osnovno, no oni jasno upućuju na dva bitna momenta – prvo, da su zgradu varaždinskog kazališta podigli sami Varaždinci, svojim financijskim sredstvima te drugo, da je ta zgrada već više od 150 godina u svojoj primarnoj funkciji središta kulturnog života grada.

Pothvat je, iz današnje perspektive, bio posvema vizionarski. U gradu, koji u to vrijeme broji tek oko dvanaest tisuća stanovnika, na prostoru na kojem su početkom istog stoljeća još stajali gradski bedemi, gradi se velebno kazalište. Angažira se u to vrijeme vrlo mladog bečkog arhitekta Hermanna Helmera, koji će, kako je mnogima poznato, uskoro s kolegom Ferdinandom Fellnerom otvoriti arhitektonski ured i specijalizirati se za kazališnu i koncertnu arhitekturu, ostavljajući tragove diljem srednje Europe. Helmeru je upravo zgrada varaždinskog kazališta bila prvi rad na području kazališne arhitekture.

Iako u likovnim obličjima tipičan produkt svoga vremena i historicističkog stila, zgrada je projektirana, današnjim rječnikom rečeno, multifunkcionalno. Tako obuhvaća niz izvedbenih prostora različitog oblikovanja i primarne namjene, od Velike scene s gledalištem, preko Velike koncertne dvorane, Male koncertne dvorane (Kluba Europa media), Scene Petar Veček (donedavno prostora koji je udomljavao Gradsku knjižnicu i čitaonicu »Metel Ožegović«, a izvorno kazališnu restauraciju), nekoliko dvorana za pokuse te podrumsku Scenu Zvonimir Rogoz. Svi ti prostori, dakako, nemaju osobitu svrhu bez kazališnog i inog kulturnog života koji se u njima odvija(o). A on je imao svoje uspone i padove, organizacijske, produkcijske i druge, uvjetovane unutarkazališnim, ali još više izvankazališnim odnosima i događajima.

Posrijedi je, dakle, obljetnica. Njih se u hrvatskom kazalištu, koje je, baš kao i hrvatskom društvu u cjelini, obilježeno svakovrsnim diskontinuitetima, slavi kojekako, često i nikako. Ipak, HNK u Varaždinu svoju je 150. obljetnicu zgrade odlučilo obilježiti dostojno. Središnje mjesto u toj proslavi, nesumnjivo, pripada monografiji, koja je predstavljena publici na promociji 30. siječnja 2024. Urednica monografije te nesumnjivo najzaslužnija osoba za njezino objavljivanje je Vesna Kosec-Torjanac, inače kućna dramaturginja HNK u Varaždinu. Ujedno, ona je i pojedinačno najzastupljenija autorica tekstova, a kao ostali autori tekstova pojavljuju se, redom kako su njihovi prinosi tiskani: Ljerka Šimunić, Miroslav Klemm, Nenad Fabijanić, Ernest Fišer, Marijan Varjačić, Snježana Banović, Senka Bulić, Ksenija Krčar, Petar Eldan, Dubravko Torjanac, Nataša Maričić, Zdenka Weber, Raymond Rojnik, Ivana Slunjski, Vladimir Krušić (isključujući prigodne predgovore koje su napisali Nina Obuljen-Koržinek, ministrica kulture i medija te Neven Bosilj, gradonačelnik Varaždina).

Monografija opsegom doseže gotovo tri stotine stranica (precizno 293) te je strukturirana u četiri logične i dobro postavljene cjeline. Prva od njih nosi naslov Zgrada varaždinskog kazališta. Cjelina se otvara tekstom Ljerke Šimunić o društveno-povijesnom kontekstu vremena izgradnje zgrade varaždinskog kazališta. Nakon uspostavljanja teksta, sljedeći tekst, autora Miroslava Klemma usmjerava se na samu zgradu današnjeg HNK u Varaždinu, kontekstualizirajući ju kroz sačuvane nacrte, skice i biografije dvojice njezinih neposrednih autora, Helmera i Jambrešćaka. Vesna Kosec-Torjanac nastavlja tekstom naslovljenim Svečano otvorenje kazališne zgrade, u kojem se detaljno opisuju okolnosti i programi svečanog otvorenja zgrade. Ono je obilježeno nizom događaja upriličenih od 24. do 27. rujna 1873., sa središnjom svečanošću 25. rujna. Tada je izvedena prva predstava u novoj zgradi, Poturica Ivana Kukuljevića Sakcinskog, dok je glumac Adam Mandrović prije predstave proslovio prigodne stihove Vladislava Vežića, čiji je dio (pod naslovom Srce veli, nada potvrđuje) otisnut i u monografiji, a na promociji ih je ponovno, s iste Velike scene, izgovorio Zdenko Brlek.

Slijedi niz tekstova okupljenih pod naslovom Dogradnja i obnove kazališta, koji su, osim teorijskog uvoda Nenada Fabijanića naslovljenog »Kreacija i transformacija arhitekture kazališta« usmjereni na sustavno opisivanje većih obnova koje je zgrada doživjela u svojih 150 godina. Kako zapisuje Vesna Kosec-Torjanac, citirajući novine s kraja 19. i početka 20. stoljeća, zgrada je praktički odmah po otvorenju postala velik financijski uteg za grad, premalen i presiromašan za sustavno izdržavanje i održavanje velebnog kazališta. Stoga je zgrada propadala, a izvode se tek manji popravci. Prva velika, sustavna obnova događa se u prvoj polovici 50-ih godina 20. stoljeća. Tada se, po projektu Aleksandra Freudenreicha, zgrada i proširuje u istočnom dijelu, gdje se dodaje jedan kat i prostori za urede, radionice i garderobe. Sljedeća velika obnova događa se osamdesetih godina, o čemu, iz osobnog iskustva (bio je u dijelu toga vremena ravnatelj kazališta), piše Ernest Fišer. Konačno, sustavno se kazalište ponovno obnavlja od 2005. do danas, kada je većina prostora zgrade obnovljena i tehnički osuvremenjena.

Druga cjelina, naslovljena Povijesni pregled razvoja kazališne umjetnosti u zgradi varaždinskog kazališta, bavi se sintetiziranjem svih onih osoba i pojava koje su nastanjivale (ili još uvijek nastanjuju) zgradu varaždinskog kazališta u proteklih 150 godina njezina postojanja. Marijan Varjačić tako otvara cjelinu godinom u kojoj je zgrada otvorena, 1873. i obuhvaća razdoblje do 1945. Za to su dugo razdoblje karakteristične stalne financijske i organizacijske nesigurnosti, u kojima se, ipak, kazalište uspijeva održati. No ne i ono stalno, profesionalno, o čemu svjedoče tri pokušaja, sva kratkog vijeka i daha, ne uslijed pomanjkanja entuzijazma, već uslijed, prvenstveno, financijske nemogućnosti uzdržavanja profesionalnog kazališta u Varaždinu na dulje staze. Prvi pokušaj bio je krajem 1897., kada profesionalno kazalište osniva Adolf pl. Femen, privatni poduzetnik, kojem Gradsko zastupstvo ipak ustupa kazališnu zgradu na besplatno korištenje, što, kako piše Varjačić, svjedoči da je Femenov pothvat sadržavao »odliku javnog kazališta«. To kazalište djeluje u Varaždinu i na turneji po Hrvatskoj do siječnja 1899., kada se gasi. Sljedeći pokušaj osnivanja profesionalnog kazališta događa se iste 1899. u organizaciji Hrvatskog dramatskog društva (predsjednik mu je bio Ivan Milčetić), koje je za umjetničkog voditelja angažirao Dragutina Freudenreicha. To se kazalište, također nakon izvedbi u Varaždinu i na turneji, gasi već 1900. godine.

Nakon toga, u Varaždinu nema stalnog profesionalnog ansambla do 1915. (program, ipak, organizira Hrvatsko dramatsko društvo skrbeći o gostovanjima). Te 1915. Andro Mitrović otvara Gradsko kazalište, koje će kao profesionalno, dramsko i operetno, kazalište djelovati do 1925. (do 1922. pod Mitrovićevim vodstvom). Nakon tog razdoblja, osječko kazalište u Varaždinu održava stalne sezone do 1942., govoreći o Varaždinu kao o »svojoj drugoj središnjici«. Za Drugog svjetskog rata, kako dalje navodi Varjačić, kazališni život ponovno ovisi o dobrovoljačkim grupama.

Već u lipnju 1945., dakle odmah po završetku Drugoga svjetskog rata, u Varaždinu se osniva stalno, profesionalno kazalište, što je stanje koje će potrajati do danas (uz jedan prekid, 1963/1964., kada je kazalište, zbog izrazito loše financijske situacije, zatvoreno, a ansambl raspušten. Prikaz ovog razdoblja u monografiji otvara se tekstom Snježane Banović naslovljenom »Dugi put prema profesionalizaciji, 1945.-1975.«, koja ustvrđuje kako varaždinsko kazalište »do kraja ovoga razdoblja djeluje kontinuirano kao dramski teatar koji bilježi tek povremene uzlete, znatno smanjenje publike u gledalištu te mahom provincijski repertoar«. Uz dramski ansambl, u ovom je razdoblju u Narodnom kazalištu »August Cesarec«, kako mu je bio naziv, djeluje i stalni orkestar, solisti i zbor koji prikazuju uglavnom operetni repertoar, i održavaju koncertnu sezonu, uz rijetke izlete u operu.

Glazbena se grana definitivno raspušta 1963., kada je raspušten i dramski ansambl, koji je ipak već sljedeće godine obnovljen. Vesna Kosec-Torjanac nastavlja kronološki slijed tekstom »Novo kazalište, 1976–1990.« u kojem obrađuje prijelomno razdoblje dolaska Petra Večeka u Varaždin, koji je, u suradnji ponajviše s Mirom Međimorcem, kako piše Vesna Kosec-Torjanac »u relativno kratkom vremenu, u šest godina, iz temelja promijenio varaždinsko kazalište«. Učinili su to pomlađivanjem ansambla, u koji dovode glumce koji su sve donedavno nosili repertoar, ali ponajviše inzistiranjem na autorskom pristupu i beskompromisnom repertoaru.

Ernest Fišer u tekstu »Poslije Večeka« obrađuje razdoblje od 1983. do 1990., kada je kazalište, unatoč njegovu odlasku u zagrebačku Gavellu, i dalje obilježeno Večekovim programskim i estetskim nazorima, »strastvenog redateljstva i ravnateljstva«. Od 1990. do 2005. ravnatelj je Marijan Varjačić, koji u tekstu »Na mijeni stoljeća, 1990.-2005.« uspostavlja koordinate svog ravnateljskog razdoblja, koje se ugrubo može podijeliti u dva dijela, devedesete (kako sam Varjačić piše »Varaždinski kazališni fin de siècle«, za koje je Dalibor Foretić, kako prenosi Varjačić, zapisao: »Za mene je to u devedesetim godinama naše najrelevantnije kazalište«) i početak dvijetisućitih (Varjačić: »Razdoblje kontinuiteta«). Poslije Varjačića, slijedi ravnateljsko razdoblje Jasne Jakovljević, koje opisuje Vesna Kosec-Torjanac u tekstu naslovljenom »U očekivanju novog uzleta, 2006.-2023.« U tom je razdoblju kazalište temeljito infrastrukturno obnavljano, 2013. dobilo je nacionalni status, a povremeno su u program uključivana glazbeno-scenska djela. Konačno, druga cjelina završava kratkim tekstom Senke Bulić, trenutne intendantice HNK u Varaždinu, koja, pod naslovom »Spektar različitih umjetničkih perspektiva« artikulira svoju viziju programskih ciljeva kazališta kojem je na čelu.

Treća cjelina, naslovljena »Identitet varaždinskog kazališta«, razdijeljena je u dva dijela koji obrađuju dramsku, odnosno glazbeno-scensku te plesnu umjetnost. U prvoj se obrađuju glumačke osobnosti koje su obilježile varaždinske ansamble te najvažniji redatelji koji su s tim ansamblom kreirali kazalište, među kojima se posebno ističu Vladimir Gerić, Georgij Paro i Petar Veček. Ksenija Krčar pridružuje se pišući o ženskom redateljskom pismu u Varaždinu. Osim toga, obrađuju se i druge osobnosti koje su ostavile značajan trag u varaždinskom kazališnom životu. Tako su posebni segmenti teksta posvećeni scenografu Pavlu Vojkoviću, jazz grupi »Impuls« čiji su članovi krajem 70-ih i početkom 80-ih bili stalno zaposleni u kazalištu (autor teksta o njima je Petar Eldan), što je svojevrstan pozitivan kuriozitet te Dragutinu Novakoviću-Šarliju, šansonjeru i scenskom skladatelju.

U tekstu naslovljenom »Obilježja dramskog repertoara« Vesna Kosec-Torjanac daje konture smjerova oblikovanja repertoara u Varaždinu, posebno ističući kajkavsko kazalište kao trajnu odrednicu koja varaždinsko kazalište odmiče od drugih teatara u Hrvatskoj. Dramski segment poglavlja završava Dubravko Torjanac koji piše o isprekidanim kontinuitetima profesionalnog kazališta za djecu i mlade u Varaždinu. Dio koji prikazuje glazbeno-scensku i plesnu umjetnost otvara iscrpan i detaljan tekst Nataše Maričić o glazbenom kazalištu u Varaždinu, na koji se nadovezuje tekst Zdenke Weber o festivalskim opernim koprodukcijama HNK u Varaždinu i Varaždinskih baroknih večeri te kratak osvrt Raymonda Rojnika na programske suradnje HNK u Varaždinu i Koncertnog ureda Varaždin. Ovu cjelinu završava Ivana Slunjski tekstom »Mjereno plesnim metrom« u kojem mapira plesne predstave izvedene u varaždinskom kazalištu.

Završna cjelina, naslova Grad – kazalište bavi se raznorodnim interakcijama kazališta i njegovog okruženja. U njemu se tako nalaze tekstovi o Omladinskom dramskom studiju »AC ‘77« (autor Dubravko Torjanac) te Kazališnom studiju mladih (autor Vladimir Krušić), koji su, svaki u svoje vrijeme, bili (ili još uvijek jesu) uspješni programi amaterskog kazališnog stvaranja djece i mladih pod okriljem varaždinskog kazališta. O vizualnom identitetu kazališta piše Vesna Kosec-Torjanac, dok se Ljerka Šimunić nadovezuje kraćim tekstom o Goranu Merkašu, dizajneru kazališnih plakata koji je taj identitet presudno obilježio tijekom 90-ih godina, učinivši ga prepoznatljivim, a tragovi mu se naziru do danas. Ernest Fišer i Vesna Kosec-Torjanac potom pišu o kazališnim izdanjima, časopisima Gesta i Kazalište, a cjelinu završava, »umjesto pogovora« tekst urednice naslovljen »Duh Kazališta«.

Izuzetno je vrijedno i važno da monografija donosi i obilje teatrografskih podataka, popisujući repertoare kazališta od 1898. do 1900. (dakle, prva dva pokušaja osnivanja profesionalnog ansambla u Varaždinu), od 1915. do 1922. (za ravnateljstva Andra Mitrovića) te od 1945. do 2023. Osim toga, popisuju se i svi poznati članovi uprava i umjetničkog osoblja od 1915. do 1922. te od 1945. do 2023. Treba spomenuti i kako je monografija izuzetno bogato vizualno opremljena, s obiljem ilustracija kojima dominira dizajn Gorana Merkaša i brojne fotografije iz predstava (najveći broj snimio je Ivica Plovanić, inače glumac, koji je desetljećima ustrajno fotografski pratio »svoje« kazalište) te fotografije članova ansambala.

Sveukupno, monografijom 150 godina kazališta u Varaždinu dugo je razdoblje varaždinske kazališne povijesti dobilo dostojan spomen. Naravno, kao što kazališni život u Varaždinu (a što se na više mjesta spominje i u samoj monografiji) nije počeo 1873., već je postojao mnogo ranije, tako se ne završava ni 2023. Obljetnice je lijepo obilježavati, podsjećaju na (dis)kontinuitete i potiču sabiranje iskustava, koja su u kazalištu, kao živoj umjetnosti trenutka, uvijek prolazna, no trebaju biti i poticaj. Ova knjiga pokazuje kako varaždinsko kazalište, svim mijenama usprkos, ima na čemu graditi budućnost.