Marulićeva Davidijada i hrvatske poslovice

O Marku Maruliću, njegovu djelu i djelovanju, ispisano je na stotine relevantnih radova, ne samo prigodnih već i sustavnih jer su književni stručnjaci to radili kontinuirano nizom književno poticajnih i utemeljenih tekstova. To je i stoga što je njegovo djelo neiscrpno izvorište tema. Nije pretjerano reći da se opiranjem o Marulića hrvatska književna znanost primjereno pokazuje i dokazuje svoje domete. Podjednak je broj njegovih hrvatskih i latinskih djela o kojima se pisalo i piše. Gotovo da i nema hrvatskog humanističkog znanstvenika koji nije nešto napisao o Maruliću? To je sigurno i stoga što je, kako napisa Frangeš, »Marulić prvi hrvatski književnik odista svjetskog odjeka i važnosti«¹⁾.

U Matičinoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti o Maruliću su tri knjige, a u prigodi 500. obljetnice Judite 2021. godine, Matica ju je u suradnji s Književnim krugom Split – Marvlianvm otisnula, uz kritičke sveobuhvatne priloge Bratislava Lučina. On je naveo sva dosadašnja izdanja Judite, njih čak 62 te u 8 izdanja inojezičnih i dvojezičnih antologija. Naveo je samo popis najvažnije literature o Juditi, čak 151 jedinicu znanstvenica i znanstvenika.

Lučin je 2019. priredio u Stoljećima hrvatske književnosti Marulićevu Davidijadu u prijevodu i s komentarima Branimira Glavičića. Uz otisak latinskog teksta i prijevoda obrazložio je i šest ranijih prijevoda i otisnuća Davidijade. Povjesničarima hrvatske književnosti bilo je doista čudno što se njegova Davidias koja se po strukturalnoj čvrsnoći »izdiže iznad sve njegove latinske poezije« (Frangeš) dugo ostala »neobjavljivana uzmemo li u obzir golemi međunarodni uspjeh autorov«.²⁾ Prevoditelj Glavičić je sâm u ovome izdanju doticao i stručne članke o prijevodima te vrlo pomno formulirao obrazloženja uz pojedine dijelove svih četrnaest pjevanja – »knjiga«. Njegova su objašnjenja uzorna i književna i znanstvena ekspertiza i znatan prinos Marulićevu spjevu. Dobro se toga prisjetiti uz 500. obljetnicu Marulićeva preminuća. Pojedina mjesta Glavičićevim komentarom postaju i razumljiva i iz autorske perspektive književno opravdana. Izdvajam nekoliko takvih objašnjenja uz pojedina pjevanja (knjige):³⁾

– Marulić izrijekom ističe da se više puta ugledao u Vergilijevo djelo, ali i druge antičke pisce. Ipak »Marulić je u svojim proznim djelima izraziti i angažirani kršćanski pisac propovjednik, i u Davidijadi na brojnim mjestima ističe svoj odrješit kršćanski stav« (str. 480). U tom stavu su mu pogledu pomogli brojni kršćanski pisci, bibličari koje Glavičić izrijekom navodi.

– U cijeloj Davidijadi »izriče oštre riječi protiv antičke mitologije« (str. 480). Ipak »po inerciji humanističkoga pjesnika primjenjuje neke epitete na kršćanskoga Boga koji inače pripadaju vrhovnom poganskom antičkom bogu Jupiteru« (str. 481).

– »Marulić se najčešće i u Davidijadi, kao i u Juditi, striktno pridržava redoslijeda događaja koji nalazimo u Bibliji« (str. 484). Marulić, ipak, za svoj prilog ovoj temi, ističe Glavičić, često opravdano odstupa od redoslijeda u starozavjetnoj Bibliji.

– Nakon stilizacija da »Žustrinom se svladava snaga/ / Samo nek bude srca, jer plašljivce izdaje sreća« (I, 379–380) Glavičić ističe: »Moralnodidaktični ekskursi i sentencije poput ovih česte su u Marulića i u Davidijadi« (str. 485). Desetak se puta poziva na antičke sentencije, gnome, a Glavičić neke i citira na latinskom jeziku.

– Na desatak mjesta ističe i utjecaj svjetovne lirike na Marulićeve stilizacije, pa i onodobne hrvatske lirike.

– Nekoliko je puta isticao da je neka formulacija proistekla iz života i običaja, odnosno »po običaju naroda« (izraelskoga) (VI, 383), ili da je »narod svjedok« (str. 518). Ipak ima i ova formulacija da »Marulić nije prijatelj narodnoga kola« (str. 508), kao inače važne stavke u životu i običajima. Svejedno, nekoliko puta za Marulićeve stilizacije reče da »Marulićeve riječi umnogome podsjećaju na izvještaj našega narodnog pripovjedača« (str. 508). Vjerojatno je Glavičić mislio na usmenoknjiževne epske pjesme i priče. Nekoliko puta Glavičić spominje i oslanjanje na neku poslovicu, osobito glede tematskih okupljanja poslovica oko pojmova »milosrdnost, blagost, praštanje« (str. 523), odnosno »ljudska zloba..., himbenost, podlost« (525).

Upravo su me ove Glavičićeve tvrdnje za Marulićeve stilizacije tematskih riječi (rema) potaknule oko mogućih poslovica. Naročito ova zadnja, nagnale su me da oprezno čitam i hrvatski prijevod, i (koliko mi je moguće) i latinski izvornik tražeći stilizacije na način poslovica i poslovičnog blaga hrvatskoga naroda. Općepoznato je da su poslovice u cijelom europskom kulturnom krugu u Marulićevo vrijeme, vrijeme renesanse i humanizma, iznimno bile optjecajne i funkcionalne. Neka to potvrde misli dvojice Marulićevih suvremenika, književnika i gnomologa: Erazma Roterdamskoga i Jurja Šižgorića. Erazmo Roterdamski (1469.-1536.) je u svom djelu Laus stultitiae okupio i pohvalio poznate gnome, a njegova otisnuta knjiga Adagiorum collecta iz 1500. postigla je sveeuropski uspjeh. Juraj Šižgorić (1445.-1509.) je u svome djelu De situ Illyriae et civitate Sibenici (1487.) dao pohvalu hrvatskim poslovicama ovim riječima: »naši građani ... se služe ilirskim poslovicama, koje sam latinski nazvao Dicteria i iz domnaćeg jezika preveo na latinski... Oštroumniji od njih ne čine mi se naime ni Solonovi zakoni, ni izreke Nume Pompilija, ni sami Pitagorini propisi«.⁴⁾

Može se pretpostaviti da je učeni i sveobuhvatno znatiželjni Marulić isto mislio o našim narodnim poslovicama kao i Šižgorić i gotovo je sigurno je da ih je, gdje je bilo potrebno, želio unositi i unio u svoja i hrvatska i latinska djela, pa tako u Juditu i u Davidijadu. Poslovica kao općeprihvaćena narodna mudrost, kratka, sažeta i istinita stilizacija utemeljena na ljudskom iskustvu, imala je uvijek obilnu uporabu i u svakodnevnom životu i za posebne potrebe. Istina poslovice uvijek je utemeljena na ljudskom iskustvu, ostvarivana na posebnom odabiru riječi, njihovom i stvarnom i višeznačnom značenju i semantici. Da bi određena poslovična struktura došla do svoje idealne forme morala je proći kroz dugi apstraktni i stilizacijski postupak, svoju poslovičnu metaforizaciju. Bezbroj je potvrda da je narod vjerovao poslovicama i rado ih uporabljivao u svakodnevnom životu. One su narodu postale norme, pravila, običajni zakoni, sustavi vrijednosti... jer ih je i pojedinačno i kolektivno iskustvo obilno potvrđivalo.

Kao univerzalna antropološka vrijednost poslovice su u svih naroda značenjski iste, premda se ne smije isključiti ni pojedinačna etnička uvjetovanost primjerena određenoj sredini, njihovu izvornom životu i običajima i zato se svi narodi trude da pokažu svoje poslovice u njihovoj dijakronijskoj perspektivi. Pohvalno je stoga što je naš Šižgorić hrvatske poslovice preveo na latinski, ali se nažalost ne zna sudbina njegove Dicteria. Slično je i nedovoljno poznato s mogućim poslovicama od srednjovjekovlja sve do romantizma u 19. stoljeću. Iz tog dugog vremenskog razdoblja dijelom znamo za poslovice koje su razni hrvatski pisci unosili u svoja djela, pa imamo u rukopisnim i tiskanim djelima prave gnomologije iz pojedinih stilskih formacija. Tako je, primjerice, naš Marin Držić u svoja djela unio više stotina poslovica, kojima je najčešće karakterizirao svoje likove.

Ukratko: poslovice su najčašće bile samo u živoj komunikaciji, performanciji, a rjeđe u zapisima. Tek je 19. stoljeće imalo plan da se popišu sve poslovice. Od tada do danas u hrvatskoj kulturi imamo najmanje stotinjak autora/djela o poslovicama pa možemo govoriti o više od dvjesto tisuća zapisanih hrvatskih poslovica, od kojih je tek polovica otisnuta. Većina paremiologa svrstava poslovice po semantičkim poljima/riječima, odnosno po sadržaju⁵⁾. Glede svrstavanja po semantičkim poljima, najčešće se okupljaju oko povijesnog semantičkog polja, antropološkog, etnološkog, filozofskog, politološkog, religiološkog i sociološkog. Neki su ih sakupljači samo svrstali »po sadržaju«⁶⁾, a mnogi mehanički – samo »po abecednom redu«⁷⁾.

O poslovicama su svi koji se bave poslovicama – peremiolozi rekli povoljne misli, hvalili njihovu strukturu i svevremensko značenje. Ovi su me razlozi potakli da pokušam vidjeti kako je to učinio Marulić u svojoj Davidijadi. Našao sam ih četrdesetak u svih četrnaest pjevanja Davidijade i sadržajno pokrivaju gotovo sva poslovično-semantička polja. Evo ih po redu:

1. pjevanje: »...lagat nam brani / zakon božanski« (248–249);

»Žustrinom se svladava snaga! / Samo nek bude srca jer plašljivce izdaje sreća« 379–380);

2. pjevanje: »ohol pak čovjek nit trpi nit voli onog kog vidi / da nadvisuje njega u časti, u boljem glasu« (35–36);

»toliko čovjeku može nagrditi srdito srce / cio izgled i ružnim ošarati crtama lice« (73–74);

»što je suđeno, bit će« (183);

»volim umrijeti vjerna no nevjerna dovijeka živjet« (510);

3. pjevanje: »zavidno srce tuđu ne podnosi slavu« (91);

»tko je gnjevan, taj neće / pravo o istini sudit: ne umije vladati sobom« (119–120);

»A prokleta želja za vlašću / mnoge je natjerala da svoju izrane braću / ili da ubiju oca, a oce da usmrte djecu« (186–188);

»zgriješi li tko u neznanju, zaslužuje oprost« (452);

4. pjevanje: »škrtac nije ti kadar / ako ga zamoliš štogod, da ostane miran u duši« (343–344);

»bilo bi / nepravedno da mnogi zbog krivnje jednog luđaka / nevini kažnjeni budu i trpe ni ne znajuć zašto« (420–422);

5. pjevanje: »Ta zakona ne zna se držat / onaj kom bijes i ljutina prevrtljivo smućuje srce« (106–107);

6. pjevanje: »najviše prijatelj lažan tad šteti kad mislimo da će / koristit mnogo« (37–38);

»Kako je luda u ljudi i isprazna želja za vlašću!« (180);

»Kako li žalost odjednom pomutiti radost!« (354);

7. pjevanje: »Varkama obmanuto junaštvo slave ne gubi« (351);

»Isprazne nade li onih kleta im vjeruje duša / da će nevjerstvom steć povjerenje i drugim se moći / gospodarima svidjet kad himbeno, lupeški svoje / izdaše!« (393–396);

8. pjevanje: »O, kako suprotno onom / čemu se nâdat zna doživjeti prečesto hrabrost / kojoj ne dostaje uma i luda samosvijest srca!« (87–89);

»Ta, kao da bi za kralja / ikojeg bila sramota ponizit se kada se počast / odaje nebeskom kralju i ocu bogova i ljudi« (241–243);

»Jer sve je na nebu desno – sretno, / i nikakva zla ne osjeća u svom životu / onaj koji prisutnost sjajna usrećuje nebeskog kralja« (436–438);

9. pjevanje: »nepromišljeno u mnogih je srce kad valja / sudit« (81–82);

»ne traži prostirke meke / junak koji je već očeličen naprasnim ratom« (228–229);

»ratna je sreća promjenjiva« (307);

»učite kako je dobro na grijeh upozorit i kako / brzo se oprost krivcu podjeljuje koji se kaje!« (368–369);

»onaj tko posti dobiva često / milost« (409–410);

»na mlada utječe ljuta / više što oči vide no uho što prima u sebe« (434–435);

»kakve primjere vidi i pouke upije u se / iz mala čovjek mlad, kad odraste, takav će bit« (436–437);

10. pjevanje: »ni jedan jedini grijeh / ne može nekažnjen ostati« (4–5);

»što je ljubav bez mjere / negoli život luđaka« (29–30);

»onaj što savjetuje na zlo / ne čuva prijatelja« (61–62);

»za silovanje poštena / djevojka nije kriva« (103–104);

»odveć popustljiva ljubav i prenježna skrb roditelja / sinove raspuštene preko mjere šalje u zločin« (135–136);

11. pjevanje: »skučene prilike kućne darežljivom smetaju srcu« (18);

»Ne vrijeđa samo / čovjeka sramotan čin: još većma će to ozlojedit / svetost previšnjeg Boga« (111–113);

»Gnjevan je čovjek kadar sam na se podići ruku« (212);

12. pjevanje: »uvijek se bojati valja / prijevare čovjeka podla« (225–226);

»pošteno i pravo je tražit /, smatramo, smrtnu kaznu za onog tko ubije drugog« (356–357);

13. pjevanje: »kad riječ je o čovjeku – smatram, / ne može savršen biti toliko da ne bi ga kadšto / mrlja uprljala grijeha« (220–222);

»svaku ublažuje kaznu / iskrena ljuta bol za ono što učiniš loše« (374–375);

14. pjevanje: »I činima treba dokazat / ono što riječima sad obećavaš, / želiš li bit nagrađen« (216–218);

»upisuje se u grijeh / svakome tko uslugu tuđu zaboravi pošto je primi« (339–340).

Izdvojeni primjeri, osobito istaknuti dijelovi, ili su prave poslovice ili su u fazi do vrsne poslovične stilizacije. Kad se pogleda cjelina hrvatskih poslovica, onda vrijedi pravilo da su poslovice koje su do nas došle u zapisima prošle dugi stilizacijski postupak. Sve ove izdvojene iz Davidijade imaju neku svoju varijantu u opsežnom poslovičnom korpusu u Hrvata. No, ono što je očito: svi ovi izdvojeni primjeri nedvojbeno su nastali kao iskustvena činjenica koja je raznim stilizacijama prešla u poslovično formuliranje. Otvoreno je pitanje – je li svaka od navedenih ostvarena u svojoj »idealnoj« formi? Sigurno ne, ali je Marulić kad je ostvarivao svoje djelo mnoge dijelove djela motrio i iz vizure poslovičnoga. Sigurno je na sadržajnoj razini, ono što svi ovi primjeri pokazuju, da su ovakve misli bile u usmenom komuniciranju i da je njihov sadržaj poslovična kolektivna mudrost, mudroslovno iskustvo koje se verbalizira, pa i na način Marulićevih stilizacija.

Misli izdvojenih Marulićevih stilizacija može se predmnijevati kao zajednička svojina (svih) pripadnika neke sredine. Neke je stilizacije Marulić uklopio u svoj narativni postupak koji je drukčiji od idealne poslovične stilizacije. Dok je oblikovao svoje djelo, Marulić je nedvojbeno računao i na misli koje poslovice odašilju u narod. Poslovica kao kolektivna narodna mudrost ne nastaje lako te je teži put do idealne poslovične forme jer nju može oblikovati samo onaj tko ima osjećaj za jezične vrjednote, tko jezikom može graditi svijet, tko zna unutarnje vibracije pojedine riječi, tko se može igrati jezičnom praksom: sinonimikom i simbolikom, onaj koji može pojedinačno iskustvo iskazati kao kolektivno, opće. Marulić je to znao i zato se poslužio poslovicama i posebnim svojim stilizacijskim postupkom ih preveo na latinski i svjesno unio u svoje latinsko djelo. Odgovarale su i njegovu aksiološkom sustavu. Poslovica njeguje aksiološki sustav primjeren tradicijskom svjetonazoru. Ljudi, u svim vremenima i okolnostima, znaju vrijednost iskustvenoga jer se putem njega stječu različita znanja. Zato je iskustvo uvjet bez kojega nema ni veće primjenjivosti ni funkcije poslovice. To više što ona ne poznaje narativ jer su poslovice relativno uspješne i gnome i aforizmi.

Marulić je svoje poimanje poslovica ukomponirao u ovaj glasoviti spjev o Davidu. Njega je »u ta burna i borna vremena, jamačno privuklo dvoje: opozicija David – Golijat, toliko primjerena položaju njegova naroda; i David – pjesnik, svojstvo koje je Marulić nadasve štovao. To dvoje u jedno je spajao Davidov lik, po tome je on Maruliću mogao postati alegorijom Spasitelja«⁸⁾. Sve je to Marulić mogao potkrijepiti i hrvatskim poslovicama koje je logično unosio u svoj spjev. Kao i za niz drugih malih literarnih formi, jezičnih minimalizama⁹⁾, i za njihovo funkcioniranje smisao mora biti usuglašen s načelima prirodne logike. I leksičkim izborom, u bilo kojemu prirodnom i poslovičnom jeziku, mora se stvoriti suglasje zvuka i značenja, bilo u simetriji, bilo u antitetičkom obliku. U pojedinim književnim stilovima i stilskim formacijama poslovice su imale važnu ulogu, pa su se, primjereno tome, i definirale/određivale. Za jedne su »poslovice – u sebi zatvorene izreke poučne tendencije i uzvišena oblika koje optječu u narodnoj predaji«,¹⁰⁾ za druge »proverbium est sermo manifestum obscuritate tengens« (Erasmo Roterdamski) ili, opet, »životna istina izrečena sažeto, konkretno, jednostavno, a ipak životno snažno, često hiperbolično, izražena dublje, stvarnije, osobnije čovjekov odnos prema životu i svijetu«.¹¹⁾

O hrvatskim poslovicama je obilje stručne literature, pa i one koje motre poslovice s antropološkim, posebice etičkim pitanjima. Ovdje ćemo se pozvati samo na jedan tekst koji mi se čini primjerenim za ovu problematiku. To je tekst dr. Franje Markovića koji bi mogao pomoći Marulićevom stavu o poslovicama. On je 17. studenoga 1886. na sjednici filozofičko-juridičkoga razreda HAZU održao predavanje pod naslovom Etički sadržaj naših narodnih poslovica¹²⁾. Pomno je razradio i prokomentirao veliki broj poslovica. Etičku je dimenziju promatrao i komentirao iz kategorizacije etičkoga sadržaja. Nalazi da se u poslovicama »ustanovljuje pravilo kako treba da čovjek radi« i iz odabira je pokušao »sastaviti sliku etičkoga mišljenja našega naroda«.

Na početku svoje duge studije Marković je postavio pitanje: »Kakovo se etičko ćućenje i mišljenje našega naroda ogleda u njegovih poslovicah?« Na to je pitanje svojom interpretacijom i ponudio odgovor. Slično bi pitanje mogao postaviti, a možda ga je postavio, i Marulić kad je koncipirao svoju Davidijadu, izrazito epsku fakturu u kojoj se posebno ističu etička pitanja, pa i ona koja u određenim situacijama postavlja narod. Nedvojbeno je Marulić znao za hrvatske poslovice i njihovu funkcionalnost, pa i na ova izrazito etička pitanja. Sve je to još bolje Marković znao, osobito za dugo poslovično blago hrvatskoga naroda, koje seže od srednjovjekovlja¹³⁾, od kada su se poslovice počele i zapisivati., ponajviše na tragu onoga što su mudri paremiolozi rekli o njima, primjerice Erazmo Roterdamski i Juraj Šižgorić.

U okviru epskoga, Marković je naveo da će prosuditi što poslovice govore »o udružnosti ljudskoj, (...) o naravi, ćudi, navici i volji, što o radu čovjeka, što o sudbini, zakonu, obćenitomu tečaju svieta, što o Bogu, što o raznovriednih dobrih, što o korisnosti i samoživstvu, što o moralnoj slobodi, što o blagohotnosti, što o pravičnosti, što o pravednosti«. Svi su ovi motivi i pojmovi itekako važni i za Marulićevo prosuđivanje u Davidijadi. I ovdje je etičko važna kategorija i svi ovi pojmovi i tu funkcioniraju. Davidijada je puna ratnog/ratničkog i tu se pokazuje kao funkcionira čovječnost, kao jedna od važnijih tema u poslovicama. Primjerice, poslovična stilizacija: »Kad je rat – nitko nikom nije brat«, premda je u ovoj stilizaciji/fakturi nema Marulić, misao o tome provlači se kroz cijelu Davidijadu. I Marulić je brojne svoje postavke potvrđivao većim brojem primjera koji su najčešće iz antropološkoga semantičkog polja.

Kad je pokazao bratsku ljubav Davida i Jonatana, Saulova sina, gotovo je poslovično razradio ono što pokazuje poslovični antitetički par prijatelj-(ne)prijatelj, što je često ušlo u brojne poslovice. O moralnoj dimenziji likova Marulić se također poslužio poslovičnim iskustvom, gotovo na tragu onoga kako je Marković pokazao da hrvatske poslovice moralnu odredbu pretpostavljaju kao znak nasljednih osobina te prevladava poslovično mišljenje da »prirodjena narav ili ćud ostaje čovjeku nepromijenjena diljem života. Što kolievka zaljuljala, to motika zakopala« ili »s čijem na krštenje, s tijem u grob«. Marković ovakve poslovične istine, a bit i jest poslovice da želi biti opća istina (utemeljena na ljudskom iskustvu) opravdava mislima (pa i aforizmima) umnika, primjerice Aristotela koji je rekao da »čovjek ima uvježbati kriepost, učestavanjem dobra hotjenja i činjenja naviknuti na kriepost«. Glede ove problematike, kad je Marković promotrio ovaj tematski krug, zaključio je da »jedne poslovice tvrde neograničen, a druge ograničen utjecaj nasliedjene naravi«, a poslovice najvećim dijelom, odnosno, »prema sviesti naroda (...) ograničen utjecaj nasljedja na odluku volje čovjeka, ostajući volji čovjeka ipak mogućnost slobodne odluke, koja je uvjet moralnosti, moralnoj odgovornosti«. »Ako čovjek ne može biti liep i bogat, kao što bi htjeo /t.j. želio), može biti dobar i pošten«. Marulić je pokazao vrijednost i »nevrijednost« brojnih likova, a za takvu karakterizaciju dobro mu je poslužilo i hrvatsko poslovično iskustvo, premda nije svaki put dokumentirano primjerenom poslovicom. I on se, kao i narod u svom stiliziranju, usuglasio s prirodnom logikom koja uvijek i svugdje i jest okosnica i kontekst poslovičnoga umovanja.

Za poslovice je važna komponenta to što ih kontekstaliziraju život i običaji koji služe kao ishodište poslovičnoga, pa je ove odredbe i Marulić potkrijepio stilizacijama kakve se nalaze u mnogim poslovicama hrvatskoga poslovičnog korpusa. U tome je potpuno Marulićevo suglasje s velikim brojem hrvatskih poslovica, posebice u onome što je Marković ustvrdio da su poslovice kao temeljni zakon postavile maksimu koja je u svijesti našega naroda koji zna da je vrijedno biti »podložan Božjoj volji« te je nesreća »prokušavalo moralne volje čovjeka, fizičko zlo nije drugo nego prilika, da se pokaže moralna dobrota ili moralna nevrijednost čovjeka« (str. 189). Kao poantirani zaključak navodi poslovicu »zlato se u vatri kuša, a čovjek u nevolji«, a dobar dio Marulićeve Davidijade upravo to pokazuje i dokazuje.

U ovome je kontekstu Marković formulirao temeljnu poruku poslovica, jer »ove misli našega naroda suglasne su s naukom najplemenitijih i najumnijih filozofa, (...) da je čovjek podpuno pod oblašću pod prisiljem fizičkih činjenica, fizičkih sila i zakona«. U tom su pogledu ishodišta poslovica, poslovično umovanje o tome što je »sreća i nesreća ljudi, blagota i neblagota, fizičko dobro i zlo, jedno i drugo relativno, jedno s drugim smiešano, jedno od drugoha nerazdruženo«. I u Marulićevu i Markovićevu poslovičnom svijetu, odnosno njihovu poslovičnom svijetu ne vlada pesimizam, ni zakoni sudbine.

Nizom primjera Marulić je pokazao kako funkcionira pojam dobrota, potvrđen karakterizacijom likova. Iz pregleda mogućih Marulićevih poslovica moglo bi se zaključiti, sukladno Markoviću, da »mnoge narodne poslovice kažu, da je moralna dobrota najviše dobro«, a unutar toga »moralna čestitost – po pučkome govoru `obraz, čovještvo, poštenje` – po vrijednosti daleko nadmašuju sva druga dobra«. Marulić je nizom svojih likova upravo to pokazao.

Marulićevi su likovi poštivali načelo prava, pravde, nasuprot osvete. »Pravo« je ovdje po Markovićevu tumačenju, etička kategorija, odnosno »skup pravila« kojih se trebaju držati »ljudi u medjusobnom postupku«. Ima mnogo narodnih poslovica u kojima je pravo »sila jačega«, ali po Markovićevu tumačenju, takvo nasilništvo »nisu drugo nego puke tvrdnje nemilih činjenica, koje su naš puk tiekom nepovoljnih vjekova zadešavale«, pa je spas od toga kao »olakšicu tražio vjeru u Boga pravednoga«. Svejedno mnoge su poslovične stilizacije o pravu kao sili jačega, jer »čija sila, toga i pravda« ili »Tko je jači, onaj i kobači«, »Sila Boga ne moli, a pravde ne pita«. Od sile ipak je u mnogim poslovicama jača pravda jer »svaka sila za vremena, a Božija do vijeka«. Upravo je to središnja misao Davidijade. Čvorište oko koje su okupljene mnoge poslovice ovoga niza jest »Bolje je nepravo trpjeti nego nepravo činiti« (str. 210). I Marulić je mnoge međuljudske odnose formulirao na osnovi ove poslovice.

Pojam osvete ušao je obilno u poslovično stiliziranje, premda je – tvrdi Marković – »osveta... toliko zla donijela našemu puku« (str. 212). Ona davno zabilježena: »Tko se ne osveti, on se ne posveti«, ima i drukčiju verziju, o jedino relevantnoj Božjoj pravdi: »Kako ja kome, tako meni Bog«. Poslovica ipak voli stilizirati »opravdanost kazni... kao pravedna moralna zadovoljština za zao čin«, a s druge strane u poslovicama »kazna pristaje kao zastrašno i opametljivo sredstvo«, jer »tko zlima oprašta, dobrima škodi«. Poslovice isto tako kažu da »na svietu sreća i blagota nije pravedno razdieljena prema zasluzi ljudi«. Iskustvo pokazuje, a Marković je više puta isticao iskustvenu komponentu u poslovicama, da će svaki čin biti otkriven, odnosno »izići će djelo na vidjelo«, ili ono što je »s vragom došlo, s vragom i otišlo«. I na ovoj je osnovi Marulić koncipirao cijelu Davidijadu.

Mnoge su se poslovice okupile oko sintagme moralna sloboda, kao važne etičke kategorije. To je ishodište i poslovicama koje je percipirao i Marulić. U narodu se često za »savjest« kaže »obraz« i pretpostavlja, naravno, izgrađena čovjeka, odnosno pretpostavku da čovjek mora vladati sobom, svojim željama, htijenjima i učincima. Poslovice najčešće govore da je najbolje činiti onako kako je po pravdi, kako čovjeku kazuje njegov unutarnji glas ili onako »kako te Bog uči«. Ovo je ishodište Marulićevu stavu i oko Davida i njegova suprotnika Saula, ali i niza drugih sadržajnih dijelova Davidijade. U tom pogledu, primjerice, David pretežito vlada sobom jer »ko se čuva, i Bog ga čuva«, štoviše u moralnim dilemama »ne traži Bog od nas ništa nemoguće« (str. 216). Kad je David bio u dvojbama, mnio je, kao i naša poslovica »bolje ti je izgubiti glavu nego svoju ogriešiti dušu« (str. 217). I Maruliću, kao i poslovicama, važna je maksima da je »poštenje najveće blago čovjeka« jer »voda svašta opere do crna obraza«. Imati svijetao obraz, ili suprotnost »crn obraz« govori o karakteru čovjeka, što je Marulić obilno koristio.

Marulić je najvišim načelom smatrao ono što Bog hoće. Ovaj je fenomen naročito isticao Marković koji zaključuje da »etički sadržaj naših narodnih poslovica ima svoj potrebni i dostojni završetak u onih poslovicah, koje govore o Bogu«. Ističe da se u poslovicama, ali i u većine filozofa i umnika, nalazi prava epopeja Bogu! Bog je u poslovicama – pokretač umovanja i stiliziranja. Okupljaju se oko tematskih čvorišta da On sve vidi, On sve zna, On sve daje, »sila njega ne moli«. On je sudac, on brine o sirotama, »on sreću dieli«, on »daje težaku, a ne ležaku«, bez njega ništa, »s milim Bogom sve se može«, on »zatvori jedna vrata, a otvori stotinu«, itd. Štoviše, on je u poslovicama utjeha, istina, blagost, savjetnik...

Sve ovo, i drugo o Bogu, o ljudima, o životu i snalaženju u njemu – sukladno svetopisamskom – okosnica su Marulićeva umovanja u Davidijadi koje je i sâm gradio i izgradio. Kad mu je za motive trebala pouzdana potvrda, to je našao u vlastitom umovanju, ali i u poslovicama. To je i stoga, sukladno Markovićevim stilizacijama, što su »poslovice vjerno ogledalo poviesnoga razvitka etike kao znanosti«. Stoga se Marulić pouzdano i uzorno i na ovome poslovičnom vrelu napajao.

____________________
1) Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske/Cankarjeva založba, Zagreb – Ljubljana 1987., str. 38.

2) Frangeš, nav. dj., str. 38.

3) Citati su iz ovoga izdanja Davidijade, a gdje je potrebno navodit će se i u tekstu.

4) Darko Novaković: Hrvatski latinisti. Razdoblje humanizma, ERASMUS NAKLADA, Zagreb 1994, str. 41.

5) Josip Kekez: Svaki je kamen da se kuća gradi, 2. izd. Osijek, 1990.

6) Primjerice Mate Ujević je prikopljene NARODNE POSLOVICE izabrao i poredao po sadržaju (Mate Ujević, Biblioteka Nova etnografija, Zagreb 1911.).

7) Primjerice Bartul Matijaca, sakupljač najveće zbirke hrvatskih poslovica koja broji 14926 jedinica/primjera. Njegove su poslovice okupljene oko 322 pojma, semantička polja.

8) Frangeš, nav. dj, str. 38.

9) Usp. o tome knjigu Josipa Užarevića: Jezični minimalizam, Disput, Zagreb 2012.

10) Andre Jolles: Jednostavni oblici, Matica hrvatska, Zagreb 2000., str. 108.

11) Zagrebačka Biblija, Kršćanska stvarnost, Zagreb 1987., str. 1202.

12) Franjo Marković: Etički sadržaj naših narodnih poslovica u interpretaciji Franje pl. Markovića, JAZU, »Rad – knjiga XXV«, Zagreb 1889., str. 167–227. Odavde su svi citati Markovićeva teksta.

13) Usp. o tome J. Kekez: Svaki je kamen da se kuća gradi, 2. izd., Osijek 1990.