Lovac na orhideje

Ušavši u moju kabinu Đamil reče: »Gospodine, već su prve planine na vidiku!«

Žurno sam napustio svoj skučeni prostor i nalaktio se na brodsku ogradu. Vode su bile uzburkane i modre, na obzoru se činilo da madagaskarske planine svojom sjenom vodi prenose studen.

Nisam mogao ni zamisliti da ću se za dva dana u Tananarivu susresti s bratićem Guillermom Emilijem i da će me od tog susreta preplaviti osjećaj odbojnosti koji me uzdrma svaki put kad slušam o orhidejama.

Doista sumnjam da u biljnom carstvu postoji ljepši i odbojniji monstrum od tog histeričnog cvijeta – možete ga vidjeti kako mjesecima, poput sive krpe, miruje na dnu tegle sve dok se jednoga dana naglo ne probudi, protegne i počne ponovno cvasti bojeći se najživljim bojama.

Sve te osobitosti cvijeta ignorirao sam do trenutka kada sam u Madagaskaru naletio na Guillerma Emilija.

Mislim da sam dao naslutiti da je Guillermo Emilio bio lovac na orhideje. Dugo se vremena bavio tim lovom na jugu Brazila, no kasnije se, nakon što je sud zatražio njegovo izručenje zbog bogzna kakvih sve prijevara, velikim bijegom i brojnim misterioznim i zaobilaznim putevima, preselio u Kolumbiju. U Kolumbiji je postao član engleske ekspedicije koja je u šumovitim planinama Nove Granade za samo nekoliko mjeseci ulovila dvije tisuće orhideja. Ekspedicija je bila veoma skupo opremljena, ali kad su Englezi stigli u Bogotu od dvije tisuće primjeraka preostala su samo dva. Ostali su primjerci na poguban način uvenuli pa je vlasnik tvrtke, bogati čistač cipela, poludio od bijesa.

Posve osiromašen i, još k tome, na lošem glasu u policiji, Guillermo Emilio emigrirao je u Meksiko gdje se predstavljao kao onaj koji je otkrio vrstu poznatu pod imenom »šafran orhideja«. Ne znam kakve je sve nezgode imao s nekim domorodcem – poznato je da su Meksikanci nasilni – pa je Guillermo Emilio nestao iz Meksika jednakom brzinom kao i iz Rio Grandea, potom iz Natala, Bogote i, napokon, iz Tampica. Neki zlobnici širili su glasine da je kombinirao pljačku s lovom, no ja ne velim ni da ni ne, jer lijepo stoji u Svetom pismu: »Ne sudite da ne budete suđeni«.

Bio je čovjek visok poput stupa, dugih nogu i ruku, duguljasta i skladna lica, po prirodi veseljak. Gotovo uvijek je bio odjeven u kaki odijelo, nosio je gamaše, istraživalačku kacigu i bilježnicu pod rukom. U toj su bilježnici bili zalijepljeni razni isječci iz provincijskih novina u kojima ga se moglo vidjeti kako stoji uz orhideje i u pratnji grupe nasmijanih domorodaca. Takav mu je publicitet olakšavao krađu na mnogim stranama.

Jednog kolovoškog jutra tog sam genijalca sreo u Tananarivu dok sam, razrogačenih očiju poput kakve lutke, stajao pred apsurdnom palačom koju je zaposjela bivša domorodačka kraljica Ranavalo. Palaču je sagradio francuski pustolov koji je, bježeći pred okrutnicima kod kojih se zaduživao, pristao na obalu Madagaskara; o njemu sam se naslušao izvanrednih anegdota, no o njima ćemo neki drugi put.

Stajao sam, kako rekoh, razrogačenih očiju pred palačom, okružen grupom djevojaka bakrene puti i raščupanih pletenica što su im, ponad čela boje čokolade, visjele poput resica na tepihu. Na trenutke sam promatrao palaču nesretne Ranavalo, a kad bih joj okrenuo leđa ugledao bih robusne Malgašane kako na prosijedim glavama nose košare banana na tržnicu. Prolazila su tuda i kola što su ih vukli maleni zebui: da bi preživjeli njima su, zbog nekakve infekcije, morali odstraniti repove. Znao sam dobar vic o volu i njegovu repu, ali sada mi ne pada napamet. Kasnije!

Imao sam više planova. Jedan od njih bio je otići do rižinih polja Ambohidratrima, drugi – taj me je posebno privlačio – prijeći otok poprijeko, počevši od Tananariva prema luci Majunga i tamo se ukrcati za Komorsko otočje. Nijedan od ta dva plana nije imao za cilj trgovinu, već čisto zadovoljstvo.

Iznenada sam čuo nekakvu kriku i galamu i ugledao starca sa zaštitnom kacigom na glavi kako stoji na vratima dućana te, psujući i smijući se, prijeti nekome šakom usmjerenom prema krošnji kokosove palme. Zatim sam, pogledavši u smjeru starčeve uperene ruke, ugledao majmuna s velikom zapaljenom cigarom koju mu je ukrao. U susjednom dućanu jedan je Kinez – s velikim perčinom i u plavom ogrtaču, koji mu je sezao do peta – promatrao majmuna kako puši i prijeti.

– Tony! Tony! Ti si ovdje!?

Tko me to, dovraga, zove? Okrenuo sam se i tamo se, na moju nesreću, nalazio bratić Guillermo u kaki odijelu i s bilježnicom pod rukom. Dok smo razmjenjivali prve riječi razmišljao sam kako zaštititi svoju lisnicu. Ipak, pustio sam da me uvjeri da nisam u pravu. Primivši me jednom rukom, Guillermo uzviknu na sav glas – mislim da ga je mogao čuti Kinez u obližnjem svratištu:

– Nemoj nikada ući u restoran nekog Kineza! Predstavljat će ti pravu zagonetku ono što će ti poslužiti za jelo.

Izgovorivši te riječi, moj bratić razgrne zavjesu od perli i tada se pojavi Taman – korpulentan, s dugom bradom rasutom po grudima i turbanom promjera mlinskog kamena. Približavao se našem stolu, vukući po drvenom podu svoje žute papuče. Quillermo Emilio mu reče:

– Poštovani Tamane, predstavljam ti svog rođaka, člana vrlo ugledne američke obitelji.

Taman me pozdravi na istočnjački način, potom mi srdačno stisnu ruku, a ja se upitah jesam li možda upao u nekakvu zamku. Nakon toga nam je jednooki momak, s crvenim fesom i u bijednoj širokoj halji što mu je visjela niz ramena, donio tri šalice kave na stol. Bratić Guillermo mi ga predstavi:

– Mudar i umješan kao oko Allahovo.

Jednooki me pozdravi slično kao i njegov gazda. Bratić Guillermo nastavi:

– U tebe imam povjerenje – pogleda pažljivo uokolo. – Ovaj čudesni dječak, imenom Agib, otkrio je crnu orhideju. Veli da cvijet od latice do latice ima četrdesetak centimetara!

– Gdje je otkrio to čudo?

– Tebi to mogu povjeriti. Na zapadnom dijelu otoka Itasy, na jednom obronku Tananariva.

– Zašto je sam nije ulovio?

Jednooki, kojeg njegov tetak Taman smatra pametnim i umješnim poput oka Allahova, odgovori:

– Reći ću ti, gospodine, u ovom sam kraju čuo da se u deblu ispod same orhideje skriva vrlo otrovna crna zmija...

Bratić Guillermo procijedi kroz zube:

– Ah, praznovjerje! Znaš li da miris orhideja tjera zmije?

– I, što namjeravaš učiniti? – umiješah se i, protivno nekim svojim uvjerenjima, počeh se zanimati za pustolovinu.

– Dogovorit ću se s dva domorodca. Deblo ćemo prenijeti na nosiljku i donijeti ga ovamo.

Taman, vlasnik kućerka, ispijao je šutke svoju kavu, milujući cijelo vrijeme nećakov potiljak. Dijalog je dokrajčio riječima:

– Ovaj divni momčić nikada ne griješi. Savjetujem vam da ga unajmite.

Na kraju, nakon dugog raspravljanja, dogovaranja i prepiranja – kao što je to običaj na Istoku – Taman je svog nećaka unajmio bratiću Guillermu Emiliju pod uvjetima čijim sam nabrajanjima svjedočio:

Taman: Složimo se mi dva da momčića nećeš udarati šakom niti batinom.

Guillermo: Udarit ću ga samo bude li potrebno.

Taman: Ne šakom ni batinom.

Guillermo: Mogu upotrijebiti savitljivu šibu.

Taman: Da, to možeš. Osim toga, hranit ćeš ga dobro.

Guillermo: Da.

Taman: Dopustit ćeš mu da spava gdje želi, nećeš utjecati na njegovu odluku.

Guillermo: U redu. Osim dok stražari.

Taman: Nemoj biti s njim okrutan niti autoritativan.

Guillermo (nestrpljivo): Ne očekuješ, valjda, da ga tretiram kao svoju dragu ženicu!?

Taman: Dobro, dobro; preporučam ti radost mog života, sestrina sina, radost mojih očiju...

Tjedan dana kasnije napokon, vođeni jednookim Agibom, krenuli smo iz Tananariva prema Sjeveru. Dva Malgašana, kovrčave kose, koja im je oko glave formirala krunu poput resica na tepihu, bili su nam nosači.

Najprije smo prešli predgrađe i okolna sela gdje smo na sve strane, ispred koliba od bambusa i palmina lišća, susretali grupe besposlenih Malgašana kako igraju karatvu – igru sličnu onoj koju nazivamo Dama; igra se na ploči – razlika je jedino u tome što oni polja za igru nemaju iscrtana na ploči, već na deblu stabla.

Nakon toga, ostavili smo iza sebe dugu karavanu polugolih i odrpanih nosača ugljena; neki su bili potpuno slijepi, drugi su imali dugačke bijele brade koje su im padale na gole grudi na kojima su se isticala rebra. Neki su se u hodu ispomagali štapovima, bilo je među njima i mladih, a svi su oni na glavama, bez obzira na godine, nosili i do pet okruglih košara nanizanih jednu na drugu. Pjevušili su neku vrlo tužnu pjesmu i, premda je sunce još obasjavalo obližnju bambusovu šumu, ta karavana tamnih utvara jako me je potresla, doživio sam je kao loš predznak naše pustolovine.

U sumrak smo stigli do prvih ravenala palmi, stabala banana koja narastu i do trideset metara, širokih listova otvorenih poput lepeze. Pratili su nas neopisivi krici majmuna. Dotada nisam mogao ni zamisliti da bi majmuni mogli proizvesti tako raznovrsne simfonije krikova, urlika, tuljenja i zavijanja kao što su ih te dlakave, mrke, crvene i žućkaste životinje skladale sa svojih visina.

Allahovo oko, kako je podrugljivo Taman nazivao svoga nećaka Agiba, malčice se smekšalo. S vremena na vrijeme okrenuo bi glavu i uputio sramežljiv, gotovo djevojački osmijeh mom bratiću koji je, nesmiljeno poput beduina, hodao ne gledajući ni lijevo ni desno, kako ne bi izgovorio neku od onih ružnih riječi od kojih zanijeme i šumske životinje. Jadni Guillermo Emilio! Da je samo znao zbog čega žuri!

Sljedećega dana prešli smo šumu ebanovine. Nakon toga spustili smo se u udolinu i, dok smo prelazili blatnu rijeku, jedan krokodil, glave izdužene poput baroknog korneta, zgrabio je našeg nosača za nožni list i odvukao ga u vodu. Zatim smo vidjeli kako mu je drugi krokodil, bacivši se silovito na njega, otrgnuo ruku. Voda se učas zacrvenjela, a mi smo se potom, užasnuti, udaljili. Ostao je samo jedan malgaški nosač, bakrenog mačkastog lica, s čupercima kose spletene u pletenice koje su mu, poput resica, padale na čelo.

Trećeg dana naše ekspedicije dosegnuli smo visinu planine čija je visoravan izgledala kao da je načinjena od kristalizirane glazure, crnog kamena skliskog poput stakla. Dolje se vidjelo more šume, a tamo, jako daleko, nazirao se vodeni rub Indijskog oceana. Unatoč tome što je bilo ljeto, gore je bilo jako hladno. Nakon napornog dvosatnog hodanja po tamnoj i skliskoj visoravni, lišenoj bilo kakve vegetacije, počeli smo silaziti do zelene udoline, omeđene šumom, koja se činila kao da je izrezana od velikih komada baršuna boje zelene papige. Velika plava ptica kružila je iznad nas kričeći vrlo prodorno. Počeli smo silaziti, ali ubrzo su nas obavili olovni oblaci, a kad smo se htjeli, nemajući za to dovoljno vremena, dogovoriti da se sklonimo pod jednu liticu, počela je strašna oluja.

Okomite munje spajale su nebo i zemlju, a vodene pijavice vrtložile su se nebom. Mrak i grmljavina držali su nas šćućurenima pod stijenom. Zastrašujući magloviti pokrov uskoro se razišao i ponovno se ukazalo plavo nebo i sunce bliješteće radosti. Svukli smo odjeću i stavili je na sunce da se suši i prvi put od izlaska iz Tananariva čuli kratku riku, sličnu promuklom pasjem lavežu. Radilo se o paru pantera koji je lovio u našoj blizini. Večerali smo dovoljnu količinu riže, skuhane na vodi i začinjene s malo ulja, i popili obilatu zdjelu kakaa.

Nakon toga otišli smo na spavanje. Sljedećeg dana stići ćemo do mjesta gdje cvjeta crna orhideja.

Mrzim suvišne detalje. Tog petka, u deset sati ujutro, nalazili smo se korak do crne orhideje. Ismail nas je odveo do puteljka omeđena trulim deblima ravenal palmi i akacija. Puteljak je na kraju bio presječen kamenom ogradom, prekrivenom sagom od mahovine, a dalje u pozadini nalazilo se, oboreno na kamenje, trulo deblo toliko rastočeno da se nije moglo odrediti kojoj biljnoj vrsti pripada. I iz tog je debla izbijala stabljika, a na vrhu te stabljike... oh, nikad nisam vidio nešto tako prekrasno! Čak ni na slici! Zvijezda nabranih krakova izvezena na crnom baršunu, obrubljena zlatnim vjenčićem! Iz sredine malaksale čaške izbijao je ogroman, poput gejšina suncobrana, srebrni štap zaprašen ugljenom i ružičastom bojom.

Svi smo ispustili krik divljenja. Guillermo Emilio približio se deblu, zatim ga je, odmjerivši ga pažljivo, pomaknuo polugom. Iz džepa je izvadio šaku srebrnjaka i podijelio ih Agibu i malgaškom nosaču rekavši im:

– Pažljivo ga podignite. Ako u Tananarivo stignemo sa čitavim cvijetom, dat ću vam dvostruko više!

Naoružani sjekirama i polugama Agib i nosač počeše odvajati deblo od mahovinaste podloge. Guillermo i ja počeli smo izrađivati nosiljku od bambusa s odgovarajućim pokrovom.

– Ovaj će nam primjerak donijeti najmanje dvadeset tisuća dolara – reče šapatom Guillermo povezujući stabljike trske.

Nikada u životu nisam čuo tako stravičan krik. Skočio sam do orhideje i tamo, navrh zida, ugledao muslimanskog dječaka s licem iskrižanim bičem od crnoga ulja – taj crni bič ubrzo je nestao i više ga nismo vidjeli. Dvostruki mlaz krvi slijevao se niz Agibovo lice.

Bilo je uzaludno sve što smo pokušavali učiniti. Obliven krvavim znojem, Agib je preminuo za nekoliko trenutka. Bio je u pravu – crna zmija nalazila se ispod orhidejina debla...

Lagao bih kad bih rekao da nas je smrt Allahova oka, kako smo ga podrugljivo zvali, jako potresla. Bili smo zaslijepljeni gramzivošću.

Dvadeset tisuća dolara zavrtjele su nam mozgom. Čak je i malgaškog nosača napustila istočnjačka apatija. Dva sata kasnije, ubivši prethodno otrovnog pauka veličine žabe krastače, utovarili smo deblo na nosiljku.

Tjedan dana kasnije s tim dragocjenim teretom ušli smo u Tamanov kućerak.

– Prepusti to meni, ja ću s njim razgovarati – reče Guillermo Emilio.

Sjećam se da je Taman stigao vrlo blijed na naš susret. Već je doznao za smrt sestrinoga sina. Pozornost mi je privukla činjenica da nijedan pogled nije uputio prema dragocjenom cvijetu, čiji su baršunasti i zlatni vjenčići ispunili bijednu prostoriju prekrivenu jeftinim kineskim tapiserijama i ćilimima. Gledali smo se šutke, a zatim Taman reče:

– Gdje ste ostavili sina moje sestre?

Čini mi se da je bratić Guillermo upotrijebio tisuću riječi kako bi Tamanu objasnio kraj Allahova oka. Taman je slušao Guillerma trljajući bradu, bio je to vrlo opasan znak za jednog robusnog muslimana. No, kako je Tamanova šutnja bivala sve dulja, tako je Gullermovo naklapanje postajalo sve nestrpljivije i neuvjerljivije. Ubrzo je Taman, u čijem biranom odgoju nije predviđena takva reakcija, zgrabio toljagu i podižući je iznad Guillermove glave poviknuo:

– Prokleto pseto, pojedi tu orhideju!

– Tamane! – preklinjao je Guillermo – shvati me... nismo krivi ni ti, ni ja, ni on. Ne govori gluposti, kako mogu pojesti orhideju? Bi li ti pojeo dvadeset tisuća dolara?

– Pojedi tu orhideju, rekao sam.

– Tamane, da se razumijemo, tvoj je dragi nećak...

– Pseto jedno, požderat ćeš tu orhideju!

Ton kojim je ovaj put Taman prijetio bio je tako strašan da ga se Guillermo doista prepao te je, bez imalo srama, kleknuo pred Tamana i, primivši ga za skut široke halje, zavapio:

– Slušaj, poštovani brate...

Tamanovo lice prekrio je bijes. Taj je bijes prepoznao Guillermo Emilio te se silno tužan uputio prema nosiljci na koju je crna orhideja spustila svoju nabranu čašku od baršuna i zlata.

– Tamane, razmisli...

– Jedi! – derao se Taman.

Potom sam prvi, a vjerojatno i zadnji put, u životu vidio čovjeka kako jede dvadeset tisuća dolara. Bratić Guillermo odvojio je orhideju od debla i, očajan poput čovjeka koji proždire vlastitu utrobu, počeo gristi i gutati skupocjeno tkivo cvijeta.

Kad je Guillermo pojeo posljednji baršunasto-zlatni komadić, Taman je šutke izišao iz kućerka, a Guillermo se onesvijestio.

Dva mjeseca imao je bolove u trbuhu, a kad su svi povjerovali da se zaliječio, neka čudna zaraza – s crnim pjegama crvenoga ruba – počela mu je prekrivati kožu po cijelom tijelu. Premda su neki liječnici bili uvjereni kako se radilo o promjenama na nervnoj bazi, sanitarna služba nije dopustila bratiću Guillermu napustiti otok na kojem je »pojeo vlastito bogatstvo«.

(El criador de gorilas, 1941.)*

Izabrala i sa španjolskog prevela:
Marija Roščić Paro

____________________
* Bilješka o autoru – Roberto Arlt (Buenos Aires, 1900.–1942.) poznati je argentinski književnik, novinar i izumitelj. Stekao je ogromnu popularnost pišući novinske članke i kolumne o svom gradu i njegovim stanovnicima. Bio je dopisnik iz Europe, kasnije i iz Afrike gdje je crpio svoje »orijentalne« teme. No, u prvim desetljećima 20 stoljeća, odnosno za života, Arlt nije bio osobito cijenjen u književnim krugovima – uglavnom zbog, kako su isticali njegovi kritičari, načina pisanja »udaljenog« od ondašnjih književnih konvencija. Ta će se situacija, počevši od 60-ih godina prošloga stoljeća, znatno promijeniti. Arlt se danas smatra jednim od najvažnijih argentinskih književnika 20. stoljeća. Na originalnost i vrijednost njegova djela prvi su ukazivali književnici Ricardo Piglia, Roberto Bolaño i Julio Cortázar, smatrajući ga svojim učiteljem i uzorom.

Najpoznatija su mu djela – romani: Los siete locos (Sedmorica ludih, 1929.), Los lanzallamas (Bacači plamena, 1931.), El amor brujo (Začarana ljubav, 1932.); zbirke kratkih priča: El jorobadito (Grbavac, 1933.), El criador de gorilas (Uzgajivač gorila, 1941.) i, posthumno objavljene zbirke, Regreso (Povratak, 1972.), El crimen casi perfecto (Gotovo savršen zločin, 1994.). Autor je više dramskih djela kao i brojnih kronika, članaka i kolumni (uglavnom o Buenos Airesu i njegovim stanovnicima).