Ljutit pjesnik (Smrt se rimuje s Göring)

Denis Peričić je ljutit pjesnik. I opravdano je ljutit. U zbirci Krvozemlje, netko bi dometnuo, dovoljna je naslovna fotografija rukovanja njemačkoga i sovjetskoga časnika nakon podjele Poljske 1939. Ali ne, riječi amo, jer utjehe nema u fotografiji, pa i kada ona stereotipno govori više od tisuću riječi. Bolan je, turoban Peričićev poetski album s dvadeset pjesama, prožet maničnim uličnim propovjednicima i onim glasovitim: »Ako prijeđete preko ovoga, sljedeća na redu bit će Vaša djeca«. I kakav paradoks da James Dean, ali Bradfield – a pjevao je velški pjevač i u Varaždinu na Antunovo 2008. – If you tolerate this, than your children will be next. I događalo se, od uvodne do završne pjesme. Gdje je trebalo – i tko je trebao. Nakon 105 godina samoće, čitamo još brutalnije priče u pjesmama, sa svjetovima u stihovima, s nestancima u ubijenima, prezrenima, pogaženima.

Mijenjaše se imena krvnika, ali ne i njihov potpis. Smrt je imala šest, sedam i osam prstiju. »Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost«, riječima Propovjednika možemo i s teološke strane imati razumijevanja, ma kako nemoćno bilo čitati rukopis sovjetskih i njemačkih »majstora«, ma kako davilo dušu jedenje dječaka Petrusa uz citiranje verbum caro factum est, kao i novovjeka priča o Noinoj barci i psovka na usnama, jalova spriječiti ono što se dogodilo prije 80-ak godina. I ne može poezija, sve i da je onoga dana napisana, išta spriječiti. Ali može ostati u koricama, kao čuvarica sjećanja. Da, može se činiti uzaludnim, jer tko pamti Vasilija Mihajloviča Blohina? Njegove žrtve. Tko pamti šakalske darove Ericha von dem Bacha Zelewskoga – tisuće pari dječjih rukavica? Što nam je pred tom slikom ona kratka Hemingwayeva priča – »dječje cipelice, nenošene, na prodaju«. I one mirišu na krv, na ubojstvo. Ali pogrom se stvarno dogodio, kao gladomor i drugi masovni zločini.

Mijenjala su se mjesta radnje, smrt koja je imala tvoje, susjedove, njemačke, talijanske, sovjetske, kineske oči. No, povijest Krvozemlja naša je sadašnjost, i važno je čistiti riječi, kako to Denis desetljećima umješno čini, da ostane ono dragocjeno, čak i kada ima samo psovku, kletvu, na usnama, ili kada jedna riječ »Boleslaw« promijeni smisao Cesarićeve Balade iz predgrađa. Možda će pojedinom čitatelju neumjesno zazvučati, kao i u 105 godina samoće uvrštenje hrvatskih šansona u klaonicu povijesnu, ali Duga je, duga noć, zašutjela je i Gabi Novak i Hari Rončević pred getanima u Lodzu, pred ubogima, ubijenima. Svaka pjesma, jedna priča, tisuće ubojstava. Preživjet će samo Lucky Luciano, i to do 1962. godine (a ne bih se kladio da nije i s onoga svijeta umiješan u dallasko ubojstvo), preživjet će i Zelewski do 1972. s onim pitanjem: pokažu li se dječje čarapice u posljednje tri sekunde ovozemaljskoga života, oduzetoga tisućama drugih, bespomoćnih, naivnih?

Kako čitati Krvozemlje? Pjesmu po pjesmu, stati, pomoliti se za duše ubijenih, skupiti snagu za sljedeću, jer svaka najbolnije reže ono što je i propovijedano i ostvareno u Starom, pa u Novom, a u 20. stoljeću i Najnovijem zavjetu – dok se oko nas događaju superlativi četrdeset svjetskih ratova, s novim licima susjedovih ubilačkih očiju, u Mariupolju, pojasu Gaze, gdjegod ima smrt sve više prstiju i sve više poznatih lica. Može li se, bez patetike, samo sjesti i zaplakati nad »Ubogima u Lodzu«, nad žrtvama Odila Globočnika, većega Nijemca od svih Slovenaca, odioznoga krvnika iz Matulja, jesu li ubojice uživale matirajući one izgubljene, poražene koji nisu ni zaigrali »Sedmi pečat« s osmim povjerenikom, najgorim od najgorih. I vraćaju se ponovno »Manic Street Preachersi« s Varteksova, varaždinskoga stadiona, othodilo i od njih petnaest proljeća, kao što su i tisućljeća od Propovjednika – čita li tko Propovjednika 2024., vraća li se tko Brodskom i Rothu, ima li smisla jesti tilsitski, tobože sovjetski sir, jesmo li mi pogubljena djeca s kolodvora Brody, brodimo li u svojoj čovječnosti ili samo brbljamo »okrenimo se budućnosti«. Kako, zašto? Što kada se i smrt rimuje s Göring, ma kako tražili idealnu, usmrdjelu haringu, mjerili visinu diktatora, nižih od Hitlera, viših zločinaca po neizmišljenom metru barbarstva – barbarometru.

Kako bi zvučale uglazbljene Peričićeve pjesme? Bi li one uspjele dotaknuti uspavanu srž čovječanstva, uvjerenoga u napredak zbog nove društvene mreže, snimanja uživo klanja u Katynskoj šumi, zbog kojega će i »pizdun« George Howard Earle III. završiti sam na Samoi, kao što će stradati i dr. Ljudevit Jurak zbog znanstvenoga dokazivanja sovjetskih zločina nad ukrajinskim ratarima u Vinici. Koje je konačno rješenje svih tih zločina, toga obeščašćivanja i raščovječivanja stvorenoga na Božju sliku i priliku? Pomažu li citati kada savjest spusti glavu i(li) nas mediji današnjice razvesele golim stražnjicama i supertalentima. Kako se vratiti u Drugi svjetski rat, kada i Domovinski zaboravljamo, kao da nije ni bilo istih potpisa, može i s onim ćiriličnim Titom, namjernim, tvorničkim, preuzetim sa značaka bratstva i jedinstva, nakon Hudih jama i Kočevskih rogova, ostavljenih, još i nepronađenih po slovenskim i hrvatskim šumama i gorama, opjevanima i ugušenima.

Dvadeset pjesama o smrti, ne o jednoj, o milijunima, o stotinu tisuća onih poginulih otvaranjem brane, jer Kineza ima dovoljno, i oni će se snaći, a i jedno dijete je previše – za zamjenu, kingovsku, kraljevsku, sa svim dužnim počastima. Recenzenti knjige Kruno Lokotar i Darko Pernjak, kao i urednik Mladen Kopjar, bolje su predstavili slobodnu formu Denisove skice za portret ratnih zločinaca – čitatelju ostaje gorčina, i dobro je tako, kao u vrsnoj kazališnoj predstavi, dobiti na pozornosti pa ošamariti publiku. Ovo je šamar s pokrićem, pokriven izvorima i citatima, kako i dolikuje manje poznatim pojmovima ili spomenutim obradama poznatih pjesama, u toj solženjicinovskoj rijeci bez ušća nesretnih žrtava, pred kojima se javlja zamišljaj – kako su se i mogli osjećati u beznadnom trenutku oduzimanja života? Je l’ pošteno? Ma nije pošteno, nije ovo obična kosidba rock-zvijezda kao Gainesa, Hendrixa i Van Halena, drugačiji je ovo guslač na krovu, i sve kada se i događalo paralelno, kao Veliki diktator Charlieja Chaplina, nije zaustavilo pokolje, bombardiranja, užase.

Dodao bih, ne kao zamjerku autoru, već možebitni nastavak ili zaključenje posmrtne trilogije – Hirošimu i Nagasaki, Enolu Gay i Debeljka nad dvama gradovima, jednim stisnute šake, drugim s rukama sklopljenima u molitvu, i nakon kolovoza 1945. Komu zasvirati na kotu, japanskoj harfi, i koju pjesmu? Uz onu maničnih uličnih propovjednika. A sprema se, sprema se. Nuklearno doba je u i oko nas. Jecaju psalmi, opominju psaltiri, tužaljke Jeremijine, izazovi Sirahovi i Baruhovi, sve je već propovjednički viđeno i sve se ponavlja, i ništa novoga pod suncem. Može li se i izmjeriti zločin pod kapom nebeskom? Opet, barbarometrom? Denis Peričić je ljutit pjesnik. Ponavljam, opravdano ljutit. I važno je, najvažnije, parafrazirajući autora: ismijavao ili smanjivao, nikada ne zaboraviti. Tko preživi, pričat će, pjevati i moliti. Dugo u noć, u zimsku bijelu noć... bez Gabi i Tadije, bez pamćenja i sjećanja – neće ići. Ne može ići.