Ljubav i obitelj umjesto društvene patologije

Kako u svijetu agresivnih društvenih mreža, autističnog odrastanja uz ekrane, mladenačke delikvencije i drugih pošasti napisati roman za mladež, koji će afirmirati kolektiv i važnost obitelji, a da ne bude naivan? Treba li za takvo što biti »zaostali« romantičar s lovrakovskim pedagoškim »angažmanom« ili treba, naprotiv, biti »napredni« romantičar koji će ponovno u adolescentskoj književnosti vratiti stare, odnosno trajne vrijednosti ljubavi, dobrote i solidarnosti? Prije će biti ovo drugo, jer težnja miru i skladu baš i nije »u trendu«, premda je to iskonska potreba svakoga bića, a osobito mladoga (izuzevši onog koji odrasta u abnormalnom okruženju). Taj duboko psihološki i humani pristup dječjoj psihi, čije krhotine treba nježno sastavljati u cjelinu, vidljiv je i u djelima Sonje Zubović, pa i u njezinim zadnjim dvama zapaženim romanima za mlade Belini brodovi i Da, ali to nije sve (Naklada Ljevak, urednica: Dubravka Težak).

Prvi je roman izišao 2020., drugi 2023., no oba su povezana istom žudnjom – da se mladi, osakaćeni zbog nerazumljivih problema odraslih (npr. njihovi razvodi) uklope u svijet, a ne da se buntovno izopće iz njega. Stoga su romani Sonje Zubović, unatoč razvijenoj fabuli i različitim likovima, u srži introspektivni, jer prate unutarnji proces odrastanja mladih i njihove pokušaje razumijevanja svijeta s kojim se sudaraju i mire. Iako su joj knjige uglavnom prozno dinamične, Zubović je i poetična u svojoj empatiji prema mladima koji su na bilo koji način osakaćeni, odbačeni, odnosno iza dramske scene osjećamo i neko profinjeno lirsko, duševno tkanje.

Sonja Zubović zapažena je i iskusna autorica dječjih slikovnica te poezije i proze za djecu, mladež i za odrasle, autorica je ugledne manifestacije Poezija to go i drugih, ugledna je članica Slavenske akademije, angažirano povezuje hrvatske i bugarske pisce, surađuje na važnim antologijama, a aktivna je i u drugim projektima. Ne voli agresivnost, traži su joj tihi misionari koji grade mostove među ljudima, generacijama i kulturama. I u spomenutim knjigama Zubović traži otok sreće na nemirnom moru. Ona ne voli ploviti po divljim vodama izopačena društva, nego brodi po uzburkanim valovima nesređene obitelji, kako bi kroz bure i nevere stigla do mirne luke. I odrasli, ma kakvi bili, također su žrtve svojih sudbina, pa dijete ima dvostruku misiju – razumjeti i sebe i njih, kao što i roditelji moraju doživljavati sebe kroz vizuru djece. Zubović u pripovjedačkom kolažu problem sagledava iz različitih perspektiva, pa je tako i naracija živopisna, pogotovo stoga što se sve događa u svakodnevnom, živahnom, mahom gradskom ambijentu.

Knjige za mlade Sonje Zubović s onu su stranu svih trendova. Mlada osoba može izgraditi osobnost i postati dobar čovjek samo u suživotu s drugima, u protivnom ostaje prkos neprilagođenoga pojedinca i još mnogo toga »nekonvencionalnoga«, modernoga, simpatičnoga, ali i štetnoga. Rušenje normi može biti izazovno u literaturi za mlade, ali nije poželjno u stvarnome životu. Možemo reći kako su romani Zubović afirmativni (unatoč velikom problemskom čvoru koji autorica itekako znade stegnuti), a nisu destruktivni, odnosno radnja se ne razvija na relaciji pobunjeni pojedinac – svijet, niti na relaciji mi (mladi) – oni (stari), nego unutar obiteljske ili društvene grupe u kojoj se i nesretni pojedinci žele asimilirati. Individua, obitelj i društvo tri su nužne sociološke sastavnice ove proze, ali i bedemi za normalan život. I to nije patos klasične pedagogije, to je zakon prirode.

Ono što je prepoznatljivo u većini romana za mlade Sonje Zubović jest vješto kormilarenje kroz priču. U većini njezinih knjiga više je pripovjedačkih linija, svi likovi gledaju jedni druge na različite načine, a radnja često ima zaplet i nepredvidiv rasplet. Zubović jako drži do kompozicije romana. A drži jako i do etike, ali ne ove koju stvaraju razni psiholozi što ruše autoritete, jer »jednakost« i »vladavina prava« jako su u modi. Ti novi moralisti i aktivisti prozivaju čak i nasilje u crtićima o Tommyju i Jerryju, premda je na ekranu mobitela i u video igrama nasilje dostupno u najbrutalnijim oblicima. Oni javno linčuju majku jer je samo malo udarila dijete po guzi, i to u državi u kojoj delikventi koji su ubili Luku Ritza nikada nisu kažnjeni. Ti kvazipsiholozi izjednačuju prava djece i odraslih pod svaku cijenu, pa učenik može udariti profesora, a da prođe nekažnjeno, dok profesor ne smije povrijediti učenika. Nije loše spomenuti ove drastične paradokse, jer tako još snažnije doživljavamo tradicionalne vrijednosti u romanima Sonje Zubović, koje nisu nimalo uštogljene i starinske, nego se razvijaju u itekako modernoj i razigranoj ekipi, ali bez »ubrizgavanja« svih seruma popularne kulture.

Unatoč razarajućim obiteljskim problemima, Zubović stvara i ziba duboke i pomirljive priče, kao u kolijevci. Ništa u njezinim pričama nije za osudu, sve je za analizu i sve zaslužuje neko objašnjenje, jer usud sve povezuje i prepliće, a ne razdvaja. U knjizi Belini brodovi Izabela gubi majku, a za oca ne zna. Teta je nakon majčine smrti prima u svoju obitelj, pa tako seli iz Rijeke u Zagreb, počinje odlaziti psihologu, piše dnevnik, pokušava se uklopiti u novu sredinu i naći smisao života, opsjednuta tajnom iznenadne smrti voljena bića. Majka joj je govorila kako će njezin tata jednom doći brodom s dalekoga putovanja, pa ona sada mora svijet fantazije zamijeniti zbiljom koja joj ne odgovara na njezina pitanja i vapaje. Roman je dobro strukturiran, mnogo je likova sa dobrim karakterizacijama, radnja se razvija iz raznih kutova (Bele, tete, bake, njezine nećakinje, školskih prijatelja itd.), a uz obiteljsku i školsku priču, razvija se i detektivska. Belina majka ostavila je u odvjetničkom uredu pismo u kojem spominje tko je Belin otac, a njezina sestra (Belina teta) kreće u potragu za neznancem koji može promijeniti smjer Belina života.

U drugom romanu, Da, ali to nije sve, Mario i Zvonka žive u toploj udomiteljskoj obitelji u Jaski, gdje dolazi i Mihaela, dijete razvedenih roditelja – i majka i otac imaju nove obitelji. Očeva je obitelj velikodušna, a Mihaela sklapa i brojna prijateljstva u kvartu. Za razliku od Belinih brodova sa složenijom fabulom, roman Da, ali to nije sve ima jednostavniju priču koja se velikim dijelom razvija kao kvartovska generacijska družba s različitim profilima djece i njihovih roditelja, da bi se kasnije sve ubrzalo i produbilo dolaskom prave majke koja je davno napustila Marija i Zvonku, a koji sretno žive s udomiteljima. Roman se od tada razvija kao socijalno-psihološka drama, a čitatelji očekuju životnu priču odbjegle majke dok njezina biološka djeca ostaju razapeta između dvaju kontradiktornih svjetova. No priča u ovom romanu ne završava, nastavit će se u sljedećem. Zato se roman i zove Da, ali to nije sve.

Djeca i u ovom romanu ne vole kontroverzni avanturizam, nego svoje strahove dijele s prijateljima, nastojeći uvijek oformiti skladnu grupu i riješiti konflikte. Dijete u romanima Zubović nikada nije odbačeno, ono je uvijek shvaćeno i podržano od strane empatičnih bića, a stari bon-ton autorica nikada ne napušta. Umjesto pomodnoga jezika i drugih »motora« za »paljenje« priče, Zubović vraća u roman pristojan odgoj, požrtvovnost, zahvalnost, ljepotu udvaranja i ostale humane vrednote. Trendove poput interneta, instagrama i sličnih koristi više kao rekvizite u scenografiji suvremenoga doba, a manje kao stanje svijesti mladih. Marketinški trikovi i sofisticirana tehnologija nisu bitni podražaji u odrastanju u romanima Zubović. Kada govorimo o fabuli, Belini brodovi najbolje pokazuju spretnost spisateljice da oblikuje i preslaguje priču, prožimlje vanjski i unutarnji svijet likova (osobito napuštene Bele), te karakterizira mnogo likova od kojih je svaki u odnosima spram drugih. Po tom pripovjedačkom klupku koji pomno plete i raspliće Zubović je već poznata u kritičarskim krugovima.

U spomenutim romanima za mlade nema tabu tema koje treba nasilno rušiti, agresivnom pričom ili pretjeranim žargonom. Zubović zapravo ne pripada ni jednom konceptu mladenačke literature. Da sažmemo: nema tu jakoga sukoba mladih i starih, na koje smo navikli u brojnim romanima koji prkose konvencionalnom odgoju i afirmiraju mladoga fakina, junaka u žargonskom okruženu, izvan ustaljenih pravila. Takvih je romana bezbroj, od romana Sedmi be Jože Horvata, još iz 1939. godine, preko Kušanovih legendarnih živahnih krimi priča kojima se autor udaljio od stereotipa pedagoškoga štiva, pa do današnjih brojnih romana sličnoga tipa. Nema u romanima Zubović ni kriminala, nasilja i drugih psihopatologija u svijetu mladih, koje su prodrle u našu adolescentsku literaturu devedesetih godina naovamo, a u svijetu još od sedamdesetih prošloga stoljeća (uzmimo za primjer knjigu Mi, djeca s kolodvora Zoo, iz 1978.). Nema u nje ni jako tradicionalna odgoja odnosno »pedagoške idile«, premda teži skladnoj družbi kako bi pokazala da mladi i nisu tako otuđeni u svijetu u kojem im je mobitel najbolji prijatelj. Iako teži povezati mlade kao Lovrak, u njezinu su fokusu ipak urbana i moderna, a ne seoska djeca. No ima u knjigama Zubović nešto od Lovrakova optimizma koji, unatoč gomili prepreka, uvijek pobjeđuje sve kušnje.

Nije Sonja Zubović sklona ni pretjeranom kolokvijalnom govoru, vulgarizmima i barbarizmima koji su odavna narušili standardni govor u knjigama za mlade. Ona žargon koristi dozirano, na rubu modernog i pristojnog. No zato se vješto poigrava različitim govorima (npr. kombinira kajkavski, urbani zagrebački, neke dalmatinske idiome itd.), pa su njezine knjige prpošne, vjetropiraste, unatoč općoj kulturi koje se Zubović, za inat ludilu društveni mreža, principijelno ne želi odreći. Njezine knjige resi intimizam, kada zalazi u psihe povrijeđenih mladih osoba koje su zatečene rasapom svoje obitelji i kada se mukotrpno bore za formiranje svoga identiteta, ali je prisutan i strogi realizam u dočaravanju mjesta i vremena rade, u gradnji uzročno-posljedičnih veza u višeslojnoj priči. Knjiga Da, ali to nije sve, odmiče se od autoričina uvriježenog pripovjedačkog modela kako bi u središte pozornosti stavila ekipu koja i u megalopolisu može funkcionirati kao društvo i iz ranijih vremena. Nema u biti velike razlike između onda i sada. Jer razgovori, razumijevanje, pomaganje u nevolji i poštovanje nisu iščezle kategorije – one postoje, samo se o njima malo priča i piše.

Ako obitelj, prijateljstvo i priroda više nisu u modi, onda ovaj svijet više nije nimalo konstruktivan, pa nemamo što od njega ni učiti. No svijet, kakav god da jest, i dalje živi. Upravo zahvaljujući i dobroti koja sa zlom uvijek stvara dualizam i ravnotežu. Dobrota je tiha, nježna i nije eksponirana kao zlo kojim se javnost beskonačno hrani. Zato su nam ovakvi romani Sonje Zubović itekako potrebni, kao korektiv u poremećenu i podivljalom svijetu. I kao snoviti zalazak u dušu koju ne mogu iskorijeniti nikakve trendovske munje na mutnom horizontu.