Likovi u hrvatskoj književnosti fin de sièclea

Ustrajna, brojna, opsežna i temeljita čitanja hrvatske književnosti Krešimira Nemeca obilježavaju barem tri znanstvene preokupacije. Riječ je o posvećenosti naratološkoj kategoriji lika koja je rezultirala studijom Leksikon likova iz hrvatske književnosti, zatim raznorodnim tumačenjima proznih žanrova hrvatske književnosti, prije svega romana i novela, posao koji je okrunjen prvom domaćom žanrovskom Povješću hrvatskog romana te na koncu analizama književnih fenomena povezanih s kulturnohistorijskim pojmom fin de sièclea; u tom se pogledu treba samo prisjetiti Nemecova priloga u zborniku Fin de siècle Zagreb−Beč, napisanog u suautorstvu s Marijanom Bobincem, naslovljenog Bečka i hrvatska moderna: pot icaji i paralele, čemu bi se mogli pridodati mnogi drugi autorovi radovi o dekadentnim junacima i likovima fatalnih žena u hrvatskoj književnosti kasnog 19. i ranog 20. stoljeća. Ovaj je tekst dakle kratka posveta rečenim Nemecovim temama i podsjećanje na potrebu da se njihov analitički potencijal očuva.

Polazim dakle od pripovjedne kategorija lika. U studiji Jedan versus mnogi. Sporedni likovi i prostor protagonista u romanu iz 2003. godine prema nekim istraživačima riječ je o prijelomnoj studiji u polju − Alex Woloch problem karakterizacije naziva »crnom mačkom naratologije« (2003: 26). Woloch s jedne strane aludira na suzdržanost naratologa da se uhvate u koštac s analizom lika, a s druge strane upozorava na aporičnost same kategorije oko čega su se donedavno lomila koplja. Naime, zbog bojazni od realističke zablude, kako ju je jednom prilikom nazvala nizozemska naratologinja Mieke Bal (u Moi 2019: 28), brojni su formalistički smjerovi analize pripovjednih tekstova tabuizirali pristupanje likovima kao stvarnim osobama. Ta naizgled racionalna i znanstveno utemeljena odluka da se odbaci amaterski impresionizam čitanja lika kao ljudskog bića, onemogućila je razumijevanje kompleksnog odnosa između lika kao naratološke funkcije zapleta ili semiotičke jedinice teksta te stvarnosnih i antropomorfnih aspekata lika.

U pomnim i iznimno vrijednim klasičnim interpretacijama − kao što je primjerice Proppova razrada pripovjednih funkcija lika ili Greimasova izvedba aktantskoga modela − zaobilazila su se važna pitanja poput ovih: kako to da lik kao retorička konstrukcija čija je sudbina isključivo vezana za svijet fikcije čitanjem oživljava kao ljudska persona; kako to da interakcija s likom kao jezičnim entitetom rezultira zbiljskim učincima poput emocionalne identifikacije, prihvaćanja ili odbacivanja etičkih stavova koji se liku pripisuju ili poticanja zapitanosti čitatelja o vlastitom životu kao izvođenju uloge koja mu je bez pitanja dodijeljena ili koju je svjesno preuzeo.

Odnedavno, u okviru takozvane postklasične naratologije, stvari se pomiču s mjesta te se lik počinje promatrati kao ontološki hibrid. Tako se u studiji Narativna fikcija iz 2002. godine Rimmon-Kenan zalaže se za pomirenje dviju teorija o likovima: realista koji drže da likovi oponašaju ljude i da tijekom razvoja radnje stječu neku vrstu neovisnosti od događaja i formalista koji naglašavaju tekstualnu specifičnost likova, njihovu jezičnu materijalnost i nereferencijalnu narav; lik je kao bilo koji drugi označitelj u pripovjednom tekstu i na taj se način poništava njegova osobitost. Osim malo prije spomenute studije Alexa Wolocha koja je također korak u tom smjeru, 2014. godine John Frow objavljuje knjigu Lik i osoba čiji je cilj istražiti »kako [fikcionalni] karakter djeluje kao kvazi-osoba« i »kako društvena osobnost djeluje kao neka vrsta fikcije« (2014: VII). Frow dakle nastoji prevladati jaz između redukcionističkih formalističkih i strukturalističkih analiza te preširoko postavljenih humanističkih, historicističkih analiza, tako što lik čita kao ontološki hibrid, drugim riječima čita ga kao skup riječi ili slika koji ima sposobnost stvarnosne realizacije i mogućnost pokretanja čitatelja. Frow postavlja ovo pitanje: »Zašto smo dirnuti tim ontološki hibridnim bićima koja žive na stranicama romana ili u prostoru kazališta ili u zapletima filmova? Što nas tjera da zamislimo da su ti skupovi riječi ili slika na određeni način poput osoba« (2014: 1)?

Proučavanje narativne kategorije lika posljednja dva desetljeća provodi se u dosluhu s nizom teorijskih pravaca – od teorije mogućih svjetova, preko evolucijske psihologije do kognitivnih znanosti, što je, trenutno se tako čini, najproduktivniji smjer istraživanja. Kognitivna naratologija dakle polazi od pretpostavke da u procesu čitanja lik nastaje kao model ili mentalna mapa koju je stvorio empirijski čitatelj. Lik nije tek tekstualni konstrukt, nego je fikcionalni parnjak ljudskoj osobi. On je shema osobnosti koja igra ključnu ulogu u pokretanju čitateljeve uključenosti u izmišljeni književni svijet što može imati i redovito ima stvarnosne učinke. Riječ je dakle o nastojanjima da se prouči lik kao objekt identifikacije, izvor emocionalnih reakcija ili uzročnik određenog tipa ponašanja. U tom smislu prevladava mišljenje da se na pitanje kako se čitatelj odnosi prema liku može odgovoriti samo u okviru interdisciplinarnih istraživanja koja okupljaju i tekstualne analize i kognitivne znanosti.

Za kraj ovog letećeg pregleda spomenut ću još samo recentnu studiju naslovljenu Lik iz 2019. godine koju supotpisuju Toril Moi, Rita Felski i Amanda Anderson. Studija nastaje u okviru takozvanog postkritičkog obrata i njome se također nastoji prevladati navodno sveprisutni redukcionizam formalističkih čitanja. Studija triju autorica povezana je s postnaratološkim analizama lika utoliko što propituje učinke koje fikcionalni likovi u procesu čitanja proizvode kod stvarnih čitatelja, teži otkriti načine, oblike i procese identifikacije čitatelja s likom, a pritom aktivira politička, etička, društvena i emocionalna pitanja, za razliku od formalista i strukturalista koji su ta izvanknjiževna pitanja držali irelevantnima zbog težnje za očuvanjem znanstvene vjerodostojnosti.

S obzirom na spomenute promjene, imajući također na umu Nemecovo upozorenje o važnosti razumijevanja »prisutnosti likova u široj kulturi« (2020: 11), dao bih ovdje par načelnih opaski i postavio par problemskih pitanja. Nesporno je da likovi mogu biti predmet našeg divljenja, ali i poruge ili osude, da su nam neki privlačni, a drugi odbojni te da zbog njih ponekad mijenjamo navike i planove. Naša fascinacija likovima potvrđuje raširenu pretpostavku kako oni zapravo udahnjuju život književnosti. No likovi udahnjuju život i samoj stvarnosti, utkivaju se u društvenu zbilju i u naše svakodnevne egzistencije. Trebamo se samo zapitati kako bi današnja hrvatska kultura izgledala bez Ivice Kičmanovića, Tita Dorčića, Filipa Latinovicza ili bez Dore Krupićeve, Lucije Stipančić i barunice Castelli. Te tekstualne persone desetljećima ostavljaju otiske u privatnim životima generacija i u samom društvu − to čine do te mjere da su neki od njih postali kodificirani znakovi za određene tipove ponašanja ili sudbina, što primjerice potvrđuje jezična kanonizacija pridjeva kičmanovićevski ili da se njihovim fikcionalnim životima odaje počast podizanjem spomenika, na pamet mi padaju spomenici Dori Krupićevoj i Petrici Kerempuhu.

Ono na što želim skrenuti pažnju jest činjenica da roman s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kao što Nemec naglašava, »postaje i kod nas ogledalo građanske svijesti« (1994: 96–97). Drugim riječima, jedna od važnijih tema onodobnog romana jest što znači postati subjektom građanskog društva. Ne začuđuje stoga što se u brojnim romanesknim zapletima toga perioda pojavljuju likovi koji na ovaj ili onaj način postavljaju pitanje identiteta: tko sam ja, što me određuje? Od Šenoina građanskog romana Prosjak Luka u kojem glavnog protagonista proganja pitanje što znači biti čovjekom, preko Kozarčeva Đuke Begovića kojeg pokreće edipovski zaplet, dakle pitanje povezanosti identiteta, nagona i žudnje, do Kamovljeve Isušene kaljuže u kojoj problem izgradnje sebstva Arsena Toplaka okončava njegovim poništenjem − glavni likovi romana postavljeni su na scenu teksta tako što je njihova tvorba ili pak tvorba kao razgradnja povezana s pričanjem priče, dakle s jezikom i naracijom.

To je zasigurno najočitije u romanu Ante Kovačića U registraturi. Ako realistički roman barem dijelom sugerira da je njegov glavni lik nalik stvarnoj osobi, da Ivica Kičmanović živi, misli i govori kao da je od krvi i mesa, roman U registraturi govori i nešto drugo. Sve što znamo o životu Ivice Kičmanovića znamo iz priče koju ne priča on sam, nego katalog zapisa, diskurzivni rezervoar, prašnjavi registar u koji je umetnut njegov životopis. Na određeni način romanom se ukazuje na to da je stvarni ljudski identitet konstruiran kao fikcija, i to dvostruka ili višestruka fikcija fikcije: sudbinu koju je Ivica prepričao u svom životopisu, nama dakle iznova prepričava antropomorfizirani registar. Roman o odrastanju, školovanju i sazrijevanju govori o tome kako su ti procesi neodvojivi od moći jezika da ustroji subjekte i pokrene živote. To se lijepo razaznaje u iskazu koji dolazi iz papirnatih usta gospodina Registra: »Znajte dakle, ja sam vam srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je sam napisao«.

Bez svake sumnje u toj su metatekstualnoj gesti granice ljudskog i neljudskog, živog i neživog, prikazivanja i prikazanog, subjekta koji kazuje i subjekta o kojem se kazuje do temelja poljuljane. Suština bića, njegovo srce i duša kako je to oblikovao gospodin Registar, fikcionalna je prerada suštine. Vjerno prikazati najintimnije žudnje, nadanja i strahove Ivice Kičmanovića − što bi bilo u skladu s poetičkim obilježjima realizma − znači istodobno dati do znanja da intimno i stvarno nije moguće jasno razdvojiti od artificijelnog i konstruiranog. Prema tome, U registraturi jest roman koji između ostaloga govori da osobu dubinski možemo poznavati samo ako je čitamo kao lik, da proživljena iskustva nisu različita od priče o iskustvima, da jezična maska koju osoba navlači i lice te osobe − pojam lika upravo dolazi od imenice lice − nisu dvije različite stvari. Lik Ivice Kičmanovića, tvrdim, fikcionalno je biće koje upućuje na karakteristike stvarne osobe, ali tako da pritom ističe njezinu fabriciranost.

Htio bih se za kraj osvrnuti na privlačnost Kovačićeve proze. Ona i danas ima snagu zaokupiti nas i pokrenuti važna pitanja: o obiteljskim odnosima, odrastanju, adolescenciji i spolnosti, klasnim i rodnim razlikama, dostupnosti kvalitetnog obrazovanja i njegovoj ulozi u razvoju karaktera, o emancipaciji žena u društvu, moći novca, nepotizmu, okrutnosti i tome slično. To je ono što tu prozu i dalje čini uvjerljivom ili stvarnom. Međutim, kada je riječ o identifikaciji s likom nije posve razložno tvrditi da će se današnji adolescenti poistovjetiti s likom Ivice Kičmanovića zato što je on iznimno životan ili punokrvan ili zato što ima slične želje i brige kao i oni. U eseju Identifikacija s likom Felski napominje da proces identifikacije ne podrazumijeva nužno istost, doslovnu mimetičku točnost, on nije, kako tvrdi autorica, »vulkansko stapanje umova, fuzija s likom pri čemu gubimo svaki osjećaj sebe i sposobnost neovisnog mišljenja« (2019: 80). Identifikacija također nije preuzimanje osobina i stavova isključivo na temelju privlačnosti, niti uopće mora biti prihvaćanje cjeline karaktera. Identifikacija je složen postupak pregovaranja s drugošću lika, proces udaljavanja i približavanja, djelomičnog povezivanja i odbacivanja, napuštanja sebe kako bi se pristupilo nekom drugom sebi.

Rekao bih da stvarna privlačnost lika Ivice Kičmanovića može proizaći upravo iz ambivalentne fikcionalnosti koja ga obilježava. Iskaz gospodina Registra o životu registratora Kičmanovića nije samo književna konvencija kojom se čitatelje priprema za susret s kvaziautobiografskom naracijom. Riječ je o iskazu kojim neživo postaje živo, nepostojeće dolazi u postojanje, a također djelovanjem neživog jezika entiteti oživljavaju i izgrađuju se životne sudbine. Identifikacija s likom propalog registratora u tom smislu može potaknuti činove jezične samoizgradnje, djelovanje u pravcu proizvodnje vlastita identiteta korištenjem narativnih strategija te može potaknuti svijest o važnosti toga da posljedice tih činova ne završe katastrofom. U tom smislu plošnost, odnosno tipiziranost Laurina lika ne bi trebala biti prepreka da čitatelj u njezinoj sudbini prepozna neugodnu činjenicu da i sam počesto okreće glavu na drugu stranu kada se suoči s iskorištavanjem socijalno ili rodno obespravljenih. Želim time istaknuti da su mnogi likovi hrvatske književnosti fin de sièclea, unatoč tome što često nisu psihološki produbljeni, zaokruženi i kompleksni, i dalje živi i upečatljivi te da privlače pažnju tako da identifikacija s njima može vjerujem dovesti kako do personalnih, tako i do transpersonalnih promjena. Važno je zbog toga ustrajavati na analizama lika, analizama odnosa fabriciranosti lika i ideje autentične osobnosti te općenito na istraživanju utjecaja likova na kreiranje naših stvarnosti.

Literatura

1. Felski, Rita. 2019. »Identifying with character«. U Character. Three Inquires in Literary Studies. Chicago−London: The University of Chicago Press: 77−126.
2. Frow, John. 2014. Character and Person. Oxford: Oxford University Press.
3. Nemec, Krešimir, Marijan Bobinac. 1997. »Bečka i hrvatska moderna: poticaji i paralele«. U Fin de siècle Zagreb−Beč [pr. Damir Barbarić]. Zagreb: Školska knjiga: 84−105.
4. Nemec, Krešimir. 1994. Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja 19. stoljeća. [Knjiga I.]. Zagreb: Znanje.
5. Nemec, Krešimir. 2020. Leksikon likova iz hrvatske književnosti. Zagreb: Ljevak.
6. Moi, Toril. 2019. »Rethinking character«. U Character. Three Inquires in Literary Studies. Chicago−London: The University of Chicago Press: 27−75.
7. Rimmon-Kenan, Shlomith. 2002. Narrative Fiction: Contemporary Poetics. London: Routledge.
8. Woloch, Alex. 2003. The One vs. the Many. Minor Characters and the Space of the Protagonist in the Novel. Princeton: Princeton University Press.