Kapitalno i kapilarno

Akademik Krešimir Nemec 2023. godine obilježava 70. rođendan, a zadnji, 3. svezak njegove Povijesti hrvatskoga romana izašao je 2003. godine, što je još jedan važan jubilej koji iziskuje dodatnu refleksiju dva desetljeća doprinosa ove važne trosveščane Povijesti književnoj kroatistici.

Iako je akademik Nemec prije i nakon Povijesti napisao brojne druge studije, trosveščana Povijest u mojoj znanstvenoj lektiri kao i lektiri svakog domaćeg i inozemnog kroatista zauzima posebno mjesto. Nemecova Povijest hrvatskog romana prva je (i do sad jedina) sveobuhvatna povijest romanesknog žanra u književnoj kroatistici. Dakako, ranije objavljene povijesti hrvatske književnosti poput nezaobilaznih Šicelove i Frangešove su obuhvatile romaneskni žanr u svom historiografskom narativu, ali se spomenuti autori zbog širokopoteznih linija nisu mogli više niti detaljnije posvetiti ovome žanru. I Cvjetko Milanja je u svojoj vrijednoj studiji Hrvatski roman : 1945.-1990.: nacrt moguće tipologije hrvatske romaneskne prakse obuhvatio jednu značajnu dionicu povijesti hrvatskog romana, ali u njegov fokus nije ušlo prethodno stoljeće bogate romaneskne prakse. Pisao je o hrvatskom romanu prije Nemeca značajno i utjecajno Stanko Lasić baveći se romanom Šenoina doba i Krležinim velikim romanesknim opusom u svojoj Krležologiji, ali Nemecova je povijest prva velika sinteza povijesti hrvatskog romana koja obuhvaća povijest tog žanra od njegovih početaka (ili barem spekulacija o njegovim početcima) do tada tekuće suvremenosti 2003. godine.

Na tradiciji spomenutih mu prethodnika, Nemec je gradio svoju povijest romana, tog kako sam naziva »najdemokratičnijeg od svih literarnih žanrova« koji se »može (...) prilagoditi svakom ukusu, svakom obrazovnom ili klasnom profilu (...) u dosluhu s duhovnim potrebama najširih čitateljskih slojeva«, ali koji je isto tako »(...) u stanju zadovoljiti i očekivanja najizbirljivijih i najtankoćutnijih duhova.« (Nemec, 1999: 5). I Nemec je slično kao i spomenuti mu prethodnici, romaneskni žanr promatrao u uskom dosluhu s političkim i društvenim gibanjima, promatrajući ga kao iskaz, ali i značajnu kritičku intervenciju u tkivo hrvatske kulture. Nemecova Povijest tako zorno ukazuje na žanru inherentnu društvenost naracije, odnosno riječima samog autora, roman je »(...) (ž)anr kroz koji se najjasnije očituje veza između literature i društva« (ibid: 16).

Posebice, kad je u pitanju razvoj hrvatskog romana, političko tkivo istaknuto je kao važno mjesto artikulacije žanra. Instruktivno je u tom smislu »dugo« 19. stoljeće u kojem je roman postao, kako tvrdi autor, vodeći žanr u književnom sustavu, a njegovo značenje za nacionalnu književnost daleko nadmašuje literarne okvire. U tom svjetlu autor promatra romanesknu praksu autora poput Šenoe, Tomića, Gjalskog i Kumičića kao romane koji su formirali hrvatsku čitateljsku publiku, ali koji su ujedno bili i kohezivni faktor samosvjesnog građanstva.

No, iako svjestan važnosti utjecaja izvanliterarnih čimbenika u gradnji poetike hrvatskog romana, Nemec je itekako osjetljiv prema literarnom tkivu romanesknog žanra, njegovoj kako sam autor ističe »protejsko(j) naravi (...), labavim genetičkim vezama između različitih formi obuhvaćenih istim nazivom te varijabilnošću u povijesnoj pojavi žanra« (ibid: 7). Nemec roman promatra kao uzbudljivi prostor igre – tekstualne i društvene koja je često puta napeta i nerazriješena. Možemo reći da je napetost pa počesto i turbulentnost te igre »inficirala« i stil samog historiografa koji o svom predmetu piše upućeno, ali i razigrano i uzbudljivo s neskrivenom strašću za predmet svog proučavanja. No, osim kao važan doprinos književnoj historiografiji hrvatskog konteksta, Nemecova Povijest nedvojbeno predstavlja doprinos široj shvaćenoj povijesti romanesknog žanra u europskom kontekstu. Kako navodi sam autor: »(ž)anr je individualna i transnacionalna kategorija, ali upravo individualne inovacije i strukturalne modifikacije, pod utjecajem poetika određenih stilskih formacija i konkretnih nacionalnih potreba, osiguravaju njegovu dinamiku« (ibid: 8).

Fleksibilnost i inkluzivnost Nemecove optike potvrđuje njegova radna definicija žanra s kojom operira u svojoj Povijesti, a ona glasi: »(d)akle, kad govorimo o romanu onda valja naglasiti da su, povijesno gledano, inovacijske težnje na prostoru tog žanra uvijek bile jače od bilo kakvih normi i principa. Zato se niti jedan realizirani romaneskni tip nije uspio kanonizirati i nametnuti kao uzorak čitave vrste. Od svih žanrova roman je proizveo najviše podvrsta i tipova: raslojavanje je bitan modus njegova trajanja. Mi stoga i ne polazimo od neke apriorne predodžbe, od nekakva ‘idealnog tipa’ romana prema kojem bismo onda određivali vrsnu pripadnost pojedinačnih tekstova. Roman je više povijesna nego teorijska kategorija. Umjesto čvrstih pravila i normativnih ograničenja oslanjamo se na minimalnu empirijsku definiciju romana kao velike pripovjedne prozne vrste« (ibid: 9).

Enciklopedijska priroda romana, roman kao multinacionalni fenomen, sinkretičan, hibridni žanr, sinteza raznolikih komponenti i govora itd. kako ga sve imenuje autor (ibid: 15) provodna su nit analitičke optike u promatranju protejske prirode žanra. U tom smislu, Nemec u svojoj inkluzivnoj poetičkoj definiciji žanra ne pravi hijerarhiju važnosti po kojoj bi neki romani bili više ili manje vrijedni za ulazak u hram povijesti akademskog promišljanja. Nemec kao brižan historiograf pripušta sve, odnosno svi hrvatski pisci su mu važni ili makar dovoljno vrijedni da ih se zabilježi na stranicama njegove Povijesti. U takvoj se metodološkoj gesti, smatram, nalazi i glavno mjesto razlike Nemecove Povijest od dotadašnjih pristupa, odnosno njegov trag inovacije pri čemu autor uz kapitalna djela, obuhvaća i kapilarna ostvarenja hrvatske romaneskne prakse što je uvelike utjecalo i u izgradnji mog vlastitog analitičkog pogleda na hrvatski roman.

Glavnu stazu Nemecove Povijesti nedvojbeno čine kapitalci poput Šenoe, Kumičića, Gjalskog, Vjenceslava Novaka, Kovačića, Kozarca, Kosora, Nehajeva, Kamova, Cesarca, Andrića, Begovića, Krleže, Desnice, Slobodana Novaka, Marinkovića, Aralice, Fabrija, Pavličića. No, Nemecova Povijest istovremeno jest i velika sinteza koja vodi računa o svakom malom odvjetku, sporednim cestama i putevima romanesknog žanra. Zaista, Nemecova Povijest znači susret s tolikim brojem pisaca koje književna historiografija slabo poznaje ili se tek marginalno njima bavila kao što su, primjerice, Higin Dragošić, Milo Mistra, Joza Ivakić, Rikard Nikolić, Lav Lović ili pak romanima kao što su, primjerice, Feminist Velimira Deželića Starijeg ili Na Pacifiku godine 2255. Milana Šufflaya ili pak iz prašine izvađenih Sinova slobode Josipa Barkovića, da spomenem samo neke. U tom razotkrivanju, posebno moram izdvojiti dva odvjetka Nemecova historiografskog fokusa: s jedne strane to je obuhvaćanje povijesti popularnog romana, a s druge ženskih, točnije feminističkih pripovjednih glasova u romanesknom žanru.

Popularna kultura i popularni roman zauzimaju važno mjesto u Nemecovoj analitičkoj optici: od Ferde Becića preko Stanka Radovanovića, Rudolfa Habeduša Katedralisa sve do Janka Matka, Nenada Brixyja, Milana Nikolića i Zvonimira Furtingera, da nabrojim samo neke. Nemec tako ispravlja propust svojih prethodnika uključujući velik broj naslova popularnih romana u svoju povijest, ali i spisateljica koje, nažalost, nisu bile dovoljno zastupljene u istraživanjima njegovih prethodnika, posebice u velikim sintezama iz kojih su redovito ispadale iz povijesti. Tako, primjerice, na stranicama Nemecove Povijesti značajno mjesto pripada Dragojli Jarnević. Kako piše Nemec o njezinom romanu Dva pira: »(...) Dragojla Jarnević postavila je temelje općem idejnom i moralnom stavu koji će doskora, uz izvjesne varijacije, preuzeti i Šenoa. Njezina ideološka pozicija dosljedno je antiaristokratska: Jarnevićeva afirmira ideje jednakosti, slobode i demokracije« (Nemec, 1998: 72). Uz Jarnevićku, tu su Jagoda Truhelka, Mara Ivančan, Zdenka Jušić-Seunik, Fedy Martinčić, Zofka Kveder, Marica Vujković, Mara Švel-Gamiršek, Ivanka Vujčić-Laszowski, Mirjana Matić Halle, da spomenem samo neke. Uz spisateljice, Nemec obuhvaća i feminističke i popularnokulturne teme hrvatskog romana naše suvremenosti u djelima Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Irene Vrkljan, Nede Mirande Blažević i dr. (Nemec, 2003: 320–326).

No, spomenuta dva odvjetka popularnog i feminističkog kao važnih i do tada zapostavljenih sastavnica u proučavanju hrvatskog romana najzornije se spajaju u njegovom poglavlju posvećenom Mariji Jurić Zagorki, koju do dana današnjeg prati glas najpopularnije hrvatske spisateljice. Prije velikog booma Zagorke u hrvatskoj kulturi kojem smo svjedočili u prvom desetljeću 2000-ih, Nemec je (uz Hergešića i Lasića) bio i ranije itekako svjestan njezina doprinosa hrvatskoj književnosti i kulturi kao velikog pripovjednog i feminističkog opusa. Piše tako Nemec o Zagorki na stranicama svoje Povijesti: »Iako se u raspravama o trivijalnim romanima redovito ističe njihov umjetnički konformizam, društveni eskapizam te kolektivna stabilizacijska uloga, za brojna Zagorkina djela upravo je karakteristična intencionalna politička subverzivnost: protuaustrijski i protunjemački stav, kritika Khuenova aparata, borba za nacionalnu neovisnost, osuda odnarodnađivanja, socijalni angažman. Na ovome mjestu nije nevažno spomenuti ni njezin feminizam, tj. borbu za prava žena. I sama je u memoarskom tekstu Kako je bilo (1953.) napisala da su njezini romani »trebali da probude historijskim događajima borbenost u ženskoj duši« (ibid: 77).

Naposljetku, jedna od prvih suradnji profesora Nemeca i mene kao tek pristigle novakinje na Katedru za noviju hrvatsku književnost 2004., godinu dana nakon tiskanja trećeg sveska Povijesti, bio je rad na izdanju Zagorkinih sabranih djela u izdanju Školske knjige. Zagorka je bila prvo mjesto susreta za istim stolom i dalje to nastavlja biti u planiranoj budućnosti suradnje u priređivanju Zagorkinih djela za Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske, što je još jedan veliki Nemecov doprinos i inicijativa da oni nerijetko marginalizirani, ali važni glasovi hrvatske književnosti nađu svoje prikladno mjesto i u hrvatskoj književnoj historiografiji.

Citirana djela

1. Nemec, Krešimir (1999): Povijest hrvatskog romana: od početaka do kraja 19. stoljeća, Zagreb: Znanje.
2. Nemec, Krešimir (1998): Povijest hrvatskog romana II., Zagreb: Znanje.
3. Nemec, Krešimir (2003): Povijest hrvatskog romana, Zagreb: Školska knjiga.