Nemoguće je postaviti to pitanje, a ne osloniti se u pokušaju odgovora na brojne studije profesora Krešimira Nemeca o hrvatskome romanu. Kao što uostalom teško mogu zamisliti da išta u hrvatskom romanu promišljam bez oslanjanja na sve ono čemu me profesor Nemec naučio i na što me potaknuo.
Unatoč jednini priča u naslovu, ovo izlaganje nema namjeru ciljati na jednoobraznost i homogenost. Ako cilja na išta, to bi bilo ukazati na potencijal mnoštva priča, zatomljenih, nedovoljno ispričanih ili potpuno neispričanih koje nosi povijest hrvatskog romana. Možemo li zamisliti neku alternativnu povijest hrvatskog romana?
U kultnoj Povijesti hrvatskoga romana u tri toma, akademik Nemec dao je ekstenzivan pregled poetičkih tendencija, rješenja, uzora, sljedbenika, inovatora i tradicionalista, ocrtao tematske i problemske preokupacije, ukazao na veze, utjecaje te povezao roman sa živim tkivom društvenog, kulturnog i političkog života. U Leksikonu likova iz hrvatske književnosti iznose se na vidjelo složeni književni i izvanknjiževni mehanizmi oblikovanja likova, koji u posljednjih nekoliko godina postaju i ponovni, obnovljeni interes književne teorije. U posljednjoj svojoj knjizi, Narativne strategije, Nemec se vraća, rekla bih, svojoj najvećoj književnoj ljubavi – romanu te nam unutar okvira početnog i završnog teorijskog poglavlja nudi šest čitanja književnopovijesno, poetički, stilski različitih autora i romana. To me navelo na pitanje o čemu i na koji način hrvatski roman progovara, kakve tipove diskursa privilegira, o čemu ne govori, što prešućuje ili čak tabuizira.
Naravno da je to tema za jednu opsežnu studiju ili višegodišnji znanstveni projekt, no pokušat ću ovim skromnim prilogom ucrtati nekoliko početnih linija. Ovakav pristup čini se da nezaobilazno uključuje pogled na književnost iznutra i izvana. Drugim riječima, i pogled na književnost iz perspektive dijakronije povijesti književnosti, ali i pogled svojevrsne sociologije književnosti, tj. perspektive odnosa književnosti i društva u najširem smislu riječi. Treba biti svjestan i opasnosti koje prijete navedenom pristupu romanu. Navest ću neke.
Prva od njih je pristrana optika promatrača-istraživača koja u ogromnoj količini romanesknog materijala vidi određene obrasce, a slijepa je na druge. Druga opasnost je pripitomljavanje interpretativnih mogućnosti teksta, tj. fokus na jedan vid značenja koji se privilegira u mreži »mogućnosti tumačenja«, da se referiram na još jedan Nemecov naslov. Treća opasnost jest upadanje u zamku promatranja romana kroz optiku nacionalnog duha i karaktera u smislu romantičarskog esencijalističkog poopćavanja koja bi npr. u Wertheru gledala manifestaciju njemačkog duha, a u Šenoinom Lovri hrvatskoga, što naravno ne znači da romani ne nastaju u obliku dijaloga s društvom, kao što je već bilo rečeno, samo ne u jednostavnom i pravocrtnom obliku. Za ovu prigodu usredotočila bih se na Nemecove analize triju od pet hrvatskih romana i jedne romaneskne poetike u knjizi Narativne strategije te iz njih izdvojila problemska čvorišta koja nisu karakteristična samo za te romane, nego i za širi pogled na hrvatski roman kroz 20. stoljeće.
Prvi analizirani roman u toj Nemecovoj knjizi jesu Posljednji Stipančići Vjenceslava Novaka. Taj roman u svojem preciznom i objektivnom zahvatu seciranja patrijarhalne obitelji nema uzornog prethodnika, a ni previše dostojnih nastavljača. I starija i novija kritika slažu se oko produbljenog lika Lucije, kao i gotovo uzorne realističke tehnike. Novija čitanja romana pa tako i Nemecovo, idu u smjeru analize privatne i javne sfere te njezine uske povezanosti uz rodna pitanja. Pripovjedač, iako objektivan, senzitivan je i empatičan prema Lucijinoj sudbini uvjetovanoj pripadnosti ženskom rodu te tako jasno iako nenametljivo unosi tu temu u hrvatski roman. S druge strane, ovaj roman nosi ne do kraja ostvarenu jezgru obiteljskog, genealoškog romana i Bildungsromana.
Za razliku od njemačke, francuske, britanske, ruske ili američke književnosti, hrvatska književnost nije u značajnijoj mjeri razvila genealoški roman, osobito ne u povijesnom razdoblju kada je on bio u procvatu u navedenim književnostima. Možemo se prikloniti nekim kritičkim tumačenjima da Krležin ciklus o Glembajevima predstavlja dug genealoškom romanu, ali smatram, ujedno i njegovu rekapitulaciju i reinterpretaciju. Glembajevskim ciklusom kao da se nastoji popuniti romaneskna praznina po pitanju toga žanra. Posljednje Stipančiće lako je zamisliti kao genealoški roman, uz širenje i produbljivanje fabule i likova, pristajanjem uz realističku poetiku uz primjese modernističkih poetičkih postupaka ili pripovjednih tehnika. Umjesto toga, prevladavajući je dojam da je hrvatska književnost od Šenoe pa do moderne, a i kasnije, usredotočena prvenstveno na oblikovanje lika pojedinca ili pak na uobličavanje tema i prikaza bitnih za kolektiv.
U Posljednjim Stipančićima jedan su lik i njegova priča upadljivo odsutni. To je, naravno, sin Juraj. Njegovu priču nikada ne saznajemo, saznajemo samo uzroke koji su ga dijelom odredili kao osobu i vidimo posljedice njegova odgoja, no on velikim dijelom ostaje tabula rasa. Što se s tim dječakom događalo u tuđini tijekom tih dugih deset godina odsutnosti iz Senja, nepoznato je. Nema sumnje da je njegova priča još jedan savršen nacrt za prijanovsko-kičmanovićevski diskurs o propasti talentiranog provincijskog djeteta, ali nam ju je pripovjedač uskratio, možda baš zato da priča Valpurge i Lucije dođe do izražaja. Jurjeva priča da je ispripovijedana zagušila bi čitav roman tako da Novakove odluke privilegiranja nekih drugih priča ukazuju i na političku, a ne samo pripovjedačku gestu davanja vidljivosti životima ženskih likova.
Tema odgoja i obrazovanja prisutna je osim u ovome romanu od početaka devetnaestostoljetnog proznog i romanesknog pisanja. Različite inačice Bildungsromana pokazuju se kao jedan od najsnažnijih romanesknih obrazaca koji uza sve poetičke i kontekstualne mijene opstaje od Prijana Lovre pa do naših dana. Muški subjekt, neprivilegiranog podrijetla, talentiran, iznadprosječan u odnosu na okvire svoje okoline, no izmučen, podvojen, rastrojen, nesiguran, preosjetljiv, neuklopljen, u konačnici, u društvenom smislu neuspješan, zauzima velik prostor u Nemecovom Leksikonu likova iz hrvatske književnosti. Kolikogod da se u toj plejadi likova mogu pronaći brojne kopije ustaljene literarne šablone, ostaje neupitna činjenica da hrvatski roman privilegira slabe muške subjekte koji do kraja ostaju podvojeni u svojem psihološkom i društvenom identitetu. Oni su često umjetnici, filozofi, sjajni lucidni promatrači koji sve vide i razumiju, ali ne djeluju, prepuštajući se razornoj rezignaciji i jalovoj analizi onih životnijih, često beskrupuloznijih karaktera koji grabe životne prilike i pretvaraju ih u društveni uspjeh. Između Ivice Kičmanovića i dvadesetostoljetnih Arsena Toplaka, Filipa Latinovicza i Melkiora Tresića stoji gomila onemoćalih fandesieklovskih dekadenata.
Da zaoštrim tezu: Zašto je pozitivno intonirana priča o društvenoj afirmaciji i uspjehu nepostojeća ili zazorna hrvatskom romanu za razliku od mnogih europskih Bildungsromana? Zašto su tako privlačni autodestruktivni marginalci? Mogući odgovori istodobno mogu biti i jednostavni i kompleksni. Marginalna pozicija omogućava iskošen pogled i kritiku, no proučavajući naše marginalce, primjetljivo je da nijedan osim Arsena nije pobunjenik, subverzivna snaga koja dominantne odnose moći i diskurse dovodi u pitanje jasnim političkim zahvatom. Stoga ću se u nastavku odmaknuti od struje naših marginalaca te se jasnije osvrnuti na političnost hrvatskoga romana imajući u vidu književne primjere koje Nemec analizira u Narativnim strategijama, a to su Republikanci Marije Jurić Zagorke i Na rubu pameti Miroslava Krleže.
Republikanci predstavljaju osobito zanimljiv primjer romana u kontekstu moje teme jer djeluju kao svojevrsno presjecište različitih romanesknih tradicija, žanrova, vrijednosnih sklopova te implicitnog i stvarnog čitateljstva. Na primjeru romana Republikanci uobličava se problematika povijesnog romana, političkog romana, popularnog romana, romanse, roda kao aspekta autorstva i roda kao romaneskne reprezentacije te raslojavanja romana, kao i književnosti uopće, na visoku, elitnu i nisku, komercijalnu, popularnu. Svaki od navedenih aspekata prepoznatljiv je u povijesti hrvatskoga romana i u 19. stoljeću, od 1870-ih te opstaje i ostaje relevantnim i u povijesti hrvatskog romana 20., pa i 21. stoljeća. Pritom bi ključna riječ koja objedinjuje sve navedene aspekte bila političnost. Kako Krešimir Nemec uočava, prije romana Republikanci, političkog romana je u hrvatskoj književnosti malo, a i poslije, rekla bih. No, unatoč tome, političnih je romana u hrvatskoj književnosti mnogo. Pritom političnost promatram u rancièrovskoj optici, tj. primarno u onom njezinom aspektu koji uviđa da se politika očituje kroz djelovanje koje izlazi izvan zakonskog okvira uspostavljenih političkih struktura, tj. kako Jacques Rancière u Mržnji demokracije (2008) tvrdi, koje krši zakon i zahtijeva zakonsku sankciju, koje je »zločinačkih težnji«, koje donosi nered i predstavlja skandal te tako demonstrira pojavu politike u uspostavljene oblike političkog. Na tragu toga Rancière razvija i svoju tezu o politici književnosti kao zahvatu u raspodjelu vidljivog. Iz Nemecove analize romana Republikanci jasan je poprilično radikalan zahvat toga romana u dotadašnju književnu raspodjelu vidljivog: manjinski diskursi žena i radikalnodemokratskih ideja zadobivaju svoje središnje mjesto reinterpretirajući time šenoinsku ideju hibrida povijesnog romana i romanse.
Roman Na rubu pameti rancièrovskim zahvatom rekonfigurira roman kao književnu vrstu građanskog društva, ali i hrvatsku romanesknu tradiciju bildungs-paradigme koja je iznjedrila već spomenute intelektualce-marginalce. Ako Krležin ciklus o Glembajevima predstavlja svojevrsni pokušaj nadoknađivanja praznine genealoškog romana, onda Na rubu pameti predstavlja krajnju točku rascijepa modernog subjekta s društvenom sredinom u koju bi se prema prvotnom idealnom skriptu Bildungsromana trebao uklopiti. Doktor je nakon Toplaka prvi naš pobunjeni inteligent, pri čemu ta pobuna nosi još veću težinu jer je Doktor do pete decenije života bespogovorno ulijegao u izrađeni mu kalup građanske (kvazi)elite. Ta je pobuna ne samo politička i etička, nego i egzistencijalna jer ruši do temelja u svim segmentima identitet koji je Doktor do toga časa gradio. On ostaje bez svakog uporišta, osim svoje vlastite pjesme, kako iznosi u razgovoru s inženjerom Sinekom: »Ta je pjesma melankolična, ona nema nikakvog dubljeg smisla kao ni život sam (...) Vama ta moja pjesma nije politička! Meni je svejedno kako se ta pjesma zove, meni je ona draga, i mislim da je poštena i da je potrebno da se pjeva dalje!« I dok Sineku ta pjesma nije politička, Doktor intuitivno shvaća da je upravo ta i takva pjesma najviše politička od svih!
Kako Rancière ističe, politika je estetska u svome načelu jer predstavlja spor oko raspodjele vidljivog. Jedan od aspekata drugačije raspodjele vidljivoga u romanu Na rubu pameti jest davanje glasa, i to velikodušno i ekstenzivno, Valentu Žgancu zvanom Vudriga. To je višestruko znakovito, nijedan od aktera društvene elite nije u romanu dobio tu privilegiju. Vudrigin iskaz znakovit je iz pozicije interpretacije univerzuma romana i iz pozicije analize dominantnih diskursa u povijesti hrvatskoga romana. Što se prvoga aspekta tiče, Vudriga je glas ušutkanog hrvatskog puka kojega nitko stoljećima nije pitao ni riječ dok je elita njime vladala. Za ovu današnju temu, zanimljiviji je možda drugi aspekt. Vudrigin iskaz djeluje prevrednovateljski u odnosu na glavninu hrvatske kulture i književnosti koja se uspostavlja od hrvatskog narodnog preporoda pa nadalje, ne samo jezično, nego i programatski. Taj je iskaz ujedno visoko književno sofisticiran, jezično i stilski briljantan, ali idejno i svjetonazorski duboko prevratnički i pučki, antielitistički.
To me vodi do posljednjeg pitanja, a to je odnos visoke, elitne književnosti i pučkog, masovnog, popularnog. Kao što znamo, Zagorkine su romane napadali krupnim uvredama naši najugledniji predstavnici artističke moderne, kao što i dan-danas poneki romanopisci i kritičari s više ili manje pokrića s prezirom govore o poplavi nevrijedne književnosti za mase, čime naravno uzdižu književnu vrijednost vlastitog proizvoda. Jedna od dužnosti književnog povjesničara i književnog kritičara svakako jest i aksiološka, ali ponajprije jest objektivno i nepristrano sagledavanje romana kao književne vrste u svim složenim vezama s društvom i kulturom unutar kojih se roman oblikuje. Kako profesor Nemec uvjerljivo pokazuje od kultne Povijesti hrvatskog romana pa do svoje posljednje knjige, Narativne strategije, roman je najdemokratskiji žanr i žanr koji je u najbližem dosluhu s društvenim i kulturnim kontekstom te time i potencijalno najviše izložen učincima tržišnih mehanizama i društvenih trendova, ali i najosjetljiviji u nijansiranju složenosti društvenoga svijeta.
Romana se danas objavljuje višestruko više nego na početku 20. stoljeća. Zagušeni smo pisanom riječi u različitim medijima više nego ikad u povijesti. Roman je i u razdoblju onemoćale društvene uloge književnosti i dalje najrelevantnija i najutjecajnija književna vrsta. Najrelevantniji je upravo onda kad napušta ustaljene literarne modele, ustaljene modele prikazivanja i iskazivanja i dominantne estetske kodove, najutjecajniji onda kada pokazuje duboko razumijevanje proturječnosti društvenoga svijeta, sposoban uobličiti njegova višeglasja te najpolitičniji onda kada estetskim zahvatima mijenja uvjete vidljivog, osjetilnog, poznatog i spoznatljivog.
1, 2024.
Klikni za povratak