Gospe povratnica

U Rim

Dogodila se pljačka u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, godine 1979. Uz ostalo, nestala je Bogorodica s djetetom, slika Bartoleomea Vivarinija, s kraja 15. stoljeća. Kako sam ja tada bio kustos slikarske zbirke Muzeja, taj nestanak me posebno pogodio, ali ne i obeshrabrio. Cijeli događaj, ta stvarna priča o ukradenoj slici, obiluje nizom neizvjesnosti kao i slikovitih zgoda. No ne namjeravam sada o svemu pisati. Ono svrsishodno ostalo je u zapisnicima. Zabilježit ću, onako u hodu, tek nekoliko manje službenih, naime nekoliko popratnih situacija tog delikatnog zadatka.

Dakle, slika je pronađena u Rimu, u relativno kratkom vremenu. Poletio sam s kolegom u Rim, gdje su nas, već na aerodromu, dočekali carabinieri per gli beni culturali. Već u prvom kontaktu oslovili su nas sa dottori. Uzeli su našu neveliku prtljagu i krenuli smo. Pred aerodromom ušli smo u policijski auto. Obavijestili su nas da su nam rezervirali hotel, dakako primjeren našem statusu. (Naš materijalni status nije bio onakav kako su oni, s pravom, pretpostavljali.) Ja sam im na tome zahvalio pa zamolio da nas odvezu u hotel na adresi: Via Germanico 98. Krenuli smo. Na Piazza Venezia bio je veliki prometni zastoj. Predložio sam karabinjerima: Skrenite lijevo, pa onda desno, prođite ispred crkve Il Gesù (Chiesa del Gesù), a onda izađite na Corso Vittorio Emanuele, pa preko Tibra mostom Vittorio Emanuele prema Vatikanu i za čas smo u Via Germanico. Zaista, za rimske pojmove, brzo smo stigli. Carabinieri su ponijeli našu prtljagu, ušli smo u lift pa izašli pred vrata na koja sam pozvonio. Vrata su se otvorila i tada je uslijedilo: E arrivato Guido... i tako, poput jeke, od glasa do glasa, sve do kuhinje. Bio je to Albergo Aladino, kod kojeg sam često odsjedao s gostima, dok sam radio kao turistički vodič.

Sutradan su karabinjeri došli po nas u dogovoreni sat. Smijali su se. Pitao sam ih jesu li uvijek ujutro dobre volje. Odgovorili su: Jesmo, ali ono jučer bilo je fuori serie (neuobičajeno). Dakle, bio sam im jako sumnjiv. Najprije moje ime i prezime nisu tipični za zemlju iz koje dolazim. K tome, kolega i ja tečno smo govorili talijanski. A ponajviše stoga što sam u rimskoj prometnoj gužvi brže od njih reagirao. K tome, nisam prihvatio hotel koji su oni rezervirali. Pa onda ono: E arrivato Guido... Tek kad im je Aladino, vlasnik istoimenog hotela, objasnio da je Guido guida turistica e buon amico (turistički vodič i dobar prijatelj), odahnuli su i već kod sljedećeg susreta bili više nego susretljivi i nasmijani.

U Rimu

Kada više nismo bili sumnjivi, karabinjeri su se opustili. Primjereno povjesničarima umjetnosti, protumačili su nam koja se slikarska djela nalaze u susjednoj im crkvi, kada je crkva sagrađena i općenito o kvartu njihova sjedišta. Sve u vedrom tonu bliskog nam mentaliteta. Riječju, ugodna i profesionalna suradnja. Često su se i šalili. Ali, kada bi prošao nadređeni, svi bi ustali i ozbiljno salutirali. U više navrata smo se i mi, dottori, žvelto (hitro) pridružili takvom pozdravu. Uz sređivanje formalnosti, za tih nekoliko rimskih dana, ostalo bi nam i slobodnog vremena. Znao sam da je jedan moj prijatelj na stipendiji u Rimu, pa smo, ja i kolega, odlučili posjetiti ga u studentskom domu. (Adresu i broj sobe još sam u Zagrebu, prije puta, zabilježio).

Dakle, našli smo dom i pokucali na vrata. Otvorio nam je nepoznat momak. Predstavio se kao cimer onoga koga tražimo, te potvrdio da će ga odmah pozvati. Prijatelj je došao, iznenadio se i srdačno smo se pozdravili. Dapače, dogovorili smo se za večernji izlazak s njegovim društvom. Tek navečer mi je rekao: Znaš, prepali ste mi cimera. Ja: Ma nije moguće, kako? Nasmijao se i objasnio, a ja shvatio: U onih nekoliko dana suradnje i druženja s rimskom policijom, dobili smo, zacijelo, profesionalni štih. Zaista, obojica smo bili u balonerima s kravatom pod vratom. Kad je student otvorio vrata stajali smo mirno i kratko naveli, imenom i prezimenom, koga tražimo. Student je ušao u sobu po svog cimera te ga izvijestio: Traže te dva detektiva.

Iz Rima

U Rimu, nakon što smo obavili sve formalnosti oko povratka slike (i nakon čina primopredaje u Ministarstvu talijanske kulture, gdje sam održao govor zahvale), karabinjeri su nas pitali da li ćemo poslati po sliku ili ćemo je mi ponijeti. Odlučili smo je ponijeti, čim prije vratiti u naš muzej. Carabinieri per gli beni culturali stručno su spakirali i zapečatili sliku, a nama uručili papire koji svjedoče o sadržaju tog dragocjenog paketa, naime preporuku za carinske prijelaze (talijanski i jugoslavenski) da sliku ne raspakiraju na carini, dakle da se slika raspakira tek u Muzeju. Nazdravili smo lambruscom i krenuli.

Na putničkom terminalu aerodroma u Rimu mnogi su se okretali za nama. Bilo je to vrijeme Brigate Rosse. Terminal je bio pun strojnicama naoružanih policajaca. Kroz taj sigurnosni špalir prolazila je naša postrojba, ja i kolega s balonerima preko ruke i kravatama pod vratom, u pratnji naših karabinjera: dva za nama, po dva sa strane, a jedan pred nama. Bio je to karabinjer Gigi, sa zapakiranom slikom u rukama. U jednom trenutku pored njega je prošla jedna blondinka. Gigi je uzdahnuo: Madonna mia! – i skrenuo njenim smjerom. Ja sam ga upozorio: Gigi, cammina dritto, Madonna è nelle tue mani. (Gigi, ravno hodaj, Madona ti je u rukama).

Carinska kontrola u Rimu dobro je prošla (grazie Madonna), papiri su poslužili svrsi, pozdravili smo se s vrijednim karabinjerima, te ušli u avion sa spakiranom slikom, bez problema. Avion iz Rima nije letio izravno u Zagreb, nego za Split, gdje je trebalo presjesti na avion za Zagreb. Na carinskoj kontroli u Splitu pokazali smo papire policajcima. Onaj koji ih je čitao potvrdno je kimao glavom. I kada nas je skoro propustio sa spakiranom i zapečaćenom slikom, odjeknulo je: Guidooo! Okrenuo sam se i vidio znanca Splićanina koji me, eto, lipo pozdravlja i glasno pita: A di si bija? Ja: U Rimu. On, i dalje glasno: A, u Rimu, to je posridi, sigurno si lambrija kojega Ticijana, tičaru! I bilo je gotovo, terminato, nismo lišo prošli, odveli su nas u posebnu sobu. Za Zagreb smo poletjeli tek sljedećim avionom. Slika je u Muzej stigla nestručno spakirana.

P.S.

Slika venecijanskog majstora Bartolomea Vivarinija, Bogorodica s djetetom, ponovno je zauzela svoje časno mjesto u stalnom postavu Muzeja za umjetnost i obrt, u renesansnoj dvorani. Kada sam vodio goste kroz postav, pred tom slikom govorio sam o odmjerenoj kompoziciji, simetriji i općenito o klasičnoj harmoniji renesansnih djela. Naglasio bih kako je punački bambino, koji blaženo spava u majčinu krilu, težište slike. Usput bih spomenuo nešto i o nemilom događaju, neželjenom putovanju slike, što je širu publiku, dakako, više zanimalo od života oblika, od idealnog sklada i mirne ugođenosti renesansnog majstora. Ponekad bih se i sam zaustavio pred Madonnom i sjetio se zajedničke pustolovine, simpatičnih karabinjera, ali i neposrednog Splićanina. Za loših dana, samo bih izustio: Gospe moja povratnice... A umilna povratnica blago je zračila dobrotom, živjela svoj drugi muzejski život.

Lani (2022.), obilazeći nestalne prostore Muzeja, stigao sam do renesansne dvorane i već po navici okrenuo se Gospi pa se zatekao pred golim zidom. Nestala je. Do polovine tog zida naslagani su nizovi cigli. Slika je iseljena s ostalih 130.000 dragocjenih muzejskih predmeta u privremeno spremište na neobjavljenoj lokaciji. To privremeno biti će, nažalost, dugovremeno. Jer građevinska će obnova nakon potresa potrajati. Ipak, kada mi se pred nekim praznim zidom (i bez plavuše u prolazu) otme ono Gospe moja, pojavi mi se Vivarinijeva Madonna. I kao da živnem, ponadam se povratku dobrih dana. E Viva Vivarini!