Duhoviti humor i satira

Denis Vidović je osebujna pojava u suvremenoj hrvatskoj književnosti jer njeguje rijetki žanr – humor i satiru. Satira se u književnosti javlja još u starom Rimu, a kod nas u srednjem vijeku. Koristi se kako bi se nekoga ili nešto ismijalo, kritiziralo, podvrgnulo osudi a ponekad i prijeziru. Pod krinkom satire moglo se slobodno izražavati, kritizirati društvo i pojedinca, izazivati polemike te govoriti o nečijim nedostacima na duhovit način. Humor nam pak pomaže da što veselije prihvatimo svoju stvarnost. Humoristički tekstovi služe za zabavu; u njima nema nikakvih nejasnoća – sve je usmjereno prema veselim zgodama i sretnom završetku.

Nakon što je dva puta za redom bio u najužem izboru za Nagradu Korzo slova, Vidović ju je dobio 2022. za knjigu Reda mora biti. U njoj još jednom potvrđuje da njegovo promatranje naše zbilje i svakodnevnice obavijeno humorističkim i satiričkim tonovima izaziva pozornost. Nakon zbirke aforizama i proznih crtica naslovljene Podilaženje lijenosti (2018.), vrlo zanimljivog romana Normalni ljudi (2019.) te knjige aforizama i proznih crtica Aforizmi i ostale nuspojave, pred čitateljem se sada nalazi zbirka koja obuhvaća 49 kratkih priča.

Jedna od njihovih odlika je to da su pisane jednostavnim i pristupačnim jezikom; ne umaraju čitatelja jer su mu razumljive i zabavne. U njima nailazimo na obične, svakodnevne situacije kao što su izlasci u restoran, usporedba naše zemlje i nekih drugih zemalja, događaji na radnom mjestu, politika koja nas svakodnevno prati, izobrazba, ljubavni život, društvene mreže itd. itd. Sve su nam te teme bliske i možemo reći svakodnevne, a naš je autor odlučio sve ono što obično gledamo u negativnom svjetlu okrenuti na drugu, vedriju i zabavniju stranu: izlazak s liječnicom može biti poseban događaj jer dok ON jede tripice, ONA donosi dijagnoze; razne. A zna i kakve opasnosti prijete od pretjeranog unosa šećera, problema sa štitnjačom i madeža koji nisu pod nadzorom: »Znaš li ti koliko je to šećera? Neću ni spominjati koliko si vruće čokolade do sada popio u životu. Znaš li ti da šećer uništava naše kognitivne sposobnosti i na mozak djeluje poput droge?« (str. 10).

Poznato je da Hrvati uvijek misle da je trava u tuđem dvorištu zelenija i da vječno kukamo. I o tome se govori u ovoj knjizi: jesu li bicikli u Nizozemskoj uistinu zeleniji i jesu li druge zemlje ekološki više osviještene od nas? Jesu li naši jadni zaposlenici kažnjeni jer svaki dan moraju ići na posao za koji ih se još i plaća?

Tu je i priča o teškom životu u jednoj od najsiromašnijih zemalja Europske unije, gdje je njenim bijednim stanovnicima omogućeno odlaziti samo u svoje vikendice na moru i u Zagorju te povremeno skoknuti do apartmana u Opatiji. Naravno, ako su im pri ruci ključevi od tri automobila koje obitelj posjeduje: »Nemrem verovat’! Pa mislio sam se odvest do našeg apartmana u Opatiji da mi se malo slegnu živci od tog prosjačkog štapa koji se nadvio nad nama, a sad ni to ne mogu! Uza sve to siromaštvo, još mi je samo ovo trebalo! Pakiraj se! Idemo u Čatež! U toplice!« (str. 48).

Uz ironiju, satiru i humor, autor se dotiče i neizostavne hrvatske teme – politike – bez koje se ne može nikuda. Ona je, dakako, prisutna čak i u knjižnicama gdje postaneš nepoćudan i prije nego što se uspije organizirati promocija tvoje knjige. A da ne govorimo o vječnim sukobima desnice i ljevice. Dakako, kao tema je neizbježan i život književnika. U ovom slučaju, boema koji se navukao na toplu čokoladu...

Denis Vidović je vješt promatrač stvarnosti koji duboko proživljava sve ono što se odvija oko njega i to opisuje onako kako najbolje zna: svoje teme uspješno obavija u lagani i prpošni humor, ali i u satiru koja krije poneki oštri trn. Dvije od ovih priča su posebno nagrađene: to je Potvrda o nekažnjavanju koja govori o »čarima« naše beskrajne birokracije – možeš umrijeti, ali potvrdu o nekažnjavanju moraš donijeti na radno mjesto te priča Jedna Svenova bivša ljubav u kojoj je apsurdna situacija dovedena do krajnosti.

Ovaj autor zna kako zainteresirati čitatelja i njegove se priče čitaju polako i s užitkom. U njima se lako pronalazimo i poistovjećujemo s junacima. Konačno, mi smo ti koji živimo u okruženju na koje nam svraća pozornost. I poručuje nam, na koncu, Denis Vidović da na sve gledamo na duhovit, rasterećen i pomalo uvrnut način kako bismo si olakšali život. Njemu to polazi za rukom bez problema. To potvrđuje i ova knjiga.