Ćudljivi i ne-ćudljivi abecedarij

Nerijetko nam se tekstovi drugih čine privlačniji i bolji od naših, ali ne zbog njihove neuhvatljive zavodljivosti nego, upravo suprotno, njihova upućenost i postupnost, dosljednost i strukturiranost – postaju naš »mračni predmet želje«. Ili, jednostavnije rečeno, rado bismo stupili na palubu drugog teksta i uputili se u područja koja nam ostaju daleka i nedostižna. Čitamo i pišemo o onome što bismo željeli biti, gdje bismo htjeli dospjeti, konstruiramo željeno pristanište, našu sigurnu luku. Uglavnom, uvijek je željeno Drugo ono što nismo i naša ga nemoć, da ne upotrijebim težu riječ, čini privlačnim i poželjnim.

Kad je riječ o kritici, želja da se u tekst upisujemo, barem približno, kao Drugi, zadobiva opsesivnija značenja, jer se i kritički tekst gradi i razgrađuje na osnovi čitanja drugog, drugih tekstova. Kritika se piše uvijek iz perspektive drugotnosti, koristi metajezik u odnosu na pjesnički, koji je također samo jedna od funkcija jezika, po mnogočemu jednaka našoj komunikaciji sa svakodnevnim, s našom suvremenošću, ako mislimo o književnosti, o umjetnosti, o kulturi. Za kritiku su nužni različiti podupiratelji u izgradnji njezina alata, instrumentarija i metodologije, bilo da su književnopovijesne, teorijske naravi, i ništa manje iskustva čitanja (gledanja) drugih umjetničkih praksi.

Zbirka Republika stiha Krešimira Bagića je podijeljena u tri poglavlja (O tekućem pjesništvu, O izborima pjesništva, O pjesničkoj publicistici), s 53 sabrana kritička eseja i prikaza, nastala od 2015. do 2022. godine i objavljena u kritičarskoj kolumni Republika stiha, u Vijencu ili su objavljeni kao pogovori na stranicama časopisa Kolo i Tema i na portalu Stilistika.org. Knjiga je, kako je izravno napisano u uvodnoj napomeni, složena da se sačuva i njezina »kronikalna dimenzija«. Bagiću je i u tako precizno sročenoj napomeni, što ne ostavlja mjesta nedoumici o njezinoj opsežnosti i važnosti do igre i iznevjeravanja, do uključivosti i slučajnoj neslučajnosti. Naime, Republika stiha je nasljednica prethodno objavljene kritičarske knjige Pogled iz Dubrave, u kojoj su također tiskana 53 teksta.

Ne samo zbog grafiterskog proglašenja Bagićeve mitske Dubrave u državu, daleko je važnije reći da, uz sve razlike između dviju knjiga, u obje dominira osobni ton koji spaja njegova »vjera u moć poezije i važnost (raz)govora o njoj«. Razlika u oštrini i izravnosti, vrednovanju i interpretaciji, govori o dva kritičareva stajališta: Pogled iz Dubrave je pisan iz perspektive rubnog domišljanja središta, kojeg kao što znamo, uglavnom, nema, dok se tzv. prazno mjesto u Republici stiha usustavljuje kao cjelina u kojoj su onda moguće razlike, fragmenti i, ne na kraju, različiti povodi za pisanje kritike: od akademske rasprave do privatnog, od duga prema sebi, autorima, događajima koji su naizgled izvantekstualne naravi, ali su povod, okidač, za (novo) čitanje i za pisanje.

Bagić uspostavlja i gradi »republiku stiha« u kojoj njezini stanovnici stječu i uživaju različite pogodnosti, njihova im prisutnost, prebivanje u takvu povlaštenom kritičarskom prostoru donosi niz simboličkih pogodnosti i prednosti. Istodobno su i pjesme i autori izloženi njegovu kritičkom oku, njegovim očekivanjima, stavljeni su nedvosmisleno na svoje mjesto, kakva god bila njihova očekivanja. Nedvosmislenost u ovom slučaju znači niz kritičarskih strategija i znanja kojima se prati i opisuje, analizira i interpretira hrvatska recentna književna produkcija.

Jasno je, kako je naznačeno u opremi knjige, da »Bagićevi opisi stilističkih i poetičkih obilježja suvremenih pjesničkih knjiga i knjiga o poeziji daleko nadmašuju okvire ‘tekuće kritike’ i predstavljaju temelj za sve buduće književnopovijesne preglede hrvatskoga pjesništva«. Može se dodati, ili oduzeti, da oni već sada ne predstavljaju nego jesu poželjna matrica za moguća usustavljivanja suvremenoga hrvatskog pjesništva, njegovih uporišta i razlika, njegovih metonimijskih i metaforičkih jezičnih odnosa. Bagićeva upućenost na tekst pjesme, koju dekonstruira, upućuje u druge kontekste i vraća je njezinu mogućem početku, ili središtu, istodobno raduje i plaši. Žrvanj kojim se pjesnička figurativna postava provjerava nije bez posljedica: kritičar zadobiva naše povjerenje, koje nije lišeno sumnji je li jedinstveno značenje pjesme i njezina jezika svodivo na mjeru njezina ustroja.

Naravno, Bagić je dovoljno oprezan i traži izlaz, posuđuje glasove drugih (autora, kritičara), obraća se čitatelju, podastire osobna iskustva, dvojbe i, presvlači tekst kritike u literarni zapis, esej, dosjetku, citatnu igru... Usmjerenosti na pjesmu, njezine parametre i parafraze, ne izmiču na putu do otkrića što je dobra poezija (što je dobra poezija?) detalji i fenomeni pjesničke zajednice, književnog života. Paradoksnost i začudnost, dokumentarnost i uvjerljivost, osjetljivost za ono što je moguće i nemoguće, što je dovršeno i završeno, završava nerijetko u poanti koja je pohvala pjesniku, ali govori o pomirljivosti i nepomirljivosti njezina osnivača i »republiku stiha« čini poželjnim mjestom, primjerice: »U tim diptisima kao da Tonko Maroević sonet, koji je izvor nadahnuća, stroj za stihove, ali i oklop pretvara u nešto drugo, blisko i sonetu slično, u tekst koji oslobađa energiju za drukčiji govor i drukčije iskustvo, za neku mudrost koja nije svakidašnja, do koje je trebalo dugo putovati, do koje se naposljetku doprlo« (str. 99). Kritičar, uvjeren sam, tako podsjeća i na vlastito, što znači i naše, dospijeće na sretno mjesto čitanja i pisanja!

Bagić je kritičar koji na suptilan način uspostavlja hijerarhiju vrijednosti na osnovi različitih znanja i zalihnosti potrebnih da bi se u postojećoj, aktualnoj pjesničkoj produkciji izabiralo, odlučivalo i pisalo o pojedinačnim poetikama, dosezima, usponima, uzletima, padovima i iznevjerenim očekivanjima. Njegova nepokolebljivost i upornost ne lišavaju nas pitanja – može li se uspostavljenim kriterijima i kritičarskim alatima, domišljenom metodologijom odgovoriti izazovu razlika i sličnosti, pojedinačnih i skupnih pitanja o naravi hrvatskog pjesništva. Bagić se kao kritičar sustavno upire situirati novu knjigu pjesama u autorski opus, u postojeći standard i kontekst. Oglednom stilističko-interpretativnom analizom govori o naravi suvremenoga hrvatskog pjesništva, o onome što mu prethodi, ali podjednako o kakvoj se pjesničkoj, književnoj, svakodnevici i suvremenosti, o kakvoj se mogućoj budućnosti radi. Ne mogu ne misliti o neiscrpnom jezičnom ustroju koji pjesništvo uporno proizvodi, a na kritičaru je da uporno i sustavno otkriva nevidljivo u očitom i prisutnom, da se odupre automatizmu vlastitih čitanja, traženju vlastitih opsjena i nadanja. Demon čitanja i pisanja koji se objavljuje u redovitom ritmu pisanja, ovisan je o stvarnosti pjesničkih praksi, autorskih i izdavačkih prilika i neprilika. Kritičar je tako umočen u magmu privatnih i javnih obveza, prepušten prostoru gdje se iznimnost i ozbiljnost njegova posla ne doživljava kao poželjan izazov drukčijeg i različitog, gdje je sve, osim pohvale, skoro nedopustivo i zabranjeno.

Literarizacija čitanja i događaja koji čini knjigu, iako su naizgled iz njega isključeni autor i njegova stvarnost, važna je odrednica Bagićeva pisanja kritike, za njega kritičarski angažman započinje kad dolazi do nesporazuma, iskakanja iz obzora očekivanja. Ogledan je primjer tekst »Magnitude stiha« koji se, između ostalog, bavi okolnostima čitanja i pisanja o knjizi pjesama Senka Karuze Nestajanje. Bagić se nada da će čitatelj do kraja pročitati tekst koji se sastoji od čudnog nesporazuma do nejasne nelagode, od uvrede do potresa, od ponovljivosti nesreće do užitka upoznavanja pjesnika: »Ipak vrijeme je polako ispratilo u zaborav tu moju rečenicu i tu našu raspravicu, koja je – kako mi se otpočetka činilo – bila larpurlartistička« (str. 138). Uzgredno: deminutiv do deminutiva da bi se upoznalo Karuzu pjesnika!

Mjesto početka teksta događa se iz prostora recepcije koje kritičar provjerava, a njegova ovjera završava na drugoj strani ustaljene čitateljske prakse, podalje od očekivane pohvale, nagrade onima koji su ovjenčani u književnoj zajednici. Mogli bismo to reći Bagićevim riječima, »stvari stoje nešto drukčije«, one jesu drukčije i nakon izlaska iz Republike stiha, ako je to uopće moguće. Poezija jest bolji dio našeg života (Maleš), složili bismo se »kao na brzinu skupljeno društvance«, ali daleko je od idealnog ili mogućeg, njezina nam je stranputica i iznevjeravanje važnije od uspostavljenog standarda, koji je možda u mnogo čemu iznad prosjeka drugih poezija, književnosti. Bagić se i služi i koristi uvide i zaključke drugih, referira se na različite književne autoritete, kritičare, koje katkad naziva komentatorima, preuzimajući kratko i odsječne njihove tvrdnje i iskaze (Frangeš, Donat, Mrkonjić, Maroević, Milanja, Čegec, Debeljak, Oblučar...).

Kazalo upućuje na oduži katalog čitanih i pročitanih tekstova s kojima se osnažuje vlastito čitanje i pisanje, vrednovanje čak i onda kad se s njima ne slaže, ili mu služe u vlastitoj argumentaciji i interpretaciji. Međutim, u pribavljanju dokaza i uspostavi novih vrijednosti, ili ispravljanju previda ili zabluda, Bagić ne ostavlja na miru ni svoga čitatelja, primjerice u obranu Balogova pjesništva za tzv. odrasle naglašava da »kad se govori o bitnim pojavama u zadnjih šezdesetak godina, njegova se lirska dionica obično spomene usput ili jednostavno smetne s uma. A to, uvjeren sam, svi mi koji čitamo hrvatsku poeziju, trebamo ispraviti. Ponajprije radi sebe!« (str. 16). Nužno je dodati da njegova obrana ili poziv na borbu protiv zaborava često ide i u drugom smjeru, čitljiva je njegova (prikrivena) skepsa spram općih mjesta i pohvala onome što je iznuđeno različitim vrstama statusnih ucjena i pohvala.

Jezik i subjekt stalna su okosnica Bagićeva ogledanja s poezijom tako da je subjekt kategorija koju dodjeljuje autoru, ali ga razdvaja od podataka i činjenica koji se odnose na biografske podatke, privatnost i uklanja manje provjerljive činjenice iz kojih se impulzivno i neuhvatljivo, ipak, gradi pjesma, doznačuje njezina prisutnost u jeziku. Hoću reći, Bagić se vrlo često bavi autopoetičkim iskazima koji govore, ili svjedoče, o ponašanju subjekta i njegovim koordinatama u svijetu iz kojeg dolazi i iz kojeg se, istodobno, obraća čitatelju. Ne slučajno, baveći se završnim stihom Dragojevićeve pjesme Svejedno, sravnjuje svoj odnos spram govora i teksta, jezične igre i prošlosti: »Subjekt pjesme je autorefleksivan, inzistira na suprotstavljanju prijašnjega i sadašnjeg sebe. Međutim, unatoč gestualnoj melankoliji spram prošlih vremena, njegov je govor lucidan, zavodljiv, ritmičan, živ i ambivalentan, i to osobito u završnom stihu koji osmišljava čitav tekst. Jezična dosjetka ‘Ja sam jedno svejedno’ izmiče tlo doslovnom shvaćanju iskaza vraćajući u igru i subjekta i zamjene« (str. 26).

Bagić je kritičar iznimno razvijena teorijskog jezika kojim propituje plivajuća značenja, ali ga upotrebljava pažljivo i funkcionalno sravnjujući ga s radnim materijalom, temom i motivima pjesme. Uvlačenje pjesničkog arhivarija i izgradnja vlastitog (kritičarskog, i ne samo njega) jezika odvija se u međusobnom uvažavanju i opreznosti. Pjesnički glas i namjere, jezik i svijet, čine se sraslim s onim što se i kako se govori, tako da se čini da su pjesnik i kritičar, pjesnički jezik i jezik kritike krenuli odavna jedno drugom u susret. Čitajući ih svjedoci smo njihova uzbuđenja i uzajamnosti. Bagić se trudi već naslovom teksta (lijepim, zagonetnim, zavodljivim: Izgubljeni zanati, lica ništavila; Sjećanje, nasilje, strah i stih; Lirska kronika vrištine; Poslije tebe samo noć; Vrijeme prije jezika; Još Sever snatri o Sumatri; ...) pripremiti i opomenuti čitatelja u kakvu se krajoliku, zaleđu, nalazi i što ga očekuje. Ne libi se navoditi dijelove pjesme koji nisu samo predstavljačke, ilustrativne naravi nego ih čini dijelom procesa, pretvorbe, od tijela do imaginacije, pri čemu mu je važno i vlastitim pismom sudjelovati u vrtoglavosti pjesničkih asocijacija, metaforičkih prispodoba. Bagić često onirično u pjesmi drugoga prenosi i unosi u tijelo vlastitog teksta. Želi ga učiniti jednako gibljivim, živim, neočekivanim, lirskim kao pamćenje, kao prošlo, sadašnje i buduće stanje jezika i njegove budnosti.

I ne kraju, ali ipak na kraju: ovaj je tekst (kritika) jedinstvena prilika da se barem u jednom dijelu pridružim njegovu tekstu u postupnosti i objektivnosti, ali ne slučajno riječ je samo o zahvali njegovu strasnom zagovaranju hrvatskog pjesništva, kakvo god ono bilo u svojim zanosima i padovima. Volio bih zbog toga da je Republika stiha jedna važna dionica u njegovu pisanju i da neće od nas odustati!