Čitanje grada u Nemecovom tekstu

»Da bismo opisali književni prostor,
moramo se dobro zamisliti nad njime.«
Gabor Bednanics¹⁾

Već sam naslov knjige Čitanje grada implicira vizualnu i kulturološku komponentu, koje, nije neutemeljeno ustvrditi, pretpostavljaju upućenog/opremljenog čitača/tumača elementarnim poznavanjem autorove teme/građe. Drukčije rečeno, obje sastavnice su premise koje upućuju prema zaključku da čitanje teksta/grada traži kultiviranog čitača koji će moći/znati slijediti autora/vodiča kroz urbani/književni prostor teksta. Stoga je čitač autoru partner jer je čitanje interdisciplinarni postupak koji otvara/uspostavlja komunikacijski kanal čitač/tekst/autor. Visoka pismenost eliminira nisku književnost pa je to prva temeljna sastavnica teksta/grada s potpisom/nacrtom Krešimira Nemeca kojega nam je pročitati/prohodati kroz stranice/ulice književno/urbano strukturirane knjige Čitanje grada. Ovaj imperativni postulat čitatelju/šetaču kroz precizno urbanističko/književni/nacrt/tekst postavljen je zato što autor problematizira temu kroz kanone i paradigme u hrvatskoj i svjetskoj književnosti. Još se može kazati da je strukturu teksta koncipirao s motrišta znanosti o književnosti postupkom kojega bi, čini se, valjalo najtočnije izraziti sintagmom/kovanicom – književnog arhitekta.

Naime, autorov pristup temi grada kroz književne tekstove nije samo s književnog motrišta, iako je riječ o jednom od najvrsnijih hrvatskih znanstvenih autoriteta na području književnosti, poglavito proznih tekstova, nije, najviše stoga jer je evidentna i likovno/vizualna percepcija prostora grada kao urbanog/scenskoga prostora u kojemu su brojna i različita susretišta, konfrontacije urbanog/ruralnog, egzistencijalne traume, riječju, teme/radnje u mjestu/prostoru gdje se događaju/oblikuju likovi/usudi u književnim tekstovima. Eruditskom preciznošću Nemec je čitajući književne tekstove o gradu interpretirao temu u raskošnom književnom mnogoglasju hrvatskih pisaca, u njihovim brojnim stilskim inačicama i umnoženim konotacijama te prikazao s povijesnog motrišta u velikom vremenskom rasponu kroz 19., 20., i 21. stoljeće.

Književni arhitekt oblikovao je strukturu knjige Čitanje grada kao čvrsto građenu kuću/tekst s autorskim potpisom Krešimir Nemec, pišući/gradeći njezin temelj uvodnim poglavljem Grad u hrvatskoj književnosti kojim je postavio statiku/tezu kući/tekstu. Na tom temelju problematizira temu grada u tri poglavlja naslovljena: 1. Urbani začinjavci, 2. Grad: do fascinacije do nelagode i 3. Nova urbana osjećajnost. S prvom rečenicom u prvom uvodnom poglavlju predmetne knjige književni arhitekt postavlja zaglavi kamen svojoj kući/tekstu: »Izuzmemo li specifičan položaj Dubrovnika kao jedine naše urbane strukture dugoga trajanja, grad kao kulturno konstruirana stvarnost ekstenzivnije ulazi u hrvatsku književnost tek u drugoj polovici 19. stoljeća«.²⁾ Ovom eksplicitnom rečenicom/tvrdnjom Nemec otvara temu grada u hrvatskoj književnosti kroz koju nas vodi u sažetom povijesnom pregledu na čitanje tekstova o gradu naših kanonskih pisaca, koje navodim u skokovitom pregledu od Iva Vojnovića, Vjenceslava Novaka, »pjesnika Zagreba« Šenoe, Nehajeva, Gjalskog, Kozarca, Kumičića, Kovačića, Matoša, Ujevića, Krleže, Kamova, Tadijanovića, Majera, Cesarića, Šegedina, Kaleba, Marinkovića... do suvremenih pisaca Sunčane Škrinjarić, Pavličića, Šoljana, Slamniga, Cvitana, Majdaka, Fabrija, Dubravke Ugrešić, Roberta Perišića, Tomislava Zajeca i dr.

Grad u tekstovima hrvatskih književnika, kako ustvrđuje Krešimir Nemec, otkriva se kao velika tema s iznimno širokim spektrom interpretacija u rasponu raznobojnih emocionalnih doživljaja kao prostora patnje i stradanja, tjeskobe i otuđenosti. Razlog je tomu, primjećuje Nemec, što su mnogi pisci iz ruralnih sredina: »Budući da su sa svojim zavičajem ostali trajno u prisnoj vezi, kod većine njih urbano iskustvo obilježeno je nelagodom, odbojnošću, strahom i neprilagođenošću«.³⁾ S druge pak strane na stranicama hrvatskih književnika i pjesnika Nemec otkriva i posve drugačiji doživljaj grada; kod Šenoe, Matoša, Krleže, Majera duboku emocionalnu povezanost s gradom, s ulicama i trgovima Zagreba. Zatim ukazuje na čvrstu poveznicu s europskim gradovima, napose Bečom i Parizom koji su snažno proželi hrvatsku književnost i kulturu, na što Nemec skreće pozornost: »Osim Beča, i francuska metropola, zahvaljujući zaraznoj parizofiliji A.G. Matoša, čini važnu komponentu hrvatske književnosti od razdoblja moderne«.⁴⁾

Grad je čovjeku egzistencijalni prostor novih osjećaja njegovu pripadanju s novim obilježjima čovjeka u gradu, točnije, čovjeka grada – građanina – kojega oblikuje grad u urbanom miljeu i novom društvenom/kulturnom ozračju. Na grad kao prostor u kojemu se pojavljuju novi oblici života s novim osjećajima njegova prostora upoznaje nas Nemec kroz fenomen spleena, tom melankolijom grada koju je kao pojam/termin lansirao u književnost Baudelaire s knjigom pjesama u prozi Spleen Pariza.

U drugom poglavlju, Grad: Od fascinacije do nelagode, autor nam otkriva s novim terminima/pojmovima koji se pojavljuju kao tipično gradski oblici života s obilježjima koja izražavaju specifično gradska emocionalno/psihološka stanja i percepciju grada kao svojega autentičnog, urbanog zavičajnog prostora. Upravo takva spoznaja grada oblikovala je svjetonazor novim gradskim protagonistom – flaneurom – o kojemu čitamo u Nemecovom tekstu da je, ako mogu tako kazati, grad patentirao (...) »tog rafiniranog urbanog šetača-dokoličara kojemu ulica i natkriveni pasaži postaju idealnim prostorima za estetski motivirano lutalaštvo«.⁵⁾ Na iznimnu važnost flaneura u hrvatskoj književnosti Nemec ukazuje konstatacijom: »Predajući se anarhističkoj boemi, neurednom životu i vrevi pariških bulevara i pasaža, Matoš je po uzoru na Baudelairea uveo u hrvatsku književnost figuru dokoličara-promatrača, radoznalog šetača ili flaneura, tipično impresionistički proizvod urbane kulture i estetike ulice«.⁶⁾

Na stranicama drugog poglavlja Nemec širi spoznajni obzor s urbanom temom pod naslovom Urbana nelagoda: »Paradigmatsko djelo novog urbanog iskustva, a time i nove prozne artikulacije grada, bila je novela Veliki grad Milutina Cihlara Nehajeva, objavljena u dnevniku ‘Obzor’ 1902. godine. I ona se temelji na motivu nesretnih sudbina hrvatskih studenata u Beču, o čemu je autor novele pisao i na temelju osobnoga iskustva«.⁷⁾ Činjenica da je prostor grada, a napose velegrada, za mnoge bez urbanog iskustva gotovo riskantan i tajanstven pleter ulica i trgova u kojemu neizvjesnost, strah i tjeskoba proizvode »urbanu nelagodu« koja u konačnici može završiti tragično. A to čitamo, osim u citiranoj Nehajevoj noveli, i u drugim proznim i lirskim tekstovima hrvatskih književnika na stranicama/ulicama knjige Čitanje grada u kojima nećemo zalutati jer nam je čitak urbano/književni smjerokaz u čitalačkoj ugodi.

Da je od naročite važnosti tema urbanog nomadizma za percepciju grada u hrvatskoj književnosti kazuje i činjenica da je Nemec opservira u drugom poglavlju kao zasebnu dionicu s proznim djelom Vjekoslava Majera. Važnost pak ove Nemecove dionice jest i u tome što je ukazao/otkrio da temu urbanog nomadizma najsugestivnije ilustrira Majerov roman a ne tekst kojeg drugog kanonskog/lektirnog pisca, a i u tome što je to izrijekom naglasio riječima: »Problem urbanog nomadizma prvi je u hrvatskoj književnost tematizirao Vjekoslav Majer u romanu Pepić u vremenu i prostoru«.⁸⁾

Na ovu Majerovu odrednicu zacijelo je presudni utjecaj bio i po tome što se pisac rodio i odrastanjem memorirao u slikama djetinjstva urbano zagrebačko kulturno ozračje u kojemu je prolazilo njegovo književno pero i životni vijek. »No nitko nije zagrebačku ulicu, taj krvotok grada i u centru i u periferiji, poznavao bolje od Vjekoslava Majera, a malo je u našoj književnosti pisaca koji su bili toliko zaokupljeni raznolikošću urbanog krajolika poput njega.«⁹⁾

Na stranicama Nemecove knjige Čitanje grada spoznat ćemo da je grad prostor/mjesto gdje su brojni i različiti događaji i ljudske sudbine neiscrpno izvorište tema koje su oblikovali svojim perom hrvatski književnici u proznim i lirskim tekstovima, u esejima i člancima pišući književna djela od neprolazne vrijednosti za našu književnost. A upravo je to i najvažnija značajka Nemecova Čitanja grada, jer je znanstveno tematizirao grad po tekstovima hrvatskih književnika na dijakronijskoj osi i sinkronijskim autorskim prilozima, te usustavio temu grada u nacionalnom korpusu i pozicionirao u nadnacionalnom kontekstu.

Dubinsko sondiranje Nemec je izveo analitičkim bušotinom kroz emocionalnu slojevitost književnih tekstova na temu grada u trećem poglavlju knjige pod naslovom Nova urbana osjećajnost, koju nam je razotkrio u pet njezinih sastavnica: Grad kao zvjerinjak, Poludjeli Zagreb, Upisivanje sjećanja u prostor, Heterotipijski grad i Grad u tranziciji. U prvoj sastavnici ovoga poglavlja Grad kao zvjerinjak autor elaborira tezu pod naslovom: Urbana topografija Marinkovićeva »Kiklopa« i zaključuje tvrdnjom: »Ni u Krležinim ili Bogovićevim proznim tekstovima urbano kodiranje nije u središtu romaneskne pozornosti. Zato naše razmatranje možemo započeti paradoksom: Kiklop je prvi pravi hrvatski urbani roman jer se u njemu grad pojavljuje kao važan strukturalni čimbenik u organizaciji teksta«.¹⁰⁾

Čvrsto štavljena/napinjana struktura Nemecova teksta razvidno i pregledno prikazuje temu grada u hrvatskoj književnosti, i otkriva kao veliku i važnu temu u njezinoj značenjskoj slojevitosti naslovljenoj Čitanje grada. Često rabeći postupak binarnih opreka: ruralno –urbano, radosni ushit – tragičan pad, idiličan prizor – stresan prostor itd. možda se može za ovaj postupak književnog arhitekta kazati da je blizak onom terminu/pojmu kojega u arhitekturi poznajemo kao interpolacija koja izražava načelo kontrasta.

Urbana struktura prostora oblikovala je grad za kojega se kaže da je remek-djelo čovjeka, štoviše, mnogi referentni autoriteti tvrde da je grad i najveće i najvažnije ljudsko djelo po kojemu se mjere kulturni/duhovni dosezi i civilizacijski standardi određene sredine. Stoga je Nemecovo Čitanje grada u tekstovima hrvatskih književnika važan prilog spoznavanju tog jedinstvenog djela/grada čovjekova duha koji se zrcali na strancima njegove knjige u onom svjetlom nizu hrvatskih književnih znanstvenika koji su interpretirali temu grada u knjigama: Aleksandar Flaker u Književnim vedutama i Viktor Žmegač u Portreti gradova i Četiri europska grada otkrivajući ih kao impresivne kulturne prostore i stvaralačke radionice. Upravo je u tom kontekstu u svojoj književnoj radionici Krešimir Nemec znanstvenom akribijom otvorio temu grada u hrvatskoj književnosti i izlistao na čitanje u svojem Čitanju grada.

____________________
1) Gábor Bednanics: Pod povećalom: prostor i doživljaj prostora u modernom pjesništvu, u: Imaginacije prostora, ZBORNIK (ur. Dubravka Oraić Tolić i Ernő Kulcsár Szabó), Disput, Zagreb, 2013., str.101.

2) Krešimir Nemec: Čitanje grada, Ljevak, Zagreb, 2010., str. 5.

3) Isto kao (2), str. 6.

4) Isto kao (2), str. 11.

5) Isto kao (2), str. 12.

6) Isto kao (2), str. 75.

7) Isto kao (2), str. 94.

8) Isto kao (2), str. 145.

9) Isto kao (2), str. 146.

10) Isto kao (2), str. 165 i 166.