Andrićeva chinoiserie

Kad je Krešimir Nemec svoju monografiju o Ivi Andriću naslovio Gospodar priče (2016.), pretpostavio je ne samo to da je Andrić primarno pripovjedač, nego i to da se kao pripovjedač formira kad zagospodari pričom, pa je priča Andriću fundamentalno relacija vlasti. Ipak, postavlja se pitanje ne počinje li formacija pripovjedača Andrića podčinjavanjem priči, s pričom kao gospodaricom? Da bi, očekivano, završila u času kad pripovjedač suvereno preuzme vlast nad pričom, premda time pokazuje da jedino vlast sama ima obilježja suverenosti? Tome u prilog ide Andrićeva autorska biografija: on počinje kao liričar, ali s uporištem u lirskoj prozi, na granici prema pripovijedanju, te kao glas već neizuzet iz relacija vlasti – kako drugačije razumjeti naslov prve Andrićeve autorske knjige, Ex Ponto (1918.), kojim se pisac izrijekom stavlja u položaj Ovidija, možda najpoznatijega podčinjenika zapadne književnosti?

Da sâm Andrić tako razumije svoju formaciju pokazuje njegova rana Priča iz Japana iz 1919. Posrijedi je gotovo narativna zigota – priča je toliko rana i malena – u kojoj je priča gospodarica pjesniku, a pjesnik je njezina funkcija. Zato je to ujedno priča o postajanju pripovjedačem; pripovjedač počinje kao lirski glas u službi priče. Da nije toliko malena, bila bi Bildunsgroman, Andrićev David Copperfield; ovako, njezina malenost ima označiti konstitutivnu malenost pripovjedača – pripovjedač je linija uzmaka pred pričom koja se postavlja kao imperativ.

Priča iz Japana i ne pripovijeda o drugome nego o tome imperativu, u tolikoj mjeri da je cio njezin raison sadržan u figuri imperatorice, japanske carice Au-Ung. Za njezine »vlade« i »krvavog gospodstva«, počinje priča, tristopedesetorica političkih zavjerenika bila su osuđena na izgon, među njima i pjesnik Mori Ipo; Mori je zatočen »na najmanjem od Sedam Otoka, u kućici od rogoza« (2003: 27). Kad »luda i okrutna« (2003: 27) carica počne umirati i raspadne se, urotnici se vraćaju u glavni grad, i najzad preuzmu vlast. Mori Ipo odbija se pridružiti novim vlastodršcima, procijenivši da je poziv pjesnika spregnut s otklonom od vlasti, te se odluči na samoizgon. Pjesnik s udruzima na kraju ostaje tek arhivska bilješka, iz koje se pripovijedanje evidentno tek ima razviti.

Priča počinje u času kad pjesnik postaje nerazlučiv od figure podčinjenika i izgnanika: u času, dakle, kad Mori koincidira s ovidijevskim liričarem u Ex Ponto. I dok je ime okrutne japanske carice, Au-Ung, prilično nedvosmislena kratica za Austro-Ugarsku, od Austrija i Ungarn, državu koja je liričara Andrića zbog članstva u Mladoj Bosni 1914. bila zatvorila i, poslije, 1915. godine, izolirala (tu će kraticu primijetiti, recimo, i Celia Hawkesworth, 1984: 48), pjesnikovo ime opisuje uvjete i geografiju toga progona. Mori Ipo bio bi imperativna funkcija morenja i pol, morenja preko mjere, morenja koje zbog toga suviška ne može dosegnuti konceptualnu čistoću. Ili bi Ipo pak bio Ivo kao objekt morenja, zamislimo li ime Ivo u ćiriličnom, slavenskom pismu, koje ima biti podređeno u državi kakva je Au-Ung, s И stegnutim i stanjenim u I, i s bezvučnim p na mjestu zvučnoga b za latinično v. Značilo bi to, također, da je Ivo uvijek ujedno i po, polovica dodana nečemu – nedovoljan bez toga neimenovanoga nečega čemu je dodan, dodatak koji funkciju stječe po tome nečemu čemu je metonimijski pridružen. Ta lingvistička dosjetka nije preuzetna koliko bi se moglo učiniti, jer, kako piše podčinjeni Andrić u ožujku 1915., u zatvoru s mirom može čitati jedino gramatike, ostala ga literatura ispunjava historijskim nemirom (Karaulac 1980: 75).

Očekivano, u takvome ja sadržano je i naginjanje prema tome nečemu čemu je ja metonimijski pridruženo: pa je Mori Ipo i aliteracija, a i asonancija, za Maribor, jedno od mjesta Andrićeva austrougarskog zatočenja 1914. i 1915., jednako kao što je »kućica od rogoza« očekivana arhitektura za takvo ja, domišljena od metonimijski razgrađenoga Šibenika (nastambe od šiba?), također mjesta Andrićeva austrougarskog zatočenja. Najzad, Hawkesworth (1984: 16) navodi da su s Andrićem u to vrijeme, u te kaznionice, bila poslana još tristopedesetorica političkih osumnjičenika: upravo broj s kojim Mori Ipo počinje ne kao ja, nego kao politički kolektiv – plus d’un, rekao bi Jacques Derrida (1993: 18), istodobno više od jednoga i ne više jedno.¹⁾

Kraj je možda još zanimljiviji. Nakon što ga je na početku Au-Ung osudila na izgon, Mori se na kraju sâm izgna, sada kao čista figura reprodukcije uvjeta pod kojim počinje Priča iz Japana. Drugim riječima, Mori završava kad se bez ostatka podredi temeljnom uvjetu priče, a to je i čas kad više nije plus d’un nego ja, premda je to ja tek apsolutna narativna funkcija: samoizgon je uvijek ujedno izgon sebe. Zauzvrat, Au-Ung je takvoj apsolutnoj priči sada teret i preostatak, narativna placenta koju apsolutna priča nastoji odbaciti, premda ne uspijeva: otud naglasak na caričinoj bolesti, ludilu, raspadu caričina tijela, čak jestivosti ili nejestivosti toga tijela. Ako Andrić time sugerira da pripovjedač, za razliku od liričara, proizlazi iz stanovite partenogeneze, zazorne reprodukcije koja je još seksualna u onoj mjeri u kojoj ima obilježja mazohizma, jednako sugerira da ponavljanje konceptualno počinje kao mazohizam – što je pitanje kojim je zabavljena i psihoanaliza, upravo oko 1920. godine, kad je Sigmund Freud nastoji transformirati iz metode u filozofiju.

Zato je Priča iz Japana i nacrt za jednu moguću naratologiju. Da ta naratologija nalazi uporište u mazohizmu, pokazuje studija Hladno i okrutno Gillesa Deleuzea. Naime, Deleuze mazohizam izvodi primarno iz pripovjedne književnosti (Leopolda von Sacher-Masocha), ne iz psihoanalize, pa mu je krajnji izvod zapravo teorija pripovijedanja. Njezin je temeljni problem, kao i Andriću, objasniti konstituciju pripovjedača, kojemu mazohizam ne dopušta da postane apsolutan (jer mazohist nikad nije apsolviran, razriješen od grijeha i krivnje, pa ostaje apsolvent, vječni student).

Mazohist ni o toj obustavljenosti ne odlučuje sam, nego je za njega odlučuje domina. Zato je domina presudna za koherenciju mazohizma, a onda i pripovijedanja, više nego što to ikad može biti mazohist. Kao Andriću, i Deleuzeu je domina Au-Ung: ona je specifična za austrougarsku političku modernost i usko spregnuta sa slavenskim manjinama u Austro-Ugarskoj, koje jamče predrevolucionarni pritisak na zamisao o vlasti i vladanju već opterećenu ugovornom diobom (partenogenezom?). Zato je domina, ističe Deleuze, u pravilu gospodarica u agrarnom slavenskom kolektivu, a njezina je osnovna funkcija poništenje očinske vlasti, svakako one koja bi se bez nje, domine, reproducirala u mazohistu. Opet kao kod Andrića: carica Au-Ung uvjet je revolucionarnoga kolektiva Tristopedesetorice i, pokazuje se, jedina funkcionalna prepreka reprodukciji očinske vlasti – jednako kao što je Austro-Ugarska, u ženskome rodu, uvjet Andrićeve Mlade Bosne, slavenskoga, manjinskog, revolucionarnog kolektiva apsolvenata. (Najzad, i Sacher-Masochu je primjerna povijesna domina upravo carica, ruska Katarina Velika, vidi Deleuze 1967: 20, 193). I zato je Mori Ipo, kad carica umre, i sam čista funkcija reprodukcije: ne samo zato što samoizgonom ponavlja uvjete pod kojima priča počinje i funkcija je njezine apsolutizacije, nego i zato što završava kao arhivska bilješka – upravo, dakle, jamstvo da će se priča reproducirati.²⁾

Valja međutim izdvojiti događaj prije Morijeva samoizgona (u arhiv): događaj koji ga suspendira u mazohizmu, onako kako je suspenzija i inače obilježje mazohizma. Prije nego što opet napusti glavni grad, sad kad su mu suzavjerenici preuzeli vlast, Mori im ostavlja »pismenu poruku«, »savijenu artiju«, koju će im »načelnik državnih učenjaka« na glas pročitati (27–28). U njoj se sudruzima ispričava što odlazi, jer su pjesnici, kaže, »vjerni samo u nevolji« i dijele samo »borbu«, ali ne i »vlast« (2003: 28): time se Mori svrstava uz jezik i strukturu afekta u mazohizmu (isprika; vjernost u nevolji – ali, zapravo, vjernost nevolji), no u času transformacije iz liričara u pripovjedača, pa tako mazohizam označava i prijelaz iz lirike u pripovijedanje. Morijev jezik uključuje i druge izrazite elemente mazohističkog imaginarija. Tako Mori piše da je strastven lovac, ali »od plijena« (2003: 28) ne jede: pri čemu je plijen evidentno vlast, ali i tijelo mrtve carice, sada uz implikaciju da su mu sudruzi nečisti jer jedu mrtvo caričino tijelo.

Prema Deleuzeu, mazohistička fantazma esencijalno je ritualna, i pretpostavlja rituale lova, poljodjelačke rituale i rituale preporoda, u naglašenoj sprezi sa »strogim radnim poretkom« (1967: 82). No, kako domina uključuje dvojnost uterine, promiskuitetne majke i stroge, zapovjedne, oralne majke, nastavlja Deleuze, uterina majka, lovkinja, u jednom je času i sama razgrabljena lovina, što je znak pobjede oralne majke, komunalne nositeljice poljodjelstva i preporoda (1967: 83). Pobjeda mazohizma, drugim riječima, pobjeda je naročite oralnosti, glasa i jezika, onakvih kakvi kod Morija, i Andrića, označavaju neizvjesnu i fundamentalno suspendiranu transformaciju iz liričara u pripovjedača.³⁾ S tim u vezi nije nevažno to što je Andrić, poslije puštanja iz zatvora, internaciju do 1917. proveo »u selu Ovčarevu kraj Travnika«, pridruživši se majci koja je ondje »održavala kućanstvo fra A. Perčinliću« (Lešić 2010: 29). Gotovo pa stenogram mazohizma: selo – Ovčarevo – Travnik – majka – fratarsko kućanstvo – ritual. S tim u vezi nije nevažno ni to što je Priča iz Japana, bilježi Nemec, izašla »i samostalno u ‘Jugoslavenskoj njivi’, br. 1, 1919., str. 16« (2016: 157, kurziv moj). Niti je nevažno to što je mazohistički imaginarij, napominje Deleuze (1967: 85), naglašeno kristološki.⁴⁾

Zbog značenja koje pridaje slavenskim manjinama mazohizam preseže prema slavenskom (jugo)istoku; njegova je geografija metonimijska. Zato u Priči iz Japana Andrićev Japan nije naprosto Jugendstil japonisme u registru alegorije i ornamenta, koliko točka u trajektoriji metonimije koja seže od premoćno kršćanskoga Beča preko otomanskoga Istoka prema kineskome Istoku i, na kraju, do Japana. Najzad, to je svijet (pax masochistica?) koji najavljuje i rane novele iz Andrićeva franjevačkog ciklusa, prije svega međuprostor musafirhane (U musafirhani, 1923.), gdje su bosanski redovnici zaduženi za kontakt s »nevjernicima«, u musafirhani, metonimijski protegnuti prema poljodjelačkim poslovima na rubovima i izvan samostana – prema prevrtanju zemlje. Očekivano, obilježje toga pripovijedanja jest stanovita suspenzija, i opet, onako kako je suspenzija obilježje mazohizma, a nedovršenost obilježje mazohista apsolventa. Tako će, kad govori o franjevačkom ciklusu, Davor Beganović primijetiti da »Andrićevu prozu odlikuje odbijanje kraja« (2022: 54), a franjevačke novele nazvati pripovjednim tekstovima »koji odbijaju postati romanom« (2022: 53).

Da je lirski sediment u Andrićevu jeziku presudan za to da pripovijedanje opstane, a pax masochistica ostane apsolventski operativna, pokazuje i opet Au-Ung. Ako je Austro-Ugarska alegorizirana u Au-Ung zahvaljujući kraćenju, pa je alegorija, pokazuje se, jezična funkcija stroge oralne majke mazohizma, u tome kraćenju svejedno zaostaje metonimijski i radikalno historijski suvišak: činjenica da je povijesna kineska carica Cixi (Tz’u-hsi), iz sjeverne dinastije Qing, zagovarala glasoviti Boksački ustanak, koji su pokrenuli članovi tajnoga političkog društva (1899–1900, s uporištem u seljaštvu i gradskoj sirotinji, a protiv kineskih koncesija zapadnim silama), da bi potom izdala pobunjenike i sa zapadnim silama sklopila sporazum.

Taj će preostatak Andrić iskazati naglašeno lirski, i to u zrelom pripovijedanju, u romanu, osobito u romanu Na Drini ćuprija (1945.), u poglavlju XVI, kad se govori o atentatu na austrougarsku caricu Elizabetu, Sisi. Taj je atentat 1898. izvršio mladi urotnik: »beo, službeni oglas« o njezinu ubojstvu »svet« je u Višegradu »čitao sa uzbuđenjem, jer je bila reč o carici, ženi« i »[n]ekoliko večeri nije bilo pesme ni glasnog veselja na kapiji, jer je sama vlast tako naredila« (Andrić 2013: 249). Carice Sisi i Cixi ne koincidiraju samo povijesno, kao historijska metonimija koja obaseže 1898. i 1900. nego su i izrazit aliteracijski i asonancijski sklop, sisi cixi: lirska, glasovna metonimija koja zaostaje u oralnoj majci mazohizma kao prepreka apsolutu priče. I zato je Priča iz Japana, fundamentalno, chinoiserie.⁵⁾

Umjesto zaključka tek još komentar: arhitektura kamenoga mosta preko Drine, vektor Andrićeva središnjeg romana, bila bi horizontalna crta križa koji je u osnovi nedovršen.

Citirana literatura

1. Andrić, Ivo (2003). Priča iz Japana i druge odabrane. Prir. Kruno Pranjić. Zagreb: Konzor.
2. Andrić, Ivo (2013). Na Drini ćuprija. Zagreb: Školska knjiga.
3. Beganović, Davor (2022). Pripovijedanje bez kraja: »Hrvatska pripovjedačka Bosna« od Ive Andrića do Nebojše Lujanovića. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, Zavod za znanost o književnosti.
4. Deleuze, Gilles (1967). Présentation de Sacher-Masoch. Le froid et le cruel. Paris: Minuit.
5. Derrida, Jacques (1993). Spectres de Marx. Paris: Galilée.
6. Derrida, Jacques (1995). Mal d’Archive. Une Impression Freudienne. Paris: Galilée.
7. Hawkesworth, Celia (1984). Ivo Andrić: Bridge between East and West. London: The Athlone Press.
8. Jukić, Tatjana (2011). Revolucija i melankolija. Granice pamćenja hrvatske književnosti. Zagreb: Ljevak.
9. Karaulac, Miroslav (1980). Rani Andrić. Beograd, Sarajevo: Prosveta, Svjetlost.
10. Lešić, Zdenko (2010). »Ivo Andrić«. Hrvatska književna enciklopedija. 1. A-Gl. Ur. Velimir Visković. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 29–32.
11. Nemec, Krešimir (2016). Gospodar priče. Poetika Ive Andrića. Zagreb: Školska knjiga.

__________________
1) Vidi: Lešić (2010: 29) o lokacijama Andrićeva zatvaranja 1914. i 1915. godine.

2) Kaže Derrida (1995: 26), ne zaboravimo da arhiv pretpostavlja ponavljanje i reprodukciju, kompulzivnu, koja je prema Freudu neodvojiva od nagona za smrti, pa onda i od uništenja – što znači da arhiv uvijek i unaprijed radi protiv sebe. Tome bih dodala da je Freudu mazohizam priprema za domišljanje nagona za smrti, ali onda i stanovita suspenzija nagona za smrti, zbog čega bi mazohizam Freudu mogao biti primarno fantazma o preživljavanju – kao Sacher-Masochu i Andriću (i Deleuzeu).

3) Citira Nemec: »U jednom razgovoru Andrić je, sebi svojstvenom lapidarnošću, svoj stvaralački razvoj opisao ovako: Mene je preko pesme i lirskog zapisa vodio put do kratke pripovetke (Jandrić, 1982: 94)«.

4) Nemec zapaža melankoličnu konstituciju liričara Andrića i zove ga homo melancholicus, uz opasku da »[m]elankolija nije samo šifra za razumijevanje lirike Ex Ponto nego i Andrićeve poetike općenito« (2016: 107); u Jukić (2011: 49) već sam pisala o zonama dodira mazohizma i melankolije, posebno u hrvatskoj književnosti u 20. stoljeću. Nemec (2016: 108) upućuje i na sevdah i sevdalinku, s etimologijom neupitno u melankoliji; vidi Beganović (2022: 79) o sevdahu kod Andrića, te Jukić (2011: 49) o sprezi melankolije, sevdaha i sevdalinke.

5) Nije naodmet spomenuti ni to da Sisino ubojstvo u romanu pripovjedno nosi kamenorezac Pjetro Sola, Petar, »[m]ajstor Pero, kako ga je zvala cela kasaba«, oženjen »nekom Stanom« (Andrić 2013: 249). Kao petar, on je i sam kamen, stanac-kamen, kojemu je silovita Stana po svemu domina, a on njezin mazohist: dakle, kamenorezac. Kad mu Stana prigovori, »[t]i da si muško, ko što nisi«, on joj odgovara »dobroćudno i malko žalosno«, preko mjere aliterativno, poniženim jezikom: »kako moze covjek covjeka cekicem po civerici?« (Andrić 2013: 284, 285).