Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što kao kulturno dobro

Rođen sam u Selcima, na istočnoj vršini otoka Brača, među ruševinama prekrasnog kamenoga gnijezda, u sačuvanom krilu Palače Štambuk; naime talijanski okupator 9. kolovoza 1943. spalio je u znak odmazde moje rodno mjesto, dom vrsnih kamenoklesara i graditelja. Od bračkog kamena iz obiteljskih kamenoloma ili petrada građeni su Bijela kuća u Washingtonu, zgrada Ujedinjenih naroda na newyorškom East Riveru, brojne palače u Istanbulu, Odesi, Parizu... također lokalne palače Štambuka, Didolića, Nižetića... s bračke istočne zaravni vide se more i jadranski biseri, ljubičasta gromada Biokova na kopnenoj strani. Moji mještani nisu živjeli od mora, već uglavnom od branja i obrade kamena, te zemljoradnje – ali su s visoka uživali u plavetnom beskraju, u njegovim bojama i preljevima, snatreći odlaske u daleki svijet kojih zbog učestalih oskudica i nije nedostajalo.

Sve u životu počinje s djetinjstvom, pa tako i ovaj uvod u Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što, temom mojeg obraćanja; u najosjetljivijim godinama krenula je moja opčinjenost ljudskim glasom, pjevom i hrvatskim jezikom. Kao dijete predškolske dobi stalno sam se naginjao nad kućni zdenac, u nj govorio, pjevao, osluškivao jeku i širenje glasovnoga volumena. Često me moja zabrinuta majka odvlačila od bunara jer se bojala da u nj ne padnem.

Selca su u potpunosti čakavsko mjesto, dok je dva kilometra udaljeni Sumartin pri radonjskoj uvali, čisto štokavsko mjesto zbog hercegovačkih prebjega s kopna koji bježaše pred turskim vojnama.

Selca su općinsko središte, i kada sam počeo pohađati osnovnu školu, mi selačka čakavska većina susreli smo se u njoj sa sumartinskom štokavskom manjinom koja je govorila drukčije od nas. Moji čakavski vršnjaci rugali su se neobično govorećim štokavcima, ali su potonji u školi otprve došli na svoje dok smo se mi Selčani, iako većina, morali prilagođavati štokavskom standardu.

Već tada sam uočio da s našim jezikom nešto nije u redu, ili sam barem tako to doživljavao; shvatio sam da u jeziku postoji rez koji nije lako savladiv i koji udaljava nas Hrvate jedne od drugih.

Prvotni osjećaj rane u jeziku nikada me otada nije napustio, ali sam s vremenom, obrazujući se postupno, i šireći obzorja, počeo poimati da je hrvatska domovina složena od raznih govora koji grade tri osnovna idioma: čakavski, kajkavski i štokavski. Potonji s izvedenim standardom ili normom, ali također, kao i prva dva, s podvrstama i varijacijama koje trojedni hrvatski jezik čine iznimno bogatim i razvedenim.

Razmišljao sam kako dijagnosticirati stanje rascijepljenosti hrvatskoga jezika u (pod navodnicima) »ostriženim zemljama«, koju mu terapiju preporučiti u cilju sjedinjenja, opstanka i jačanja? Tako se u jednom trenutku rodila u mom srcu i umu formula ča-kaj-što, nazvah je zlatnom, koja u viševalentnom, gotovo kemijskom vezivanju, integrira nenasilno, osmotski, sve hrvatske dionice, sinkoronijski i dijakronijski ih ucjelovljuje, predstavljajući braniteljsku tvrđu koja čuva i pokriva govorno ozemlje i povijesni hod hrvatskoga naroda, pa je time i tako prepreka presizanjima istočnih i inih susjeda.

Ča-kaj-što; metaforički je obrambeni bedem i opkop oko zamka hrvatskoga jezika.

Kada sam ča-kaj-što formulu složio s valentnim vezama odmah sam je usporedio sa živodajnom molekulom vode: H2O u kojoj najveći atom kisika predstavlja štokavski standard i substandarde mu, dok su dva manja atoma vodika: ča i kaj, jednako važna za našu opstojnost i životvornost, a predstavljaju golemu i blistavu leksičku pričuvu trojednoga hrvatskoga jezika.

Bilo je u prošlosti nekoliko pokušaja integracijskom pristupu hrvatskome jeziku; u Ozaljskom književnom krugu je čak ostvaren nazovi-standard kada su plemenitaške obitelji Zrinski i Frankopan u 17. stoljeću pisale mješavinom triju hrvatskih jezičnih dionica (tzv. hrvatskom koiné), razvidnoj u pretiskanom »Putnom tovarušu« Ane Katarine Zrinske (Matica hrvatska, Čakovec, 2005.). Potonji način miješanoga pisma mogao je biti put integracije kojim se, a tako i držim, trebao razvijati hrvatski jezik (kao i kod starih Grka, gdje starogrčki jezik Atene, ili grčka koiné, bi sastavljen od atičkih dijalekata), te je mogao jezično, a također i politički, ujediniti hrvatske zemlje, što se na žalost nije dogodilo. Naime, kada su Zrinski i Frankopani politički nasilno zatrti, gubitkom narodne elite oslabila je snaga ozaljskoga primjera i zgasnuo jezični integracijski pristup; krenulo se u jezičnoj politici putem koji nije promicao i potkrjepljivao hrvatske nacionalne interese, već uglavnom tuđe.

Tako je iznuđeni bečki odabir štokavice 1850. nastojanjima Srbijanca Vuka Karadžića, Slovenca Jerneja Kopitara i dirigiranjem, iz pozadine, austrijske balkansko-imperijalne politike, predodredio štokavski idiom za jezik kojim će se govorno ujediniti Južni Slaveni; izbacio je drastično čakavicu i kajkavicu iz javne i službene upotrebe i smanjio hrvatske preduvjete za vlastitu političku integraciju favorizirajući politiku južnoslavenskoga (u navodnicima) »prisajedinjenja« pod vodstvom Srbije. (Vuk navodi: »Svi su štokavci Srbi, svi kajkavci Slovenci, samo su čakavci Hrvati«.) Odbacivši svoju blistavu jezičnu čakavsko-kajkavsku pričuvu, Hrvati su pod utjecajem iliraca i vukovaca – Gaja, Daničića, Maretića i drugih – krenuli radikalno smjerom narodne dezintegracije, što je ostavilo razdjelnice i rane na hrvatskome jezičnom i nacionalnom biću koje ni do dana današnjega nisu zacijelile.

Valjalo mi je moju integrirajuću ideju iz djetinjstva o trojednome hrvatskom jeziku, pod dojmom rušenja staroga sustava polovicom 80-ih, unijeti u praksu, pa sam već tada počeo razmišljati o osnivanju ča-kaj-što svehrvatske jezično-pjesničke smotre. Katalizator za ubrzanje akcije bio je nadolazeći Domovinski rat, budući da se u njemu nije samo radilo o osvajanju hrvatskih zemalja već i hrvatske uljudbe i kulture po kojoj jesmo specifična zajednica i puk, a kojoj jezik jest najsvrhovitija odrednica narodnosne pripadnosti. Jer onaj koji posvaja jezik, posvaja i teritorij na kojemu se zbori tim jezikom. Potonje je ubrzalo utemeljenje mojeg projekta jezične trojednosti, a gdje bolje i sigurnije nego na tlu moga rodnoga mjesta; tako se uči Krvavog Uskrsa 1991., uz općinsku potporu, održala prva jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što, kada sam ovjenčao maslinovim vijencem lokalnoga čakavskog barda Zlatana Jakšića čije sam stihove stavio na prvu ploču Zida od poezije ovjenčanih pjesnika; Zlatan mi je prepustio izbor kao i brojni omaslinjenici ili poetae oliveati poslije njega. Urezani njegovi versi, prvi na Zidu od poezije, jesu sljedeći:

Bog je stvori buru / za nosit ševuru/ i zavitar da se huli vitar.

Čitav je makro i mikrokozam u ovim stihovima. Bog kao prokreacijska sila koja sve pokreće, od vjetra nadalje, a zavitar ili zavjetrina utišani je trenutak, mjesto kontemplacije i pounutrenjenja spoznaje da smo maleni kamenčić kojega vjetar vije, ali s moći razmatranja i komentiranja svega okolo nas u stvarnome svijetu. Sljedeća ploča 1992. bila je moja, a na nju sam bio prisljen pristati po ovjenčanju, ovaj put, od brojnih sudionika. Rekoše, ne bez ironije: »Bolje da te se riješimo na početku nego kasnije«.

Mnogo sam dvojio o tome koje stihove dodati Zlatanovima, jer bilo je to u punom zamahu velikosrpske agresije na hrvatsku domovinu, kada se iznova budila zatomljena nacionalna svijest i otvarao nutarnji prostor prihvaćanja svoje, u jugoslavenskom komunizmu dekadama onemogućavane, narodne pripadnosti. Zbog rečenih okolnosti, nasilju usuprot, izabrah stihove iz pjesme Težak:

Onako kako more cijeliva otok / postupno, postojano / tako ćemo i mi djeca Božje providnosti / sebe nanovo zavoljeti.

Uistinu je trebalo sebe nanovo zavoljeti, prihvatiti sve naše snage i slabosti, jer kako sam naš puk tada doživljavao, Hrvati su imali itekako velikog obzira prema sebi i samoprihvaćanju. Lakše je bilo voljeti druge i sve što je tuđe, premda nas i Biblija podučava da ljubav valja krenute od sebe, iznutra; jer ne zavolimo li prvo sebe nećemo biti u stanju voljeti druge, pa ni cijeli preostali svijet. Domoljublje je za mene u ovom slučaju bilo korijenje iz kojega se razrastalo stablo s krošnjom, hrvatskome narodu prirođenog kozmopolitizma i ekumenizma. Obzir, čak odbojnost, prema sebi i svojemu – odbačen je, ali avaj, na koji rok? Poslije 33 godine življenja u svojoj državi, pitat nam se: gdje stojimo danas – koliko smo ostali pri osjećajima o kojima ovdje zborim? Koliko nas je ljubav prema sebi unaprijedila, ojačala i ukorijenila; dala plodove i proširila vidike?

Mogao bih ovako sloviti iz smotrine godine i godine; izredali su se na njoj najveća imena hrvatskoga pjesništva; ovjenčani su Slavko Mihalić, Vesna Parun, Dragutin Tadijanović, Ante Stamać, Petar Gudelj, Luko Paljetak, Ivan Golub, Jakša Fiamengo... ravnopravno smo tretirali pjesnike iz svih triju dionica hrvatskoga jezika i dovoljno je bilo samo jednom doći na smotru i u jednoj jedinoj noći oćutjeti vatromet hrvatske trojedne Riječi, pa da se zaljubimo u nevjerojatnu raskoš hrvatskoga jezika.

Zid od poezije svjedoči našu ustrajnost, popunio je već tri reda od po deset ploča, a četvrti počinje s novim pločama; sveukupno 33 pjesnika su na Zidu sa svojim uklesanim stihovima, većinu od kojih sam ja odabrao, ukoliko pjesnik ili pjesnikinja nije inzistirao ili inzistirala na određenim riječima. Zid je postao atrakcija, ljudi dolaze preda nj iz daleka, zovu ga i Oltarom hrvatskoga pjesništva; a kada neki od stihotvoraca mine, lokalni ljudi zadjenu vjenčić o ploču preminuloga, dodaju svijeću i pomole se u tišini. Učenici znaju napamet urezene verse i fama ovog lirskog objekta raste svednevice.

Da sve ne bi ostalo na kamenom obilježavanju, svakih pet godina slažem izbor pjesama ovjenčanika ili oliveatusa, omaslinjenika, popratne tekstove iz tiskovina, komentare, jezikoslovne osvrte, moj uvodni sažetak svake smotre, sa slijedom ranijih koji se tako prenose, iz »Maslinovog vijenca 1« do, trenutno, pretprošle godine zaključenoga, »Maslinovog vijenca 6«. Svaki je sve deblji, a broj 5 i 6, zaključno, imaju blok posvećen Zlatnoj formuli hrvatskoga jezika ča-kaj-što: s mojom osobnom aplikacijom Vijeću za nematerijalnu baštinu pri Ministarstvu kulture RH, i s podrškama svih relevantnih hrvatskih institucija koje podupiraše i tražiše, zajedno s mojom malenkošću, da se Zlatna formula proglasi kulturnim dobrom Republike Hrvatske i stavi na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine. Među njima su HAZU, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, istaknuti pojedinci među kojima najjače svijetli neprežaljeni akademik i intelektualac, prijatelj Radoslav Katičić koji je svojim svevremenim osvrtom o Zlatnoj formuli dao veliku i odlučnu potporu mom konceptu i projektu. A u svome tekstu podrške mojoj aplikaciji navodi sljedeće:

»Upravo sam u miru i punoj sabranosti pročitao obrazloženje dr. Drage Štambuka za stavljanje Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što pod zaštitu kao nematerijalnog kulturnog dobra. Pod dubokim sam dojmom. Tamo je ugrađeno toliko pjesničke osobnosti predlagatelja, a sve u jednostavnoj prozi, toliko istančane jezične kreativnosti, toliko dubokoga razumijevanja hrvatskoga jezika, da je čitanje toga obrazloženja nezaboravan i upravo potresan doživljaj.

A ono čemu se ja najviše pitam, o tome kako jezikoslovno prosuđujem iskaze o hrvatskom jeziku izrečene u spomenutom obrazloženju, o tomu mogu reći samo to da je predlagatelj svagdje pogodio u sridu i na vrlo osoban način rekao upravo ono kako ja znam da doista jest.

U potpunosti podupirem i zagovaram prihvaćanje ovoga prijedloga, s velikom željom da se ostvari stavljanje na nacionalnu listu nematerijalne baštine, kako dr. Štambuk utemeljeno je naziva: zlatne formule hrvatskoga jezika.

Potonjim činom formalno bi se zaštitile i osnažile sve dionice hrvatskoga jezika, a na dobrobit baštinskoj, posebice jezičnoj poputbini našega naroda, jer hrvatski jedini je od slavenskih jezika koji ima ovako osobitu, trojstvenu jezičnu i književnu narav i sudbinu.«

Fotografije koje su priložene snimljene su kod starohrvatske crkvice sv. Nikole ili Mikule dan nakon 21. ča-kaj-što smotre u Selcima kada je akademik Katičić predstavio MV5, kazavši pritom javno da je projekt Zlatne formule ča-kaj-što najvažniji projekt od osnutka hrvatske države. Na fotografiji su dotični, njegova supruga Ioanna i moja malenkost.

Vizija udružena s osobnom ustrajnošću, nakon niza godina zaustavljanja prijedloga i čekanja, konačno je Rješenjem Ministarstva kulture RH 29. studenoga 2019. proglašena kulturnim dobrom i stavljeno na Nacionalu listu zaštićene nemateriajlne baštine, čime je »na mala vrata« u javni prostor ušao i Zakon o hrvatskome jeziku koji integrira i štiti jezičnu nam sveukupnost i cjelovitost.

Obrazloženje u Rješenju jest sljedeće:

»Hrvatski jezik ima tri stilizacije ili narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Nazive su dobili prema upitnim zamjenicama ča, kaj odnosno što. U štokavskome se zamjenica pojavljuje kao što (ali i šta), u kajkavskome kaj (ali i kej, koj, kuj, ke), a u čakavskome ča (ali i ća, ca, če, čo, co). Narječja se dijele na dijalekte, dijalekti na skupine govora, a skupine govora na mjesne govore. Upravo su mjesni govori polazište dijalektološkim istraživanjima, a u kulturnom su smislu mjesni govori – baština i sredstvo za prenošenje hrvatske baštine. Današnje prostiranje hrvatskih narječja razlikuje se od prvašnjega jer je osmansko osvajanje u 15. i 16. stoljeću opustilo velik dio kajkavskoga i čakavskoga prostora. Ipak, bez obzira na nepovoljne povijesne okolnosti, hrvatski su se govori razvijali i danas se zna da su govori svakoga od tri hrvatska narječja sličniji nego što se mislilo i tvrdilo.

Naglasni sustav jedan je od najkonzervativnijih elemenata narodnoga govora, a u svim trima hrvatskim narječjima nalazimo govore koji imaju gotovo identičnu okosnicu naglasnoga sustava: tzv. starohrvatski tronaglasni sustav koji se sastoji od kratkoga naglaska: doma (Babina Greda), doma (Komiža), dime (Bednja), dugoga silaznog naglaska: mast (Babina Greda), mast (Komiža), maost (Bednja) i dugoga uzlaznog naglaska, koji se još naziva i hrvatskim akutom: suša (Babina Greda), šuša (Komiža), syša (Bednja). Neprijeporna je činjenica da su hrvatski leksikografi, poput Ivana Belostenca, koji je pisao i govorio kajkavskim narječjem, u svoje rječnike često uvrštavali i riječi iz ostalih dvaju narječja, doživljavajući ih jednako »svojima«, odnosno dokazujući svijest o jedinstvenosti hrvatskoga jezika bez obzira na njegovu dijalektnu i narječnu razvedenost.

Standardni, tj. općehrvatski jezik stvaran je od 30-ih godina 19. st., sinkrono s dovršavanjem etnogenetičkih procesa kojima je hrvatski narod zadobio današnje ime i sadržaj. Dominacija standardnoga hrvatskog jezika od početaka 20. stoljeća utjecala je (pogotovo od 50-ih godina) na zauzimanje stajališta o narječjima kao nečemu nazadnom i neprestižnom pa je govorenje kojim narječnim govorom često proglašavano neispravnim, ‘seljačkim’. lz takva se odnosa razvilo negativno stajalište prema narječjima, dijalektima odnosno mjesnim govorima općenito, što je potpuno pogrešno. Zanimljivo je da se buđenjem nacionalne svijesti potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih godina razvija snažna dramska i filmska umjetnost upravo na dijalektima, a uspjeh koji su požele serije Malo misto, Mejaši, Gruntovčani, Prosjaci i sinovi (emitirani tek 1984.), pa i brojni filmovi poput Breze, Tko pjeva zlo ne misli, jasno je dao do znanja da je potencijal koji čuvaju hrvatski dijalekti neizmjeran i da govori nisu prepreka u razumijevanju na cijelom području hrvatskoga jezika.

Nakon višegodišnje prakse očuvanja govora kao nematerijalne kulturne baštine, zbog raznolikosti upisanih govora (različiti čakavski, kajkavski, štokavski), pokazuje se da bi upis jezično ucjelovljujuće ‘Zlatne formule ča-kaj-što’, kao sredstva u očuvanju i prenošenju hrvatske i baštine i identiteta pokrio sve one govore koji ili imaju mali broj nositelja (ili starije govornike) ili im lokalne zajednice nisu zainteresirane za taj tip kulturne brige o govoru. Tim se govorima takvim upisom daje status prepoznatoga kulturnoga dobra jer govori jesu i kulturno dobro i sredstvo u očuvanju mnogih nematerijalnih kulturnih dobara.

Autor je ‘Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što’ dr. Drago Štambuk, koji ju je i predložio za upis na Listu nematerijalne kulturne baštine RH. Ta formula pokriva prošlost hrvatskoga jezika i stožer je oko kojega se mora graditi hrvatski jezični identitet. Ona opisuje međupovezanost hrvatskih narječja, koja je veća nego što se na površini vidi. Njome je, citiramo, ‘obuhvaćena sva dijalekatska raznolikost u svoj svojoj različitosti, sva povijest hrvatskoga književnog jezika sa svim njegovim dijalekatskim stilizacijama, uključujući tu i standardni jezk, onakav kakav je i nastao i sjajno se potvrdio. Uz to, zlatna formula upućuje na pravi pristup tomu standardnom jeziku, pristup ne s gledišta dijalektološke ekspertize, nego sve cjelovite povijesti hrvatskoga pisanja. Upravo zato ča-kaj-što i jest zlatna formula hrvatskoga jezika’, kako je napisao akademik Radoslav Katičić u svojem osvrtu (Kolo br. 2, Zagreb, 2014.; prenesenom u Maslinov vijenac 5, 2016. i u Kad su miši balali molfrinu, 2017.), a povodom 30. godišnjice Štambukova bavljenja rečenom formulom, njezinim promicanjem i afirmacijom. Napose njezinim oživotvorenjem kroz svehrvatsku jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na otoku Braču koju utemelji 1991. i koja nadahne i potakne brojne ine narječne smotre diljem Hrvatske.

Zbog svoje iznimne važnosti u očuvanju hrvatskoga identiteta i prenošenju baštine, upis u Registar kulturnih dobara RH ‘Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što’ kao sredstva prenošenja i očuvanja baštine i identiteta, nadređen je svim dosadašnjim i pojedinačnim upisima, ne isključuje ih, nego im upravo otvara pristup Listi zaštićenih kulturnih dobara, potiče prepoznavanje i skrb oko govora za koje ne bi bilo interesa ili mogućnosti poticanja na očuvanje i prenošenje.

Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture na sjednici održanoj 20. veljače 2017. ocijenilo je da Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra kako to definira Zakon o zaštiti i očuvanju kulturne baštine u članku 9. stavku 1. alineji 1.

Na osnovi predočene dokumentacije i iznesenih činjenica, a prema preporuci Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu, Stručno povjerenstvo za utvrđivanje svojstva kulturnoga dobra na sjednici održanoj 13. studenoga 2019. utvrdilo je da Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što ima svojstvo kulturnoga dobra.«

* * *

Matica hrvatska s novim vodstvom pokrenula je nedavno proces donošenje Zakona o hrvatskome jeziku, a upravo iznijeto Rješenje o proglašenju Zlatne formule kulturnim dobrom – jest, kako već kazah, svojevrsni zakona o jeziku »na mala vrata«. Stoga držim neophodnim Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što pridodati i uključiti u Matičin budući i predmnijevani Zakon o jeziku.

Jer zadaća je današnje generacije sa što opsežnijim jezičnim zahvatom pokriti što više hrvatskoga ozemlja, dijagnosticirati povijesne jezične i teritorijalne gubitke, i gdje je moguće – ispraviti ih, slobodnim i demokratskim načinima iskaza narodne volje; obrambeno se postaviti prema nasilnim presizajućim politikama o tzv. zajedničkome jeziku, jer hrvatski jedino preko štokavske dionice može se uvjetno staviti pod kapu tzv. zajedničkoga jezika, dok s distinktnima: čakavicom i kajkavicom ukazuje na svoje stoljećima skupljano leksičko blago, kao i na značajne književnosti ostvarene u podređenim idiomima koje Zlatna formula reafirmira, ali ne tako da bi ništila iznimno potvrđeni hrvatski štokavski standard, već ga bogatila na uravnotežen i mudar način, dodajući a ne oduzimajući ništa od njegove primjerene ostvarenosti.

I Unesco je inicijativom iz 1999. i rezolucijom Ujedinjenih naroda iz 2002. proglasio Međunarodni dan materinskog jezika, svjestan činjenice da svaka dva tjedna nestane jedan jezik. Od nekih 6000 jezika u svijetu svaki je drugi ugrožen. Spomenuti gubitci umanjuju kulturnu različitost planeta i odlaskom svakog od njih nestaje posebnost jedne kulture.

Naša domovina Hrvatska dio je svijeta i sve što u njoj jezičnoga i inoga propadne, propalo je i u cijelome svijetu, pa stoga i naše jezične dionice o kojima ovdje zborimo valja štititi, a najbolje ćemo to učiniti kada stvari preuzmemo u svoje ruke i svaki zavičajni govor ili idiom čuvamo od propasti i globalizacijskoga, uglavnom anglosaksonskog, jezičnoga uravnjivanja i žrvnja, time što ćemo ih upotrebljavati, na njima govoriti, pisati knjige i držati dragocjenom rezervom i dodatnom opcijom, krenu li jezične, ili ine, stvari po zlu.

Potičem nastavnike da zajedno s učenicima govore i pišu na mjesnim govorima, jer od hrvatskoga jezičnoga viška nema štete, već samo koristi – više leksika, više naziva za isti predmet ili pojam, a unositi distinktne materinske riječi u svoj štokavski standard na osjetljiv i fluidan način, poput osmotskog procesa u koineizirajućem ča-kaj-što naporu, radosna je rabota koju svima preporučujem.

Nikako ne bih htio da Hrvati preko noći postanu nepismeni, ali zagovaram da se lokalni idiomi ili substandardi drže srcu blizu i rabe po potrebi, te tako obogaćuju normu koja je fleksibilna i čuva nas od jezičnih presizanja ozgor i sa strane. Bitna je ravnoteža u pristupu: odveć centripetalnosti ili unitarizma kao i centrifugalnosti ili separatizma u jeziku šteti narodu koji njime u ovako specifičnom trojednom jezičnom ozemlju govori odnosno piše i pokušava se izboriti za svoju autentičnu i odgovarajuću narodnosnu jezičnu sudbinu.

Vjerujem da je budućnost hrvatskoga jezika u njegovu ocijelovljenju preko ča-kaj-što zlatne formule koja ga jezično, književno, kulturološki, identitetski i politički integrira; sve nas dovodi u spoznajni mir da ništa nije preko mjere, ništa suvišno, ništa za odstraniti; jer odbačeni kamen, pa i riječ, kako Biblija uči, u nekim kriznim i budućim vremenima može postati i postaje kamen zaglavni.

Drugujte s prvotnim i sekundarnim, pa i tercijarnim materinskim jezikom, jerbo nas sve rečene dionice samo podučavaju i bogate, otvaraju nam nove spoznajne prostore, čine sve nas složenijim i osjetljivijim ljudskim bićima, a na korist i slavu naše jedinstvene i prelijepe Domovine.