Zašto odoh? – Matošev razlaz s Josipom Frankom

Nakon trinaestak i pol godina emigracije – ne računajući nekoliko kraćih ilegalnih boravaka u Zagrebu, gradu u kojem je proveo djetinjstvo i mladost – Antun Gustav Matoš se u siječnju 1908. godine vratio u Hrvatsku.

Duhovno ju nikad nije ni bio napustio: cijelo razdoblje svog boravka u inozemstvu on je mislio o Hrvatskoj i pisao o hrvatskim temama, surađujući s brojnim hrvatskim novinama i časopisima. Živeći od novinskih i glazbeničkih honorara, nije pritom mogao birati samo one koji su mu u svjetonazorskome i političkom smislu bili bliski (pa ga nalazimo i na koncertima što su bili organizirani i u kućama i ustanovama u koje inače zacijelo ne bi zalazio), baš kao što njegove novinske i literarne priloge nalazimo na stranicama časopisa i novina koje su zastupale interese režima i režimskih stranaka (poput zagrebačkih Narodnih novina) ili ih je zbog vlastitih nauma i ciljeva pokrenuo upravo režim (kao što je bio slučaj sa sarajevskom Nadom, utemeljenom s ciljem da se smanji privlačnost Zagreba i Beograda, a ojačaju Kállayeva bošnjačka koncepcija i centripetalna uloga Sarajeva).

Taj, austro-ugarski režim, koji su hrvatski nacionalisti oko Ante Starčevića u svoje vrijeme proglasili neprijateljskim, a novi naraštaj njegovih protivnika, zanesen južnoslavenskim i jugoslavenskim idejama, prozvao ga nenarodnim i protunarodnim, imao je, naime – naizgled paradoksno – svojstvo koje idućih osam-devet desetljeća ne će odlikovati nijedan od poredaka koji su u hrvatskim zemljama naslijedili tu »tamnicu naroda«: bez ikakvih štetnih posljedica i za autore i za urednike dopuštao je političkim emigrantima i vojnim bjeguncima surađivati na stranicama popularnih tiskovina, pa i primati honorare ne možda samo za politički poćudne ili neutralne, nego i za izrazito kritične tekstove, čak i takve koji su – poput Matoševih – sadržavali i negativne, ponekad i uvredljive, sasvim osobne ili politički nemilosrdne ocjene države i državnih dužnosnika, banova, pa i samoga vladara.¹⁾

Ipak, čim se je u ljeto 1894. našao u Srbiji kao vojni bjegunac, Matoš je shvatio koliko je tvrd i težak emigrantski kruh. Zato je i tada i kasnijih godina, potucajući se po Europi, od Srbije preko Bavarske i Ženeve do Pariza i natrag, maštao o povratku kući, nadajući se oprostu krivice odnosno – amnestiji. Ponadao se da će do nje doći 1898., o pedesetoj obljetnici vladavine Franje Josipa I.,²⁾ a sve govori da je malo kasnije, kad je vidio da od amnestije nema ništa, bio podnio molbu za pomilovanje, pa je visokomu dužnosniku bosansko-hercegovačke zemaljske vlade i Nadinu uredniku Konstantinu Kosti Hörmannu pisao kako je prije bijega bio odslužio devet i pol mjeseci vojnoga roka s najboljim ocjenama, i ako bi to značilo da mora odvojnikovati još godinu i dva i pol mjeseca, da bi se odmah vratio »u Austriju«, jer – htio bi živjeti normalnim životom, oženiti se i imati djecu.³⁾

Vremenom je ta prirodna želja za normalnim životom bivala sve jača, jer je prve znake starosti – i sačuvane fotografije i suvremenici svjedoče da je Matoš izgledao starije, potrošenije i trošnije od svojih vršnjaka – a s njima i godine gladi i neimaštine, poraza i razočaranja, potom i bolest, bilo sve teže nositi. K tome se pojavila još jedna okolnost: srednjoškolka Olga Herak – prvotno se potpisivala Herrak – koja je u njegov život ušla skoro slučajno, šaljući mu u svibnju 1903. s jednom svojom prijateljicom 20 kruna pomoći,⁴⁾ postala je izabranicom njegova srca, a odnos među njima razvio se u duboku i strasnu ljubav.⁵⁾

I u trenutcima kad bi mu klonule nade, a obuzelo ga razočaranje znancima i prijateljima, književnim i općim prilikama, ona mu je bila svjetionik na obzoru: kad bi mu se učinilo da ni amnestija niti pomilovanje nemaju osobitu vrijednost, ljubav prema toj srednjoškolki, potom mladoj učiteljici – i nada da bi s njom mogao zasnovati obitelj uz dlaku svim zaprekama, pa i onomu okrutnom propisu koji je učiteljicama priječio udaju – govorila je drugačije. Zato je Milanu Ogrizoviću s kojim je u to doba intenzivno prijateljevao i dopisivao se, 1907. tvrdio kako mu se zagrebačke prilike gade, pa ga nagovještaj kako bi kralj prigodom obljetnice krunidbe mogao pomilovati (odnosno amnestirati) sve bjegunce, uopće ne bi zanimao kad mu ne bi bilo Olge.⁶⁾

Tu nadu podjarila je vijest s kraja studenoga 1907. koju je Matošu pismom od 13. prosinca javio jedan od njegovih dobrotvora, odvjetnik i književnik Ante (Antun) Benešić: on je u Pester Lloydu pročitao da se najavljuje amnestija.⁷⁾ Vijest je potom objavljena i u drugim novinama, skupa s brojnim tumačenjima i komentarima vladarske odluke.⁸⁾ No, nije ta odluka bila formulirana tako da se prijestupnicima odmah i bezuvjetno oprašta krivica ili se obustavlja njihov progon, nego je određeno da se amnestija odnosi i na sve one vojne bjegunce koji se nalaze u istražnom zatvoru, ili su podvrgnuti kaznenom progonu odnosno razumno mogu očekivati kazneni ili stegovni progon i kažnjavanje (»strafgerichtlich verfolgt werden oder eine strafgerichtliche Verfolgung oder Disciplinarstrafe zu gewärtigen haben«), uz uvjet da se u razdoblju od 2. prosinca 1907. do 1. prosinca 1909. osobno (a ne možda preko opunomoćenika) jave tuzemnim političkim ili vojnim vlastima radi uvrštenja u kategoriju amnestiranih (»unter der Bedingung, daß sie sich innerhalb des Zeitraumes vom 2. Dezember 1907 bis längstens 1. Dezember 1909. bei einer inländischen politischen oder Militärbehörde wegen Einbeziehung in die Amnestie persönlich melden«).⁹⁾

Nije, dakle, Matošev prijestupnički položaj utrnuo samom vladarskom odlukom, niti se je mogao javiti, primjerice, austro-ugarskom poslanstvu u Beogradu, nego je trebalo doći u Zagreb i prijaviti se »tuzemnim« (innländischen) vlastima. Ni time stvar ne bi bila okončana, nego je tada počinjala najkritičnija njezina faza, faza utvrđenja primjenljivosti odluke o amnestiji na konkretan slučaj.

Premda do danas nisu pronađeni spisi Matoševa stegovnoga odnosno kaznenog predmeta, iz jednoga kasnijeg pisma Ise Kršnjavoga s priličnim stupnjem vjerojatnosti dade se naslutiti u čemu je zapravo bio problem: Matošu nije na teret stavljan samo davni bijeg iz vojske – jer je to bilo neupitno obuhvaćeno amnestijom – nego i to da je taj bijeg uslijedio nakon polaganja prisege, a k tome je bjegunac bio domalo uhićen, ali je potom umaknuo iz vojnoga zatvora.¹⁰⁾ Pobjegao je, dakle, ne kao vojnik, nego kao pritvorenik, dvostruki bjegunac, i k tome je – jer i to je bio poseban prijestup! – umaknuo u vojnoj odori (dakle: otuđio ju i time možda omogućio njezinu zloupotrebu ili barem pogrdu), a to su već bila djela koja nisu bila obuhvaćena amnestijom, pa su vojnim vlastima otvarala mogućnost arbitriranja.¹¹⁾

Zato je Matoš, prema svemu sudeći, odluku o povratku u Hrvatsku donio tek nakon što je desetak dana iza amnestije – kad je rok za prijavu već bio počeo teći – u novinstvu objavljena provedbena naredba kojom je propisano da se svi vojni bjegunci koji se nalaze u tamnici ili u istražnom zatvoru, puste na slobodu.¹²⁾ Štoviše, određeno je da se imaju odmah otpustiti te iz popisa vojnih obveznika brisati i oni vojni bjegunci koji se nalaze na dosluženju vojnog roka produljenog zbog bijega, kao i oni koji su zbog dobne granice trebali biti prevedeni u pričuvu, ali im po općim propisima predstoji nadosluženje zbog bijega iz vojske.¹³⁾

Time su razbistrene ključne njegove dvojbe: ako, dakle, sav problem i nije riješen, mogao je razumski računati s time da ne će biti uhićen i pritvoren, a realno mu nije prijetilo ni dosluženje vojnog roka. U odnosu na ostale prijestupe koji nisu precizno obuhvaćeni odlukom o amnestiji imao je razloga računati na pomoć vodstva političke stranke koju je simpatizirao – a zacijelo se smatrao i njezinim dugogodišnjim članom – Starčevićeve Hrvatske stranke prava, kako se je tada zvala nekadašnja Čista stranka prava, jer je to vodstvo, u najmanju ruku posredstvom njegovih književničkih kolega Milana Ogrizovića i Zvonimira Vukelića (Zyra Xapule), bilo upoznato s njegovim naumom da se vrati iz emigracije.¹⁴⁾

Čekao ga je Zagreb; u njemu obitelj, njegovi brojni znanci i prijatelji, književni i politički protivnici, a iznad sviju njih – Olga. Zato je Matoš u svojoj bilježnici zapisao: »22. I. 08. iz Beograda u Zagreb«.¹⁵⁾ Došao je, dakle, u domovinu, prijavio se vlastima u glavnome gradu, ali prvih mjeseci – zacijelo dok je trajao postupak raščišćavanja njegova položaja – većinom nije boravio u Zagrebu nego je zavjetrinu našao u obližnjem Samoboru. Družio se s tamošnjom inteligencijom, a povremeno su ga pohodili zagrebački prijatelji.¹⁶⁾ Imao je, očito i nekakvu stranačku zadaću, kad mu je Frank u proljeće 1908. preko Vukelića poručio da »kapacitira« odnosno »izklešti« uglednoga samoborskog starčevićanca Mirka Kleščića, gradskog ljekarnika koji će 1908. i 1914. kao frankovac biti biran zastupnikom u zagrebačkoj županijskoj skupštini, a u tri navrata će biti i gradskim načelnikom.¹⁷⁾

Ta Frankova potreba za kapacitiranjem Kleščića bila je vjerojatno dio okapanja unutar Starčevićeve Hrvatske stranke prava koja su trajala već dulje vrijeme, a svom su snagom – kao tzv. drugi pravaški raskol – izbila na javu upravo u proljeće 1908.,¹⁸⁾ malo nakon Matoševa povratka u Hrvatsku. Dakle, u vrijeme kad je on pomoć u legalizaciji svog boravka u Hrvatskoj očekivao možda i od Koste Hörmanna, ali svakako od prvaka te stranke Josipa Franka i njegova suradnika Ise Kršnjavoga.

I upravo je Frank – čovjek s razgranatim vezama i u Zagrebu i u Beču – u svibnju 1908. preko Vukelića poručio Matošu u Samobor, da je njegovo »pomilovanje« već sada »riešena« stvar, neovisno o pisanoj potvrdi.¹⁹⁾ Do nje će proći još nekoliko mjeseci, pa će Matoš tek pod jesen, početkom listopada, u vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine, u Frankovu Hrvatskom pravu, slavodobitno objaviti da napokon smije živjeti u svojoj domovini kao slobodan čovjek.²⁰⁾ Prilično očito je, dakle, da upravo tom starčevićanskom prvaku treba pripisati glavne zasluge za Matoševu slobodu, ali ne će biti u pravu Gjalski koji će ustvrditi da se je Matoš u domovinu vratio Frankovom zaslugom, pa je zato logično da je pristajao uz njegovu stranku »koja mu je osigurala i materijalnu egzistenciju«.²¹⁾

Nije, naime, Matoš pristao uz Franka zato što mu je ovaj olakšao povratak kući i oslobođenje od optužaba. On je uz Franka pristajao otprije, štoviše, bio je beskompromisno uza nj i dok je još bio u emigraciji, kad su se znakovi budućeg raskola tek počeli mutno nazrijevati odnosno onda kad su protiv Franka, dijelom iz političkih, a dijelom i iz osobnih razloga, počeli rovariti njegovi stranački drugovi predvođeni Milom Starčevićem, zubarom Antom Pavelićem i Ivanom Peršićem.²²⁾

Uz Franka je Matoš ostao i nakon raskola, bez rezervi podupirući njegove političke planove u trenutcima koji su se činili sudbonosnima: aneksijom Bosne i Hercegovine sve su se hrvatske zemlje – makar i dalje upravno-politički odvojene i rascijepljene u dualistički uređenoj Monarhiji – prvi put u povijesti našle u istome državnopravnom okviru, a Frank je kovao planove o trijalističkom preuređenju države koje bi imalo dovesti do njihova ujedinjenja i stvoriti pretpostavke budućeg osamostaljenja. Oko tog programa je Frank pokušavao mobilizirati starčevićanske krugove u banskoj Hrvatskoj i u Dalmaciji, a njime je privlačio i bosansko-hercegovačke Hrvate oko Hrvatske narodne zajednice i Hrvatske katoličke udruge u nastajanju. Taj je program privlačio i Matoša koji je, nakon svojih kratkotrajnih mladenačkih lutanja vrlo dobro shvaćao da – kako će se izraziti koju godinu kasnije – »naročito iza aneksije Bosne i Hercegovine hrvatska politika nema što tražiti u Jugoslaviji«.²³⁾

U nekrologu koji je nekoliko dana iz Matoševe smrti objavljen u karlovačkome glasilu Hrvatsko-srpske koalicije tvrdilo se da je Frank 1908. posve proračunato, kao posao (»kšeft«), postigao Matoševu slobodu, a ovaj mu se odužio s 52 feljtona, pa je odmaglio čim je ocijenio da je dug otplatio.²⁴⁾

No, nije Matoš odmaglio tek tako, niti se je radilo o kakvoj trgovini. Radilo se o pristajanju uz isti nacionalno-politički program. I nije stalo samo na tim feljtonima: od 1. prosinca 1908. sarajevski Hrvatski dnevnik – list nadbiskupa Stadlera koji je u to doba pokazivao naglašenu bliskost Frankovim i frankovačkim pogledima – na naslovnoj je stranici počeo ponavljati vijest da početkom 1909. u glavnome gradu Bosne ima biti pokrenut list Hrvatska Bosna koji će širiti hrvatsku narodnu svijest te zastupati interese seljaka, radnika, trgovaca i obrtnika. A sarajevska Bosnische Post je još 27. listopada 1908. pod naslovom »Eine kroatische Halbmonatschrift« objavila da je u Sarajevo »prekjučer«, u svezi s pokretanjem polumjesečnika za pitanja bosanskohercegovačkih Hrvata, doputovao A.G. Matoš koji ima biti glavni urednik (»Chef-Redakteur«). Pritom je nagoviješteno da će frankovačko Hrvatsko pravo uskoro donijeti seriju njegovih članaka o BiH.²⁵⁾

Nije on, dakle, u Sarajevo doputovao kako bi posjetio umirućega Kranjčevića, kao što će domalo patetično ustvrditi u onome znamenitu nekrologu velikom pjesniku,²⁶⁾ pa će se potom u literaturi nekritički ponavljati već dulje od stoljeća, nego je u grad pod Trebevićem došao političkim poslom, da u dogovoru s vodstvom Frankove stranke pokrene još jedan hrvatski list (pa usput možda barem privremeno riješi i pitanje svoje egzistencije te stvori pretpostavke za brak s Olgom). O tome vrlo jasno govore i kalendar i sačuvani njegovi dopisi iz Sarajeva: nigdje u njima nema ni Kranjčevića niti njegove bolesti i smrti, a na svakom su koraku tamošnji hrvatski političari, navlastito Frankovi politički i novinarski suradnici i pouzdanici.²⁷⁾

Račun se je, međutim, brzo izjalovio: austro-ugarske su vlasti – a napose zajedničko ministarstvo financija koje je preko zemaljske vlade faktično upravljalo tim pokrajinama i na čijem su čelu još od 1868. skoro bez iznimke bili ljudi koji nikad nisu smetnuli su uma da su ponajprije Mađari – s Bosnom i Hercegovinom imale planove u koje se nisu uklapale hrvatske odnosno Frankove kombinacije. Zato se Matoš vratio u Zagreb, a od sarajevskoga hrvatskoga polumjesečnika i njegova urednikovanja nikad nije bilo ništa. Ali, nije Matoš ni tada Franku okrenuo leđa, nego je u idućim mjesecima, u vrijeme zagrebačkoga Veleizdajničkog procesa, nastupao kao jedan od najborbenijih kritičara velikosrpskih imperijalističkih planova i njihovih protuhabsburških pokrovitelja, od Tomáša Masaryka do ovdašnjih naprednjačko-pokretaških, koalicionaških i srbohrvatskih krugova.²⁸⁾

Upravo će taj sudski proces dovesti do Matoševa raskida s Frankom i Starčevićevom Hrvatskom strankom prava. Učinit će on to izjavom datiranom 10. kolovoza 1909. koja je objavljena u Hrvatskoj slobodi, listu suparničke, milinovačke pravaške struje koja će stasati u zasebnu stranku (Starčevićevu stranku prava). Ustvrdio je tom zgodom kako se je »u posljednje vrijeme« uvjerio »da politika dra J. Franka više škodi no koristi pravim interesima Hrvatske i njenih prava«, pa on zato prestaje biti suradnikom Hrvatskog prava i članom Frankove stranke.

Ta njegova izjava će se dulje od stoljeća citirati i prepričavati u praktično svakoj raspravi o Matošu i Franku kao nositelju protujugoslavenske misli i politike, ali će se zato nevjerojatnom upornošću previđati njezina druga rečenica (a ne računajući tri kratka i patetična završna poklika, ona je i imala samo dvije rečenice!): rečenica da će uskoro obavijestiti javnost o razlozima koji su ga naveli na taj korak »koji je više potreba moje savjesti nego politička«.²⁹⁾

Priznao je, dakle, da pri razlazu sa Starčevićevom Hrvatskom strankom prava i njezinim vođom nisu presudili politički razlozi; nije ustvrdio ni to da bi mu se zgadila Frankova protuvelikosrpska i protujugoslavenska politika odnosno njegove trijalističke koncepcije koje su računale s nekim novim vjetrovima u Beču. Ali ipak nije mogao priznati ono što je bilo stvarni razlog: jedno od najvažnijih svjedočenja u veleizdajničkom procesu – koje se odvijalo usred krize njegovih odnosa s Olgom Herak koja je zbog odlaska u službu morala napustiti Zagreb, i čija ga je obitelj smatrala propalicom, probisvijetom, a možda i najobičnijim lupežom – svjedočenje kontroverznoga Đorđa Nastića koje je silno uzburkalo javnost, a koje je samog Matoša i »nekoga Šarića, đaka iz Bosanske Gradiške«, u doba njegovih davnih beogradskih pustolovina dovodilo u kontekst kojekakvih spletaka, krivotvorenja, poticanja na atentate i bombaške napadaje. Zaprijetilo mu je ponavljanje »afere Argus« u novom obliku.³⁰⁾

Prokazanom u javnosti da se od Nastića zapravo ni po čemu ne razlikuje – otprilike tako je Matošev odnos s Nastićem opisao, recimo, Ante Radić³¹⁾ – Matošu se učinilo da samo distanciranjem od Franka i frankovaca koji su smatrani intelektualnim i političkim začetnicima Veleizdajničkog procesa može spasiti svoju vezu s Olgom i nadu da će napokon moći normalno živjeti.³²⁾ Zbog toga je zapravo, a ne zbog političkih mimoilaženja, od njih otišao. A u romantične bajke valja svrstati bezbroj puta ponovljenu tvrdnju da je Matošev odlazak od Franka bio »senzacija prvog reda« i da su ga komentarom popratili svi listovi osim Hrvatskog prava.³³⁾ Jer, istina je upravo suprotna: osim kratke bilješke u stranačkome protufrankovačkom tisku, nijedne od tzv. velikih zagrebačkih novina nisu to ni primijetile.³⁴⁾

Nije ni čudno, jer i u ono doba se više držalo do pomodnoga i poćudnoga, nego do slobodnoga i neovisnoga: Matoš je imao više neprijatelja nego prijatelja; u književničkim krugovima – osobito onima omladinskim – previranja su bila sve burnija, a on ni inače nije bio miljenik većine novinskih i literarnih koterija. Nakladnici koji su smatrani velikima sustavno su ga zaobilazili; naprednjački Savremenik njegove je tekstove tiskao redovito na posljednjim stranicama i manjim slogom, a vrata mu je oduvijek pred nosom zatvarala i Matica hrvatska, pa je godinama obijao pragove po pokrajini, kukajući: »Dok razni Kosori i Nevesinjski-Detelići štampaju prometejske svoje stvari, ja ne mogu naći nakladnika...«³⁵⁾

No, kad se je za nekoliko dana, u znamenitom članku »Zašto odoh?« – u kojem priznaje i to da mu je Starčevićeva Hrvatska stranka prava bila obećala službu (»dakle osiguran kruh iza nepreglednih boemskih gladovanja«) – okomio i na već teško bolesnog Franka,³⁶⁾ a s frankovačke mu se strane odmah javno uzvratilo da je uza nj i uza stranku bio samo zbog sitnih računa i koristoljublja (jer da je u Beogradu ionako svršio »sveučilište cincarstva«³⁷⁾), onda je slijedila upravo matoševska reakcija: vulkanska, nemilosrdna, duhovita i – ne nužno sazdana na činjenicama.

Matoš je, naime, u svom stilu na svoje bivše drugove sasuo drvlje i kamenje, zaboravljajući da ih je do jučer hvalio i predbacujući im da su se pretvorili u puke pobočnike bana Pavla Raucha, istoga onoga kojemu će on baš tih tjedana i mjeseci antešambrirati kako bi dobio učiteljsko namještenje i plaćicu koja će mu možda omogućiti normalan život.³⁸⁾ A tada su ne samo milinovački pravaši nego i glasila Hrvatsko-srpske koalicije shvatili da se Matoša može iskoristiti u borbi protiv Franka i političke orijentacije koju je njegovo ime simboliziralo. Matoš je, doduše, za njih i dalje smutljivac koji je »godine i godine na najlopovskiji način napadao sve što je bilo proti Franku, a osobito Hrvatsko-srpsku koaliciju«,³⁹⁾ ali su njegov sadašnji odlazak iz frankovačkih redova počeli predstavljati kao nedvosmislenu potvrdu ispravnosti dotadašnje koalicionaške kritike Franka i njegove politike.⁴⁰⁾

Kao prvak i vođa jedne hrvatske nacionalističke stranke Frank je, naime, bio negacija jugoslavenstva koje je – kako se to uporno previđa – nezamislivo bez svoje rasne podloge, baš prema onoj misli koju je 1904. pregnantno izrazio Milan Marjanović, kad je ustvrdio: »Sada vidimo, da će najnaravnije zajednice biti od onih ljudi, koji imadu jednaki jezik i jedne su krvi«.⁴¹⁾ U skladu s time je Frano Supilo 1911. vrlo samouvjereno ponavljao već desetljećima staru formulu da su Hrvati i Srbi »jedan te isti narod, jer su djeca jedne te iste slavenske rase i jer imadu jedan te isti narodni jezik [ist. u izv.],«⁴²⁾ a 1914. godine je, nadajući se slomu i raspadu Austro-Ugarske, ustvrdio kako je nužno uvjeriti međunarodnu javnost da je »velika istina o jedinstvu jezika krvi i rase naše« ona prava »majka političke ideje narodnog jedinstva [ist. u izv.], koje apstrahira od pitanja imena«.⁴³⁾

Međutim, rasna je ideja logično imala svoje rasističke izvedenice. Kao Židov podrijetlom, Josip Frank nije bio »iste krvi i jezika«, pa je Supilo – u borbenoj pozi jednog od najdinamičnijih ideologa jugoslavenstva – tumačio da je Stranka prava mrzila Srbe zbog njihove politike prema Hrvatskoj i njihova podupiranja Nagodbe i bana Khuena, a inače bi, da toga nije bilo, odnosi među njima bili idilični, jer »krv nije voda, a ono je jedna krv«.⁴⁴⁾ Druga je stvar s Josipom Frankom i njegovim pristašama, jer – isticao je Supilo – »Frank je Židov, njemački odgojeni Židov, koji je hrvatski tek naknadno naučio i koji već po tome prema Slavenstvu kao takvome ima prirođene atavističke aversije, koje se, uz hvalevrijedne iznimke, mogu konstatirati kod čitave izraelitske rase, kao što se, opet, uz hvalevrijedne iznimke, i slavenska rasa naprama izraelitskoj u tim dispozicijama kreće«.⁴⁵⁾

Slično tomu je nekadašnji starčevićanac Augustin Ujević u splitskoj Slobodi 1914. tumačio kako »Štadleri, Franki i ostali doseljenici koji nemaju hrvatska imena i ne govore hrvatski, nijesu Hrvati i nemaju prava da govore u ime Hrvata«.⁴⁶⁾ Formula je bila jasna, i opstala je skoro cijelo stoljeće: Strossmayer nije imao hrvatsko ime niti je bio hrvatskog podrijetla, ali je propovijedao jugoslavenstvo, pa je smio govoriti u ime Hrvata; Stadler i Frank su bili protiv Jugoslavije, pa već zbog svog podrijetla nisu imali pravo predstavljati Hrvate.

Kao pokršteniku kojega je već zbog njegova prelaska na katolicizam i njegova asimilacionizma prezirala većina skupina i struja među Židova u Hrvatskoj i u Monarhiji, Franku ni tada ni danas nije pomoglo to što je u hrvatsku nacionalnu borbu uložio sav svoj nemali imetak; nije mu u dobro uzeto ni to da je među prvima uočio važnost radničkog pitanja i pomagao radničke stranke i novine; nije mu pomoglo ni to da je bio jedini od hrvatskih političara koji se je na prijelazu 19. u 20. stoljeće, u sukobu Starih i Mladih, odlučno stavio na stranu slobode stvaranja odnosno književno-umjetničkih modernista i secesionista;⁴⁷⁾ nije mu u dobro upisan ni onaj znameniti saborski govor protiv rasnog učenja i rasizma,⁴⁸⁾ jer – njegovo protujugoslavenstvo bilo je i ostalo grijeh za koji nema oprosta.

Povrijeđen, Matoš se pridružio orkestru koji je Franka napadao bez milosti: sudjelovao je idućih mjeseci i godina na stranačkim skupovima i manifestacijama suparničke, milinovačke struje, a nizali su se njegovi članci i feljtoni u njezinoj Hrvatskoj slobodi u kojima se bez milosti obračunava s Frankovim suradnicima i prijateljima. Ne znamo jesu li tamo honorari bili viši nego u frankovačkome Hrvatskom pravu, ali u sačuvanim Matoševim pismima iz tog doba nema inače čestih njegovih pritužaba na mizerne autorske naknade. No, kad je u studenome 1911. Frank umro, oprostio se od njega dirljivim riječima:

»Umro je dakle Frank koji dva decenija žrtvovaše snagu svoju ideji hrvatskoga nacionalizma, a sav svoj imetak još uvijek bezuspješnom organiziranju pravaštva, bivši popularan među bijednicima kao Mojsija i sv. Franjo Asiški, a susretan nezahvalnošću mnogih danas uvaženih i uvaženijih koje je s ulice pobrao i prigrlio ih očinskom ljubavlju. Veliki je dobrotvor zaklopio oči kao monah, zaprisegnut na vječno siromaštvo. Zaboravljen, opsovan, neshvaćen i prevaren, kao siromah, najenergičniji i najveći duh Hrvatske u posljednja dva decenija, organizator i prvi apostol Starčevićeve ideje...«⁴⁹⁾

Iako će u kasnijim jugoslavenskim interpretacijama hrvatskih kulturno-političkih previranja u prvim desetljećima 20. stoljeća biti prešućivan ili samo uzgred spominjan, ostao je taj nekrolog, nema sumnje, najjasnijom Matoševom ocjenom politike i osobe dr. Josipa Franka.

___________________
1) Mogao je, dakle, Matoš nesmetano surađivati i u režimskom tisku usprkos pohvalama ne samo obrenovićevskoj, nego i karađorđevićevskoj Srbiji te ocjeni da njezin kralj bolje govori hrvatski od njegova. (A.G. MATOŠ, »Od Pariza do Beograda«, Sabrana djela Antuna Gustava Matoša /dalje: SD/, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1973., sv. V., str. 165) Nije ga cenzura onemogućila ni kad je o krunidbi Petra I. Karađorđevića pisao: »Nadamo se da će [Gjalski] doći [u Beograd] i sada, o krunisanju, da donese potomku Crnog Đorđa pozdrav i poklon feudalnog, aristokratskog Zagorja, i da vikne sa nama: – Živio Petar, kralj mlade i napredne Trojednice!« (A.G. MATOŠ, »Đalski«, SD, XII., str. 18–19) Nije mu pristup novinama zapriječila ni ocjena: »Svaki dan se Hrvati i Slovenci sve više i više uvjeravaju da mogu – barem kulturno – živjeti bez Austrije. Uostalom što je to – Austrija? Narodnost? Nije. Vjera? Nije. Geografski pojam? Nije. Austrija je fantom, historijska avetinja, i ako živi, to je zbog toga jer mi još živimo u dobu sablasti i vampira.« (A.G. MATOŠ, »Beogradska kronika [I]«, SD, XVI., str. 181)

2) Tomislav JONJIĆ, Antun Gustav Matoš – Pod Starčevićevim barjakom, AGM, Zagreb, 2019., str. 170.

3) Matoševo pismo K. Hörmannu, Ženeva, 27. II. 1899., SD, XX., str. 170–171.

4) »Bilježnica VIII.«, SD, XVIII., str. 35. Usp. Matoševo pismo Vladimiru Tkalčiću, Pariz, 12. V. 1903., SD, XX., str. 162, te njegovo pismo Andriji Milčinoviću, Pariz, 19.V.1903., SD, XIX., str. 362–363.

5) Olga Herak (kasnije udana Osterman), rođena je u Bjelovaru 29. XI. 1884. kao kći bojnika Ivana Heraka. U rodnom je gradu završila četiri niža gimnazijska razreda, a nakon preseljenja u Zagreb 1900., nastavila je školovanje u zagrebačkom ženskom liceju. Nakon kraćih službovanja u Opatiji i u Zadru, učiteljsku je karijeru započela u Sušaku. Objavljivala pedagoške, ali i druge članke, posebno se zanimajući za književnost. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila je ravnateljica III. ženske realne gimnazije u Zagrebu i istaknuta dužnosnica Ustaške mladeži, odnosno stožernica njezine Ženske loze za grad Zagreb. Održala je više javnih govora i napisala niz programatskih članaka u hrvatskome nacionalističkom odnosno ustaškom duhu, objavljenih u Hrvatskome narodu, Spremnosti, Novoj Hrvatskoj, Ustaškinji i dr. Nakon povlačenja iz Zagreba pred nadiranjem Jugoslavenske armije, bila je profesorica i u gimnaziji koju su hrvatski politički emigranti utemeljili u izbjegličkom logoru Fermo u Italiji. Povremeno se javljala prilozima u hrvatskome emigrantskom tisku, a umrla je kao politička prognanica u argentinskom gradiću Villa Elisa 20. X. 1955. (T. JONJIĆ, Antun Gustav Matoš, str. 263)

6) Matoševo pismo M. Ogrizoviću, Beograd, 3. I. 1907., SD, XX., str. 26–27. Usp. i Ogrizovićevo pismo Matošu, Zagreb, 8. VI. 1907. i Matoševe odgovore, Beograd, 6. VII. i 11. VII. 1907., SD, XX., str. 33–34, 34–35, 37–38

7) Pismo A. Benešića Matošu, Ilok, 13. XII. 1907., SD, XIX., str. 33–34.

8) Opš. T. JONJIĆ, Antun Gustav Matoš, str. 424–428.

9) ANONIMNO, »Der Inhalt des Gnadenaktes«, Neue Freie Presse. Morgenblatt, Nr. 15541, 26. XI. 1907., 4. Usp. ANONIMNO, »Die Militäramnestie«, Agramer Zeitung, 82/1907., Nr. 324, 27. XI. 1907., 2–3.

10) Pismo Isidora Kršnjavoga Matošu, Zagreb, 8. VII. 1913., SD, XIX., str. 224. Usp. nedatirano Kršnjavijevo pismo Matošu (možda koncept upravo ovog pisma?) uvršteno u: Iso KRŠNJAVI, Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, knj. II., prir. Ivan Krtalić, Mladost, Zagreb, 1986., str. 693–694.

11) T. JONJIĆ, Antun Gustav Matoš, 432. O razlici između amnestije i pomilovanja v. na istome mjestu, str. 425.

12) ANONIMNO, »Die Amnestie für Stellungsflüchtige«, Pester Lloyd, 24/1907., Nr. 291, 8. XII. 1907., str. 2.

13) ANONIMNO, »Die Amnestie für Stellungsflüchtige«, Agramer Zeitung, 82/1907., Nr. 336, 9. XII. 1907., str. 2.

14) T. JONJIĆ, Antun Gustav Matoš, str. 428–429.

15) »Bilježnica VIII.«, SD, XVIII., str. 95.

16) Ivica SUDNIK, A.G. Matoš kao Samoborac, iz Samoborskih novina, Samobor, 1954., str. 7.

17) Vukelićevo pismo Matošu, Zagreb, 24. V. 1908. [nadnevak poštanskog žiga], SD, XX., str. 212. To pismo je u Sabranim djelima krivo datirano u 1909. godinu.

18) Opš. T. JONJIĆ, Antun Gustav Matoš, str. 434–468. i tamo navedena literatura.

19) Vukelićevo pismo Matošu, Zagreb, 24. V. 1908. [nadnevak poštanskog žiga], SD, XX., str. 212.

20) A.G. MATOŠ, »Iz velikog i sitnog svijeta«, SD, XV., str. 179.

21) Ks. Š. GJALSKI, »Nekoje uspomene na Matoša«, Savremenik, 22/1929., br. 7–8, Zagreb, srpanj-kolovoz 1929., str. 275.

22) A.G. MATOŠ, »Gg. Gojtanu i Došenu u Gospiću (Otvoreno pismo)«, SD, XIII., str. 137–138.

23) A.G. MATOŠ, »Stekliš«, Hrvatska sloboda, 25. II. 1911., 1–2.; Stekliš, ožujak 1911., 1–3. (SD, XVI., str. 11–13.)

24) G. K., »A.G.M.«, Karlovac, 3/1914., br. 104., Karlovac, 21. III. 1914., str. 2–3.

25) ANONIMNO, »Eine kroatische Halbmonatschrift«, Bosnische Post, 25/1908., Nr. 248, Sarajevo, 27. X. 1908., str. 4.

26) A.G. MATOŠ, »U sjeni velikog imena«, SD, IV., str. 248.

27) T. JONJIĆ, Antun Gustav Matoš, 490–492. i dalje.

28) Isto, str. 517–532.

29) A.G. MATOŠ, »Izjava A.G. Matoša«, SD, XIV., str. 45.

30) O Matošu i »aferi Argus« vidi: T. JONJIĆ, Antun Gustav Matoš, str. 313–330. i tamo navedenu literaturu.

31) A. RADIĆ, »Nastić i Matoš«, Dom, 1909., br. 31, u: Sabrana djela Dra Antuna Radića, sv. XVIII., Seljačka sloga. Zagreb, 1939., str. 210–211.

32) T. JONJIĆ, Antun Gustav Matoš, str. 532–544. i dalje.

33) Mirko ŽEŽELJ, Tragajući za Matošem, Zagreb, 1970., str. 376.

34) T. JONJIĆ, Antun Gustav Matoš, str. 559–560.

35) Matoševo pismo J. Benešiću, Beograd, 25. IV. 1905., SD, XIX., str. 41.

36) A.G. MATOŠ, »Zašto odoh?«, SD, XIV., str. 46–60.

37) ANONIMNO, »Bjegunac Matoš«, Hrvat, 16/1909., br. 33, 28. VIII., 1909., 1. Opš. T. JONJIĆ, Antun Gustav Matoš, str. 560. i dalje.

38) T. JONJIĆ, Antun Gustav Matoš, str. 546–548.

39) ANONIMNO, »Ostavljaju Franka mnogi učitelji...«, Hrvatski narod, 18/1909., br. 32, 12. VIII. 1909., str. 3.

40) ANONIMNO, »Kumir se ruši«, Hrvatska rieč, 5/1909., br. 364, 14. VIII. 1909., str. 1.; ANONIMNO, »Kumir se ruši«, Naše pravice, 6/1909., br. 33, 19. VIII. 1909., str. 3–4.

41) M. MARJANOVIĆ, »Za što sam Hrvat«, Dubrovnik, 1904., u: Milan Marjanović: Izabrana djela. Prir. Vinko Brešić, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 401.

42) F. SUPILO, »Još o nemilim pojavama«, u: Frano Supilo: Politički spisi, str. 402.

43) F. SUPILO, »Rješenje jugoslavenskog pitanja«, u: Frano Supilo: Politički spisi, str. 473.

44) F. SUPILO, Politika u Hrvatskoj. Članci iz »Riječkog Novog lista« prvi put sabrani u knjigu na Rijeci godine 1911. Uredio i uvod napisao Vaso Bogdanov, Zagreb, 1953., str. 122.

45) Isto.

46) Tin UJEVIĆ, »Blaćenje hrvatskog imena«, Sloboda, Split, 1914., u: Sabrana djela. Svezak deseti: Eseji – Rasprave – Članci. III – o politici, o ekonomiji, o sociologiji. Ur. D. Tadijanović i dr., Znanje, Zagreb, 1966., str. 241.

47) J. FRANK, U obranu hrvatskih umjetnika. Odgovor na poslanicu Fr. Š. Kuhača »Anarhija u hrvatskoj umjetnosti«, Tiskom Prve hrvatske radničke tiskare, Zagreb, 1898.

48) [J. FRANK], Govor Dra Josipa Franka, zastupnika naroda, izrečen dne 25. siečnja 1907. u sjednici hrvatskoga sabora u adresnoj razpravi. Po stenografskih bilježkah, Tiskom I. hrvatske radničke tiskare, Zagreb, 1907.

49) A.G. MATOŠ, »Dr. Josip Frank«, SD, XVI., str. 49.