Zašpičeni kaj

U pristupu zbirci kajkavske satire književnice Zdenke Čavić valja poći, u njezinom knjigotvornom kontinuitetu, od pjesničke joj zbirke Zaprpreni kaj (2020.), naprosto zato što su u njoj korijeni ovoj o kojoj kanim prozboriti koju riječ. A riječ je o vrijednom angažmanu, aktivnom postavljanju spram devijacija oko nas, kako društvenih tako i osobnih. Ponajprije pak naslov, jer naslovi su uvijek transparenti, barjaci koji signaliziraju što za njima (pod njima) slijedi. Prper/prpar, papar je žarki, gorak, a ne sladunjava mirodija. Takvi su i stihovi u ovoj zbirci, primjerice u pjesmama Gorše nemre, Bokčija, Kuraž... Posrijedi je Zdenkin prepoznatljiv »gard«, koji je postavila u novoj zbirci. I u njoj je uputno poći od naslova, točnije, od odnosa naslova i podnaslova.

Vuk i Crvenkapica ovdje su, dakako, u simbolnoj funkciji: vuk personificira siledžiju, društvenoga kriminalca, beskrupuloznog moćnika. Crvenkapica pak onaj mali, jadni, nemoćni svijet kojeg brzo i bez milosti »popapa« onaj prvi. Ili, u drugom dijelu zbirke, vuk je internetska neman, Godzila, a djevojčica umjesto košarice s jelom u rukama drži mobitel i lunja ne po šumi nego po virtualnoj internetskoj prašumi. I opet prvi »papa« drugoga! Samo, u bajci je na kraju došao »lovac Luka i ubio mrkog vuka«, kako to napisa Pajo Kanižaj. Pitati nam se dakle: Hoće li i u ovu našu hrvatsku zbilju, društvenu i tehničku, doći lovac Luka? I tko bi to bio? I još važnije: Kada će se to zbiti? I hoće li se uopće?

Zdenka Čavić u ovoj je zbirci stihova posvema uronjena u društvenu hrvatsku zbilju. Ne opisno, nego pitajući; ubodi joj u prvom dijelu bivaju oštriji (kad se mahom zašpinčila na devijacije, zlo u društvu), potom splašnjavaju prelazeći u šaljive, duhovite stihove o pojedincu, pri čemu ne nedostaje koje bodlje (jal, spačka, svađa oko nasljedstva...). Odatle i podnaslov – satira i šala. Ilustrirajmo to s nekoliko primjera.

Živimo u Babilonskoj kuli, jer svatko dela svoje,/ bogati svet kroje/ i peneze broje, i Noino smo pleme,/ potop još neje/ al’ bi mogel biti (Kula Babilonska); onda: Celi svet je lonec,/ pokvarjena juha./ Delaju nam sakaj,/ ne daju nam kruha (Nekaj se kuha); ...delaju kaj hočeju,/ nišče tu ništ nemre,/ saki grable, saki zemle...; a za eventualni rešt par dnevi si i kvit. A penezi ti v žepu ostaneju (Krpeni bogatuni); Vrana vrani ne bu/ skopala joko... Jerbo so vrane zaštičene ftice./ Delaju kaj hočeju, nišče tu ništ nemre/ ...morti bu jastreba treba/ kaj bi jih zbavil (Zaštičene ftice). Dakle, jastreb je lovac Luka! Samo, da i jedan i drugi ne će biti Becketov Godot.

Autorica, međutim, ne zastaje samo na ovakvim gorkim registracijama. Ona, a to je u naravi svake književne objave, nastoji ponuditi rješenje: ne zdravje čuvati,/ šufte zbegavati,/ i mirno (z jenem okom) spati, pa u zbirci ispovijeda iskrenu i istinitu vjeru: treba živjeti po Božjem zakonu, to jest, da budemo svi ljudi po Božjoj mjeri, ne jafkati, nema od toga koristi, nego dići glavu, ne klonuti, to jest: Ak si dobrog srca/ mam bo život leži. Jednostavno, no ujedno i teško nekima kojima je, kako bi rekao Balzac, »mjesto srca zlatnik«!

Pored ovog »što« osobito nam treba i uočiti i naglasiti ono »kako«. Ukratko, jezik i stil ove književnice impresionira! Ona je dala puni doprinos kajkavskoj satiri, svojim kreativnim naporom dokinula je donedavni kajkavski domjanićevski, »dudekovski« svilenkasti, plačljivi, idilični kaj, potvrdila je da taj naš dragi kaj može biti i te kako špičasti, njime je moguće biti i te kako dojmljiv i u iskazivanju suvremenih tema.

Posebice pak impresionira da Zdenka Čavić gradi tu motivsko-tematsku suvremenost na kajkavskim zastarjelicama, to jest, nije samo nova u tematskom izboru nego i aktualna jezičnom starinom! Kajkavske zastarjelice za današnju našu zbilju, originalno i zato krasno! Uz to, uz tu odliku pribrojimo i posizanje za poslovicom, prirečjem, i uzrečicom, recimo: Posipavati se pepelom; Gdo tebe z kamenom, ti njega z kruhom; Jal je žmefka pokora; Jen drugoga bi mogli vu čaši vode ftopiti; i slično. A poslovički oblik upravo je najprikladniji za naglašavanje općih, svevremenskih odnosa među ljudima, ne zovemo je uzalud mudroslovicom...

Međutim, Zdenka je osjetila da taj kaj treba jače zašpičiti, pa je u trećem ciklusu pod naslovom »Labirintum« – sa desetak pjesama koje, svaka za se, predstavljaju jasnu, cjelovitu satiričnu oštricu – poentirala ovu vrijednu satiričku zbirku. Vrijedi ih zato i pojedinačno prokomentirati.

»Duša v štublu«: Mi Horvati znali smo uvijek »gospodski« čkometi.

»Gdo smo?«: Svaki čovjek treba ostaviti/utisnuti svoj trag na ovome svijetu, inače mu život nema smisla.

»Labirintum«: (...) brez svetla v duši u životnom labirintu nema nam spasa!

»Mešter tišine«: (...) beklavci ne opstaju vu vetru sudbine.

»Oblok koj vesmira gledi«: Sanjati nam je o obloku koji spram neba gleda, a ne zglajzati med profitere, licemere i kaj kakve.

»Peklena rabota«: Netko zaglibi v glibokom horvackom blatu, drugi pak prefriganci v penezima i slavi.

»Suprotivčine«: Kratko, aforistično: Moderno je doba,/ neje srednji vek,/ al’ človek je človeku problem od navek.

»Tabula rasa«: Mi bismo jabuku i opet fkrali, kajti človek navek oče ono kaj mu se brani.

»Zapečene sonce«: Diogen svjetiljkom traži čovjeka po bijelom danu!

»Zbiram korake«: Ima li, na koncu, još nade za čovjeka?

Zaključno: Stih je spisateljičin krajnje ekonomičan, nije opterećen, sapet mogućim metričko-rimarijskim rekvizitarijem, stoga je pitak, čitak, efektan. Svakako je vrijedan cijeli pušlek stihova koji čitatelja nutkaju na razmišljanje, na stav, koji poradi toga i jesu književna, estetska činjenica, stihovi koji se sa zanimanjem čitaju (jer svi smo do koljena u tom našem društvenom blatu!). Ukratko: Zdenka Čavić ispunila je svoju umjetnost riječi – reći riječ, izreći je jasno, sa stavom, na umjetnički način. U svakom slučaju, dobismo još jednu vrijednu pjesničku zbirku.