Veliki strah*

Čovjek sam koji očekuje smrt od napalma i termonuklearnih bombi, koje zacijelo imaju i Rusi. To je jedina istina moga života. Možda, uostalom, postoje i druge istine; ali naočigled ove, one ne mogu imati neko veće značenje. Dobro mi je poznato da na svijetu živi toliko plemenitih ljudi; znam da ti ljudi ne razmišljaju samo o napalmu i termonuklearnim bombama, no ta mi svijest ne pomaže živjeti. Tȁ što čovjeku poput mene može pomoći da živi; kakvo olakšanje može donijeti svijest o zajedničkoj katastrofi, meni – čovjeku koji očekuje smrt od napalma i termonuklearnih bombi, koje zacijelo imaju i Rusi.

Već kazah da je to jedina istina moga života. Devedeset posto svoje snage i svoga razuma rasipam na to da mognem zaboraviti tu istinu. Ako palim cigaretu – moram to zaboraviti. Ako me ljubi moja žena – moram to zaboraviti, jer muku mi izaziva misao da me ljubi ljudsko biće osuđeno na smrt kao i ja. Moram to zaboraviti dok ručam, dok idem u kino, dok se vraćam s posla i dok se ujutro budim. Moram to zaboraviti dok sa svojom ženom idem ulicom; katkada ona zapazi moje oči bijele od izluđenosti i pita preplašena: »Što ti je? Da se nisi razbolio?« – Odgovaram: »Ne, jednostavno sam premoren... Ne uznemiravaj se, ljubavi«. – Katkada mi se čini da moja žena misli na isto ono, na što i ja – ali nemam ju snage to upitati. Rosenbergovi su umirali u ćeliji; ako bi moja žena odgovorila potvrdno – od toga trenutka umirali bismo samotno u najvećem gradu na svijetu, usred dvanaest milijuna ljudi; u gradu tako velikom da ljudi idući među drugim ljudima ne zamjećuju sami sebe.

Navodno, nisam glup čovjek: ljudi s kojima živim i među kojima prebivam imaju u mene povjerenje i poštuju me. Završio sam jedno od popularnih sveučilišta u sjevernim državama naše zemlje – trenutno sam jeftin zubar; imam pacijente koji vjeruju u spretnost mojih ruku. Neko vrijeme veselila me svijest da ljudima donosim olakšanje u trpljenju; doduše, moje zanimanje ne zahtijeva snagu i divotu orla, no bilo je trenutaka istinske ugode, kada bi mi pacijent govorio: »Hvala, gospodine doktore, više me uopće ne boli. A nisam spavao tri noći...« Sada mi, pak – klonu ruke. Liječenje nečijega pokvarena zuba mora izgledati glupo, ako se svakodnevno sluša i čita o nadolazećoj propasti gradova. Liječenje deset ljudi bolesnih od raka mora izgledati smiješno. Liječenje milijun bolesnih ljudi mora izgledati i glupo, i nepotrebno, i smiješno.

Nisam čovjek koji je sretan u konzumaciji bračnoga života, premda sam posve svjestan da je moja žena kao ljudsko biće sasvim na mjestu i da mi je veoma odana. S druge strane, nisam toliko djelotvoran i imućan da kod drugih žena tražim ono što nisam mogao pronaći kod svoje. Pomirio sam se s tim i vodimo pristojni, prosječni, bračni život; nastojimo iz svih snaga pomagati se uzajamno u našim nevoljama i brigama. Donošenje olakšanja bolesnim ljudima priuštilo mi je mnogo radosti, mislim, zaslužene, jer trudio sam se iz svih snaga da je zaslužim. Zapravo, na nevidljiv način lišen sam te radosti; nevidljiv, jer ljudi sasvim sigurno nisu prestali bolovati od zubobolje. Mišljenja sam da je za čovjeka katkada strašnije ako ga se liši malih, nego li velikih radosti; osvajanje male, bilo kakve, radosti, predstavlja jednu od najtežih stvari u životu. Nemam prijatelje: šutljiv sam i uglavnom bojažljiv čovjek, dok bijah mlad nastojao sam to prikriti umjetnom bezobzirnošću i – također nisam imao prijatelje. Do određena trenutka svaki čovjek kojemu bih donio olakšanje u trpljenju bio je moj prijatelj; sada mi se svaki od tih ljudi zajedno s njegovim bolom čini idiotskim.

Jer, kakvo značenje može imati bol nepoznata čovjeka za nekoga tko iščekuje propast gradova od napalma i termonuklearnih bombi, koje zacijelo imaju i Rusi?

Moja žena, nalijevajući mi jutros kavu, reče mi:

– Uznastoj se danas vratiti ranije. Idemo u kino. Tako dugo nismo bili zajedno u kinu... Može?

– Naravno – rekoh. – Ako želiš, svakako ćemo otići u kino. Na što želiš ići?

– To je neki stari film, ne sjećam se naslova... Bila je susjeda: kaže da je veoma dobar.

– Dobro – odgovorih. – Ako je to stari film, poći ću s istinskim užitkom.

Nemam nikakva posebna razloga vjerovati ukusu naše susjede, ali znam da je nekada bilo dobrih filmova. U svakom slučaju takvih u kojima je ubojica bio jedva svaki deseti ili dvadeseti čovjek. Danas, kada gledam neki film, imam dojam da ću kao čovjek koji ravnodušno promatra bezakonje biti uhićen odmah nakon završetka projekcije. Nije to baš ugodan osjećaj, i stoga nastojim, koliko mogu, izbjegavati kino.

– Tu sam oko pet – rekoh.

Toga sam dana posao završio ranije nego obično i bijah sam na povratku kući. Uvijek se vraćam pješice; to je dvadesetak minuta hoda i ne da mi se gužvati u podzemnoj željeznici ili željeznici »B«. Toga dana nisam imao ništa posebno za raditi i nisam se osjećao pretjerano umorno. Bilo je jedva nekoliko pacijenata: vlasnik ljekarničkoga skladišta, draga sijeda gospođa o kojoj zapravo ne znam ništa, jedna prekrasna djevojka koja je – kako mi je ispričala – ovdje doputovala iz drugog grada i u potrazi je za poslom kao i za jednim džentlmenom koji joj je ostavio očaravajuću, makar nečuveno problematičnu uspomenu, kao i starčić koji živi od mirovine. Starčić je došao k meni malo pročavrljati uz izliku da mu se olabavila proteza, s obzirom da je bez posljednjega svog zuba ostao još prije petnaest godina. Povrh toga, bio je još jedan časnik koji se panično boji svakoga mog pokreta; dok usađujem novo svrdlo u glavu – u očima toga čovjeka je preneraženost: njegove zjenice pobijele, a usne mu se počnu tresti.

Kada sam izašao iz ordinacije, ulicom je već zavladao sumrak. U tome gradu, uostalom, sumrak dolazi veoma rano; čak je i u danima punima sunca gotovo cijela ulica zaogrnuta hladnom sjenom. Dok se kroči ulicom, gledajući preda se – ona se čini široka, duga i slobodna. Ali kada se pogled podigne prema gore – ulica se čini uska poput crijeva, obrisi kuća gore se stapaju u jednu crtu i ne možeš se oteti dojmu da će se sve to u tren sručiti. Ljudi koji su gradili ovaj grad očito su zaboravili da čovjek katkada ima potrebu pogledati u noćno nebo i zvijezde. Nigdje se ne može vidjeti noćno nebo i zvijezde; gore histerično pulsira svjetlo neonâ, ono tvori sjaj u boji kroz koji se pogled ne može probiti do neba. Ulica je ispunjena čeličnim sloganom i svjetlom. Ponekad bih dao toliko toga, samo da ugledam jednu pravu zvijezdu. Ali ne vidim ju nigdje. Niti imam odvažnosti ženi kazati da bih želio otići izvan grada samo zato da ugledam jednu pravu zvijezdu. Moja žena je dobra kao ljudsko biće, ali bojim se da mi ne predloži da s njom odem u jedno od tisuće kina ili u jedan od tisuće noćnih lokala.

Kretao sam se polagano: dok idu ulicom, ovdje se ljudi, unatoč prividu velike brzine, u biti kreću prilično polako. Kolnikom bez prestanka klize samovozi tvoreći jednu svjetlosnu traku. U visini od nekoliko katova trepere svjetlosni natpisi: »Najlonke braće Smith«; »Palmolive! Čovječe – ne zaboravi na Palmolive!« »James Cagney – to je muškarac za kakvim žudite! To je otrovan čovjek«. Dignem pogled malo naviše i ugledam profil uistinu lijepa muškarca napravljena od svjetlosnih cjevčica. Da, to mora da je bio snažan muškarac. Naslov filma glasi: »Kiss the blood on my hands«. Stresem se i uznastojim ubrzati korak. Visoko gore upali se naglo novo svjetlo. Bio je to omiljeni glumac moje žene – Humphrey Boggart. U jednoj ruci držao je golemi pištolj, drugu je ispružio ispred sebe gestom koja je za nj bila karakteristična. Prošao sam te više nisam mogao vidjeti naslov filma.

Novo svjetlo mi dade na znanje da se najnoviji film u kojem igra James Stewart zove: »Lûka žéljā«. I opet ugledam zgodna muškarca s kožnom kacigom uz kojega se privija prestrašena djevojka. Sljedeće svjetlo me obavijesti da ću sebi osigurati besmrtnost ako svoje tijelo povjerim toj i toj firmi. Korak dalje – prijetilo mi se da ću upropastiti svoj stas ako ne budem nosio grudnjak koji nosi Jane Russel. Nisam se prestrašio, jer sam na to naviknut. Ali su me već zaboljele oči. Skrenem u sporednu ulicu. I ovdje samovozi voze bez prestanka, ali bilo je već manje svjetala, tako da su lica ljudi imala u većoj mjeri ujednačenu boju, dok se u prethodnoj – lice svakog prolaznika u minuti palilo stotinama boja: to izgleda jezovito i smiješno.

Opet skrenem u sljedeću ulicu. Bio sam već razmjerno blizu kuće, kada me spopade želja da u baru na uglu popijem votku. Taj bar bio mi je poznat: vladao je tamo razmjeran mir. Vlasnik bara bio je stari Irac: visoki, sivi starac nalik na svetoga Petra. Sprijateljeni, stalni gosti – u koje sam i ja spadao – obraćali su mu se sa: »sveti oče«. Nije se ljutio: jer spadao je u rasu starih i mudrih ljudi kojima je poznato da doista malo vrijedi život bez mrvice – makar i loša – humora. Ljudi današnjice koji čitaju idiotske stupce magazina sa zaglavljem »humor« uistinu ne mogu o tome znati ništa.

* * *

Gurnuh teška, obrtna vrata i uđem. Bilo je još prazno. Za stolićima je sjedilo nekoliko mladića sa svojim djevojkama i nekoliko radnika. Kraj šanka samo dvije osobe: nekakav gost u željezničkoj odori i individuum u nepromočivu plaštu, okrenut meni leđima. Sjeo sam; željezničar me apatično pogleda i vrati se svomu pivu, a onaj nije ni trepnuo. Krčao je radio; nekoć je ovdje svirao jedan Ciganin i, moram priznati, ispunjen poštovanjem, da u životu nisam vidio divnijega komedijaša. On bješe omiljen kod stalnih gostiju ovoga bara; svirao je čardaše i tvrdio da se rodio u Mađarskoj. Zacijelo je lagao: u južnim je državama još moguće sresti nekoliko Cigana koji se potucaju. Jednoga dana nestao je i od tada ga nikada više nismo vidjeli. A možda je to bio jednostavno Talijan, jedan od onih Talijana koji kod nas, u Državama, tako nerado priznaju svoju narodnost? Pipničar se uputi prema meni; njegov mi je širok i snažan osmijeh donio veliko olakšanje, kao da me za trenutak napustila iscrpljenost.

– Bog, sveti oče – rekoh, nastojeći da moj osmijeh djeluje jednako srdačno. – Kako tvoja čeljust?

Irac me pogleda uz srdačan podsmijeh.

– Ne spremam se k vama, gospodine doktore – uzvrati, mašući mi pred očima velikom krpom.

– Moja je kuća strpljiva – rekoh.

– Danas je moguće biti jedino strpljiv, gospodine doktore.

– Tako misliš, sveti oče?

– Tako mislim – reče, zveckajući čašicama – da moji klijenti piju što više.

– Na taj se način trudiš oko spasenja svojih ovčica?

– Da se nad ovcama ne bdije, preobrazile bi se u vukove, doktore. Nikada nemojte vjerovati dlaci.

– Ljudi se mijenjaju, zar ne, sveti oče?

– Tako je, doktore – govorio je, boreći se sa čepom trbušaste bočice. Bio je jako uglavljen – pipničar opsuje i nastavi potezati: – Ne smijete, ipak, zaboraviti da je lakše čovjeku postaviti sve umjetne zube, negoli promijeniti njegovu najneznatniju misao...

– Tebi će, ipak, promijeniti zube – rekoh.

Nasmija se. Zubi su mu bili prekrasni; bili su čisti i svijetli kao u djeteta koje pristupa prvoj pričesti, no, pipničar je, ipak, pušio tešku lulu – njome bi za vrijeme rata mogao ispuštati dimne zavjese – a k tomu, prevalio je šezdesetu.

Uzdahnuo sam i rekoh: – Na njima bi ti mogla pozavidjeti i Rita Hayworth, sveti oče. Da je u Državama više takvih kao što si ti, svi zubari otišli bi u prosjake.

– Da sam u Irskoj – reče – pregrízâo bih njima čavle i potkove, doktore.

– A ovdje? U Državama?

– Nemam vremena. Moram se gristi s konkurencijom.

Zašutjesmo. Radio je vrištao: »Jeste li već vidjeli Burta Lancastera u njegovom najnovijem filmu Brutalna sila? Ono što doživiš gledajući Lancastera morat ćeš zaboraviti. Morat ćeš uložiti svu snagu da ga zaboraviš dok uvečer budeš lijegao u krevet! Noću će ti u san dolaziti krv na njegovu licu. Jeste li već pogledali Brutalnu silu?«

– I? – reče pipničar, podbacivši čašicu majstorskim potezom. – Što bolje čovjek može danas učiniti, osim – ne sjećati se?

– Kroz tvoja je usta progovorila najviša istina, sveti oče.

– Votku?

– Kao što pretpostavljaš, k tebi nisam došao po blagoslov.

– Zašto? U mom se baru može dobiti sve. Da blagoslovim?

– Hvala. Draža mi je, ipak, mala votka. Hoćeš li popiti sa mnom?

– Od toga me hvata jeza. Zar mogu piti s čovjekom koji vreba na moje cijelo zubalo?

– Tȁ živiš u gradu koji će se jednoga dana okrenuti naglavce. I, živiš li? Dvije votke, sveti oče. Nalij te spirine koje si prozvao »Sunce Irske«.

Pipničar mi pruži čašicu:

– Sve najbolje – reče.

– To ima prizvuk nečega što se jedva da osjetiti. Ali popijmo... – pipničar otvori usta i udalji se, jer upravo je ušlo nekoliko novih gostiju: bilo je to doba kada su se ovdje nalazili ljudi koji su se s posla vraćali kući. Namjestim se udobnije: u žilama sam osjećao blagu, ugodnu toplinu, koja je kružila i pomlađivala moje umorno tijelo. Iz male sale iza šanka tiho su šumjeli glasovi. S radija je dopirala pakleno brza pjesma, koja se zvala: »Poljubit ću tvoju medenu njuškicu, ljubavi«. Sve zlokobne misli koje me tijekom dana uobičajeno progone prhnuše od mene: bile su negdje daleko, umotane u magličastu bezbrižnost; alkohol na mene djeluje munjevito.

Podigao sam ruku – pipničar se nasmija i natoči mi još jednu čašicu. Kada sam je prinio k ustima, iznenada primijetih da me čovjek u nepromočivu plaštu pozorno zagleda. Gledali smo jedan u drugoga dug trenutak, odložim čašicu, jer mi je već bila nadošla sigurnost da toga čovjeka poznajem. Ipak, u prvi tren nisam mogao to već poznato lice povezati s uspomenom. Tek nakon što mi se nasmijao, prepoznah ga po tom još uvijek povjerljivom, lijepom i mladenačkom osmijehu: nikada se ne zaboravlja čovjek koji se smije tako čisto i lijepo kako se smijao on.

* * *

– Frank – izustih – jesi li to ti? ...

Nismo se vidjeli mnoge godine; već sam stisak naših ruku u nama je izazvao začuđenost. Promatrali smo se s nevjericom a – istodobno – uz potpunu sigurnost da smo to mi. Od trenutka kad smo posljednji put gledali jedan u drugoga minulo je već valjda blizu dvadeset godina, bila je to ogromna rupa i, osmjehujući se jedan drugomu, priglupo i s ustručavanjem, nismo znali kako u nekoliko trenutaka ispuniti tu rupu, a da naše riječi budu uzajamno razumljive. Obojica smo se plašili prve riječi, sasvim sigurno bio je to za nas obojicu trenutak mučne šutnje.

Situaciju spasi pipničar.

– Da nalijem? – upita, nježno se osmjehujući.

Izustismo smo uglas:

– Da... Naravno...

Kada je Irac, dovitljivo žmirkajući okom, napunio naše čašice – u njima je mutnim svjetlom igrao tamno-žuti plin – Frank mi se tiho obrati:

– Znaš li da se, kada se čovjeka susreće nakon mnogih godina, prvo javlja osjećaj straha.

Bilo mi je veoma nelagodno. Upitah: – Zašto?

Trenutak je šutio.

– Teško mi je odgovoriti – reče. – Mislim da to dolazi odatle što je uistinu nemoguće u životu drugoga čovjeka istražiti ni jedan jedini sat... Sjeti se osjećaja koji doživljavaš kada se susrećeš s nekim nakon dvadeset godina.

– Istina je – rekoh. – Ali, popijmo.

Popili smo. Krčao je radio, snažno se mlataralo vratima; stalno su ulazili i izlazili novi ljudi. Zgušnjavao se dim cigareta; posivjelo je čak i crveno lice pipničarevo. U susjednoj je sali netko izazivao nered. Ubrzo ga izvedoše: obojica smo zajedno s Frankom okrenuli glavu. Bio je to posve mlad momak; tresao se na nogama i trzao rukama koje su ga pridržavale. Na koncu izleti kroz vrata: u tom je premještanju glavnu ulogu odigralo snažno koljeno našega pipničara – spadao je u rasu divnih, starih ljudi kojima je poznato da doista malo vrijedi život bez mrve – makar i loša – humora.

– Frank – iznenada rekoh – što misliš: koliko je godina mogao imati taj momak?

Podigne glavu i pogleda me svojim tamnim očima.

– Onaj pijanac?

– Naravno: izgledalo je kao da je pijan.

– Šta ja znam? – uzvrati nevoljko.

– Ne više od dvadeset. Možda čak ni toliko nije imao... Danas svi izgledaju prerano zreli.

– Ne – rekoh. – On nije imao više od dvadeset godina. To znam sasvim sigurno: on često pije ovdje. Jednom je čak i sjeo kraj mene i počeo mi se nešto povjeravati. Nesretna ljubav ili tako nešto. Sitnice... Ali zar ne razumiješ, što ti želim reći?

Pogleda s čuđenjem.

– Ne – odgovori domalo kolebljivo.

– Ne? Mi smo, Frank, bili njegove dobi kada smo se zadnji put vidjeli. Zar ne?

– Tu negdje...

I već nam bi jasno: jedan do drugog sjede dvojica tuđinaca koji nastoje uspostaviti razgovor samo zato što ih je nešto povezivalo prije dvadeset godina. Gledao sam ispijeno i blijedo lice toga čovjeka; gotovo da se uopće nije promijenio: bilo je to jednako ispijeno, divno i djevojačko lice koje pamtim od prije dvadeset godina. Možda su mu samo oči malo ugasle; sjećam se da je nekada u njegovim očima – kada bi se nasmijao – sipila medena zvjezdica. Prelijepo se smijao, osmijehom djeteta koje se razočaralo u svojim željama – kutovima usta blago prema dolje. Sada su njegove oči bile jednolično mračne, mat, bez medene zvjezdice. Ako se izuzme to, nije se uopće promijenio: kako nekada, tako i sada, uska traka tamne i sipke kose padala je blagim krilcem na njegovo čelo.

To nije imalo smisla: znao sam, gledajući u njegovo lice to nije bilo teško pogoditi, da naša šutnja otrovom natapa i njegovo srce. Htjedoh uzeti šešir i otići, da olakšam i sebi i tomu čovjeku, ali još uvijek sam se suzdržavao, makar me to puno koštalo. Nisam mogao u se pripustiti misao da me s tim čovjekom više baš ništa ne veže – tȁ godinama tomu bio je on moj prijatelj. Da sada odem, sve što sam onomad doživio učinilo bi se bjelodano nevažnim – dobri i loši trenuci, gorke i radosne misli koje sam tada proživljavao; mislim da bi mi se žena koju sam svojedobno volio i koja se sa mnom ponijela kao s psom – učinila naprosto kao djevicom. Čekao sam u nadi da će reći nešto dobro i toplo, nešto što će među nama oboriti zid od dvadeset godina i da ćemo moći razgovarati; ja neću svraćati pozornost na njegovu posijedjelu kosu, a on – na moje iskrivljeno lice, kojemu se još i u ono doba podsmjehivao.

U to se začu ponovno radio. Snažni, muški glas polako je skandirao riječi: »Mi ćemo nebo i zemlju pretvoriti u gorući pakao. Zasut ćemo ju atomskim i vodikovim bombama. Ubijat ćemo djecu u kolijevkama, starce u molitvi i radnike u polju. Sijat ćemo smrt i propast; ondje gdje su danas gradovi – ostat će triput spaljeni pepeo. Tuda će tumarati naši neprijatelji; bit će slijepi i poludjeli, jer će im bljesak naših bombi oduzeti vid i razum...«

Pipničar poviknu na momka, čistača:

– Začepi mu gubicu!...

I obrati se nama, objašnjavajući:

– Gosti gube želju za pićem dok slušaju takvog histerika. Iz dana u dan te isto. Mogli bi više završiti s tim audicijama ili barem izmisliti nešto novo... Da nalijem?

– Nalij – rekao sam ravnodušno. – Zašto ne bi nalio?

A na radiju opet zasvira pjesma: »Poljubit ću tvoju medenu njušku, ljubavi« – s obzirom na to da je to bila najpopularnija pjesma te sezone i svaka tvrtka koja bi reklamirala svoje mrtvačke sanduke ili električne valjke za tijesto puštala bi ju bez prestanka.

– Slušaj – iznenada prozbori Frank – sjećaš li se našega župnika?

– Župnika?... Govoriš li o našim školskim vremenima?

– Da.

Živnuo sam.

– Naravno da se sjećam – rekao sam. – Sijed, nizak...

– Naprotiv: visok.

– Da! – povikao sam. – Naravno: visok!... Sjećam se, podsjećao je više na trapera, negoli na duhovnika. Je l’ da? Kućica mu je bila blizu plaže: tamo je uzgajao puno vrsta ruža... Zar ne?

– Tako je.

– I, što onda?

– Zapravo, ništa... Iznenada sam ga se sjetio.

– Znači, samo tako?

– Da... Radio me na nj podsjetio... Radio i... ti.

– Audicija? Tȁ oni to ponavljaju svakodnevno; znam napamet svaku riječ. To više na me ne ostavlja gotovo nikakav dojam. To ti dođe isto kao i reklama paste za zube. To su opsjenarski trikovi.

Možda – reče nestrpljivo. – Nije važno. To, svejedno, zvuči kao starozavjetni tekst; te riječi zvuče naprosto svečano... Ne mogu shvatiti kako netko može biti tako okrutan na riječima... Nekada su ljudi bili okrutniji na riječima negoli na djelu. Ali ne i danas. Danas se ubija i mori u ime drugih istina: čak i za seksualna umorstva već postoje određene istine... No, nisam htio govoriti o tome. Sjećaš li se što nam je govorio naš dobri pastir iz đačkoga doba? To će zvučati kao loš vic...

Šutio sam, promatrajući kako steže šake. Potom podignu glavu, nasmija se i reče:

– Kada bi mi glas bio tako snažan da mognem njime i gore premještati, stijene mrviti i rijeke iz njihova korita skretati, a milosrđe ne bih upoznao – bio bih kao cimbal što zveči i mjed što ječi... – Zašuti i pogleda me kao da očekuje odgovor.

– To je Sveto pismo? – upitah.

Slegao je ramenima.

– Ne znam – reče. – Možda Evanđelje?... Ne sjećam se. Ne pamtim više ništa od onoga što je bilo prije dvadeset godina. A da i pamtim, mislim da ne bih danas govorio o tome. Nijedna, pa ni najljepša uspomena, ne može donijeti ništa osim mučnine, ne dozivaju se dobre uspomene, jer čovjeku je strašno... Uspomene za mene nemaju nikakvu vrijednost.

Umukne, a za trenutak ponovi: – Nikakvu vrijednost...

U tom trenutku iznenada oživi moje već zamračeno sjećanje. Sjetih se da mi je ovaj čovjek već govorio o uspomenama, ali njegove današnje riječi sličile su onima kao kamenje zvijezdama.

Bijaše to prije mnogo godina, zimi. Jednom je došao k meni – bila je kasna večer, i zamoli me da pođem s njim u šetnju. Izašli smo, usmjeravajući se prema rijeci: izvan našeg grada protjecala je rijeka, nije bila široka, već neobično bistra. U taj tren sjetim se čak i boje neba; bilo je jednolično tamnoplavo, čisto; visoko ponad naših glava drhtale su oštre i hladne zvijezde. Naš grad nije bio grad nebodera; mjesec je nalikovao na iskrivljeni nož kakav se koristi za skupljanje pamuka, oblijevao je krovove naših kuća hladnim, fosfornim sjajem. Bilo je veoma tiho i hodali smo u potpunoj šutnji; naš dah se isparavao a snijeg je tvrdo škripao. Stabla, kuće – sve to se ocrtavalo veoma izrazito. Mostom ponad rijeke proletio je vlak, razdirući tamu potokom osvijetljenih vagona; promatrao sam kako polako gasnu crvene iskrice.

On se obratio meni:

– Ne smij mi se, jer ni sam točno ne znam što bih ti htio kazati. Uvijek kada se nekom drugom želi kazati nešto dobro i kada nam je nadohvat veoma mnogo dobrih riječi, to ispadne teže od utovarivanja ugljena.

U mraku sam pronašao njegovu ruku i upitao:

– Što mi želiš kazati, Frank?

– Zapravo, ništa... Htio sam te samo zamoliti da ne zaboraviš ovaj trenutak.

– Zašto, Frank?

– Možda će ti jednom biti teško ili će te sustići zlo. Tada se sjeti da je jednom u tvom životu postojao i takav trenutak kada je drugi čovjek bio s tobom u svakoj tvojoj misli, u svakoj mrvici tvoga trpljenja. Nevažno je ono – ono što će doći potom. Mnoge će stvari potom biti nevažne naočigled svijesti da je nekoć postojao i jedan takav trenutak. Bojim se da svijetom vladaju mali i podli ljudi. Bojim se da je svaka filozofija laž. Sada se obojica volimo; obojica smo nesretni, ali bojim se da nam se samo čini da trpimo i da jednom to za nas neće biti vrijedno spomena. Nema ništa ljepše od prijateljstva dvojice muškaraca: snažno prijateljstvo o kojem ćemo u svakom trenutku našega života moći reći cijelu istinu. Želim da upamtiš mene i ovu noć. Ništa više...

Bijaše to prije puno godina: sjećam se da je pisao lijepe stihove kao i to da su me njegovi stihovi znali ganuti. Kada ne bi bio uza me, ponavljao bih njegove tvrde i gorke riječi. Bio je pjesnikom posljednjih stvari – života i smrti, srca i podlosti; u svojim je stihovima vapio za dostojanstvom, vapio je da dođe smrt laži i prizemnosti. Pošlo mu je za rukom da plemenito luta; uspio je biti čist čak i onda kada je vapio za osvetom; mogao je ono što nikako neće moći deseci ljudi koji pišu na desetke lijepih stihova misleći da je pjesništvo zrak kojim oni imaju disati.

I ja sam nekoć pokušavao nešto pisati – a tko to nije? – ali ispao sam smiješan, no to za me nema značenja, jer bili smo tada – ponavljam – veoma mladi i za nas nisu postojale riječi bez pokrića. Naša nam je mladost jamčila vrijednost svake riječi. Voljeli smo riječi, jer smo pomoću riječi jedni drugima govorili o čistim stvarima naše mladosti. Svaki čovjek za kojega smo znali da pati bio nam je blizak poput brata i bili smo spremni s njim podijeliti patnju; nije nam bila smiješna tuđa patnja, a ravnodušne smo ljude bili spremni ubiti. U to smo vrijeme svom snagom naše mladosti žudjeli za čistom patnjom. Da nam je neka nadnaravna sila tada kazala da od naše mladosti možemo spasiti samo jedan osjećaj – duboko bismo poželjeli spasiti naše patnje. Jer obojica smo imali po dvadeset godina.

* * *

Sjedio sam na idiotski visokoj barskoj stolici; gledao sam lice toga čovjeka i obuzimao me očaj. Oko nas su se gurali pijanci i djevojke: njihov sam smijeh osjećao na isti način na koji su davno razapinjani ljudi morali osjećati zabijanje čavala u vlastito tijelo. Dim se cigareta već tako zgusnuo da se pred mojim očima posve gubilo lice pipničara. Ventilator smješten povrh šanka šumio je tiho i jednolično. S radija je dopirao glas: »U ovom trenutku oružani potencijal naše vojske već nadvisuje ljudski potencijal. Toliko smo moćni, da bi u konačnom razgovoru sa Sovjetima naš glas bio glas snažnijega. Vlada Sjedinjenih Država...«

Pipničar se izdera na svoga momka:

– Začepi mu gubicu!...

I na radiju ponovno zasvira pjesma: »Htio bih biti medvjedić, da mognem ljubiti tvoju medenu njuškicu...« A muški kvartet je zavijao: »Jer znano je – medvjedi vole slatki med...«

Frank reče: – Nedavno se oglasio maršal Montgomery. Jedan od najboljih predvodnika posljednjeg rata je kazao: »Novi će rat za nas biti istinska svetkovina i ubit ćemo mnoštvo ljudi...«

– Smiri se, Frank – rekoh tiho.

I tada iznenada kaza:

– Sjedio sam u zatvoru, razumiješ? Nisam hulja, u svom životu nisam učinio nijedan takav čin koji bi mi zajamčio besmrtnost u liku daktiloskopskih otisaka palca i kažiprsta. Držim da sam čovjek koji je u mnogim stvarima nesretan, ipak, htio sam živjeti. Izgledalo mi je besmisleno da u određenom trenutku isparim kao kap vode ispuštene na užareni lim...

Umuknu.

– I onda? – upitah.

– I onda? Razodjenulo me do gola, naokolo je stajalo puno snažnih i zdravih muškaraca koji su mi se smijali; naložili su mi da vršim mnoge odvratne i odurne stvari; ta i samomu ti je poznato da sam slab i boležljiv čovjek. Udaralo me po licu, potpisivao sam na stotine najrazličitijih izjava – radio sam sve što se od mene tražilo, jer imao sam osjećaj da je sve to glup i strašan san, nakon kojega ću moći za trenutak čisto odahnuti... Noć mi je promijenilo u dan, a dan je bio moja druga noć, jer svako malo me prozivalo. Puštalo me na slobodu da bi me se ponovno hvatalo u trenutku kada sam napuštao tu zgradu. Dovelo me dotle da sam se, dakako, spleo u priznanjima, premda za priznati nisam imao ništa drugo do li da želim živjeti... Kada sam shvatio da su oni koji me ispituju rođeni također kao ljudi, počeo sam prezirati vlastito čovještvo. Ne mogu to prepričati. Što o tim stvarima može ispripovijedati čovjek kojeg se udaralo po licu zato što želi živjeti? Što ti o tim stvarima množe ispripovijedati čovjek koji, usprkos svemu tomu, pušten na slobodu i živi?

Uhvati me za ruku i povuče k sebi.

– Doista – zasiktao je – katkad mi se čini da nisam čovjek, već samo nekakav čudovišan, idiotski lik iz dječjeg stripa ili fantastičnog filma. Čini mi se da će mi svaki čovjek koji ide ulicom za tren pucati u leđa samo zato da se uvjeri da je takvo što kadar a da ne trepne okom. Samom se meni katkad čini da sam dužan ubiti svakog čovjeka kojeg sretnem na ulici samo zato da ga preduhitrim u istoj namjeri. Dok se ujutro brijem, razmišljam katkada o tome da će moja žena izvući pištolj i pucati mi u leđa. Tijekom cijelog dana ne čujem ništa drugo do li obećanja uništenja...

Iznenada se uspravi i pogleda preda se bijelim očima. Trenutak je šutio. Potom opet poče govoriti grozničavim šaptom:

– Nisam ti kazao zašto – to sve... Napisao sam članak: nastojao sam u njemu dokazati samo to da je život bolji od smrti i da sve ono što služi smrti, može služiti i životu. Možda to i nije istina, pa ipak, bilo je to moje najsvetije uvjerenje. Bio sam optimist: nastojao sam ponavljati one iste riječi o miru koje koristi predsjednik u svojim kongresnim govorima. Nisam izgovorio ni jednu jedinu riječ više. Pisao sam da treba iz svih snaga braniti ona vremena koja mogu postati najljepše doba našega života...

Dok je on govorio, osjećao sam kako se sa mnom događa nešto zastrašujuće. Naglo osjetih blisku opasnost koja mi prijeti, ali nisam mogao izvesti na čistac, s koje će strane udariti. Bio sam obliven hladnim, životinjskim znojem. Osjećao sam da bih na neki način to mogao spriječiti, ali nikako nisam uspijevao odgonetnuti što i kako. Poput zgrčene žile, pulsirala je u meni misao da moram odmah nešto napraviti. Poći nekamo. Potražiti spas od nekoga koga ne poznajem, od nečega što ne poznajem. Obraniti se od udarca za kojeg se ne zna s koje će strane pasti – no, znao sam da to mora uslijediti i da će biti nešto strašno.

Nisam mogao slušati ni razumjeti Frankove riječi. Tupo sam motrio u njegove usne u pokretu; znao sam samo da moram odmah nekamo poći; moram nekako sebi pomoći, jer će se inače sa mnom dogoditi nešto strašno. Bio sam poput malena djeteta koje se našlo u mračnoj sobi zaključanih vrata i koje čuje nekakve šumove, netom što se naslušalo bajki o stravičnim i užasnim stvarima. »Moram nekamo poći – ponavljao sam u sebi – moram nekamo poći...« U jednom trenutku pomislih da ću čim se nađem na ulici – biti posve načistu s tim, da ću spriječiti tu strahotu koja se – to sam osjećao – iz sekunde u sekundu približava k meni.

Dođoh k sebi. On mi je govorio:

– Mrzim. Mrzim sve to skupa onako kako samo može mrziti netko tko osjeća da mu je pljunuto u lice...

Iscijedih:

– Moram već ići. Žena me čeka, oprosti Frank.

Drhtao je. – Već moraš ići? – ponovi.

– Da – rekoh. – Kazao sam ti: žena me čeka. Ti... ostaješ ovdje?

U njegovim očima spazih nešto kao strah.

– Ja? – brzo ponovi. – Ma kakvi, idem i ja.

No, ja sam nadasve želio ostati sam i poplaših se da se nećemo rastati na ulici. Povukoh ruke i rekoh:

– Oprosti, Frank. Čeka me žena, zaista, i izgleda da već kasnim, a ona to ne podnosi – umjetno se osmjehnem. Motrio je na me i već sam znao da mi ne vjeruje ni jotu. Rekoh: – Osim toga... osjećam se nekako užasno. Vrtoglavica ili... nešto slično.

– Otpratit ću te – navaljivao je. – Otpratit ću te kući.

– Stvarno – govorio sam na rubu histerije – puno ti zahvaljujem. Ne gnjavi se. Nema smisla da se gnjaviš. Moram... još svratiti k frizeru.

– Frizeru?

– Da.

– Zašto?

– Htio bih se obrijati...

– Ti? Tȁ savršeno si obrijan!

Stajali smo tik uza šank; učini mi se da je on strašno blijed.

– Stvarno – reče, osmjehujući se na silu – otpratit ću te s najvećim zadovoljstvom. I ja se rado brijem... nemam kod kuće žilete.

Shvatih da mu je jako stalo do toga da me otprati kući. Zašto? Nisam imao snage razmišljati o tome: bio sam do te mjere prožet preneraženošću, da mi se ježila koža na glavi.

– Frank – rekoh uz najveći napor – stanujem nekoliko koraka odavde.

– Gdje?

– Ovdje, odmah... Zaista, nekoliko minuta hoda.

Stajali smo jedan nasuprot drugomu, teško dišući. Frank iznenada reče, zaglédajući mi u lice:

– Zašto si pitao, hoću li ostati?

Ustuknuh. Ali nisam razumio pitanje.

– Gdje?

– Tamo – pokaže rukom. – U baru.

– Samo... tako... upitao sam. Bez... ikakve primisli. Zašto pitaš?

– Ti si mene upitao, ostajem li u ovom baru... Ne, ma kakvi! I ja se žurim. Uopće ne zalazim u ovaj bar. Bio sam sasvim slučajno. Ja... ne stanujem ovdje.

– Ne stanuješ ovdje? – upitah samo onako.

– Ma kakvi... Ja... ne bih mogao podnijeti veliki grad... tako velik grad. Nije to za mene. A zašto me pitaš, gdje stanujem?

– Ja? Pȁ uopće te nisam ni pitao gdje stanuješ!

– Malo prije...

– Učinilo ti se.

»Ići, ići – bubnjalo mi je u glavi – ići čim prije od ovog čovjeka!« Iznenada mi dođe misao koju odmah prepoznah kao spasonosnu. Izvučem iz novčanika svoju posjetnicu; uručim mu je i reknem:

– Posjeti me, Frank! Može sutra, dobro! Mojoj će ženi to biti drago: toliko sam joj o tebi pričao... A sada, do viđenja! Ostaj mi zdravo, Frank!...

Htio sam otići, ali me snažno zgrabi za rukav. Stajali smo izravno na svjetlu – njegovo je lice bilo neprisebno blijedo i zgrčeno nekakvim lošim osjećajem. Silom se odvojih; na radiju je neprestance svirala te ista pjesma o medu i lakomom medvjedu.

– Imam dijete – odjednom promukne. – Rodilo mi se dijete...

Teško je disao.

– I ja imam dijete... – rekoh. – Rodilo mi se prije tri godine. Dječak...

– Ja imam djevojčicu – reče, držeći me bez prestanka za rukav. – Ona često čuje te bljuvotine s radija i pita me: – Je li to istina, tata? – Ma kakvi – odgovaram – to su besmislice.

Kao da se malo primirio. Govorio je već razgovjetnije. Na koncu reče:

– Ako želiš, posjeti nas nekada. Moja bi te žena veoma rado vidjela, budući da sam i ja o tebi njoj govorio. Naći ćeš moju adresu u imeniku tel...

I umuknu.

– Ali – rekoh – ne stanuješ ovdje. Sam si mi malo prije kazao.

– Ne!... Ali sam nekad stanovao. Stara navika – umjetno se nasmija. – Da te, ipak, otpratim komadić, ha?

– Zaista – rekoh očajno i pade mi mrak na oči: – Moram već ići. Do viđenja, Frank.

Napravi pokret, kao da želi potrčati za mnom, ali ostane na mjestu. Čuo sam da mi je još nešto prozborio, ali se ne htjedoh zadržavati.

Oko srca sam se osjećao omamljujuće i čudno. Imao sam dojam da ću uskoro izgubiti svijest – iznenada ugledam kako ulica ide gotovo okomito prema gore. Bio sam već blizu kuće i bio sam toliko slab da za trenutak zastadoh na stubištu; srce sam osjećao u grlu. »Nema mi druge – pomislih – sjest ću u taksi; vratit ću se u svoju ordinaciju i pripravit ću si injekciju za smirenje. Tu nikakve kapi ne će pomoći.« Imao sam takve injekcije u ordinaciji; davao sam ih onima koji bi histerizirali pred vađenjem zuba.

Taksi stajalište bilo je udaljeno nekoliko koraka; vidio sam crveni kružić neona. Trebalo je samo prijeći par koraka. Duboko udahnuh i brzo izađoh iz haustora.

Netko se otkine od zida i zgrabi me za ruku. Bio je to Frank; sada je izgledao posve nepriseban.

– Kamo ideš? – riknu.

I ne dajući mi doći do riječi, zavijao je:

– To nije istina! Sve to nije istina! Uopće se ne osjećam kao lik iz stripa! Sve ono sam izmislio; ti me odavna poznaješ i znaš da sam uvijek izmišljao. Ne mogu živjeti, ako ne izmišljam... Sve ono sam govorio, jer... jer... uostalom, ne znam što me spopalo, ali to nije istina! Uostalom, ti si govorio jednako! Ti si me isprovocirao na onaj razgovor, zar ne?

Pogledah ga. Drhtao je; nastojao se uspraviti, ali nije mogao. Ponovio je:

– I ti si govorio da se osjećaš kao lik iz stripa... Ali ja sam znao, znao sam da ne ideš kući...

– Frank – rekoh, gledajući ga u oči. – Frank!

Naglo se okrenu i otrča u mrak. Vidio sam kako mu spade šešir, ali ga nije podizao.

Kod kuće se ispružim na kauč. Bio sam na smrt iscrpljen. Znao sam da se sa mnom događa nešto veoma loše; znao sam da moram negdje otići i nešto kazati, ali još nisam znao kamo poći i što kazati. Još nisam razumio taj osjećaj; dva sam dana proveo kao u bunilu; shvatih tek treći dan; tada sam dobio poziv da se pojavim pred Povjerenstvom.

I ja sam bio svlačen do gola, i ja sam udaran po licu, ismijavan sam i izrugivan, a i ja sam slab i boležljiv čovjek. Bili su to jednako stasiti i snažni momci – oni iz Saveznoga ureda, dodijeljeni Povjerenstvu – poput onih stasitih i snažnih momaka koje toliko gledam na ekranu; to je jedina istina naših filmova koju je potvrdio život. I meni je noć postala dan, a dan je bio moja druga noć – jer sam pozivan svako malo; i ja sam se osjetio ponižen činjenicom vlastitog čovještva i ja sam puštan svako nekoliko dana, da bih pri izlasku iz zgrade bio ponovno uhićivan.

Tada, pak, shvatih jasno i za čitav život da nije dopušteno ništa i ni na što zaboravljati, makar imalo obličje najužasnijih stvari; kad god bi i gdje god bi čovjek živio. Shvatih, ako bih prešutio išta od onoga što sam doživio – počinio bih podlost neizmjerno veću od Franka; čovjeka kojeg je na trenutak obuzela iskrenost i nje se preplašio. Preplašio se što je kazao da mrzi sve one koji nam žele oduzeti život.

I ništa ne ću zaboraviti; zaboravit ću samo to da sam bio čovjek koji iščekuje smrt. Govorit ću o tome i podsjećat ću na sve to, da se poduzme sve da Rusi ne upotrijebe svoje bombe. Sve to odlučih u trenutku, kada razabrah mučan i čudan osjećaj: ja sam htio denuncirati Franka, ali on me je bio pretekao.

Više nisam zubar, jer ostao sam bez pacijenata; boje se dolaziti k meni. Ostao sam bez pacijenata, iako im vjerojatno nikada kao sada ne bih s toliko volje donosio olakšanje u njihovim sitnim trpljenjima.

Ne, ne ću ti to oprostiti, Frank. I ne ću zaboraviti; jer jedna od najvećih laži u kojima ljudi još uvijek žive jest laž da čovjek uopće može zaboraviti. Ne, neću ti to ni zaboraviti ni oprostiti. No, razumijem to... Jer znam dobro da mi ljudi koji očekujemo smrt od napalma i termonuklearnih bombi, koje zacijelo imaju i Rusi – žudimo, ipak, za životom.**

(1955.)

_____________________
^* Preveo na hrvatski jezik Vlado Vladić iz poljskoga izvornika: HŁASKO, Marek, Wielki strach, u: Utwory wybrane 1. Opowiadania, Warszawa: Czytelnik, 1989., str. 291–314.

^** U književnosti se Marek Hlasko javlja 1951. pripovijetkom Baza Sokołowska (Baza na Sokołowskoj). Prva knjiga pripovijedaka pod naslovom Pierwszy krok w chmurach (Prvi korak u oblacima) objavljena mu je u tri izdanja, 1956., 1957., i 1958. godine. Godine 1958. dobiva književnu nagradu Polskiego Towarzystwa Wydawców Książek (Poljskoga društva izdavača knjige), a iste godine odlazi u emigraciju, dobiva stipendiju za Pariz – ostatak života provodi u inozemstvu, između ostaloga u Izraelu, SAD-u i tadašnjoj SR Njemačkoj. U emigraciji je objelodanio, između ostaloga: Cmentarze. Następny do raju (Groblja. Slijedeći za raj, 1958.); »Opowiadania« (Pripovijetke, 1963.); Wszyscy byli odwróceni. Brudne czyny (Svi su bili leđima okrenuti. Nečista posla, 1964.); Piękni, dwudziestoletni (Lijepi dvadesetogodišnjaci, 1965.); Nawrócony w Jaffie (Obraćeni u Jaffi, 1966.); Sowa, curka piekarza (Sowa, pekarova kći, 1968.).

Njegove pripovijetke u početku izraz su bunta protiv lakomislene vedrine prisutne kod pisaca prve polovine pedesetih godina, a prokazuju očaj mladih ljudi lišenih obmana koji pod krinkom okrutnosti skrivaju katkada i romantičnu čežnju za boljim životom i istinom osjećaja.

Bio je uspješan i u pisanju, na osnovi svoje proze, scenarija za film, a redatelj Andrzej Wajda svjedoči da mu je Hłasko u dva navrata obećao scenarij i oba je na kraju dao redatelju Aleksanderu Fordu, od kojih je po jednome, proizašlome iz pripovijesti Osmi dan u tjednu, isti redatelj 1958. snimio istoimeni film. Godine 1975. posmrtni ostatci Mareka Hłaska preneseni su u Poljsku i počivaju na varšavskome groblju Powązki. (V.V.)