Tri križa

Na groblju u blizini stare crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije godinama su stajala tri križa. Jedan je bio željezni, a ostala dva drvena, izrađena od livadskog hrasta, pocrnjela i ispucala od kiša, snjegova i dugih suša.

Željezni križ s raspetim Kristom ugrađen u kameno postolje bio je ručno iskovan, ukrašen viticama i ružama, sa četvrtastom pločicom iznad Isusove glave i okruglom u sredini. Na gornjoj pločici vidjela su se svježe ispisana slova. Drhtavom rukom bijelom je bojom netko napisao: »Ovdje počiva u miru Božjem MATEJKA, umrla 1912. u dvanaestoj godini«, dok su na druga dva križa bila dlijetom urezana imena: Miško i Antun.

O prvom križu brigu je vodio Mato Arambašin. Često je poznatima i nepoznatima koji bi na Veliku Gospu stizali na proštenje obnavljao svoja sjećanja i govorio o tragičnoj smrti male Matejke Arambašine. Stradala je omamljena dimom, zapravo izgorjela, kao svinjarica u kasnu jesen 1912. grijući se pored vatre.

Mato Arambašin od mladosti iz milja zvan Baćo, stric, a u starosti dida Baćo, pitao se pri svakom dolasku na njezin grob ili pri obnovi križa, kako se nesretna djevojčica mogla ugušiti kad je bila na otvorenom.

»Sigurno je zbog umora, grijući se pored vatre zaspala, Dim ju je omamio i plameni jezici su zahvatili njezine suknje. Roditelji Đuro Arambašin i Kata zvana Perkovka svoju jedinicu nisu mogli prežaliti! Budući da je stradala od vatre bio je običaj da se pogorjelcima postavi željezni križ. Eto, ja vodim brigu o križu da ga rđa i godine ne izgrizu. Zato ga redovno bojim bojom za željezo«, često je ponavljao sa suzama u oku što bi polako klizile niz njegovo lice i velike prosijede brkove.

O njenom zemljanom grobu, ali i o grobovima braće Miška i Antuna vodila je brigu njegova žena Marija. Uvijek bi ih okopavala uoči Svih svetih i Dana mrtvih i čupala trave oko cvijeća što bi baš u vrijeme jakih mrazova prkosilo hladnoći i gustim maglama i cvjetalo sitnim bijelim cvjetovima. Tad bi zapalila svijeće, izmolila tri očenaša i zdrave Marije za duše pokojnika i obvezno zvala župnika Franju Štambergera da posveti i ove grobove. Nakon molitve uvijek bi šapnula: »Župniče, kod čiča Antuna sam zgrišila, bila sam nepravedna prema njemu. Nadam se da će mi dragi Bog oprostiti«.

Župnik bi je tješio pitajući je: »Marija, je l’ ima nekog tko je bez grijeha? Sjetite se samo svete Magdalene i Kristovih riječi: Bacite kamen! Nitko ga, kao što znate, nije bacio.«

Mato Arambašin Baćo bio je čovjek dobra srca, zato je još u mladosti i dobio taj nadimak, a kad mu su mu po kosi godine i brige rasule srebro nadimak je dobio dodatak. I odrasli i djeca, pa i njegovi najbliži, zvali bi ga Dida Baćo.

Uvijek je u svojoj kući primao poznate i nepoznate putnike, skitnice, ali i beskućnici bili bi mu redovni gosti. On bi im davao hranu i prenoćište. Dolazio bi tako Iva Jakin, Janko Korkoš, braća Arambašini Antun i Miško.

Naslijedili su pola imanja od Joze Arambašinog, nekadašnjeg prebjega iz Bosne, o kome su na brdima dobro znali priču kako je s bratom ubio turskog bega, a zbog čuvanja sestrine djevojačke časti.

Braća su imala stare roditelje, Miško zbog oštećenja na oku nije morao u carsku vojsku, dok je Antun kao osamnaestogodišnjak kao pješak 1891. godine bio pripadnik 78, pukovnije. Prije vojske nije se ženio sa šesnaest godina, kako je tada bio običaj.

»Neću se ženit, jer ko zna oću se živ vratit kući. U carskoj vojsci nikad ne znaš di će te i na koje bojište poslat«, govorio je.

Pri povratku samo ga je dočekao brat Miško jer su im roditelji naglo umrli. Za Antunova boravka u vojsci Miško se sve više okretao rakiji. Sve je rjeđe odlazio u kolo gdje su djevojke veselo plesale i pjevale. Uz rakijski kotao ili pak u pivnicama, uz neobrijane i neispavane ljubitelje pića, djevojke nije mogao sresti.

I bratu Antunu djevojku za ženidbu bilo je teško naći. Kad se vratio izbor slobodnih djevojaka za ženidbu bio je sužen, njegove mladenačke ljubavi su se udale i rodile djecu, a mlade su ga djevojke odbijale uz porugljivu poruku: »Nije on za mene, mogo bi mi bit dida!« Nakon nekoliko propalih pokušaja i preporuka strina i teta »da je momak iz ugledne kuće«, razočaran je odustao i svakim se danom sve više tješio u rakiji.

Birtaši, a i prodavači rakije braći nisu više davali rakiju na poček, a nazimadi i žita za prodaju bilo sve manje. Zemlju su slabo obrađivali. Ako bi je i zasijali, ona bi im vraćala tek malo više od zasijanog. Stoga im je prodaja naslijeđenog bila jedini izlaz.

Najprije su prodali ovce, krave, zatim svinje, pa konje i kola. Iza toga na red su došle livade, šuma, oranice, šljivik, a na kraju su prodali i štagalj, ambar pa kuću. Postali su sluge. Miško se bolje snašao. Služio je kod Mije zvanog Amerikanac koji je imanje naslijedio od svog oca povratnika iz Amerike. Snažan, najprije je radio u njegovoj šumi na rušenju stabala, obradi klada i izradi cjepanica za ogrjev, zatim pri kosidbi livada, oranju i žetvi.

Pri Mijinim brojnim slavljima u kolibi što ju je sagradio u zavjetrini na rubu stare šume gdje su mu se redovno skupljali prijatelji i poznanici, lugari, financi, lovci, i krivolovci, Miško je na ražnju pekao janjad i prasad. Kuhao je i pileći paprikaš ili pak gulaš od divljači, srnetine ili veprovine u čemu je bio vrstan majstor.

Kad je onemoćao i dalje je ostao sluga u njegovoj kući, čuvao mu je svinje i ovce i tako skoro sve do smrti. Čini se da mu je Majka Božja Dragotinska uslišila molitve. Nitko ga nije morao služiti. Našli su ga mrtvog pored ovaca.

Brat Antun nije imao tu sreću. Kad se razbolio nitko ga više nije htio za slugu. U početku je išao od rođaka do rođaka ili prijatelja, ali su ga i oni izbjegavali. Općinski je bilježnik stoga pismeno naredio da mu po rasporedu svaka kuća osigura jelo, što znači da bi u istu kuću dolazio svaka dva mjeseca. Ali, nije bilo tako. Brojni su ga seljani psovali, ljutili se, on je pokunjen šutio. Sve češće je navraćao Mati Arambašinom koji mu je uvijek davao jelo i prenoćiše. Marija, Matina žena, prigovarala je: »Neka Antun ide jest kod onoga kod koga mu je red!«

Mato bi se na to uzrujao i ponovo znao reći, što je činio kad god bi se s Marijom nešto porječkao: »Ako nemaš vraga u kući, sam ćeš ga dovest u kolima!«

Mato, zvan Baćo uistinu je Mariju u svatovskim kolima, u pratnji brojnih vinom zagrijanih svatova iz Djedovog dola, dovezao na dragotinska brda u kuću Arambašinih kako su ih u selu i okolici zvali. Marija je osim miraza sa sobom donijela i priču, doživljaj što ga je svojoj djeci i unucima prenosila sve do svoje smrti.

Crnokosa Marija bila je kći udovca Šime Stipinog. Prva mu je žena umrla od neke nepoznate bolesti, druga puno mlađa od njega, u porodu, ostavivši iza sebe osim desetogodišnje Marije i osmogodišnju Janju. Marija je tugovala za majkom toliko da joj se jednom čak učinilo da joj majka u kuhinji sjedi pokraj peći. Često je to pričala dodavajući neku novu sitnicu, novi detalj.

»Večernje zvono još nije odzvonilo. U polumraku«, prisjećala se, »ugledala sam pokojnu majku kako sjedi i češlja kosu. Rukom me zvala da joj dođem i sjednem u krilo. Ja sam se preplašila, vrištala i dozivala oca i komšije. Ta mi je slika uvik pred očima i sad kad sam ostarila«, ponavljala je i uvijek tvrdila da se baš tako zbilo.

Djed Antun nije dugo bolovao. U groznici jaukao je na Matinom štaglju. Za olujnog nevremena dopuzao je do bunara u dvorištu. Jaka kiša je po njemu padala, a on je ležao na mokroj travi i tiho jecao. Kad su zbog nevremena domaćini sa stokom došli kući više se nije javljao. Bio je mrtav. Stigao je i mrtvozornik i konstatirao smrt.

»Nekada iz najbogatije seoske kuće«, svi su u selu spominjali, »pao je na to da ga sarane o trošku općine«. Osim ukopnika koji su bili plaćeni čak i župnika nije bilo. Ispratili su ga djed Baćo i nekoliko seoskih besposličara. Došla je i Marija i dugo se molila pored Antunova mrtvog tijela. Vjerovala je da će joj oprostiti.

* * *

Nekoliko metara dalje u istom redu od ovih križeva potomaka Arambašinih pored grobljanske ograde od Isusovog trnja virio je drveni križić s imenom Ruža. Dijete je to koje je kao djevojka rodila Marija Arambašina. U knjizi krštenih tadašnji je župnik upisao datum rođenja djevojčice i ime majke koja ju je rodila kao djevojka, dok ime oca nije upisano. Stoji samo natuknica: otac nepoznat, premda su svi u selu znali da joj otac bio seoski lugar Iva Karamatić, naočit oženjeni muškarac koji bi brojne djevojke pa i udane žene osvojio slatkorječivim obećanjima kako će napustiti ženu i dvoje djece i s njima započeti novi život. Lijepe oči, osmijeh, stasito tijelo uz nježne riječi, otvarale su put do ženskih srca i kidanje svih lanaca što su djevojke ili žene sputavali da bi se predale ljubavnim užicima u zelenilu šume.

Crnokosa Marija, lijepog lica i crnih očiju srednjeg rasta, hitra koraka i rumenih obraza brzo se našla u mislima lugara Ive koji ju je zapazio još pri prvom susretu u Lipovačkoj šumi.

»Šta ova ljepotica traži u ovoj šumi?«, zapitao ju je i dodao: »Šuma nikada nije sama, uvik nekog ima, Najčešće prolazi lugar koji čuva šumu, al’ i ljepotice poput tebe!«

Ona je šutjela, ali su se još od prvog susreta njegov pogled, osmijeh, glas i stas ušuljali u njene misli i san. A lugar Iva bio je sve uporniji. Pratio je svaki njezin korak, pri povratku s večernje mise ili odlaska u šumu gdje je tjerala svinje na žirovanje. Birao je trenutke kad bi je našao samu. I tako sve dok mu se nije predala.

Tri mjeseca kasnije sva ozarena rekla mu je »Trudna sam, na tebi je red da započnemo novi život, onako kako si mi govorio i obećavo. Neka i tvoja dica budu s nama, neće mi smetat, volit ću ih ko i svoje koje nosim«.

Lugar Iva malo se trznuo, nije mu to očito bilo prvi put, hladno je rekao: »Riješi se diteta, imam ti ja u gradu prijatelje doktore koji mi dolaze često u lov, a koji znaju kako se to radi. Šuma će platit!«

»Neka dite ostane, tvoje je i da znaš da ću ti sve reći ženi Luciji, neka zna šta joj mužić radi u šumi«, plačući rekla je Marija.

Iva lugar je šutio. Kad ga je žena napala i ispričala da joj je u kuću došla djevojka Marija Arambašina i rekla za dijete, on se samo nasmijao i porugljivo dobacio: »Nisam je ja silovo, sama je legla!« Lucija je zašutjela i na to pomislila: »Kad ostari, smirit će se i biti moj«.

Djevojke ili žene uhvaćene u njegovu ljubavnu mrežu na kraju bi bile ostavljene. Sve bi završavalo ženskim suzama i lugarevom hvalom u seoskoj gostionici kako je svojoj zbirci trofeja obljubljenih djevojaka ili udanih žena dodao još jedan novi. »Ulovio sam još jedno pile! Uletjelo u moju mrežu«, hvalio se zagrijan vinom i odmah dodao: »Al ne ljutim se ja ako naleti i koja iskusna koka. Ne kažu uzalud stari: Stara koka, dobra čorba!«

Svi su u selu znali s kim je Marija zatrudnjela, samo nije njezin otac Pero. Marija i mati Janja sve su činili da Pero ne primijeti. Marija se stezala, kad su počele mučnine, pred Perom su govorile kako je trbobolja u pitanju, da je pojela nešto što joj ne odgovara, pila je pred njim različite čajeve, a on ništa nije posumnjao. Istinu su mu rekli tek kad se curica rodila. Tri je dana svoju ljutnju gasio rakijom da bi malo-pomalo curicu prihvatio, da bi pustio suze kad je nakon godinu dana umrla od neke zarazne bolesti.

Marija se udala u Jakinu sirotinjsku kuću obilježena da je rodila dijete s oženjenim muškarcem.

Nekoliko godina kasnije lugar Iva polako je kašljucao, korak mu je bio sporiji, znoj sve češći. Tješio se da je to od jakog hladnog jesenjeg pljuska koji ga je našao na polju. Lice mu je žutjelo, noge sve tanje i onemoćale, odlazio je prijateljima doktorima koje bi redovno pozivao u lov u šume što ih je čuvao. Kimali su glavama i zabrinuto mu rekli: »Iva, nije dobro, tuberkuloza kostiju. Šuma, magla, kiša, snijeg, led, došli po svoje. A i mater ti koliko znamo, umrla od te bolesti. Genetika je pitanju«, govorili su mu sa sažaljenjem. Po njihovom savjetu odlazio bi u banje i lječilišta da promijeni zrak, ali je tuberkuloza bila jača. Pao je u krevet i godinama ležao. Ljeti bi ga Lucija izvela na sunce da se zagrije, da ga dodirnu sunčeve zrake. Lice mu je bilo mršavo i blijedo poput papira, oči upale, ruke i noge svinute, iskrivljene i mršave. U predvečerje kad nikoga nije bilo u kući, uz puno napora i znoja, puzeći bi polako izlazio iz dvorišta, čučao ispred kuće ili sjeo na klupčicu samo da bi nekog ugledao na seoskom putu, kočijaše kako se vraćaju s oranja. Ako bi iz daleka uočio neku ženu izbjegavao je njihov pogled, pun sažaljenja, ali i prezira sa čijih se usana mogao iščitati šapat: »Tako mu je i trebalo!«

Lugar Iva puzeći bi se skrio iza ograde, a onda opet uz puno napora vraćao na isto mjesto. Starije žene bi ga tad ogovarale i smijući se dobacivale: »Di su mu sad prijateljice, ljubavnice, mogu ga služit?! Sad od njega bježe ko vrag od tamjana! Skrile se i šute, ni na sahranu mu neće doć!«

Tuberkuloza ga je svladala u pedesetoj godini. Iza konjske zaprege s kolima i Ivinim lijesom osim žene Lucije i djece, među ženama koje su koračale iza grupe muškaraca Ivinih prijatelja i poznanika, koračalo je i nekoliko žena koje su se grijale u Ivinom zagrljaju. Njihova sjećanja na ugodne ljubavne užitke prekinuli su lovci koji su nedaleko visokih borova ispalili počasni plotun.

* * *

I Marija Arambašina sve je češće pobolijevala. Problemi sa srcem još su se povećali nakon smrti sina Josipa Joške i zeta Marka u Drugom svjetskom ratu. Mjesta gdje su sahranjeni nisu nikada našli. Crnu maramu koju je tada zavezala još je jače stegla nakon smrti unukâ, Barinih kćeri, desetogodišnje Anice i osamnaestogodišnje Marice koje je pokosila tuberkuloza što je na drugi svijet odnijela brojne mlade s diljskih brda, ali i posavske ravnice.

Venula je, venula, nadajući se da će na groblju pored stare crkve sahraniti nestale sina i zeta, ali nije dočekala. Križ su joj postavili godine Gospodnje 1953.

Dida Baćo, pogođen, se osamio. Sve je poslove prepustio sinu Peri. Stalno je pušio lulu i čuvao ovce na pašnjaku, uvijek išao u kabanici, u društvu dva kovrčava psa hrvatska ovčara. Kratko je bolovao. Drveni križ postavili su mu 1962. godine. Kći Bara i sinovi Pero i Tomo (Toša)* podigli su im spomenik. Osim fotografije stoji tekst: »Za vašeg života skromno ste živjeli, niste puno tražili, a veliku pažnju i ljubav potomcima ste dali«.

____________________
^* Tomo (Toša) ARAMBAŠIN (1921.–2008.) autor je kronike »Historijat dragotinskih Arambaša«. Želja da bude sahranjen pored svojih predaka u sjeni stare crkve Uznesenja BDM nije mu se ostvarila. Urna s njegovim pepelom položena je u velikom gradu u aleji zaslužnih građana. (Op. a.)