Trčim životni maraton

JUTROS

Jutros ustah rano.
Zapravo, probudih se prerano,
ne zorom, ne jutros,
nego još noćas,
nekako pred zoru.

Jutros, rekoh, ustah rano!
No, to je pojednostavljenje.
Ne bješe još jutro,
i za hladna zimskog dana,
koji je polako dolazio sa Zemljinom rotacijom,
imao sam, zapravo, sreću
što jutros ne bjeh
ni sretan ni nesretan,
ni deprimiran, ni spreman
za svakidašnju jadikovku,
što jutros ništa nije bilo upitno,
što jutros ne osjećah
egzistencijalnu tjeskobu,
što jutros bijaše obično,
prosječno jutro,
što jutros, kao gotovo svakoga jutra,
bijah spreman za kretanje,
za trošenje dana i trošenje energije,
bijah spreman za vlastito postojanje
bez mučnine, Freuda i Šimićeva jutarnjeg preobraženja.

Ne stavljajući masku
izađoh među ljude, na ulicu,
ali me nitko ne prepozna,
svima moj mir bijaše stran –
bijah stranac u nemiru svijeta.

ZIMUS

Mislim zimus
a još se, evo, nije uproljetilo:
18. je ožujka, a kroz prozor
gledam kako lepršaju pahulje.
Ali ja ipak mislim zimus
kao nešto što je gotovo;
prošlo svršeno vrijeme!

A zimus je, zapravo,
bilo dobro, jedna lagana zima,
s malo snijega tek krajem veljače,
s ispunjenim planovima
i riješenim obvezama,
jedno zimus po planu od ljetos i jesenas.

A pogleda uperena u novo proljeće i ljeto
tjeramo zimus od sebe kao da je kužno!
A bilo nam je čak i dobro,
zimus!

SUTRA

Ne mogu odoljeti
pjesmi o sutra.
Neću je odgađati za sutra!
Ni u kakvo malo sutra neće se pretvoriti!
Sutra ću pogledati ovaj papir,
ove riječi, ovu pjesmu –
sutra će pjesma o sutra
biti gotova,
sutra će pjesma o sutra
biti jučerašnja pjesma,
a ja ću biti zadovoljan,
sutra, kao i danas,
kao i sada,
kada pjesma o sutra
nastaje.
Pjesmo o sutra,
pozdravi mi sutra!

TIHO

Tiho, ne pretiho,
jednostavno, pozitivno, ugodno tiho.
Tiho koje smiruje i blaži,
tiho u koje se sklanjamo
da bismo bolje čuli!

Jer, zagušeni tuđim glasovima,
glasnoćom i poplavom poruka sa svih strana,
ne čujemo svoj vlastiti glas.

I zaboravili smo oboje:
i kako zvuči tišina,
i koje je boje naš unutarnji glas,
isklesan od svemirske tišine.

KASNO

Kasno dolazi san.
Rano doći će dan.

PRIJE

Prije tako voli uskočiti u tvrdnju:
»Prije je bilo bolje!«
Ona mu daje na važnosti
koju gubi jednostavnom logikom,
koja kaže da je prije – prošlo.
Ali kad kažete da je
prije bilo bolje,
probude se duhovi prošlosti
i dobiju legitimitet u sadašnjosti!
Naravno da je prije bilo bolje!
Svijet se uvijek mijenja –
a sve promjene nisu nabolje!
A o ljudima da i ne govorimo:
iz perspektive ozbiljnih godina
i izgubljenih iluzija,
prije, u kojemu su bili mladi,
sigurno vide boljim.

Ali što ja tu mudrujem o drugima?!
I ja sam sakupio dobru zbirku godina.
I je li prije bilo bolje?
Pa ja uopće nisam sklon takvim tvrdnjama,
mene uopće ne zanima to prije,
ono je za starce koji nemaju što raditi,
koji više ne sudjeluju u sadašnjosti!
A ja to, bez obzira na već dovoljan kup godina,
nisam i ne želim biti!

Da, prije je koješta bilo bolje,
ali ja plivam s ajkulama sadašnjosti,
trčim svoj životni maraton,
ne promatram život sa strane.
Pa možda i nemam neke uvide:
niti o prije, niti o sada!

AKO

Jedno je ako dobro,
ako se odmah ispuni;
ako su ljudi ljudi,
ako se svatko potrudi.

Ali ako na ako,
ako za ako
pa još i – možda ako,
e to – nikako!

Ako ikako možeš,
izbjegni svako ako!

TEK

Tek dan se budi.
Il’ bude se ljudi.
U staroj pjesmi il’ vremenu starom
pijetli bi pjevom pozdravljali zoru.
Danas tek psi se dozivlju i bude.

A ja sam budan već od prije zore.
Zadnje sam noćne ispratio ure i slušao sam mir
što tek pred zoru razlio se svuda,
zašao u sve pore.

Tek dan se budi.
Tek bude se ljudi,
njihove brige i njihovi snovi –
ako u snovima nisu bile brige
pa sad ih jutro na svjetlo iznese.
Pa ako snovi već su bili more,
što će tek dan im učiniti s njima?
Tek bude se ljudi.
Umorni od briga.

HITRO

Lijepo je hitro.
Hitro kao mačka
ili hitro kao mladost.
A kako je mladost nestala u magli
i bliži se starost,
hitro postaje luksuz
i neopreznost.
Nisi više za hitro,
nisi više za lijepo!
Vježbaš mačju pospanost.

KOME?

Kome trebaju ove moje pjesme
u kojima se pravim važan,
pokazujem svoju pamet, duhovitost, posebnost?
Kome trebaju ove moje pjesme
pune sumnje u autoritete i smisao svega
u što se vjerovati može,
pa i u vrhovni autoritet?
Kome trebaju ove moje pjesme, zatvorene u ladici,
zaboravljene u bilježnici i na papirićima,
pjesme za koje ni ja ne marim
po čitave dane, tjedne pa i mjesece?
Kome trebaju ove pjesme
kad meni, kao Ivanu Galebu,
treba samo blagoslov sunčeve topline na ramenima
kao blago obećanje života.

Jer: kome i treba išta više od toga?